WHITESNAKE, Mary Rose
Ljubljana, Križanke, 16.07.2006.
by Doris & Damjan
Davno su prošli dani kada je Whitesnake vladao MTV-jem (album "Whitesnake 1987" dosegao je, primjera radi, tiražu od nevjerojatnih deset milijuna primjeraka samo u Americi), a - istina - davno su prošli i dani kada je bend uopće snimao bilo što u studiju ("Restless Heart", 1997), no izgleda da njihova magija još uvijek živi. Bez novih hitova i uopće bilo kakvog mamca za publiku izuzev bogate tradicije, David Coverdale i društvo pošteno su napunili ljubljanske Križanke i na momente podsjetili kakvu je euforiju svojedobno izazivao pompozni hard rock osamdesetih. Već letimičan pogled na ženski dio publike bio je dovoljan da nas prenese natrag u neka druga vremena - čini se da momci usprkos godinama ne gube svoju macho karizmu iako bi ona, navodno, morala biti sasvim izvan mode, pregažena od novih, mnogo manje cocky trendova. Onima koji, pak, nisu pali na poziranje i paradiranje obnovljenog Whitesnakea, presudila je sama muzika. Žešći nego ikad, sa opremom od koje je mnogima stao dah, bend se u potpunosti oslonio na klasičan hard'n'heavy zvuk po onoj staroj "ako ti je preglasno, onda si prestar". Za čudo, naoružani samo i isključivo stereotipima, Coverdale & co. u potpunosti su razvalili Križanke, možda baš zahvaljujući slijepoj odanosti svojim bombastičnim i demodiranim navikama... Pa opet, bez obzira na te cocky poze, grupa je uspostavila neočekivano prisan odnos sa publikom čemu je obilato pomogla i činjenica da koncert nije bio fokusiran isključivo na Coverdalea, već je dopuštao svakom pojedinom članu grupe da dođe do izražaja i poveže se sa gledateljima.
U novu su postavu mnogi sumnjali i, pokazalo se, pogriješili. Gitaristički dvojac Reb Beach (Winger, Dokken, Alice Cooper, itd) & Doug Aldrich (Dio, Burning Rain, itd) može bez stida stati u istu rečenicu sa bivšim divovima Whitesnakea kao što su Mick Moody, Mel Galley, John Sykes ili Steve Vai, a svoju vještinu elokventno su prikazali i u solo dionicama sredinom koncerta. Basist Uriah Duffy došao je iz sasvim drugog miljea (Christina Aguilera, Alicia Keys), ali maksimum daje tek ovdje, u hard rock okruženju kojem je uvijek naginjao, iako sa nešto manje zvučnih suradnji. Na bubnjara Tommyija Aldridgea ne treba trošiti riječi, radi se o istinskoj legendi ovog žanra (ex-Ozzy, Whitesnake, Thin Lizzy, Gary Moore, Ted Nugent, itd), dok je klavijaturist Timothy Drury, premda slabije poznat, također zadovoljio i najzahtjevnije fanove.
Samoj set listi bilo je zaista teško naći zamjerku - možda tek odsustvo popularnih "Judgement Day" i "Don't Break My Heart Again" - no gledajući u gro planu... Više nego iscrpno i sasvim korektno. Koncert je otvorio furiozan Deep Purple klasik "Burn", sa kratkim skokom na legendarnu "Stormbringer", da bi potom uslijedio niz Whitesnake hitova - "Slide It In", "Love Ain't No Stranger", "Fool For Your Loving", "Is This Love", "Ready An' Willing" i "Gimme All Your Love", nakon kojih su Doug Aldrich i Reb Beach zastrašujućim solažama smrznuli publiku istodobno pruživši ostatku benda, a ponajviše vremešnom Coverdaleu, prigodu za predah. U drugom dijelu nastupa, Whitesnake nastavlja istim, provjerenim pravcem - "Crying In The Rain", pa još jedan solo, ovaj put Tommyija Aldridgea, uz atraktivnu završnicu u kojoj je bubnjao golim rukama, zatim "Ain't No Love In The Heart Of The City" i, konačno, "Here I Go Again". Prvi bis pomalo neočekivano otvoren je manje poznatom "Take Me Down With You", da bi grupa dosegla vrhunac koncerta kroz "Still Of The Night". Nakon još jednog bisa u vidu "Bad Boys" (što publici nije bilo ni približno dovoljno), David Coverdale je, vidno impresioniran atmosferom, izašao sam na binu i otpjevao a capella verziju još jednog Deep Purple klasika, "Soldier Of Fortune". Bolji završetak koncerta zaista bi bilo teško zamisliti.
Sveukupno, Whitesnake je uspio obraniti svoj teritorij u vrijeme kada je hard rock na vjerojatno najlošijim pozicijama otkako postoji, te postavio više nego dobre temelje za onaj konačni izazov kojem se treba nadati - novi studijski album, prvi nakon desetak godina.
Na kraju, ne bi bilo fer zaobići ni Mary Rose, dugovječne slovenske rockere predvođene Žanilom Tatajem, koji su dobro pripremili teren za zvijezde večeri, a uskoro će imati novu priliku za dokazivanje kao prateći bend Johna Lawtona (bivši vokal Uriah Heepa) prilikom njegovog posjeta Sloveniji.
photos by Damjan, © Sound Chaser