| The story of... |
|
|
| by Matko |
Uz grupu Pink Floyd se veže dosta epiteta, opisa, komentara, pravih i krivih procjena, trpa ih se u razne ladice (smjerove), dok oni strogo ne pripadaju niti jednoj. Idemo, dakle, malo kroz njihovu povijest pokušati demistificirati njihovu legendu (jer oni to jesu).
Počeci grupe Pink Floyd sežu u sredinu šezdesetih, kada se u Londonu grupa studenata, uglavnom iz Cambridgea, među kojima i basist/gitarist Roger Waters, gitarist/čelist/klavijaturist Richard Wright i bubnjar Nick Mason okuplja u bend koji će često mijenjati ime, od Abdabs do Megadeaths. Početna zainteresiranost za klasični rock'n'roll smanjuje se nakon dolaska Rogera "Syd" Barretta koji donosi vlastite materijale pune maštovitih tekstova i instrumentalne improvizacije, a grupa se uskoro kristalizira oko navedene četvorke (Barrett na vokalima i gitari, Waters na basu, Wright na klavijaturama i vokalima, Mason na bubnjevima) pod imenom The Pink Floyd Sound. Stil brzo počinje naginjati psihodeliji, s dugim instrumentalnim improvizacijama i kratkim bajkovitim pjesmama koje je pisao Barrett, inače svestran umjetnik i zapažena figura underground scene.
Znatnu popularnost grupa stječe 1967. (Ljeto ljubavi) te postaje "kućni bend" kultnog UFO Cluba, jezgre alternativne psihodelične scene. Grupa se preimenuje u (The) Pink Floyd i uskoro objavljuje prvi singl "Arnold Layne" koji postaje jedna od himni "Swinging Londona". Njega je sljedila ništa manje popularna "See Emily Play", da bi nakon toga snimili i objavili album "The Piper At The Gates Of Dawn", pravo malo remek-djelo psihodelije. Instrumental "Interstellar Overdrive" pravi je sažetak furioznih live nastupa i Barrettove inovativnosti u sviranju gitare (jedan od prvih gitarista koji su otkrili wah-wah i mogućnosti slidea); ostatak albuma, osobito "Astronomy Domine" odlične su i vrlo inovativne pjesme nadahnute psihodelijom i folkom. Album se, zajedno sa "Sgt. Pepper's Lonely Hearts Club Band" The Beatlesa smatra ključnim albumom "Swinging Londona" 1967.
Velike obaveze oko promocije albuma i popularnost općenito bili su prevelik teret za Barretta, čiji su problemi s LSD-om eskalirali propašću američke mini-turneje i problematičnih nastupa van Londona. Također, dolazi do nesuglasica oko usmjerenja i načina rada. Nakon što je Barrettovo stanje počelo realno ugrožavati djelovanje benda, kao pomoć (druga gitara i vokal) je pozvan David Gilmour, koji je do tada nastupao s nekoliko manje uspješnih rock'n'roll bendova. Gilmour je inače bio Barrettov bliski prijatelj i učitelj gitare. Njegov dolazak i neuspjeh singla "Apples and Oranges" omogućio je grupi da lakše napravi neizbježno i izbaci Barretta, čije je zdravlje bilo u jako lošem stanju. Barret je objavio dva zbrčkana solo albuma, pri čemu su mu Floydi poprilično pomogli, a na njima i svirali, da bi mu se stanje naglo pogoršalo te se povlači iz glazbe uopće.
Odlazak Barretta bio je šok za sve, naročito s obzirom na to da je on bio glavni kreativni element i najistaknutija figura benda, te su Floyde nakon toga praktički svi otpisali. Neuspješni singlovi nisu slutili na dobro, no dolazi do preokreta objavljivanjem drugog albuma, "A Saucerful Of Secrets" (1968.). Iako podosta vezan za Barretovo nasljeđe (njegova je i završna pjesma, "Jugband Blues"), album je pokazao drugačije usmjerenje grupe, osobito u "Set The Controls For The Heart Of The Sun" i naslovnom intrumentalu. Improvizacija i eksperimentiranje su prošireni promišljenim korištenjem studijske opreme i profesionalnim pristupom, te koncepcijom. Album je podijelio i kritike i fanove, ali je uglavnom doveo do novog načina promatranja grupe i omogućio im bijeg od "Swinging Londona". Live nastupi pokazali su da je Gilmour bio pun pogodak i da se odlično snašao u ulozi gitarista i vokala.
Slijedeći projekt grupe bio je soundtrack za film Barbeta Schroedera "More" (1969.), priču o narkomanskoj subkulturi, obojen šezdesetosmaškim duhom. Glazbeno, album nije oduševio, kao ni slijedeći album/projekt, "Ummagumma" (1969.). Album se sastojao od dvije polovice: prvu je činila snimka koncerta (odličnog!), dok se druga polovica sastojala od "projekata" članova grupe, koji su se pokazali manje maštoviti i kreativni u "solo vodama". Ipak, vrlo uspješno koncertiranje i odlična scenografija i light-show Pink Floyde promovira u vrhunsku live-atrakciju.
Treba napomenuti da još od albuma "A Saucerful Of Secrets" grupa nije objavljivala singlove, a da je album "Ummagumma" posljednji na čijoj se naslovnici vide lica članova benda. Anonimnost, odnosno skrivanje iza imena Pink Floyd omogućili su njegovim članovima zaštićenost od pritiska javnosti i fanova, te skrenuli pozornost na samu glazbu. Naslovnice albuma, koje će od albuma "A Saucerful Of Secrets" raditi Storm Thorgerson, odnosno njegova firma Hipgnosis, postat će jedan od zaštitnih znakova grupe i vrlo važan dio samih albuma.
Kasne šezdesete i rane sedamdesete obilježilo je pokušavanje spajanja rocka i klasične glazbe, najčešće neuspješno. Nešto slično pokušali su i Pink Floydi u suradnji s Ronom Geezinom albumom "Atom Heart Mother" (1970.), podjednako neuspješno. Cijelu A stranu zauzima naslovna skladba, dosta zbrčkana i čudna, dok stranu B čine "preostale pjesme" koje ne predstavljaju značajnu stranicu u povijesti grupe.
Nekoliko promašenih albuma ipak je dalo grupi dovoljno iskustva i energije za pravi veliki proboj koji je uslijedio albumom "Meddle" (1971.). Prvu polovicu albuma čine "normalne", kraće pjesme, od kojih je najbolja i najvažnija instrumental "One Of These Days", dok je druga polovica prava definicija "klasičnog floydovskog zvuka" - 23 minute (i sitno) duga pjesma/skladba "Echoes". Sastavljena je od nekoliko povezanih dijelova i najzrelije je ostvarenje grupe do tada; glavni glazbeni nositelj pjesme, ali i cijelog albuma, je David Gilmour, koji je većinu pjesama i otpjevao. Ovim albumom Pink Floydi zauvijek bježe od svake primisli na "Swinging London" i klasičnu psihodeliju, te na velika vrata uplovljavaju u dosta netipični prog rock (ni tu se neće svi složiti).
1972. grupa se opet družila s Barbetom Schroederom i snimila album "Obscured By Clouds", soundtrack za film "La Valee". Njihov vjerojatno najpodcjenjeniji album je pravo iznenađenje, netipično sirov i "neispeglan", više sliči na snimku jam-sessiona, s puno čvrstih gitara i baseva, jedinstvena stvar u njihovoj diskografiji. Iste godine snima se i film "Pink Floyd Live At Pompei", snimka koncerta u areni u Pompejima, održanog bez publike (ako ne računamo duhove Rimljana, kojima se koncert sigurno svidio), kombinirana s prizorima sa snimanja novih materijala i intervjua s članovima grupe.
Novi materijali uskoro postaju album "Dark Side Of The Moon" (1973.). Neću ga obasipati superlativima, iako ih stvarno zaslužuje, ali ću napomenuti da je na Billboardovoj ljestvici proveo 14 godina, te da je u vrijeme prelaska s LP-a na CD jedna tvornica u Njemačkoj "štancala" samo "Dark Side Of The Moon"; također, radi se o četvrtom najprodavanijem albumu svih vremena. Osim što je najzreliji, najbolje odsviran, najuravnoteženji, itd., itd., album donosi i koncept - pritisak na čovjeka, mračne strane modernog života, ludilo ("Time", "Money", "Us And Them", "Eclipse"). Idejni tvorac i pisac svih tekstova je Roger Waters, neupitni vođa grupe, dok je muzika nastala zajedničkim snagama (lavovski dio napravili su Waters i Gilmour, glavni vokalist). Megauspjeh albuma otvorio je Floydima sva vrata i višestruko povećao prodaje koncerata, što je opet dovelo do svojevrsnog profaniranja u očima tvrdih fanova, s obzirom da su do tada bili više kult nego atrakcija. Ipak, grupa se nije "prodala" jer je album bio najfloydovskiji i nekomercijalno orjentiran, a pritisak javnosti nije narušio kredibilitet grupe. Međutim, nije sve bilo bez vraga. Velik uspjeh dovodi do unutrašnjih trzavica , te se članovi grupe razilaze po završetku turneje, "na odmor".
Watersa je takav razvoj događaja jako pogodio i smatrao je da se grupa udaljuje od fanova i postaje dio "mašine", te je svoje osjećaje počeo opisivati u novim pjesmama. Grupa se na jedvite jade okuplja i snima svoj (po mom skromnom mišljenju) najbolji album - "Wish You Were Here" (1975.). Prešućena tema albuma je Syd Barrett, osobito u dugom instrumentalu "Shine On You Crazy Diamond" i u baladi "Wish You Were Here", dok ostatak albuma govori o rock zvijezdi zarobljenoj u "mašini" gladnoj novaca. Instrumentalne dionice su savršeno odsvirane, s vokalima je bilo problema (sukobi, između ostalog, tako da u "Have A Cigar" pjeva Roy Harper). Ovo je ujedno zadnji album na kojem su pjesme nastajale uskom suradnjom i razmjenom ideja, jer će se Waters i njegove manije ubuduće sve više nametati grupi.
Preokret se događa albumom "Animals" (1977.), Watersovim manifestom i pogledom na svijet u pomalo Orwellovskom stilu, podjelom čovječanstva na pse (krvoloke spremne na laž i prevaru radi uspjeha), svinje (samozadovoljni i cinični vlastodršci i kritičari) i ovce (idiotske mase nesposobne da preokrenu situaciju u svoju korist). Bijesni Watersovi vokali, čvrsta gitara i mininalistički aranžmani te duge pjesme, nisu pomogli prodajama (koje su ipak bile solidne), a ni stjecanju novih fanova, kao pomogao nije ni Watersov bijes, koji je kulminirao pljuvanjem na jednog obožavatelja na koncertu u Montrealu.
Watersove opsesije se postepeno šire na vlastito djetinjstvo (gubitak oca u Drugom svjetskom ratu), Sydovo ludilo i odnos s fanovima, te formira koncept za album "The Wall" (1979.). U izradi konačnog koncepta sudjelovali su producent Bob Ezrin i David Gilmour, koji su Watersove skice i komade povezali u cjelinu i dali im pravu muzičku podlogu. Snimanje je bilo ekstremno stresno i dovelo je do odlaska Richarda Wrighta iz grupe te do potpunog razlaza između Watersa i Gilmoura, do te mjere da nisu htjeli boraviti u istom studiju za vrijeme snimanja. Konačni "proizvod", dakle album, vrlo je tmurna i na trenutke neslušljiva (a na trenutke savršena) priča o fiktivnom glazbeniku Pink Floydu (fuzija Watersa i Barretta) i njegovom "usponu i padu". Savršeni trenuci albuma ipak pripadaju Gilmouru ("Comfortably Numb", "Run Like Hell", "Hey You"), te dječjem zboru u "Another Brick In The Wall pt.II" (najozloglašenija i uopće krivo shvaćena pjesma o školskom sustavu u Britaniji, a NE odgovor na punk). Savršen album za depresivce i ljude sklone samosažalijevanju, ali i velik, stvarno velik album, i velik uspjeh... najviše za Watersa. Turneja koja je uslijedila bila je pravi konceptualno-kazališni show, s neviđenom scenografijom i efektima, ali i financijskim gubicima (veliki troškovi opreme i prijevoza).
Od grupe nakon albuma ne ostaje praktički ništa. Waters je sam radio superviziju filma "The Wall", snimljenog po albumu (album mu je osnova radnje i soundtrack).
Činilo se da su Floydi prošlost, sve do izbijanja Falklandskog rata, što je potaknulo Watersa da skupi neke odbačene pjesme s "The Walla", spoji ih s novim materijalima i s Pink Floydima snimi "The Final Cut" (1983.). To je zapravo solo album s vrlo malo utjecaja Gilmoura i Masona, vrlo sirov i neslušljiv, a općenito se smatra i najgorim albumom grupe. S krajem snimanja Gilmour prekida kontakte s Watersom, koji ubrzo nakon toga objavljuje odlazak iz Pink Floyda radi solo karijere.
Period mirovanja (i solo album Gilmoura) traju do 1986., kada se Gilmour i Mason odlučuju udružiti i oživiti Pink Floyde bez Watersa. Njima se pridružuje i Richard Wright te se, uz armiju mlađih glazbenika, pristupa snimanju novih materijala. Waters pokreće sudsku tužbu tražeći prava na ime grupe, te nakon dugog i neukusnog procesa doživljava poraz, te trojica (i društvo) pod imenom Pink Floyd objavljuju album "A Momentary Lapse Of Reason" (1987.). Na stranu činjenica da album sliči Gilmourovom solo albumu (gotovo sva muzika i svi vokali, te supervizija, produkcija i multiinstrumentalnost, kao i službeno vodstvo u grupi), album je predstavljao oštar odmak od Watersovog zvuka i stila, uz povratak klasičnom floydovskom zvuku. Velika zamjerka je bila i činjenica da su tekstove pisali "ljudi sa strane" i da nisu dorasli Watersovima, ali se u općoj euforiji povratka Pink Floyda to izgubilo. Odličan singl "Learning To Fly" (prvi CD singl u povijesti) i još nekoliko solidnih pjesama, te odlične prodaje, pomogle su lansiranju megaturneje, koja je uključivala fenomenalan light show, filmove i megakoncerte u SSSR-u i Veneciji. Turneja je donijela i live album "Delicate Sound Of Thunder" (1988.). Sa albumom i turnejom se natjecao Watersov "Radio KAOS", zanimljiv album o moći mas-medija, koji je ipak ostao u sjeni ponovno okupljenih Floyda.
Waters je ipak zadovoljštinu dobio 1990. s rušenjem Berlinskog zida, nakon čega je organizirao humanitarni megakoncert / spektakl - "The Wall Live In Berlin". Na koncertu je u cjelosti izveden "The Wall", a sudjelovali su, između ostalih, Van Morrison, Bryan Adams, Cindy Lauper, The Band itd.
Slijedećih par godina donosi novi Watersov album, "Amused To Death" (1992.), na kojem je gitare odsvirao Jeff Beck, i box-set Pink Floyda "Shine On" (1992.), te CD reizdanja albuma.
1994. godine Pink Floydi objavljuju album "The Division Bell", kojeg je pratila velika pompa i odlične prodaje, čemu su pomogli izvrsni spotovi za pjesme "Take It Back" i "High Hopes" (najbolji spot / film Pink Floyda). Čvršći i zreliji od prošlog albuma, i dalje s vodećom Gilmourovom ulogom, ali s više ravnoteže u bendu i većom zastupljenošču Wrighta (odličan vokal u "Wearing The Inside Out" i instrumental "Marooned"), uz tekstove kao povremenu slabu točku. Na albumu su izvrsno upotrijebljeni specijalni efekti (pucanje zemlje uslijed tektonskih poremećaja, dječja pjesmica u "Take It Back" - pomalo spooky, jer radi se o pjesmici iz vremena kuge i opisuje samrtni kašalj!!!!!, te zvona u "High Hopes"), a tekstove je najvećim dijelom napisala Polly Samson, američka novinarka i Gilmourova supruga. Turneja koja je uslijedila (live album "P.U.L.S.E.", 1995.) probijala je rekode, a na njoj je prvi put nakon sedamdesetih odsvirana Barrettova "Astronomy Domine" (bolja od originala!) i cijeli "Dark Side Of The Moon".
U sjeni buke oko Floyda izašao je Wrightov solo album "Broken China", koji se na momente pokazao dorastao Floydima ("Night Of A Thousand Fury Toys", "Breakthough" - vokal Sinead O'Connor, Gilmour je izrazio žaljenje što pjesma nije zgotovljena na vrijeme za "The Division Bell").
Nakon stišavanja buke, Floydi se povlače u tišinu. Gilmour je humanitarno solo muzicirao, Waters je objavio live album "In The Flesh", da bi se na kraju oživio duh "The Walla" sa "Is There Anybody Out There? - The Wall Live 1979.-1980." (topla preporuka).
Floydi su u međuvremenu objavili i best of - "Echoes", kojeg preporučam zaobići (okrljaštene verzije naslovne pjesme i "Shine On You Crazy Diamond").
Sve nesuglasice i svađe Watersa i grupe pale su u vodu (barem na kratko) 2006. na "Live 8" kada se grupa posljednji put okupila radi humanitarnog nastupa. Izvedba je bila vrlo dirljiva i efektna, uz posvetu Sydu Barrettu - očito je da nikad nisu stvarno pobjegli od njega... a ni on od njih. On je, inače, danas teško bolestan, ali mu je egzistencija, zahvaljujući autorskim pravima, osigurana.
Zadnja vijest - Gilmour objavljuje solo album "On An Island" (2006.) i kreće na turneju na kojoj će ga pratiti i Richard Wright.
ZANIMLJIVOSTI
Barretta je Jimi Hendrix posprdno zvao "Laughing Syd Barrett", zbog njegovog neuravnoteženog ponašanja pod djelovanjem LSD-a.
Gilmour je pjesmu "Money", što s grupom, što na solo nastupima, odsvirao više od 500 puta.
Na koncertu u Montrealu 1977. Waters je sa pozornice pljunuo na jednog obožavatelja, nakon čega je Gilmour napustio pozornicu.
"The Wall" je, zbog svoje kompleksne scenografije, u cijelosti uživo odsviran samo u 4 grada, a u konačnici je, usprkos enormnoj posjećenosti, završio s deficitom.
Sudski spor Watersa i ostatka grupe dosegnuo je vrhunac kad je Waters platio jednom umjetniku da napravi 100 rola talet-papira s Gilomourovim licem na svakom listiću.
Solaža iz pjesme "Comfortably Numb" proglašena je za 4. najbolju svih vremena u Guitar Worldu.
"The Wall" je najprodavaniji dvostruki album svih vremena.
David Gilmour posjeduje zbirku gitara od preko stotine komeda, među kojima i prvi Fenderov Stratocaster (serijski broj 001).
DISKOGRAFIJA
The Piper At The Gates Of Dawn (1967)
A Saucerful Of Secrets (1968)
More - soundtrack (1969)
Ummagumma (1969)
Atom Heart Mother (1970)
Meddle (1971)
Relics (1971)
Obscured By Clouds - music from the film "The Valley" (1972)
The Dark Side Of The Moon (1973)
Wish You Were Here (1975)
Animals (1977)
The Wall (1979)
The Final Cut (1983)
A Momentary Lapse Of Reason (1987)
Delicate Sound Of Thunder (1988)
The Division Bell (1991)
P * U * L * S * E (1996)