The story of Genesis

The story of...

by Damjan

    Zamislite bend u kome su Peter Gabriel i Phil Collins.
    Zamislite bend u kojem uz njih gitaru svira legendarni Steve Hackett.
    Zatim, u taj zamišljeni bend dodajte klavijaturističkog virtuoza Tonyija Banksa.
    Što vam još nedostaje? Basist.
    Sjećate li se knjige iz engleskog jezika za prvi ili drugi razred srednje škole? U njoj je bio tekst o bendu Mike & The Mechanics kojeg je predvodio basist Mike Rutheford. Eto, uzmite njega i imate sjajnu ekipu:

    Peter Gabriel - vokal
    Phil Collins - bubnjevi
    Steve Hackett - gitara
    Tony Kaye - klavijature
    Mike Rutheford - bas

    Zvuči kao znanstvena fantastika, monstruozna grupa iz snova? Ne. Taj bend je zaista postojao i zvao se Genesis.
    Ipak, priča počinje malo drugačije. Genesis je nastao krajem šezdesetih, pod utjecajem prvog vala progressive rocka, kada su osnovani najpoznatiji bendovi tog usmjerenja - Vanilla Fudge (1966.) kao prethodnica, pa Pink Floyd (1967), Yes (1968.) i King Crimson (1969). Veliki bedem art rocka upotpunit će početkom sedamdesetih Emerson Lake & Palmer. Daleko od glamura koji je pratio spomenute gigante, Genesis je polako gradio svoj stil, utemeljen na kombinaciji simfonijskih aranžmana, rocka i pomalo nadrealističkih stihova. Prvi album, "From Genesis To Revalation" prošao je potpuno nezapaženo, a ni drugi, "Trespass" nije pobudio veći interes. Ipak, u usporedbi sa simpatično naivnim prvijencem, "Trespass" predstavlja značajan korak prema naprijed, prema složenom svijetu simfonijskih ekstravaganci koje će proslaviti Genesis samo nekoliko godina kasnije. Pjesme kao što je "Looking For Someone" ili "Visions Of Angels" impresivno povezuju emotivan glas Petera Gabriela sa složenim, pa opet tečnim i fluidnim kombinacijama rocka i klasike, a ratoborna "The Knife" otkriva svu žestinu i energiju mladog kvinteta, predvođenog "ludim pjesnikom" Gabrielom, koji je vješto balansirao između nekoliko uloga; on je na trenutak bijesni prorok, pa zatim tih pripovjedač antičkih mitova, a nekoliko minuta kasnije postaje kroničar neke nadrealistične budućnosti. Sjajan "Trespass" ponudio je sve, osim komercijalnog uspjeha. Bend je otpisan kao nedovoljno muzički obrazovan, kao sjenka Yesa ili King Crimsona. I zaista, sam Gabriel jednom je rekao - "King Crimson su s lakoćom radili ono što smo svi željeli, a nije nam uspijevalo". Međutim, Genesis je nudio možda i najkompletniju sliku jednog paralelnog svijeta, satkanog na neobičnim stihovima i vanvremenskoj atmosferi pjesama; ono što je bendu nedostajalo na tehničkom planu, nadoknađivali su čudnovatim ozračjem, kao i neprikosnovenom sposobnošću da slušatelja uvuku u svoj otkačen svemir nebuloznih, pa opet na neki način logičnih ideja.
    Prijelomni trenutak dogodio se nakon "Trespassa", kada su Anthony Phillips i John Mayhew napustili bend, a umjesto njih dovedeni su Steve Hackett i Phil Collins. Obnovljen Genesis snimio je "Nursery Cryme" (naslov je igra riječima, koja pretvara NURSERY RHYME - dječje pjesmice u NURSERY CRIME - dječji zločin). Naslovnica na kojoj plavokosa djevojčica igra kriket sa dječjim glavama podcrtala je kontroverzan naziv albuma. Phil Collins ušao je u bend na velika vrata - njegov magičan osjećaj za bubnjeve jasno je vidljiv već nakon nekoliko uvodnih minuta u epsku pjesmu "The Musical Box" gdje Phil stvara impresivno ozračje svirajući praktički samo na činelama. Album se bavi neobičnim temama: uvodna "The Musical Box" govori o dječaku kojem je njegova prijateljica slučajno otkinula glavu štapom za kroket, ali se on vraća u obliku prijateljski raspoloženog duha, kroz glazbenu kutijicu, tu je zatim pjesma o napadu ogromne orijaške trave (hogweed), pa "The Fountain Of Salamacis" o hermafroditu iz grčke mitologije, itd. Bend je nastavio u zacrtanom glazbenom pravcu simfonijskog rocka, ali bez pretjerano pompoznih melodija, više se pridržavajući intimne atmosfere. Slično intoniran "Foxtrot" utvrdio je stilske konture grupe, a Peter Gabriel se sve više izdvajao u tisku, ponajviše zahvaljujući suludim scenskim nastupima - tijekom svakog koncerta presvlačio se nekoliko puta, da bi glumio različite uloge, ovisno o karakteru pojedine pjesme - bio je tratinčica (!), starac, lisica, žena.... i još nekoliko neprepoznatljivih oblika nalik ogromnom povrću. Koristio se i faličkim simbolima, a njegova ekstravagancija osigurala je grupi prostor u novinama.
    Veliki iskorak dogodio se albumom "Selling England By The Pound" - iako se na toj ploči Genesis još uvijek pridržavao smjernica zadanih na dvije prethodne, bend je sazrio i dosegao svoj vrhunac. Raspolažući istim elementima kao i na "Nursery Cryme" ili "Foxtrot", snimili su album na kome je sve to zvučalo - bolje. Bolje nego ranije. Bolje nego ikad nakon toga. "Selling England By The Pound" je nadmašio svoje prethodnike u gotovo svim elementima, pa čak i u produkciji. Osoban vrhunac na ovom albumu dosegao je i Peter Gabriel - on ovdje pjeva izražajnije, zrelije, sa nevjerojatno jakim nabojem i gotovo jazzerskim nijansiranjem glasa. Već kroz a capella uvod u naslovnu pjesmu njegov vokal izvija se kroz impresivnu izražajnost, bez da i u jednom trenutku postane Gabrielov ego-trip; on istodobno zvuči vješto, tehnički sjajno, ali i iskreno, direktno, kao da pjeva sam za sebe, otvoreno, ali i nezainteresirano za išta drugo osim same pjesme i emocije koju ona nosi. Pored toga, Tony Banks ovdje je uspio, možda i jedini puta u karijeri, biti savršeno odmjeren. Njegove inače pomalo napadne, nametljive klavijature ovdje su savršeno podređene ukupnom zvuku, a da pritom on sam ne gubi individualnost ili prostor u soliranju. Uz standardno dobre Collinsa i Hacketta, kao i uz sjajne stihove, Genesis u takvoj formi nije mogao napraviti nešto manje od remek djela, a "Selling England By The Pound" je upravo to - remek djelo art rocka.
    Nakon ovog albuma, Gabriel je počeo nadrastati okvire benda. Zatražio je slobodne ruke da sam napiše cijeli idući album - i to ne običan album, već dvostruki i konceptualan. Bend se s time složio, ali je Peter na kraju ipak tražio pomoć od Banksa kod dovršavanja materijala za B-stranu druge ploče. Taj monumentalan album ušao je u anale progressive rocka. "The Lamb Lies Down On Broadway" je danas vjerojatno najpoznatiji rad Gabrielovog Genesisa, ali ipak ima i svojih slabih strana. Prije svega, po mnogim mišljenjima, taj album ipak traje predugo, često se ističe kako drugi CD osjetno zaostaje za prvim, što je donekle i točno, a po mnogima je i sama tema albuma pretjerano raširena, prenapuhana. Ipak, "The Lamb Lies Down On Broadway" donosi drugačiji Genesis, bend ovdje uglavnom plovi kroz mračna raspoloženja, kroz atmosferu paranoje i depresije, a ma koliko to bilo dobro izraženo u muzici i stihovima, činjenica je da bi sve skupa savršeno dobro izgledalo i kao običan, jednostruki album.
    Nakon ove ploče, za čiju se turneju Gabriel i ošišao (kako bi bolje tumačio glavnog lika na pozornicama), stvari su pošle naopako. Peter je odlučio napustiti bend i započeti solo karijeru, što je i uspio sa nizom hit albuma i singlova, a preostao kvartet nastavio je bez njega. Nakon što je iskušan niz pjevača, mikrofon je pripao starosjediocu Philu Collinsu, sa kojim je Genesis upoznao mainstream slavu i velike MTV-jevske uspjehe. Na albumima "Wind And Wuthering" i "A Trick Of The Tail" Genesis se pokušao ponašati kao da Gabriel nikada i nije otišao - nastavili su istim pravcem, a onda je počeo komercijalan period grupe, označen pitkim pop albumima, među kojima se ističu "Duke", "Genesis", "Invisible Touch" i "We Can't Dance". Nakon "A Trick Of The Tail" turneje otišao je i Hackett, pa je bend sveden na trio, uz brojne session muzičare. Početkom devedesetih i Collins je napustio Genesis, a bez njega snimljen je "Calling All Stations", na kome pjeva Ray Wilkens (ex-Stilskin).
    Usprkos velikim komercijalnim uspjesima, nakon Gabrielovog odlaska bend nije uspio ponovo stvoriti tako jaku auru i svoj unutrašnji svijet, a kada je i Hackett otišao, Genesis se pretvorio u moderan synth rock bend, bez većih umjetničkih ambicija. Zbog toga, bez obzira na hitove iz osamdesetih, danas se klasicima grupe smatraju albumi od "Trespass" do "The Lamb Lies Down On Broadway", a odlazak Hacketta i Gabriela mnogi fanovi nikada nisu prežalili. Potpuno opravdano.

DISKOGRAFIJA

From Genesis To Revelation (1969)
Trespass (1970)
Nursery Cryme (1971)
Foxtrot (1972)
Genesis Live (1973) - Live
Selling England By The Pound (1973)
The Lamb Lies Down On Broadway (1974)
A Trick Of The Tail (1976)
Wind And Wuthering (1976)
Seconds Out (1977) - Live
Spot The Pigeons (1977) EP
And Then There Were Three... (1978)
Duke (1980)
Abacab (1981)
Three Sides Live (1982) - Live
Genesis (1983)
Invisible Touch (1986)
We Can't Dance (1991)
Calling All Stations (1997)