| The story of... |
|
|
| by Damjan |
Neosporni očevi hard rocka, Deep Purple, osnovani su 1968. kao - pop rock bend. Okupljeni oko klavijaturističkog genija Jona Lorda, Deep Purple su snimili svoj prvi album, "Shades Of Deep Purple" pod jakim utjecajem američke psihodelije s jedne strane i britanskog pop rocka s druge. Singl "Hush" postao je velik hit, a i kritika je pozitivno ocijenila ovaj album, ponajviše zbog ambicioznih, progressive obrada pjesama "Hey, Joe" i "Help". Usprkos tome, u usporedbi sa onime što će Deep Purple snimiti samo nekoliko godina kasnije, prvi album ne zvuči nimalo revolucionarno - štoviše, povremeno djeluje pretjerano inspiriran kultnom grupom iz šezdesetih, Vanilla Fudge. U tom periodu, bend se sastojao od gitariste Ritchija Blackmorea, klavijaturiste Jona Lorda, bubnjara Iana Paicea, basiste Nicka Simpera i pjevača Roda Evansa. Upravo Simper i Evans, iako vrlo talentirani muzičari, pomalo su "kočili" razvoj grupe, jer su obojica pretjerano idealizirali tradicionalan rock'n'roll pedesetih i šezdesetih godina. Sa njima snimljeni su i albumi "The Book Of Taliesyn" i "Deep Purple" (poznat i kao "Chasing Shadows"). Međutim, premda vrlo dobri, ti su albumi još uvijek njegovali isti stil kojeg su davno prije istražili Vanilla Fudge, Cream i dr. - izuzetak je možda ipak "Deep Purple" album, budući da on već pomalo naginje prema žešćem rocku, kojeg će Purple kasnije dodatno razviti i pretvoriti u ono što danas poznajemo kao hard rock.
Ključan trenutak dogodio se kada su Rod Evans i Nick Simper napustili bend, a kao zamjene dovedeni su Ian Gillan (vokal, ex-Episode Six) i Roger Glover (bas, ex-Episode Six). Gillan i Glover težili su žešćoj muzici, a obojica su bili i vrlo sposobni autori, pa je pisanje pjesama u daljnjoj karijeri grupe pravilno raspoređeno na svih pet članova, dok su ranije većinu pjesama pisali Blackmore i Lord. U ovoj postavi, Deep Purple se okrenuo sirovijem izrazu, utemeljenom na žestokim riffovima Ritchija Blackmorea. Međutim, prije snimanja legendarnog "In Rock" albuma, sastav je napravio (za to doba) neobičan potez, i sa Londonskim Filharmonijskim Orkestrom snimio ploču simfonijskog rocka. Ironično, Deep Purple je jedan od prvih bendova koji su se upustili u takav pothvat, pa se za njih može reći i da su pioniri simfonijskog rocka, iako je tu ipak mnogo značajnije rezultate postigao niz progressive rock grupa kao što su Yes, Emerson Lake And Palmer i drugi. Interesantno, taj album - "Concerto For Group And Orchestra" iz 1969. godine, u potpunosti je nadmašio razvikani "Days Of The Future Passed" grupe Moody Blues, koja je simfonijskom rocku pridavala neizmjerivo veću važnost od Purplea, ali je uvijek bila i mnogo komercijalnije orijentirana, što ju je donekle sputavalo. Navodno je "Concerto For Group And Orchestra" bio cijelom bendu vrlo antipatičan i dosadan projekt, ali ga je Jon Lord ipak "progurao" zbog svojeg interesa za klasičnu muziku.
Nakon te ploče, sastav se posvetio svom remek djelu - "In Rock" albumu (1969.) koji je, kratko rečeno, prvi hard rock album u povijesti. Prijeteći riffovi, Gillanov vrišteći vokal, arhaične klavijature... "In Rock" je izvršio neupitan utjecaj na svu žestoku muziku koja se pojavila nakon njega. Na njemu se nalazi i legendarna pjesma "Child In Time". I diskografska kuća se oduševila pločom, ali su producenti zlovoljno primijetili da na albumu nema pravog hit singla, pa je bend na brzinu snimio pjesmu "Black Night", koji je danas jedan od najpoznatijih klasika hard rocka. Govoreći o "Black Night", Gillan je nekoliko puta ustvrdio da ta pjesma ima "najgluplje stihove koje sam ikada napisao". Navodno, kada je muzika snimljena, on i Glover su potpuno pijani zapisali na komadić papira sve moguće riječi koje su im pale na pamet a da se rimuju, nakon čega je na gotove rime "nataknut" ostatak teksta.
"In Rock" je preko noći pretvorio Deep Purple u vodeće zvijezde svjetskih pozornica, a prateća turneja priskrbila im je niz novih fanova. Prema prisjećanju nekih članova grupe, diskografska kuća je inzistirala da nakon povratka s turneje snime još jedan, stilski isti takav album, međutim bend je imao u planu nešto drugo. Iduća ploča, "Fireball", predstavila je nešto sofisticiraniji, glazbeno "pametniji", ali manje žestok Deep Purple, što nije baš svih oduševilo. Na sada već uobičajenu primjedbu o tome kako na ploči nema pravog hit singla, Deep Purple su odgovorili još jednim hard rock klasikom, "Strange Kind Of Woman". Zanimljivo je da se ni "Black Night", ni "Strange Kind Of Woman" ne nalaze na albumima za koje su snimljene, već su objavljene samo kao singl-ploče. "Strange Kind Of Woman" je, doduše, uvrštena na USA izdanje "Fireball" albuma, koji je osigurao potpun proboj grupe na američko tržište. Trilogiju super-popularnih albuma bend je zaključio sa "Machine Head". Ovaj album označio je svojevrsni "spoj" prethodna dva - na "Machine Head" nalazi se mnoštvo žestokih, brzih riffova, ali je bend zadržao i čišći, dorađeniji sound u "Fireball" stilu. Kako bilo da bilo, ploča na kojoj se nalazi "Smoke On The Water" nije mogla ne uspjeti. Pored toga, na tom su albumu i veliki hitovi "Highway Star", "Space Truckin" i "Never Before", pa je "Machine Head" vjerojatno najpoznatiji album grupe do danas. Međutim, ovu ploču ne treba doživljavati samo kao zbir velikih hitova - "Machine Head" je, prije svega, čvrsta cjelina.
U tom periodu započeo je raskol između Blackmorea i Gillana. Gillan je "Machine Head" doživio kao korak unatrag u odnosu na artistički "Fireball", dok je Ritchie tražio da se bend vrati sirovom, "prljavom" zvuku iz "In Rock" faze. Pored toga, čvrsti stavovi Iana Gillana ugrozili su autorsku suverenost Ritchija Blackmorea, kojeg su mnogi njegovi suradnici opisali kao - diktatora. Sukob se nije osjetio na sljedećoj turneji. Upravo suprotno, live album "Made In Japan" snimljen na toj turneji, i danas se smatra najboljim live albumom svih vremena. Laskav epitet, ali potpuno opravdan. Purple su na nevjerojatan način povezali sirovu energiju hard rocka sa ambicioznim improvizacijama - pjesma "Space Truckin" najbolji je primjer - u studijskoj verziji, ona traje 4 minute i 32 sekunde, a na "Made In Japan" - 20 minuta i 13 sekundi! Jedan novinar je o ovom albumu napisao: "Made In Japan je moćan album. Rastura od početka do kraja s često manijakalnom žestinom" - sasvim točno. Povratak s turneje, na žalost, označio je i početak kraja za Deep Purple u tom obliku. Gillan i Blackmore sve su teže surađivali, a njihova neslaganja unijela su u bend nepotrebnu nervozu. U javnost je procurilo da je Gillan češće pijan nego trijezan, da ne želi učiti stihove napamet... Snimanje sljedećeg albuma proteklo je u općoj nervozi, a kada je "Who Do We Think We Are" objavljen, javnost ga je popljuvala. U osnovi - neopravdano. Album nije uopće loš, ali jednostavno nije revolucionaran kao "In Rock" ili "Machine Head". Bend je počeo eksperimentirati, udaljavati se od čistog rocka i mnogi su to ocijenili kao slabost, iako je bio u pitanju normalan razvoj, evolucija benda koji nije mogao zauvijek ostati isti, jer da jest, tek bi to bila tragedija. Svađe su kulminirale odlaskom Gillana i Glovera.
Zamjene su pronađene u liku Davida Coverdalea (ranije potpuno nepoznat) i Glenna Hughesa (ex-Trapeze). U ovom sastavu bend se vratio sirovijem hard rocku, ali uz mnoge novitete. Na albumu "Burn" dominira hard rock, no tu su i bluzerska "Mistreated", futuristička "A200", funky "Might Just Take Your Life" i rock'n'roll party-song "What's Going On Here"... Novi Deep Purple, sa Coverdaleom i Hughesom ostavio je dobar dojam, naročito u Americi (što je okrunjeno titulom najpopularnije grupe 1973. godine) i Japanu, gdje su i danas među najpopularnijim bendovima svih vremena. Obnovljeni Deep Purple održao je super-posjećenu turneju, sa vrhuncem na California Jam festivalu gdje je oko 300,000 fanova svjedočilo mahnitom, naelektriziranom koncertu grupe. Uslijedio je podjednako popularan album "Stormbringer", nakon kojega je Blackmore ušao u sukob sa Hughesom i Coverdaleom. Novaci u grupi smatrali su da zvuk treba osvježiti novim utjecajima, dok je Blackmore i dalje želio svirati samo čisti rock. Na sveopće iznenađenje, sukob je rezultirao odlaskom - Ritchija Blackmorea. Umjesto njega doveden je Tommy Bolin, a sa njime je snimljen "Come Taste The Bend" (1975.) - vjerojatno najčudniji album u diskografiji Deep Purplea. Na "Come Taste The Bend" sve funkcionira dobro, ali samo nekoliko pjesama može se opisati kao hard rock. Većinom su to funky, soul i rhythm & blues stvari, što je šokiralo fanove. Da je album objavljen kao Bolin, Coverdale, Hughes, Lord & Paice Bend, vjerojatno bi bio ocijenjen kao odličan. Ali objavljen pod imenom Deep Purple... U najmanju ruku, neobično. Turneja za "Come Taste The Bend" pokazala je da Tommy Bolin ne može ostati "čist" duže od nekoliko dana - čovjek se žestoko drogirao, i u tom stanju upropastio niz koncerata. Više-manje masakrirana turneja iznervirala je Coverdalea, i bend je sporazumno obustavio aktivnosti. Nedugo kasnije Bolin je umro od overdoze.
U drugoj polovici sedamdesetih većina članova grupe postigla je velik uspjeh sa svojim novim projektima. Ritchie Blackmore osnovao je Rainbow i "izmislio" power metal, Gillan je pokrenuo vrlo uspješan Ian Gillan Bend (kasnije skraćeno u Gillan), Coverdale je osnovao Whitesnake, a ostali članovi pokojnog Purplea su uskakali u Rainbow (Glover) i Whitesnake (Lord, Paice, Hughes) ovisno o tome gdje je nedostajalo članova. S vremenom, sve češće su se pojavljivali razni posthumni live albumi snimljeni između '69. i '75, među kojima treba spomenuti iduće: "In Concert", "Scandinavian Nights", "Live In London", "California Jamming" i "Made In Europe". Bijedan pokušaj povratka na scenu izveo je Rod Evans (prvi pjevač grupe) koji je 1980. okupio četvoricu anonimaca i nazvao ih Deep Purple, što je vrlo brzo zaustavljeno zakonskim putem.
Sredinom osamdesetih Deep Purple se vratio u svojoj najpopularnijoj postavi, sa Blackmoreom, Gillanom, Gloverom, Lordom i Paiceom. Službeno, povratak se dogodio zbog umjetničkih pobuda, a neslužbeno... Diskografska kuća je, navodno, ponudila milijun dolara svakom članu ako se ponovo okupi bend. Što je od toga istina malo tko može tvrditi sa sigurnošću, međutim povratak je obilježio izvrstan studijski album, "Perfect Strangers" (1984). Glazbeni dio albuma je, opet navodno, napisan još uoči odlaska Gillana i Glovera, 1973. godine. Blackmore je čak u šali predložio da ploča nosi naslov "Finally That 1973. Album" čime je praktički potvrdio da je materijal napisan još ranih sedamdesetih. Uslijedila je super-uspješna turneja, zabilježena na vrhunskom live albumu "In Absence Of Pink - Live at Knebworth '85." koji je, na žalost, objavljen tek nekoliko godina kasnije. "Perfect Strangers" predstavio je "opak" Deep Purple, sa mnogo žestokog hard rocka i izvrsnom naslovnom pjesmom inspiriranom orijentalnim melodijama. Neki su zamjerili da Purple zvuče žestoko, ali sporo i tromo, što je pomalo nerazumna tvrdnja nakon slušanja pjesama kao što su "The Gypsy's Kiss", "Mean Streak" ili "Knocking At Your Back Door". Nakon vrlo uspješnog come-backa, bend je zaspao na lovorikama i snimio slabašan studijski album, "The House Of Blue Light" (1987). Ova nemaštovita ploča u stvari bio je pokušaj da se zvuk grupe modernizira i pretvori u nešto nalik Motley Crue ili Poison... Neuspješno.
Uslijedio je live album
"Nobody's Perfect" (1988.) - solidan, ali ni blizu "In Absence Of Pink" ili "Made In Japan".
Očekivano, Gillan i Blackmore su ubrzo ponovo ušli u konflikt, i Gillan je najuren, a zamijenio ga je
Joe Lynn Turner, stari Ritchijev poznanik, bivši pjevač Rainbowa. Turnerov dolazak kritika je dočekala sa podsmjehom, budući da je sa njime Deep Purple imao u sebi tri bivša člana Rainbowa. Upravo tako zvučao je i sljedeći studijski album grupe,
"Slaves & Masters" - kao kasni radovi Rainbowa. Diskografskoj kući nije se svidjela ta opasna sličnost dva Ritchijeva
benda, pa je pred takav Purple postavljen ultimatum - ili Gillan ili nitko. Jasno,
bend se odlučio za prvu opciju, i Gillan je na vrat na nos dotegljen natrag u sastav, što nije pomoglo da sljedeći album ostavi bolji dojam.
"The Battle Rages On..." ravnopravno konkurira prethodnim promašajima za najgori album u diskografiji grupe. Ipak, nekoliko solidnih pjesama spašava ukupnu sliku ploče, iako se teško oteti ukupnom dojmu da su Purple
najviše brinuli kako istovremeno zvučati i žešće i komercijalnije od mlađih suparnika tipa
Guns'n'Roses, Motley Crue, Poison itd. Da od lošeg može biti i gore pokazao je novi live
"Come Hell Or High Water" (1994.) na kome je jasno vidljivo kolike je posljedice ostavio alkohol na Gillanov glas. Ritchie je otkačio, optužio Gillana da uništava vlastiti glas, a sa njime i imidž Purplea, a na kraju je i zalupio vratima i napustio
bend za sva vremena. Lord, Paice i Glover podržali su Gillana, i na Ritchijevo čuđenje, Deep Purple je po drugi puta nastavio postojati i bez njega.
Nakon što je ostatak turneje dovršen sa Joem Satrianijem, doveden je Steve Morse (ex-Kansas, Dixie Dregs). Ova varijanta Deep Purplea snimila je album "Purpendicular" (1996.) i potpuno neočekivano spasila bend neslavne propasti. Iako je u to malo tko vjerovao, Morse se pokazao kao odlična zamjena za Blackmorea - čovjek je bio hrabar i nije niti pokušao oponašati slavnog prethodnika, već je u grupu unio svoj stil i osobnost, a "Purpendicular" je nedvojbeno najbolji album Purplea snimljen nakon "Perfect Strangers". Očekivano, nakon svjetske turneje snimljen je novi koncertni album, "Live At Olympia '96", na kome je Gillan osjetno popravio formu, iako još uvijek nije uspijevao otpjevati neke od zahtjevnijih dionica (refren na "Highway Star", na primjer). Dodatno ohrabrenje grupi pružio je i solidan uspjeh spota "Sometimes I Feel Like Screaming" sa "Purpendicular" albuma, dok se uvodna pjesma te ploče, "Vavoom: Ted The Mechanic" smatra klasikom modernog Deep Purplea.
Dvije godine kasnije izašao je "Abandon" (ili "Abandon" - čitaj: A Bend On, ili nešto kao - "bend ide dalje"). Ovaj album naišao je na podijeljene kritike. Mnogi su ga pozdravili kao povratak sirovom hard rocku, dok drugi smatraju da je album previše monoton i jednoličan. Turneja je, jasno, zabilježena na "Total Abandon" albumu, čija je najbolja strana to što demonstrira očit napredak Gillanovog vokala, koji se vidno polako oporavlja. Neki fanovi na Internetu su se toliko oduševili Gillanovim (relativnim) povratkom u formu da su "Total Abandon" proglasili boljim od "Made In Japan", ali to je puka fantazija. Međutim, "Total Abandon" uopće ne treba podcjenjivati u kontekstu u kojem je snimljen - što znači, u doba: a) kada hard rock nije ni približno popularan kao nekada, b) kada je pjevač, manje-više, oporavljenik od ozbiljno narušenog vokala.
Ono o čemu se, međutim, ne može raspravljati bez oduševljenja je ambiciozan projekt koji je uslijedio: "Deep Purple In Concert With London Symphonic Orchestra". Vjerojatno izazvani Metallicom i njihovim "S&M" simfonijskim albumom, Deep Purple (oduvijek poznati kao vrlo natjecateljski raspoložen bend) su sa Londonskim Simfonijskim Orkestrom ponovo snimili "Concerto For Group And Orchestra" Jona Lorda, a toj kompoziciji pridodane su svježe pjesme sa posljednjih albuma grupe, kao i solo nastupi svih trenutnih članova. Luksuzan dvostruki album, "In Concert with LSO", je daleko, daleko bolji od prvog "Concerta" iz 1969, glazbeno ozbiljniji, i mnogo zreliji, uz interesantna gostovanja mnogih poznatih muzičara, kao što je Ronnie James Dio.
Na vrhuncu umjetničkog uspjeha u posljednjih petnaestak godina, Deep Purple je napustio jedan od utemeljitelja grupe, klavijaturist Jon Lord, koji je ove godine objavio da napušta bend kako bi se posvetio svojim solo projektima na području klasičnog komponiranja. Njegova zamjena Don Airey (ex-Black Sabbath, Gary Moore, Whitesnake, Jethro Tull itd) položio je ispit na fenomenalnom "Bananas" (2003.), koji vraća Deep Purple u formu iz sedamdesetih, te dokazuje da nam bend skriva još poneko remek djelo u rukavu.
DISKOGRAFIJA (bend je objavio na desetke arhivskih live albuma, a vrlo detaljnu diskografiju koja uključuje i ta izdanja možete naći ovdje)
Shades Of Deep Purple 1968
The Book Of Taliesyn 1969
Deep Purple 1969
Concerto For Group & Orchestra 1970
Deep Purple In Rock 1970
Fireball 1971
Machine Head 1972
Made In Japan (live) 1972
Who Do We Think We Are? 1973
Burn 1974
Stormbringer 1974
Come Taste The Bend 1975
Made In Europe (live) 1976
Perfect Stangers 1984
The House Of Blue Light 1987
Nobody's Perfect (live) 1988
Slaves And Masters 1990
The Battle Rages On 1993
Come Hell Or High Water (live) 1994
Purpendicular 1996
Live At The Olympia (live) 1997
Abandon 1998
Total Abandon (live) 1999
In Concert with LSO: Live at the Royal Albert Hall (live) 1999
Bananas 2003
Rapture Of The Deep 2005
http://www.deep-purple.com