RIVERSIDE interview by Damjan

Riverside je vrlo poseban progressive rock bend, koji svojom muzikom ne slavi davno zaboravljene dana kada su svjetskim pozornicama žarili i palili Yes, ELP, i drugi prog velikani, već stvara sasvim svoj, specifičan i prepoznatljiv zvuk, opisan kao “progressive” samo zbog nedostatka boljeg izraza... Nedavno je objavljen njihov drugi album, ujedno i drugi dio u planiranoj trilogiji, pod naslovom “Second Life Syndrome”... Što o svom novom albumu, prog rocku i glazbi općenito misle u Riversideu, najbolje će reći oni sami...

Većina kritičara smatra prog rock mrtvim i pokopanim... ali vaš neočekivani uspjeh, u paru sa nedavnim probojem Spock’s Beard na top ljestvice, dokazuje da su barem donekle u krivu. Smatraš li stoga da ljudi žele slušati prog, ali su umorni od brojnih Yes/Crimson/ELP replika i plagijatora? Možemo li reći, stoga, da je “retro prog” mrtav i pokopan, ali neki novi nastaje i osvaja publiku?

Ljudi su uglavnom umorni od plagijatora i replika grupe Marillion. Umorni su od neopreogressive rocka, čiji je osnovni postulat da slavi muziku sedamdesetih. Ja osobno mislim da bi ELP odsviran na moderan način mogao biti vrlo interesantan (smijeh). Ali, mi ne govorimo o toj vrsti progressive rocka, jer je davno izumro. Međutim, sam pojam “progressive rock” i danas dobro stoji, a ja samo čekam da novinari počnu smišljati nove etikete za njega. Mislim da zbog bendova kao što su Tool, Radiohead ili Porcupine Tree još uvijek postoji nada da se nešto može napraviti na nov način. Nekakav slučajan progressive rock se rodio zahvaljujući bendovima koji ne priznaju da sviraju takvu muziku, ali ih slušatelji i novinari označavaju kao progressive, te ih sve zajedno guraju u zajedničku kategoriju. Ta nova muzika bazira se na upotrebi kontrasta. Bendovi evoluiraju i obogaćuju svoj zvuk. Dobar primjer tu bi bili Anathema ili Opeth – metal bendovi koji su, od albuma do albuma, počeli snimati raznovrsniju muziku nazvanu progressive rock od strane ljudi koji je slušaju. Nešto se mijenja, vidiš, nije ni tako loše. Mislim da i Riverside ima novi pristup takvoj muzici, samo što mi to radimo na svoj način.

Općenito, kod progressive rocka teško je izaći iz sjene bendova kao što su Yes, Crimson, ELP ili Genesis... Jeste li vi svjesno nastojali izbjeći bilo kakvu sličnost sa njihovom muzikom?

Riverside svira muziku kontrasta. Kada razmislim, u našoj glazbi ima elemenata symphonic rocka, art rocka, pa čak i zlosretnog neoprogressive rocka (smijeh), prog-metala i bog zna čega sve ne. Iznad svega, mi se koncentriramo na emocije, raspoloženja, melodije i dobre aranžmane, a mislim da je ovo posljednje ono što privlači ljude našoj muzici. Apsolutno ne želimo kopirati ili imitirati nekoga, previše smo stari za to i imamo previše vlastitih ideja. Mislim da smo na dobrom putu da definiramo svoj vlastiti stil; pretpostavlja da i naš novi album to dokazuje. I nadam se da će diskografska kuća uskoro prestati stavljati na naše CD-e promotivne naljepnice na kojima nas uspoređuje sa drugim bendovima (smijeh).

Zaista je čudno vidjeti da novi bend započinje karijeru sa – trilogijom! Nije li vas bilo strah da bi se to moglo pokazati previše ambicioznim, možda i previše optimističnim projektom?

Ne razmišljamo na taj način. Mi samo komponiramo i stvaramo priču. Samo sviramo muziku. Imamo ideju o ovoj trilogiji i želimo realizirati tak projekt bez obzira što ljudi mislili o tome. Do sada je sve bilo stvarno ok, jer su se većini naših slušatelja svidjela oba albuma.

Rekao bih da je dolazak Michała Łapaja (klavijature) obogatio zvuk benda... Slažeš li se?

Da. Michał ima izravniji, rock pristup glazbi, za razliku od našeg prvog klavijaturiste. Odrastao je slušajući Deep Purple i ELP. Zahvaljujući njemu, naš drugi album ne zvuči kao “Out Of Myself II”. Zvuk je drugačiji. Htjeli smo da bude mračniji, žešći, više rockerski, sa više živih instrumenata, kao što su Hammond ili piano. Zahvaljujući Michału, ostvarili smo željen rezultat.

“Second Life Syndrome” je, kao što i sam kažeš, mračniji od “Out Of Myself”. Je li to smjer u kojem namjeravati nastaviti, ili se radi samo o trenutnom utjecaju nešto mračnijih stihova na kompletan zvuk albuma?

Uglavnom zbog stihova, drugi dio trilogije zahtijevao je “stroži” pristup, više crnila, gorčine, agresije u muzici. Odustali smo od čistog zvuka i catchy melodija. Ali, želimo izraziti tri glazbeno drugačije refleksije usamljenosti glavnog lika, njegove borbe sa samim sobom, pa zbog toga mislim da će i treći album biti različit u odnosu na prva dva. Ali, naravno, zadržati ćemo prepoznatljiv Riverside stil. Sigurno ćemo sačuvati proporcije između žestokog i mekog sviranja, te ćemo učiniti sve da zadržimo dobar nivo cijele trilogije.

Jeste li zadovoljni kako pjesme sa “Second Life Syndrome” zvuče odsvirane uživo?

Da, jesmo. Naše pjesme zrače energijom i moći na pozornici. Posebno one s drugog albuma. Mislim da smo mi live bend. Uživamo nastupati, biti u dodiru sa publikom.

Možeš li nam reći ponešto o “Voices In My Head” EP-ju? Hoće li biti objavljen i izvan Poljske?

“Voices In My Head” pokazuje još jedno lice Riversidea. To je miran, akustičan flert sa elektronikom. Za razliku od “Second Life Syndrome”. Zašto smo ga snimili? Pa, “Out Of Myself” je izašao u Poljskoj krajem 2003. Laser Edge objavio ga je deset mjeseci kasnije za inozemno tržište. Kod “Second Life Syndrome” bilo nam je važno da izađe istodobno i u Poljskoj i izvan nje, što bi logično značilo da poljski fanovi moraju čekati dosta duže na naše nove stvari. Zato smo ih odlučili iznenaditi. Meni je na pamet palo par ideja, a imali smo i nešto live materijala, tako da smo ušli u studio i preslušali te snimke. Čuvši ih, odlučili smo snimiti mini album sa pet novih pjesama i tri live verzije stvari objavljenih na našem prvijencu. U početku, mini album je bio namijenjen samo članovima našeg fan kluba, ali nas je velik interes publike ponukao da ga objavimo i službeno, ali na žalost samo u Poljskoj. Možda ga jednom objavimo i za cijeli svijet, ne znam. U svakom slučaju, smatram da bi to bio odličan materijal za bonus CD na nekom idućem izdanju “Out Of Myself” albuma.

Je li se vama, kao poljskom bendu, bilo teško probiti na šire, europsko tržište?

Meni se čini da u zadnje vrijeme, sa mnoštvom raznolike muzike, više nije važno odakle dolaziš. Naravno, puno je lakše uspjeti u bogatoj zemlji koja više obraća pažnju na kulturu, kao što je slučaj sa Velikom Britanijom ili Švedskom. Da bi bio uspješan moraš ispuniti nekoliko uvjeta. Tvoja muzika mora biti uvjerljiva, moraš pokušati popuniti određenu prazninu, određeno vrijeme i mjesto, a moraš imati i sreće. Mislim da je sve od navedenog funkcioniralo u našem slučaju. Naravno, na određenom nivou, muzika nije dovoljna. Moraš imati podršku i promociju. Mi već dugujemo mnogo InsideOut-u. Zahvaljujući njihovim mogućnostima, dosežemo mjesta koja nam ranije nisu bila dostupna.

Sviđa li ti se nova generacija prog bendova kao što su Spock’s Beard, The Flower Kings, Arena, itd?

Priznajem da nisam previše zainteresiran za takvu vrstu muzike. Draži su mi drugačiji zvukovi.

A novi album starih prog rockera kao što su Yes i King Crimson?

“Power To Believe” (K. Crimson) je poprilično dobar album i sviđa mi se. Što se tiče Yesa, zadnji njihov album u kojem sam uživao bio je “Talk”. Priznajem da nisam upoznat sa njihovim kasnijim izdanjima, nisam se baš osjećao raspoložen slušati ih.

Gdje vidiš Riverside u nekoliko idućih godina? Ima li nekih posebnih ciljeva koje se nadaš postići, bilo na glazbenom ili komercijalnom nivou?

Završiti trilogiju je naš prioritet. Prirodno, kada objavimo idući album nadam se i većem broju koncerata u Poljskoj i izvan nje. O našim ciljevima, pa... bila bi mi čast, kao i ostatku benda, da Riverside ostane zapamćen kao bend koji je izvršio značajan utjecaj na ovu određenu vrstu rock muzike. Tko zna što donosi budućnost?