NATRAG

Intervju: VJEKOSLAV ĐANIŠ (razgovarao: Damjan Stanić)

Tiha voda brege dere. A ta tiha voda zove se Vjekoslav Đaniš. Čovjek je na domaćoj strip sceni aktivan godinama, a stoji iza nekoliko sjajnih projekata među kojima posebno mjesto, naravno, zauzima "Kvadrat", časopis za teoriju stripa. Oni sa boljim pamćenjem sjetit će se i "Starog Mačka", magazina sa vjerojatno najkvalitetnijim domaćim stripovima iz ratnih godina (Kordej, Macan, Sudžuka, Mataković, Bartolić, ... plus Hermann), koji na žalost nije poživio dulje od pet brojeva. Đaniš je nedavno pokušao još nešto: vratiti strip onima kojima pripada, djeci školskog uzrasta, no projekt "Nemo" nije postigao očekivane rezultate... Nadam se da će ovih nekoliko natuknica biti dovoljno da Vjeki poklonite pažnju, jer čovjek stvarno brege dere. A kako, zašto, otkad i do kad, pročitajte u ovdje priloženom intervjuu. 

Već petnaest godina Kvadrat postojano kroči hrvatskom strip-scenom, baveći se isključivo teorijom stripa. Nije li to, u stvari, paradoks? Propali su svi oni časopisi razumljivi širim masama, sa Blueberryem, Jeremiahom i sličnim serijalima na svojim stranicama, a ovo čudnovato stvorenje, Kvadrat, još živi. U čemu je trik? Znači li to možda da u Hrvatskoj stripove čitaju samo stručnjaci, oni se stripom i bave, dok prava, šira publika zapravo ne postoji?

Nema nikakvog trika, samo ljubav prema stripu i tvrdoglava upornost. Naravno, protivno svim ekonomskim zakonima. Poneki dobrodošao sponzor i novac koji se skupi od prodaje jednog broja ulažem u tisak slijedećeg i tako 15 godina. Ne mogu ni sam vjerovati da je već toliko prošlo. Ne bih rekao da stripove čitaju samo oni koji se njima bave i tzv. stručnjaci. Mislim da publika postoji ali joj treba podilaziti i objavljivati ono što oni žele. Ako su to stripovi npr. Hermanna, onda im dajte njegove stripove ali se uz njih mogu prošvercati i neki drugi manje poznati i naravno nikad se ne smije zaboraviti hrvatski strip. Većina koja počinje objavljivati strip magazin to zaboravlja i uporno gura nešto što ne ide, što naša publika ne zna i ne želi. Uvjeren sam da postoji interes za strip, međutim izdavači nisu spremni na ulaganja na osnovu čega bi možda jednog dana  profitirali i oni ali i publika.

Možeš li u kratkim crtama prepričati kako je Kvadrat uopće nastao, te kako se s godinama razvijao? Primjera radi, očigledan je porast kvalitete u tisku i uvezu. Zadnji su brojevi s te strane nadmašili sva očekivanja.

Neposredno prije rata, 1990. godine, u Osijeku je grupa strip crtača i stripofila osnovala udrugu pod nazivom ASA - Asocijacija strip autora. Pokrenuli smo strip magazin pod nazivom BANG. Ja sam bio urednik te tiskovine. Tiskali smo je u 1000 primjeraka i taj prvi broj se dosta solidno prodao. Nakon prvog broja počeli smo pripreme za drugi i tim povodom okupilo se dosta suradnika između ostalih: Macan, Devlić, Zaimović, Horvatić … Međutim, magazin smo tiskali u Borovu a tada su već počele barikade i opasno je počelo smrditi na rat. U Borovo se više nije moglo i mi smo odustali od drugog broja. Počeo je rat i sve aktivnosti oko stripa su stale, većina od nas je morala uzeti oružje u ruke. 1992. Hrvatsko društvo strip autora na čelu sa Zimonićem je organiziralo prvi Salon hrvatskog stripa u Vinkovcima, gradu koji je tada već bio u neprijateljskom poluokruženju tako da je bila prava umjetnost, ali i inat, organizirati nešto poput Salona stripa. Znao sam da se priprema salon i na brzinu sam od materijala pripremljenog za BANG, u kratkom roku sklepao prvi broj fanzina i nazvao ga Kvadrat. Sam naziv je bio dvojakog značenja. Kvadrat od istoimene strip grupe te osnovni element stripa i ujedno simbol hrvatstva, odnosno hrvatskog grba. Na neki način sve prisutne sam iznenadio ovim fanzinom. Moram ovdje istači kako je Kvadrat do današnjeg dana jedini opstao od svega onoga što se na tom  i slijedećim Salonima predstavljalo. Naslovna stranica je bila u dvije boje, kombinacija crvene i crne i u cijelosti je bio fotokopiran s tim da smo na naslovnoj strani uz fotokopiju još nanijeli crvenu boju sito-tiskom. Inače ovaj prvi broj još uvijek se traži tako da ga povremeno moram umnožavati. Kvadrat je iz broja u broj povećavao broj stranica i ujedno okupljao sve više suradnika. Mogu slobodno reći kako sam u njemu dosada objavio tekstove većine onih koji su o stripu pisali u Hrvatskoj. Povećanjem broja stranica Kvadrat je iz broja u broj povećavao i kvalitetu, kako u tehničkom tako i u kreativnom smislu. Prvih deset brojeva su bili klamani i sa naslovnom u najviše dvije boje. Sa svojim 11. brojem Kvadrat ulazi u svoju, rekao bih zrelu fazu, udebljao se na 100 stranica i dobio novi izgled a naslovna više nije klamana nego ljepljena poput albuma. Od trinaestog broja, koji je na neki način mala monografija posvećena Devliću, naslovna mu je u punom koloru i uz to još plastificirana. I tako, malo po malo stižemo do posljednjih brojeva koji izgledaju sasvim solidno i otprilike onako kako sam oduvijek želio. Ipak, ne odustajem u promjenama, mislim da će kvaliteta i dalje rasti i u tehničkom a i u sadržajnom smislu.

Na stranicama Kvadrata zabilježen je dobar dio povijesti modernog hrvatskog stripa. Kako gledaš na sve ono što se u nas događalo od te 1992. i prvog broja, pa do danas? Tko smo i kamo idemo, u kontekstu strip umjetnosti? Nadalje, za nama je 70. obljetnica hrvatskog stripa… Možeš li usporediti ono što se događalo prije i nakon osamostaljenja Hrvatske, te koliko je sužavanje tržišta odmoglo (ili možda pomoglo) domaćoj sceni?

Generalno rečeno, na žalost, mislim da se vrtimo u krug. Tu i tamo jave se neke iznimke ali to potvrđuje samo ono što sam rekao. Za sada postoji samo jedan ozbiljan izdavač stripova ali i on zazire od hrvatskih autora. U zadnje vrijeme događaju se neke pozitivne promjene, međutim još uvijek je teško govoriti o boljim vremenima. Događaju se i pozitivne promjene u okviru države, pa tako Ministarstvo kulture daje potporu nekim strip izdanjima i otkupljuje strip albume, doduše u malim količinama. Macan gura svoj Q magazin ali, na žalost, naklada je suviše mala i ne vjerujem da će dugo još  imati strpljenja, ipak nadam se da će ustrajati. Za nama je obljetnica 70 godina kuntinuiranog strip stvaralaštva u Hrvatskoj i mnoge zemlje bi se time ponosile ali ne i mi. Malo tko se sjetio da je to značajan događaj. Sve se svelo na puki entuzijazam. Uz ogromne napore, a tim povodom, kolega i ja smo uspjeli objaviti knjigu Andrije Maurovića - Zlatarovo zlato i Ognjem i mačem, inače spomenuti stripovi su premijerno objavljeni 1935.godine. Planirao sam također, prošle godine objaviti i Vjerenicu mača, prvi hrvatski strip međutim, kod nas ništa lako ne može ići. Morali smo se zaista pomučiti da dođemo do kopija toga stripa jer postoji samo desetak kaiševa originala, i evo konačno za jedno mjesec dana Vjerenica mača, nakon 70 godina, prvi puta ukoričena izlazi iz tiska, ovaj puta u luksuznom albumu velikog formata kakav i priliči autoru Maurovićeva formata. Ovim albumom simbolično, nakladnik FORMAT iz Osijeka  pokreće novu biblioteku albuma pod nazivom Velikani hrvatskog stripa. U pripremi su i drugi naslovi poznatih hrvatskih autora te se nadam, kao urednik te biblioteke, da će konačno i nama krenuti i da je Vjerenica bila samo iskušenje koje smo morali prebroditi. Teško je usporediti ono što se događalo prije i nakon osamostaljenja Hrvatske iz više razloga. Govorimo o dva različita svijeta i dva različita vremena. Glavna strip publika nekada su bili klinci, a ovi naši današnji odrasli su bez stripa tako da nam je publika stara i traži one stripove uglavnom iz svoje mladosti. Uz to, opterećeni svakodnevnim problemima i nestašicom većina starih čitača zaboravila je strip. U prijašnjoj Jugoslaviji osim zagrebačkog Vjesnika, većina izdavača je bila uglavnom iz Srbije i sve što se tiče stripa, čast izuzecima, dolazilo je odande. Nakon rata u Hrvatskoj se javlja nekoliko ozbiljnijih izdavača ali osim jednog spomenutog nitko se isključivo ne bavi stripom i to je i razlog zašto nam je tako. Kao što sam već rekao, zadnjih godina javljaju se neke nove nade i nadajmo se da ćemo uskoro imati i jednu strip reviju koja će izlaziti u redovnom mjesečnom ritmu. Znam da je to veliki problem jer u čitavom svijetu revije nestaju ali mi smo ipak poseban slučaj. Veliki izdavači nisu zainteresirani jer se ne radi o velikoj zaradi a manji nemaju dovoljno daha niti sredstava za dugoročna ulaganja.

U novom broju Kvadrata najavio si znatno učestaliji ritam izlaženja. Hrabra i optimistična misija, no – realno na čemu utemeljena? Može li Kvadrat zaista opstati sa gušćim ritmom izlaženja?

Moja najava iz prošlog broja je definitivna. U svibnju izlazi broj 16, a broj 17 u studenom i  nadam se da će ovakvim ritmom Kvadrat zaživjeti duže vrijeme. Optimizam je, naime utemeljen na novcima. Kao što sam već spomenuo u igri je Ministarstvo. Nakon dugogodišnjeg upornog kucanja na njihova vrata konačno je i Kvadrat dobio dio kolača, odnosno potporu za izdavanje dva broja ove godine i sada sam, hoću ili neću, obvezan ispoštovati tu obvezu. I tako je uzrečica tko kuca otvorit će mu se i u slučaju Kvadrata došla na svoje. Naravno, ne radi se o velikim novcima ali dovoljnim za dva broja. Ovom prilikom zahvaljujem se povjerenstvu za potporu časopisima pri Ministarstvu kulture što su konačno i Kvadrat prepoznali kao nešto što treba podržati. Svakako ću se potruditi da časopis bude još bolji ali možda uvesti i još neke novosti. Ali o tom, po tom. Nadam se da će me u mojim namjerama podržati suradnici ali i čitatelji. Za svaku tiskovinu potrebno je poštivati ritam što je uvjet za uspjeh i dugo trajanje. Nikada mi nije bila namjera od Kvadrata stvoriti visoko tiražnu tiskovinu već elitni časopis za sladokusce i istinske zaljubljenike u strip kao devetu umjetnost. Kako pripadam istoj svojti, moram istaći kako me uopće ne zanima komercijalna strana niti neka zarada na Kvadratu.  Sve radim iz entuzijazma koji me i nakon 15 godina još uvijek drži. Jedino bih volio biti pošten prema svojim vjernim suradnicima, bez kojih ne bi bilo Kvadrata  i uspjeti koliko toliko platiti honorare.

Zadnji broj Kvadrata dobrim je dijelom orijentiran prema Boneliju. Koji je tvoj stav o samozvanoj tvornici snova, koja još uvijek dominira i hrvatskim tržištem? Smatraš li da Zagor i kompanija mogu poslužiti kao štivo koje će djecu navući na strip, ili baš suprotno, uglavnom staromodni Bonellijevi serijali djecu od stripa odbijaju?

Dio prošlog broja Kvadrata na neki način je bio orijentiran na Bonelijeve stripove. Nisam neki pristalica ove vrste stripova i nikada ih baš i nisam puno čitao. Nešto malo kao klinac, doduše moram priznati kako samo povremeno i danas nešto pročitam, npr, Dylan Doga. Prilog o Boneliju je išao uglavnom zbog Parlova, a i trudim se u Kvadratu predstavit sve ono što se u stripu događa, a Bonelijeva produkcija je ogromna i u cjelokupnom vrednovanju stripa kao medija ne smijemo je baš potpuno ignorirati. Mislim da Bonelijeva produkcija u današnje vrijeme više ne pali kod djece jer ipak stasala je jedna potpuno nova generacija kojoj western koji je još uvijek dominantan tematski u ovoj produkciji ništa ne znači. Boneli privlači uglavnom stariju djecu. One koji na neki način odbijaju odrasti i koji čitaju uglavnom takve stripove. Ova publika je dosta konzervativna i ne prati uglavnom ništa od suvremene strip produkcije, njima je Boneli pojam stripa, to su oni koji stripove još uvijek nazivaju crtani romani.

Svojedobno si pokušao sa časopisom Stari Mačak, koji je meni bio nekako najdraži od tih prvih hrvatskih strip magazina. No, na žalost, ni Stari Mačak nije preživio dulje od, recimo, Comicona ili Stripteena … Koja je priča Starog Mačka? Kako se rodio, kako je živio i kako je umro?

Svojedobno se za organizaciju Salona stripa u Vinkovcima zainteresirao Martin Grgurovac i njegova firma Privlačica i na izvjestan način i pogurao taj Salon kada je trebalo. Žao mi je što je ubrzo odustao i što taj Salon više ne postoji. Mislim da bi nam ponovno dobro došao. Upoznali smo se na salonu i ja sam mu predložio pokretanje strip magazina. Prihvatio je i odlučili smo se za naziv Stari Mačak. Prvi broj je čak i objavljen 12. svibnja, odnosno na dan kada je tiskan prvi nastavak Vjerenice mača. Logotip Starog Mačka ručno je uradio dugogodišnji umjetnički direktor Salona Krešimir Zimonić. Taj prvi broj imao je 32 stranice i  sjajnu naslovnicu koju je uradio Igor Kordej a koja je bila najava njegovog strip serijala Wanderer, s Igorom sam dogovorio  iz broja u broj objavljivanje kompletnog serijala. Tu su još bili i neizostavni Macan, Bartolić, Sudžuka, Mataković, Zubović…Dogovorili smo rad na nekoliko serijala kao što su: Wanderer, Mudraci, Batler Albert …U prvom broju objavljeni su prilozi uglavnom hrvatskih autora. Svi su bili zainteresirani za rad i u zraku, usprkos ratu, osjećala se izuzetno pozitivna klima, valjda neki inat da i mi, ratu usprkos, možemo raditi kvalitetne stripove. Međutim, smatrao sam ukoliko želimo da projekt uspije ne smijemo ostati samo na domaćim autorima, isto je mislio i moj izdavač Grgurovac. Prvi broj je tiskan u nakladi od 3000 primjeraka a prodalo se, kako sam kasnije saznao manje od dvije tisuće što je za strip više nego solidno. Naglasio bih još ovdje kako je izdavač čak plaćao i honorare za svaki objavljeni strip. Već za drugi broj uspio sam putem Ervina Rustemagića osigurati nekoliko Hermennovih kratkih horor priča, inače sabranih u albumu Abominable. Od tih svih priča samo je jedna, pod nazivom Kavez, kod nas svojevremeno bila objavljena u Strip Artu, dok su ostale bile nepoznate našoj publici. Također sam dogovorio i objavljivanje kratkih priča Solana Lopeza. Drugi broj je na naslovnoj imao Hermannov crtež te smo pored prve kratke Hermannove priče još objavili i Lopeza te redovne serijale naših autora, sve ukupno na 56 stranica. Taj drugi broj mi se  sviđa najviše od svih Mačkova.. Mačak je inače izlazio kvartalno, znao sam da je to prerijetko, međutim nije se u početku moglo drugačije. Nakon drugog broja počeli su problemi. Treći broj je kasnio i izdavač je predložio dvobroj, nerado sam pristao jer sam iz vlastitog iskustva znao da je to pogubno za magazin. Dvobroj je izašao pred Božić sa naslovnom Dubravka Matakovića te sa pregršt što domaćih što inozemnih stripova, na ukupno 64 stranice. Posljednji  5. broj Mačka kasnio je još više nego prethodni i izašao je na svega 32 stranice. Martin je kukao da je prodaja jako pala te da distributer Tisak ne plaća na vrijeme, da su gubici sve veći i to je bio kraj. Još i danas mi je žao jer mislim da je izdavač imao malo više daha da bi bili sve bolji iz broja u broj te da bi i odaziv čitatelja porastao. Ali to je boljka svih malih izdavača. Nadao sam se godinama da će se izdavač javiti i da ćemo nastaviti ali na žalost ništa. Ipak Stari Mačak je izuzetno žilavo stvorenje i jednoga dana… tko zna!?

Nedavno si pokušao sa strip časopisom za osnovne škole, Nemo. Ideja je bila hvalevrijedna, ali opet je nešto zapelo na najbitnijoj relaciji, onoj između proizvoda i potrošaća, odnosno između samog časopisa i djece koja bi ga trebala konzumirati. Što misliš, u čemu je stvar? Pitanje je ispušeno i već mnogo puta postavljeno, ali u kontekstu Nema vrlo aktualno: zašto se, dakle, kod nas strip tako teško nameće na tržištu, pogotovo među najmlađima koji su ga nekad gutali na lopate?

Nemo je specifičan problem. Ovaj puta nisu zatajili djeca, odnosno čitatelji, jer časopis nije gotovo ni došao do njih. Naime zatajio je, odnosno zakasnio, izdavač. Časopis je poslan na adrese svih osnovnih škola u Hrvatskoj ali kasno, mjesec dana kasnije od svih ostali časopisa koje klinci kupuju u pretplati već godinama. A u današnje vrijeme nestašice tko će se to pretplatiti na više časopisa. Da smo se pojavili na vrijeme  siguran sam, uspjeli bi u svom naumu. Ovako ostaje pokušati ponovno, nadam se uskoro. Veliki je problem i ta distribucija preko škola jer nemate s kim razgovarati tko bi se bavio distribucijom, odnosno veza između izdavača i distributera nije štimala. Ipak, nadam se da ću uspjeti nagovoriti kolegu koji je financirao projekt da probamo ponovno.

Zanimljiv je fenomen mangi na našoj sceni. Odnosno, nepostojanje istih. Zašto je cijeli svijet popušio mange, a mi smo popušili?

Rekao bih da je i manga problem za sebe. Nisam baš neki stručnjak za mange ali mislim da je kod njih problem naše malo tržište a samim tim i male naklade. Izdavači vole tanka izdanja sa velikom nakladom, malo ulaganje a veliku zaradu. Mange imaju previše stranica, tisak bi bio preskup i to je teško naplatiti i prodavati na kioscima gdje cijena izdanja ipak ima neki limit. Tko će kupiti mangu koja ima 300 stranica i košta, recimo 80 kuna!? To je moje mišljenje jer sam i sam razmišljao o mangama. Dakle nije problem u neprihvaćanju nego u cijeni koju naši čitatelji ne bi mogli podnijeti.

Zadnjih godina Internet sajtovi su postali možda i najjači strip glasnogovornici na teritoriju bivše jugoslavije. Strip Vesti, Stripovi.com, Stripovi.net… Koliko Internet može utjecati na razvoj stripa u nas? Planiraš li u budućnosti online inačicu Kvadrata?

Internet kod nas a  i u svijetu može doprinjeti popularizaciji stripa, odnosno promovirati određena izdanja i autore i to je daleko jeftinije za izdavače nego neka klasična reklama. Čim neko izdanje izađe iz tiskare svi zainteresirani već u toku dana mogu saznati za njega. Internet je dobar i zbog komunikacije između izdavača, čitatelja, autora. Što se Kvadrata tiče, već duže vremena razmišljam o tome, međutim za taj dodatni posao sam baš i nemam vremena. Ukoliko bi se netko našao zainteresiran da mi pomogne rado bih prihvatio.

Za kraj, malo proroštva. Kako će izgledati hrvatski strip za 10 godina, i hoće li Kvadrat i tada još biti tu da bilježi sve što se u međuvremenu dogodi?

Najteže je biti prorok u svom dvorištu. Iako sam oduvijek bio optimista ali ni uz najbolju volju ne bih mogao odgovoriti na ovo pitanje. Mogu se samo nadati najboljem. Što se Kvadrata tiče, ako Bog da zdravlja u godinama koje su predamnom nadam se da ćemo još uvijek Kvadrat i ja biti tu kao vjerni kroničari devete umjetnosti.