|
|
|||
|
|||
|
|
Nove recenzije
Slayer: World Painted Blood (Sony Music, 2009.)
Epica: Design Your Universe (Nuclear Blast, 2009.)
Immortal: All Shall Fall (Nuclear Blast, 2009.)
Marduk: Wormwood (Regain Records, 2009.)
Behemoth: Evangelion (Nuclear Blast, 2009.)
Enochian Theory: Evolution - Creatio Ex Nihilio (Anomalousz Music Records, 2009.)
Heaven And Hell: The Devil You Know (Rhino Records, 2009.)
Lacuna Coil: Shallow Life (Century Media, 2009.)
Vomitory: Carnage Euphoria (Metal Blade, 2009.)
Lay Down Rotten: Gospel Of The Wretched (Metal Blade, 2009.)
Static-X: Cult Of Static (Reprise Records, 2009.)
Ektomorf: What Doesn't Kill Me... (AFM Records, 2009.)
Believer: Gabriel (Metal Blade, 2009.)
Candlemass: Death Magic Doom (Nuclear Blast, 2009.)
Razor Of Occam: Homage To Martyrs (Metal Blade, 2009.)
Samael: Above (Nuclear Blast, 2009.)
|
A - B C - F G - J K - O P - S T - Z
Tarot: Crows Fly Black
TAROT Legendarni finski bend Tarot postoji još od sredine osamdesetih, ali je u današnje vrijeme (posebno izvan Finske) poznat prvenstveno po svom basistu/vokalu Marcu Hietali, koji je ujedno i član popularnog Nightwisha. Ipak, aduti grupe definitivno ne leže samo u njegovom imenu, jer se - posebno na "Crows Fly Black" - osjeća iznimna kvaliteta ovih finskih legendi. Radi se o klasičnom heavy metalu s vrlo prepoznatljivim Hietalinim vokalom kojeg će fanovi Nightwisha odmah prepoznati. Novost na ovom albumu je dodatak još jednog pjevača - Tommija Salmela - čiji je glas nešto čišći od Marcovog, ali mu je zapravo prilično srodan. U bendu su još Pecu Cinnari (bubnjevi), Janne Tolsa (klavijature) i Marcov brat Zachary Hietala (gitara). Riffovi su dosta teški, a tempo pjesama u prosjeku relativno brz, dok klavijature rijetko imaju "glavnu riječ" i uglavnom ostaju u pozadini. Ono što zaista ima "glavnu riječ" na ovom albumu su odlični vokali koji nose temeljne melodične dionice i oko kojih bend gradi strukture pjesama, dok su refreni pamtljivi i upečatljivi. Upravo zbog toga "Crows Fly Black" predstavlja nezaobilaznu točku za sve koji su upoznali i zavoljeli Marcove vokale na albumima Nightwisha. Vokali zaista daju posebnu vrijednost i snagu ovom CD-u. Za razliku od nekih starijih ploča Tarota, ovdje zaista nema loše pjesme i radi se sigurno o jednom od ovogodišnjih hitova classic heavy metal pravca. Pjesme koje treba posebno izdvojiti su brza i žestoka "Traitor" na kojoj gostuje Emppu Vuorinen (Nightwish) sa solom na gitari, totalni hit "Ashes To The Stars" za kojeg su snimili odličan spot, laganicu "Tides" u kojoj vas pjevanje definitivno neće ostaviti ravnodušnim, i žestoku "Bleeding Dust", ali ni druge ne zaostaju, pa će si svatko na ovom albumu vrlo lako pronaći svoje favorite. Zaključno, tople preporuka za kvalitetan početak metal godine. (Siniša Baričević)
Geoff Tate je kao pjevač Queensrychea još osamdesetih osigurao svoju poziciju u svakoj enciklopediji rocka ili metala. U međuvremenu, Geoff je očito počeo širiti svoje horizonte - na ovom albumu, koji je njegov prvi solistički izlet, potpuno se udaljio i od rocka i od metala. Tate ovdje djeluje kao neobičan spoj Petera Gabriela, Simple Mindsa i Van Morissona. Drugim riječima, Geoff Tate se prebacio na pop rock. No, treba napomenuti da, kao i Gabriel, Simple Minds ili Van Morisson, Geoff svira vrlo inteligentan i sofisticiran pop rock, sa pametno napisanim pjesmama koje niti u jednom trenutku ne zvuče predvidljivo ili komercijalno. Album je lagan i melankoličan, ali i razrađen, fino nijansiran, sa dobro promišljenim i izvrsno produciranim pjesmama. Ovakav stil pisanja dao je Tateu priliku da istraži svoj vokal u potpuno drugačijem "okruženju", a uspio se dokazati i kao svestran autor koji se ne boji eksperimenta. Geoff se ovdje okrenuo i jakim, vjerojatno autobiografskim stihovima. Velik naglasak stavio je na akustične instrumente, piano i akustičnu gitaru, što doprinosi melankoličnoj atmosferi. Ukratko, album je vrlo kvalitetan, ali teško da će se svidjeti bilo kome tko voli Queensryche - niti jedna pjesma ne može se opisati niti kao rock, a kamoli kao metal - tek pred kraj albuma ("Off The TV", "Grain Of Faith") može se naslutiti da ovaj čovjek ima heavy korijene, ali i te, završne pjesme više sliče na Petera Gabriela ili U2, a ni izdaleka nemaju veze sa Queensryche. (DS)
"Into The Now" je nedvojbeno najmoderniji album Tesle. Kao što i sam naslov CD-a daje naslutiti, bend se ovdje obilato koristi suvremenim glazbenim utjecajima, od brojnih sample-ova i elektronike, pa do sveukupnog sounda koji se glatko uklapa u moderan američki hard rock. Dakle, radi se o mainstream albumu koji ima radio potencijala i mogao bi se svidjeti širim masama. No, to ne mora nužno biti loša stvar. "Into The Now" je sasvim sigurno vrlo kvalitetan album, a pjesme su raznovrsne i inteligentno aranžirane, što se ne bi moglo reći za mnoge druge bendove koji su pokušali osvježiti svoj katalog modernijim pristupom glazbi. Elementi jakog hard'n'heavy nasljeđa svakako obogaćuju Teslin zvuk. Utjecaji osamdesetih godina i bendova kao što su Whitesnake, Poison i, ponajviše, Aerosmith ostavljaju jak trag na "Into The Now", što daje malo "safta" cjelokupnom dojmu, iako Tesla povremeno balansira na samoj granicu bljutavo modernog pop rocka ("What A Shame" - sasvim pogođen naslov). No, pjesme kao "Look @ Me" ili naslovna "Into The Now" zaslužuju prolaznu ocjenu, a možda i nešto više. Cijeli album protječe u istom tonu kao i ovdje navedene pjesme. Radi se, dakle, o interesantnom ostvarenju, koje od prvog do posljednjeg tona balansira između kvalitetnih aranžmana i zanimljivih ideja s jedne, odnosno pretjerano jednostavnog, pop rock pristupa s druge strane. (DS)
The Absence je novi, američki bend osnovan pod jakim utjecajem švedskog melodic death metala. Na svom debitantskom albumu, "From Your Grave", oni u potpunosti slijede "pravila" svojih europskih uzora (kao što su In Flames, At The Gates ili Dark Tranquillity): dakle, osnovna građa njihovog prvijenca su jake melodije, brzi ritmovi i ekstreman vokal. Što se melodija tiče, The Absence zaslužuje čistu desetku - gitaristi Patrick Pintavalle i Peter Joseph zaista su obavili svoj dio posla na najvišem nivou. Vokal Jamie Stewart, s druge strane, sasvim solidan, ali ništa više od toga, dok ritam sekcija u sastavu Jeramie Kling (bubnjevi) & Nicholas Calaci (bas) isporučuje apsolutno korektnu izvedbu sa povremenim bljeskovima kakvih se ni njihovi uzori ne bi postidjeli. No, prve zvijezde albuma ostaju Patrick Pintavalle i Peter Joseph. Od fluidnih melodija do nabrijanih riffova, ovaj dvojac ne posustaje niti na trenutak tijekom svih deset pjesama koje sačinjavaju "From Your Grave", a njihov talent jasan je već nakon prve dvije minute albuma, unutar kojih ćete čuti kratak intro i uvodnu melodiju pjesme "A Breath Beneath" - impresivan početak CD-a, početak na nivou daleko razvikanijih imena. Istina, bend s vremena na vrijeme iskazuje određeno neiskustvo u komponiranju dopuštajući da u pojedinim pjesmama detalji postanu važniji od cjeline, no, budući da se radi o njihovom prvijencu, za pretpostaviti je da će The Absence s iskustvom dodatno napredovati i izvještiti se u svakom, pa i tom, zanatskom pogledu. Ukratko, doomerski artwork na stranu, The Absence je "a-must-have" za sve fanove melodičnog deatha i lako bi mogao postati "the next big thing" ovog žanra. (DS)
Ako je na debi albumu, "From Your Grave" (2005), The Absence dao naslutiti sav svoj golemi potencijal, onda je "Riders Of The Plague" svakako prvi korak prema realizaciji tih istih potencijala. Dok smo prije dvije godine slušali solidan bend sa dva izvanserijska gitarista (Patrick Pintavalle & Peter Joseph), ovog je puta pred nama ujednačena cjelina, dobro podmazani melodic death stroj sa jakim sklonostima thrashu, što otvoreno potvrđuje i obrada Testamentove "Into The Pit". Još uvijek (čak i više nego na "From Your Grave"), u prvom su planu super-jaki utjecaji legendarne švedske At The Gates / In Flames škole, a momci uopće i ne nastoje nešto promijeniti u tom segmentu, već napreduju punom snagom na polju uigranosti, usklađenosti i učvršćivanja bendovskog mentaliteta... što je odlična vijest, jer im je upravo to nedostajalo kod debi CD-a. Pa ipak, i u takvoj konstelaciji Patrick Pintavalle i Peter Joseph odskaču kao vjerojatno ponajbolji gitaristički dvojac novije generacije u melodic deathu. Velik je napredak postigao i ranije pomalo bezličan vokal Jamie Stewart, dok ritam sekcija ostaje pouzdana kao i do sada, s tom razlikom što im novi materijali pružaju jasan smjer kakvog na "From Your Grave" nije bilo. Apsolutni vrhunac albuma jest "Dead And Gone", stvar u kojoj The Absence dolazi opasno blizu svojim uzorima, a sjajne su i epska "Echos", te furiozna "World Divides". Posebno poglavlje zaslužuje zaključni "Outro" na kojem Pintavalle i Joseph demonstriraju koliko su jebeno dobri - jednostavno, nešto što treba čuti, bez previše teoretiziranja. Zaključno, "Riders Of The Plague" zaslužuje epitet obaveznog štiva za fanove melodic death/thrasha, kao i za svakoga sklonog sjajnim gitarističkim demonstracijama sile potkovane zavidnim tehničkim sposobnostima. Oprez, dakle, jer pred nama je klasik nove generacije ovog žanra...! (DS)
Kada se Autumn Leaves povukao sa scene na ljeto 2000. godine, gitarist Flemming C. Lund pronašao je novi angažman u redovima Invocatora, no već tada počeo je pisati pjesme za vlastiti projekt. Danas, šest godina kasnije, uz pomoć još jednog bivšeg člana Autumn Leavesa (Boris Tandrup, bas), Lund je konačno dovršio čitavu stvar. Njegov novi bend zove se The Arcane Order, a postavu je kompletirao pjevačem Kasperom Thomsenom i bubnjarem Mortenom Løweom Sørensenom. Album "The Machinery Of Oblivion" donosi nam očekivanu mješavinu deatha i thrasha, uz prigušene ali primjetne utjecaje švedskog melodic deatha, a sve zajedno na vrlo visokom nivou, kako u tehničkoj izvedbi tako i po pitanju izražajnosti. Među neupitnim kvalitetama The Arcane Ordera svakako je ona da stvore izuzetno pun, bogat zvuk, a Lundu treba skinuti kapu i na odabiru članova, budući da se čitav kvartet ističe istodobno i na individualnom i na timskom planu. Činjenica je, s druge strane, da bend nema naročito originalan pristup glazbi, međutim ono što rade, rade gotovo savršeno - pjesme kao "Breathe The Poison" ili "The Sanity Insane" jasno svjedoče o iskustvu benda, te demonstriraju zastrašujuć balans beskompromisne agresivnosti u kombinaciji sa melodijama koju tu agresivnost ni najmanje ne otupljuju. Sveukupno, The Arcane Order mogao bi biti novi "dark horse" metala, odnosno favorit iz sjene, ekipa s kojom treba računati. Dugo im je trebalo da sastave svoj prvijenac, no da je vrijedilo čekati - je. (DS)
The Arcane Order, "dijete" Flemminga C. Lunda (Invocator, Autumn Leaves), svojim nam je prvijencem iz 2006. godine ponudio gotovo savršen primjer školski odrađenog, prvoklasnog melodic death / thrasha sa više nego zamjetnim švedskim utjecajima, a "In The Wake Of Collisions" novo je poglavlje u istoj knjizi - sve ono čime se prethodni "The Machinery Of Oblivion" istakao ostaje na meniju i ovdje, u podjednako uravnoteženoj, maksimalno profesionalnoj i poprilično nadahnutoj izvedbi. U odnosu na debi The Arcane Ordera, još su izraženije dodirne točke sa Strapping Young Lad kroz neurotičnu tehniku zavidnog nivoa i vrlo atmosferične pozadine prominentnih sintisajzera, dok vokal Kasper Thomsen sve više naginje gotovo black vrištanju, koje dobro pristaje uz glazbeno usmjerenje benda, no istodobno možda i previše uranja u teritorijalne vode In Flamesa i/ili At The Gates ("Unleash The Tyrant" izuzetak je koji potvrđuje pravilo, ali potvrđuje i da grupa bolje funkcionira u scream, nego li growl varijanti). Bubnjar Morten Løwe Sørensen obavlja sjajan posao i svakako je prvo ime albuma uz pouzdanog Lunda na gitarama. Moć ovog benda posebno dolazi do izražaja u tehnički kompleksnijim dionicama, kao i kod vrlo naglašenih atmosfera koje albumu definitivno daju osobnost, iako povremeni Lundovi izleti u čiste thrash-riff pokolje podjednako vesele ("Sanctity Of Allegiance", primjera radi), s obzirom da se radi o jednom od najboljih gitarista "iz drugog plana" na europskoj sceni ekstremnog metala. O snazi "In The Wake Of Collisions" najrječitije govore naslovi kao "Between Reason And Hubris", "Eruptions Of Red" i "Sanctity Of Allegiance", a kome god se svidio prvijenac benda neće ostati praznog tanjura niti sa ovim albumom. Ukratko, ništa novo, ali vrlo, vrlo dobro. (DS)
"Miasma", drugi album američke melodic death grupe The Black Dahlia Murder, donosi nam određene promjene u odnosu na njihov prvijenac "Unhallowed". Iako još uvijek skloni švedskoj školi melodičnog deatha, The Black Dahlia Murder ovdje više naginju prljavom, agresivnom pristupu, dok same melodije padaju u drugi plan. Na "Miasmi" se također osjeća utjecaj klasičnog death metala sa Floride, a tu su i povremeni black metal prizvuci. Album je vrlo intenzivan, čemu obilato doprinose furiozni dueli između dvije gitare, no bend previše polaže na sirovu energiju, a premalo na stvarnu glazbenu supstancu. Istina, ima zanimljivih ideja, pa i nekih neočekivanih zaokreta koji ugodno iznenađuju slušatelja, međutim, ukupno gledano, aranžmani su previše površni, na momente čak jeftini. Potencijala na "Miasmi" sasvim sigurno ima, a The Black Dahlia Murder bez daljnjega spadaju među najtalentiranije bendove nove generacije američkog ekstremnog metala, pa ipak ovaj album ostaje tek još jedna naznaka njihovih mogućnosti, ne i konačna potvrda vrijednosti. (DS) vrh
stranice Death manijaci iz Detroita ponovo su nam se vratili, i to albumom čiji su naziv, cover i zvuk posve u znaku crne boje, noći i mraka. Sama naslovnica možda djeluje previše klasično, ali nije teško pogoditi da upućuje na Dissection, što uopće nije slučajno. Naime, zvuk koji ovdje prevladava vuče korijene iz Švedske, odnosno iz melodic death metala, a melodije i vrlo prisutna mračna atmosfera, pa i vokal, podsjećaju na veliki Dissection. Naziv albuma je definitivno adekvatan budući da se stihovi bave horror-tematikom, a i naslovi pojedinih pjesama često govore o noći i mraku. "Nocturnal" se bazira na uspjelim kombinacijama dobrih melodija i elemenata američkog brutal death metala, koji su oduvijek bili prisutni kod ovog benda, a na ovom se CD-u posebno očituju u blastbeatovima i teškim death riffovima, te dubokom growlu. Vokal varira sa brutal varijante na black screaming, i usporediv je posebno sa Dark Funeral i Dissection. Kao i uvijek, gotovo na svakoj pjesmi ima thrash ubrzanja, a ona su često popraćena odličnim brzim soliranjem i melodijama koje bude sjećanja na veliki At The Gates. Zbog ovdje vrlo naglašene opsjednutosti benda crninom i mrakom, uopće nije čudno da se prva pjesma zove "Everything Went Black", te ona svojim odličnim žestokim death-thrash zvukom s melodičnim soliranjem tematski i stilski "priprema teren" za ono što slijedi. A ono što slijedi sastoji se, pak, od niza jako dobrih pjesama: "What A Horrible Night To Have A Curse" je slična uvodnoj stvari, s time da ima česte blastbeatove, a ponovo i odličnu solažu, naslovna "Nocturnal" kombinira teške riffove s virtuoznim melodijama, dok su "Deathmask Divine" i "Of Darkness Spawned" prave lekcije sviranja u ovom žanru. Te stvari sadrže brzi death-thrash, blastbeatove, brze i istovremeno teške riffove koji stvaraju dojam svirke na strojevima u nekoj čeličani, odlično soliranje i melodije koje savršeno prate vrlo brzi tempo tih pjesama. Kraj albuma je, pak, prava posveta Dissectionu i općenito mračnom melodičnom zvuku na granici između death i black metala; ovdje tempo opada, a melodije i mračni ugođaj sve su izraženiji, pa zbog toga CD završava na najbolji način, dajući još jednom naglasak na tematiku albuma koju su dečki iz SAD-a uspjeli kroz cijeli "Nocturnal" vjerno pretočiti u žestoke, mračne i melankolične note, namijenjene svim ljubiteljima žestokog zvuka. (Siniša Baričević) vrh
stranice The Blood Divine je bend koji je postojao jako kratko - samo tri godine, od 1995. do 1998. U tom periodu objavili su samo dva albuma. Bend je nastao od bivših članova Cradle Of Filtha (Paul & Ben Ryan, Paul Allender) i Anatheme (Darren White). Svoju muziku opisali su ovako - "Mi smo bend sastavljen od pet individualaca koji sviraju intenzivnu, strastvenu muziku. Nazovite to kako želite. Naši utjecaji protežu se na sva razdoblja moderne muzike, još od bluesa (...) To ne znači da podgrijavamo jučerašnju večeru - mi jednostavno uzimamo sastojke iz prošlosti i miješamo ih sa okusom devedesetih." Zaista, The Blood Divine je bend kojeg se ne može opisati nekom etiketom kao što je black ili death metal, niti išta slično. Njihova muzika je žestok spoj raznih utjecaja, pa istodobno možete čuti i brutalnu black/death agresivnost, ali i klavijature u stilu Deep Purplea. Tu su i doom i hard'n'heavy utjecaji. The Blood Divine sve ove elemente kombiniraju vrlo dobro, tako da niti jedan od tih utjecaja ne dolazi do izražaja sam po sebi, već bend zvuči vrlo cjelovito i kompaktno, a njihove pjesme je zaista teško definirati - da je grupa poživjela nešto duže, takav bi se zvuk vjerojatno nazivao The Blood Divine soundom. "Rise Pantheon Dreams" je njihov best of sa nekoliko neobjavljenih pjesama. Svatko tko voli žestok metal otvorenih horizonata, trebao bi dati priliku ovom CD-u, jer ako vam se on i ne svidi, svakako će vam biti interesantan. (DS)
Američki kvintet The Classic Struggle izgradio je određenu reputaciju nastupajući uživo sa Malevolent Creation, Soilent Green, Lamb Of God, Unearth i drugim zvučnim imenima ekstremnog metala, a tri hvaljene demo snimke pomogle su im da učine i korak više te izbore ugovor sa respektabilnim izdavačem Ironclad Recordings. Njihov studijski prvijenac, "Feels Like Hell", dvojako je izdanje. U svojim boljim trenucima donosi nam sasvim prihvatljiv spoj thrasha i metalcorea sa ponekom zanimljivom melodijom, no gledan kao cjelina pati od previše jednoličnih glazbenih rješenja i evidentno nemaštovitog "copy-paste" pristupa zbog kojeg će vam album vrlo vjerojatno postati previše predvidljiv i monoton već nakon svoje prve polovice. Što je šteta, jer druga polovica zvuči osjetno bolje. Uvodna "Death March" obećava, no potom slijede dva naporno besciljna fillera, da bi tek kod "Amen To Artillery" bend isplivao iz mora monotonije i ponovo potvrdio postojanje određenog talenta. Priča se ponavlja u beskraj, i kroz dvanaest pjesama koje sačinjavaju "Feels Like Hell", The Classic Struggle nam skupo naplaćuje svaku pažnje vrijednu dionicu nizom li-la glazbenih konstrukcija. Jedan korak naprijed, pa tri natrag, dakle. Izdvajaju se još "Burn The Fallen", "Storm Of Swords", i naročito "Claim Your Own", no svaka od tih pjesama kao da je rastrgana između dobrih ideja i praznog hoda, pa gotovo da ni jedna od njih ne zadovoljava u potpunosti, od prve do posljednje sekunde, već se prije nameću ponekim segmentom, dok kao cjelina tonu u prosječnosti. "Feels Like Hell" vjerojatno bi mnogo bolje zvučao u skromnijem izdanju, kao EP, sa većom koncentracijom kvalitete na manje prostora. Ovakav kakav jest, međutim, zavrjeđuje tek solidnu trojku s vjerom da bi bend ipak mogao mnogo napredovati ostane li na okupu u ovoj postavi. (DS)
Nakon petogodišnje pauze, Devin Townsend je snimio novi album sa Strapping Young Lad, a gotovo istodobno, pripremio je i album svog solo benda. "Accelerated Evolution" je mračan heavy metal album sa sjajnom produkcijom i jakim utjecajima klasike, što ne znači da album obiluje simfonijskim aranžmanima, nego da Townsend koristi mnogo klasičnih struktura koje "prevodi" u gitaru i klavijature, u metal format. CD je prepun složenih tehničkih konstrukcija, što ne umanjuje emotivnu snagu albuma. "Accelerated Evolution" donosi mračne teme, ali ne uranja u depresivan izraz, već ostaje čitavo vrijeme nabijen jakom, eksplozivnom energijom. Nekoliko pjesama ima u sebi i pop elemenata, ponajviše u obliku jake melodioznosti ("Slow Me Down", na primjer). Townsend je ostao vjeran svom progressive pristupu, međutim na "Accelerated Evolution" do izražaja više dolazi njegova melodična, himnična strana. Ipak, album nije revolucionaran, i prvenstveno će zadovoljiti one koji su već fanovi Devina Townsenda, a hoće li mu priskrbiti nove sljedbenike, teško je reći. (DS) vrh
stranice Najčešća fraza metal muzičara kod predstavljanja njihovih novih albuma je "Nismo promijenili svoj stil, ali smo otišli korak naprijed!" Ova fraza savršeno pristaje kao definicija za novi album The Haunteda - bend je nastavio razvojni put na temelju stila sa prethodnog "rEVOLVEr", ali je i znatno obogatio i poboljšao svoj zvuk. Vrlo teško bi se moglo naslutiti da album benda koji svira agresivni thrash (core) nudi i vrlo širok spektar različitih dodatnih elemenata iz ostalih metal žanrova, ali ovdje se dogodilo upravo to. Kao intro, tu je odlična tipična swedish-death melodija na gitari pod nazivom "Premonition", ali baš i ne "predskazuje" ono što će se događati kasnije, jer bend nikada i nije svirao melodic death. Slijedi "The Flood" u kojoj kombiniraju agresivni thrashcore i gotovo nježne, lagane dijelove s depresivnim vokalom i već se na ovoj pjesmi može naslutiti da će glavni lik cijele priče biti pjevač Peter Dolving, koji tijekom cijelog "The Dead Eye" kombinira toliko vokalnih stilova da je ponekad teško vjerovati kako se radi o samo jednom pjevaču - razina agresivnosti i boja glasa u njegovom pjevanju kreće se u rasponu od melodičnog (u stilu Paradise Lost) pa do najagresivnijeg hardcore screaminga. Govoreći o dodatnim elementima u zvuku, na četvrtoj pjesmi "The Crowning" su u melodični thrashcore vrlo dobro uklopljeni laganiji dijelovi s riffovima u Black Sabbath doom stilu, a što bi se moglo reći i za pjesmu koja slijedi, "The Reflection". Sedma pjesma "The Fallout" je tipični The Haunted u kombinaciji s Paradise Lost atmosferom, i predstavlja jednu od najboljih stvari na albumu iako je najlaganija. Osma "The Medusa" je zaista tipična za ovaj bend, a ističe se po odličnim melodijama. Deseta "The Cynic" prikazuje kako su Šveđani naučili i postupno povećavati napetost u laganijim dijelovima kako bi sva agresivnost izbila u drugom dijelu pjesme, što vrijedi i za jedanaestu "The Failure", koja ima i odlične solaže. Zadnja pjesma "The Guilt Trip" je i jedina koja u nazivu ima i više od 2 riječi, a ponovo je tipična The Haunted ubrzana midtempo stvar, te u svom nastavku sadrži i hidden track, obradu "Hurt" (Nine Inch Nails). Budući su The Haunted poznati prije svega kao brzi thrash metal bend i budući da nisu promijenili stil, album naravno ima i fenomenalne brze thrash pjesme, koje pokazuju da grupa definitivno nije zaboravila svoje korijene. Za brze thrash rasturačine na ovom albumu vrijedi pravilo broja 3, odnosno radi se o trećoj ("The Medication"), šestoj ("The Prosecution"), devetoj ("The Shifter") i dvanaestoj ("The Stain"). Kad poslušate ove pjesme postaje savršeno jasno da su gitaristi Jensen i Anders Björler bili i ostali vrhunski majstori riffova. Sve u svemu, "The Dead Eye" je, zbog njegove raznolikosti, potrebno poslušati više puta jer se svakim idućim slušanjem otkrije nešto novo. Oni koji od The Haunted očekuju samo thrash i oni koji nisu zavoljeli "rEVOLVEr" vjerojatno neće biti zadovoljni, ostali mogu bez problema krenuti u kupnju, jer se radi o zaista odličnoj ploči. (Siniša Baričević) vrh
stranice Ovaj album nastavlja promijene The Kovenanta. Nakon black metal početaka, bend je napravio oštar zaokret i posvetio se industrial electro dark metalu. Elektronika je ključna riječ - tu je pregršt sampleova i zvučnih efekata, a u laganim naznakama pojavljuju se i gothic utjecaji, kao na primjer kod uvoda u prvu pjesmu, gdje se pojavljuje i ženski vokal. U skladu sa nazivom albuma (Search For Extraterrestrial Inteligence), album ima space atmosferu, kao soundtrack za X-Filese, a vokali prate dark metal trend, donekle inspiriran new wave pjevačima iz osamdesetih. U odnosu na black dane, The Kovenant je sazrio po pitanju aranžmana i višeslojnosti pjesama, međutim, s druge strane, bend se ni po čemu ne ističe od niza sličnih dark izvođača. Upitno je i koliko The Kovenant može odgovoriti vokalnim zahtjevima stila za koji se opredijelio - pjevač mjestimično zvuči isforsirano, gotovo iritantno, iako možda i namjerno koristi pomalo napadan, satiričan ton. Namjerno ili ne - zvuči loše. Na žalost. Ukupno, "S.E.T.I." može biti polazna točka za zanimljive metamorfoze ove grupe, ali biti će nužne neke korekcije… (DS) vrh
stranice "The Traveller" je neobičan album, baš kao što je neobično i ime njegovih autora. Glazbeni temelji za ovaj album mogu se opisati kao spoj Black Sabbathovskih riffova i heavy metal melodioznosti. Vokal je solidan, ali možda bi bio prikladniji za rock muziku. Najsvjetlija točka albuma su povremene brze promijene tempa koje često iznenađuju slušatelja, a osjetno obogaćuju građu pjesama. Usprkos tome, "The Traveller" se mjestimice doima kao pomalo bezlična masa zvukova - na stranu interesantne izmjene ritmova, pjesme su često previše slične, a ni tih ritmičkih izmjena nema baš toliko, da bi album živio od njih. Zaključno - ovaj album je vrijedan slušanja, ali samo ako ga se može nabaviti povoljno. Vrlo povoljno. (DS) vrh
stranice Novi album grupe The Ocean, "Aeolian", nastavlja u istom tonu kao i prethodni, "Fluxion", no uz nešto žešći pristup kakav će sasvim sigurno oduševiti fanove Neurosisa i slično usmjerenih bendova. Iako kod nas ne toliko poznat, The Ocean ima čvrstu bazu fanova i dva zapažena albuma za sobom - već spomenuti "Fluxion" (2004.) i "Fogdiver" (2003), ne računajući self-released prvijenac tiskan u maloj tiraži. Njihova kombinacija hardcore brutalnosti, nešto kompleksnijih aranžmana sa orkestralnim elementima i sugestivne ambijentalnosti dobro uspijeva, te im je već priskrbila vrlo pozitivne ocijene u tisku. Metal Hammer otišao je najdalje napisavši: "Ovo bi mogla biti budućnost rocka". Možda malo pretjerano, no The Ocean svakako obećava. Kroz "Aeolian" predstavljaju se u nešto "ogoljenijem" svjetlu, sa manje kompleksnih elemenata, a više sirove brutalnosti. No, bend unaprijed najavljuje kako se neće odreći orkestralnih utjecaja i složenijeg zvuka, pa stoga "Aeolian" postaje vrlo zanimljiv eksperiment, dočekan uglavnom vrlo pozitivnim reakcijama, kako od fanova tako i od kritike. Tu je i nekoliko zvučnih gostiju, primjera radi Tomas Hallbom iz grupe Breach, koja spada među značajnije uzore The Oceana. U svakom slučaju, radi se o albumu koji ima ambiciju pokušati nešto više od uobičajenih šablona, a u tome poprilično i uspijeva, što ga definitivno promiče u pažnje vrijedan CD. Blago rečeno. (DS) vrh
stranice U ovom ambicioznom projektu, odnosno prog-death bendu The Ocean (ili kolektivu, kako se sami nazivaju) sudjeluje više od deset muzičara. Osim što grupa djeluje ambiciozno po broju članova, to je još naglašenije u samoj njihovoj glazbi i konceptu ovog albuma. Naime, iza "Proterozoic", na kojemu je angažirano ukupno 26 glazbenika, stoji jasno određeni cilj promicanja i veličanja glazbe kao uzvišenog umjetničkog izričaja, te u isto vrijeme cilj žestokog protesta i protivljenja danas prilično raširenom shvaćanju muzike gotovo kao knjigovodstvene kategorije, u smislu količine megabytea ili gigabytea koje ona zauzima na hard disku naših računala. Radi se o konceptualnom albumu o Prekambriju, fazi evolucije zemlje u kojoj se u pravom smislu počeo rađati život na našem planetu, a koja je sastavljena od dva glavna dijela, od kojih je prvi "Hadean/Archean" u formatu mini CD-a i predstavlja prvi dio tog razdoblja, dok "Proterozoic" predstavlja drugi dio tog razdoblja, a nabrojena dva glavna segmenta dalje se dijele na još kraća razdoblja, koja su iskorištena za nazive pjesama na ovom albumu. Osim što sam CD i stvari uvrštene na njega imaju komplicirane nazive, ni glazba nije baš jednostavna. Radi se o kombinaciji prog-struktura, umirujućih ambient dijelova (koji ponekad toliko uspore i umire atmosferu da se gotovo može govoriti o doom-ugođaju) i death metala, koji se posebno očituje u vokalima i teškim mid-tempo riffovima. Gotovo sve pjesme imaju prilično složenu strukturu i često mijenjaju ugođaj, a vokali često prelaze s clean varijante na growl i screaming koji ponekad podsjeća na thrashcore bendove. To sve znači da ovaj album zahtijeva poduže, koncentriranije i strpljivije slušanje kako bi ga se usvojilo do kraja. Kad se tome pridodaju orkestralni dijelovi koji se dosta često javljaju, jasno je da mu treba posvetiti dosta vremena. Budući je na početku ove recenzije The Ocean opisan kao prog-death grupa, nemoguće je ne povući paralelu s najvećim bendom koji kombinira death metal s prog-strukturama, a to je Opeth, s kojim postoje prilične sličnosti u svirci, promjenama ugođaja, dužini pjesama i čak u korištenju vokala, ali se nikako ne može govoriti o kopiranju, jer The Ocean ima itekako razrađenu samostalnu muzičku koncepciju koju provodi i kroz "Proterozoic" što posebno dolazi do izražaja na vokalima i produkciji. CD budi sjećanja na (originalne) švedske melodične death bendove, i to na devedesete godine, kad su počeli izdavati svoje prve albume, a pri tome se prije svega misli na već spomenuti Opeth, te na Dark Tranquillity iz prve faze (posebno album "The Gallery"). Ploča, međutim, pored svih laganih dijelova, zna itekako biti opaka i žestoka, što je posebno vidljivo u pjesmi "Rhyacian", a još više u "Orosirian", u kojima glavnu riječ ima mid-tempo death metal sa superteškim riffovima i agresivnim growl vokalima. Odlična kombinacija melodije i agresivnosti postignuta je na "Calymmian", koja se ističe po dobrim melodičnim gitarama i death-dijelovima u Moonspell-stilu. "Ectasian" sadrži spore doom-death segmente te brže agresivne dionice, sve potpomognuto i uljepšano gudačkim instrumentima, dok "Stenian" ima popriličan udio clean vokala i vrlo zanimljive bubnjeve, a "Statherian" je lagana pjesma u kojoj je uobičajeni vokal zamijenjen glasom Kevin Spaceyija dok čita tekst o idealima. Uglavnom, apsolutno na svakoj pjesmi se može pronaći puno zanimljivosti, album nikako ne može razočarati, pod uvjetom da mu se posveti odgovarajuću količinu vremena i pažnje, a vjerujte mi, to se itekako isplati! (Siniša Baričević) vrh
stranice The Red Chord je još jedan od bendova u čiju je promociju Metal Blade uložio mnogo energije. Opravdano ili ne, oko njihovog novog albuma "Clients" stvorila se atmosfera iščekivanja i znatiželje. I zaista, iza sve te pompe krije se zaista dobar metalcore album - ne može se poreći da je grupa napredovala u tehničkom i autorskom smislu. Njihov je sound kompletniji i nedvojbeno zreliji, a izvrsna produkcija to dodatno naglašava. Bend je pritom ostao vjeran hardcore zvuku, uz povremene elemente melodičnog death metala, pa čak i thrasha, što im daje toliko potrebnu raznovrsnost. Pa ipak, u sve jačoj konkurenciji metalcore scene The Red Chord ostaje donekle nedorečen, naročito kada ga se usporedi sa nekoliko izvrsnih albuma objavljenih ove godine, kao što su diskretnije promovirani "With Triumph Comes Loss" Cataracta ili "In Love With The End" grupe Born From Pain. Ta nedorečenost prije svega potječe iz dojma da bend može mnogo bolje. S obzirom na talent i tehniku koju demonstriraju kroz ovaj album, od njih možemo (i moramo) očekivati manje predvidljivih glazbenih rješenja, a više inovacije i eksperimenta. Dakle, pozitivne ocijene za "Clients", no preporuka prije svega ide za Cataract i Born From Pain, a tek onda i za The Red Chord, od kojega u budućnosti očekujemo mnogo više. (DS) vrh
stranice Novi album The Red Chorda predstavlja bend u žestokoj, grindcore varijanti death metala, no uz "inteligentni pristup", budući da bez kompleksa napuštaju krute granice žanrova kroz brojne glazbene varijacije: iako početak CD-a asocira na old school grindcore (pogotovo na Napalm Death), nastavak i razvoj svirke na albumu pokazuje da je u igri neusporedivo više - riffovi postaju raznovrsniji i ne teže samo brzini i agresivnosti već bježe prema melodičnom zvuku, da bi se ponekad razvili u lijepe i gotovo umirujuće gitarističke melodije. Sve je to uklopljeno u česte promjene ritma koji prelazi iz gotovo grindcore brzine i blastbeatova preko hardcore ubrzanja do mid-tempo dijelova s teškim riffovima i ponekad seže sve do classic metal orijentiranog zvuka ("It Runs In The Family"). Gitare su vrlo dobro popraćene ritam-sekcijom; bass je dosta prisutan, a bubnjar Brad Fickeisen s lakoćom izvodi svoj posao i zbog vrlo čistog zvuka njegov instrument daje dodatnu prodornost cijelom albumu. U tom dosta širokom spektru različitih stilova i ugođaja jedino vokal Guy Kozowyk prilično dosljedno provodi slušatelja kroz ploču i puno manje varira u odnosu na ostatak benda. Jedine varijacije vokala su s dubljeg death growla na screaming tipičniji za hardcore, a najbliža usporedba bio bi vjerojatno Barney Greenway (Napalm Death). Na albumu se posebno ističu pjesme koje odskaču od tipičnog grindcorea i hardocrea, a - iskreno - većina ih je takva, što jasno govori da je kvaliteta tu na zavidnoj razini. Po melodijama se posebno ističu "Dread Prevailed", "Send The Death Storm" i "Open Eyed Beast Attack", po thrashu i brzini "Bone Needle" ali naj-stvari ovog albuma bez sumnje su "Tread On The Necks Of Kings" i "It Came From Over There". Prva je pravi festival riffova, od old school zvuka popraćenog moćnim udaranjem bass-bubnja, pa sve do jednog od apsolutnih vrhunaca CD-a, a radi se o fenomenalnom thrash riffu kojeg bismo mogli nazvati The Red Chord verzijom Slayera, a druga je instrumental u totalnom prog-death stilu, i to puno više prog nego death. Pjesma počinje teškim gitarama nakon kojih se javljaju klavijature u stilu Ayreona i Dream Theatera, da bi potom prešli u žešći dio kojim dominira bass-bubanj koji potom ponovo ustupa glavnu riječ mračnim klavijaturama u paru sa odličnim melodičnim gitarama. Na ovom albumu definitivno se ima što čuti i nema govora o tome da bi bio namijenjen samo ili prvenstveno grindcore fanovima, jer ako se stvarno već radi o grindcoreu (kao što sam bend tvrdi), ovo je jedan od najmelodičnijih i najraznovrsnijih grindcore albuma u povijesti tog metal žanra. (Siniša Baričević) vrh
stranice The Red Death je američki thrash/death bend koji za sobom već ima jedan EP, ali tek ovim albumom ostvaruje pravi debi na svjetskoj metal sceni. Metal Blade osigurao je dobru promociju za "External Frames of Reference", međutim ne može se reći da je bend u potpunosti iskoristio svoju priliku. Istina, album je sasvim solidan, ima svijetlih trenutaka, ali previše se često gubi u predvidljivim, stereotipnim thrash/death shemama, a uvodni vrisak popraćen ultra-žestokim ritmom i prljavim riffovima već smo toliko puta čuli da je istu stvar teško probaviti još jednom, po tko zna koji put. No, The Red Death ne treba prerano otpisati. "External Frames Of Reference" isporučuje poneku zanimljivu melodiju, nekoliko riffova koji pozivaju na energičan headbanging i, tu i tamo, vrlo dobro otpjevane dionice Paula Hamblina. Uz malo više originalnosti i glazbene drskosti, bend bi zaslužio solidnu četvorku, no ovako teško da će zaraditi više od stabilne trojke. (DS) vrh
stranice Tri godine nakon "Secret Of The Runes", Therion se vratio u studio i snimio fenomenalan album. To jest - dva. Jer, iako dolaze u zajedničkom pakovanju, "Lemuria" i "Sirius B" dva su zasebna albuma, svaki sa svojim posebnostima i različitim glazbenim usmjerenjima. Ono što ih povezuje jest ogroman orkestar (preko 150 članova) koji svira s bendom, i to ne samo kao pompozna "background" pratnja, već kao ravnopravan i vrlo intenzivan glazbeni element. Još jedan novitet "Lemurie" i "Sirusa B" su - vokali. Odavno bend nije koristio toliko vokala kao na ova dva albuma; tu se, međutim, ne radi o klasičarskim, opernim arijama kojih naravno ima, ali ih je i do sada bilo, nego o punokrvnim heavy metal vokalima i to u rasponu od Rammsteinovkog dark wave stila pa sve do eksplozivnih power dionica, što dodatno naglašavaju energični riffovi i jaki "borbeni" ritmovi. Možda je pomalo paradoksalno da se Therion upravo sada, kada uza se ima cijeli orkestar, vraća žestokim metal elementima, ali upravo kroz lakoću kojom održavaju ravnotežu između klasike i vrlo intenzivnog metala, oni se još jednom potvrđuju kao vrlo zreo i glazbeno inteligentan bend. "Lemuria" je nešto laganiji album, na kojem se ističu dvije epske balade - sjajna naslovna pjesma i nešto kompleksnija "The Dreams Of Swedenborg". No, tu je i furiozna "Typhon" koja otvara album u visokom ritmu. "Uthark Runa" nam, pak, donosi klasičan Therion, pomalo na tragu zvuka sa "Deggial". "Sirius B" je, s druge strane, nešto eksperimentalniji ali i žešći album. Fenomenalna "Blood Of Kingu" predstavlja Therion u heavy izdanju, sa žestokim riffovima i jakim ritmom, koji zapanjujuće lako prelaze u klasičnu melodiju i natrag. Ova bi pjesma, uz dobar spot i podršku medija, nedvojbeno imala potencijala i kao hit singl. "Sirius B" se kroz svojih 11 pjesma mijenja i varira, od hipnotičkih, orijentalnih elemenata ("Kali Yuga" 1 & 2) preko fluidnih, akustičnih dionica (naslovna pjesma) pa sve do pompoznih opernih segmenata koji su konstantno u savršenom balansu sa žešćom stranom benda ("The Khlysti Evangelist", npr). "Lemuria" i "Sirius B" svakako spadaju u sam vrh diskografije Theriona, pa samim time i u sam vrh progressive metal, a pritom odbijaju uobičajene šablone ovog žanra i spajaju niz kontrastnih elemenata, pretvarajući se tako u inspirativno i sugestivno putovanje kroz tisuće nijansi i različitih lica glazbenog stvaralaštva. Dakle, došao je trenutak da razbijete svoje kasice i uložite teško stečenu ušteđevinu u dva ponajbolja albuma 2004. godine. (DS) vrh
stranice TS obzirom na opseg i glazbenu težinu dva istodobno objavljena albuma-blizanca ("Lemuria"/"Sirius B") iz 2004. godine, idući korak Theriona nije bilo lako predvidjeti. Naime, vrlo širok stilski raspon tih ploča ostavio je prostora bendu da krene u bilo kojem pravcu, a poznavajući njihov smisao za avanturu, zaista se moglo očekivati svašta. Što nam, dakle, donosi "Gothic Kabbalah"? Prije svega, Therion se još jednom odlučio za dvostruki album, s tom razlikom da ovog puta imamo u rukama jednu "cjelinu" podijeljenu na dva CD-a, dok su "Lemuria" i "Sirius B" nominalno bili neovisni jedan o drugome (premda objedinjeni zajedničkim konceptom). Da bi stvar bila još složenija, "Gothic Kabbalah" je u stvari treći dio iste te priče koja bi, prema najavama, trebala biti kvadrilogija, dakle slijedi nam još jedno, zaključno poglavlje. No, konfuziji tu nije kraj. Jer, ovaj album postaje dio zajedničkog koncepta sa svojim prethodnicima (i sljedbenikom) samo zbog dvije pjesme koje je bend namjeravao ostaviti po strani za idući CD, no ipak nam ih eto ovdje - radi se o "Der Mitternachts Löwe" i "Adulruna Rediviva". Anyway, upravo "Der Mitternachts Löwe" i "Adulruna Rediviva" zvuče manje-više potpuno van konteksta u sklopu ovog albuma i jedine su koje dobrim dijelom naginju natrag "Vovin"/ "Deggial" / "Secret Of The Runes" fazi, dok ostatak materijala teži jednostavnijem (uvjetno rečeno) zvuku, sa nešto manje opernih vokala i klasike, a mnogo više heavy dionica i pregršt folk elemenata, sve skupa uz izvrsne vokale Snowy Shawa (ex-Dream Evil, ex-King Diamond) i Matsa Levèna (At Vance). Prvi disk nudi zaista mnogo, od sugestivnih atmosfera i bogatih tekstura ("Gothic Kabbalah", "The Wisdom And The Cage"), preko uraganskih riffova ("Tuna 1613"), pa do impresivnih kombinacija i jednog i drugog ("Son Of Staves Of Time", "Trul")... U svojih trideset i šest minuta trajanja, dakle, CD1 pruža nam sve što smo mogli poželjeti, a pritom začinjeno dobrodošlim daškom nešto jednostavnijeg zvuka koji zaista osvježava nakon niza hiper-kompleksnih albuma. Sočne, razrađene, ali ne i previše elaborirane ideje, fantastične vokalne izvedbe i besprijekoran feeling za mjeru pretvaraju prvu polovicu albuma u ostvarenje snova i nastavak sjajne forme sa "Lemuria"/"Sirius B" pakovanja. Drugi disk donekle gubi zamah. Iako još uvijek vrlo dobar, nema naboj i intenzitet prvog, što mu je i jedina "slabost". Pored toga, jače udara kao cjelina nego li pojedinim pjesmama, no nekoliko ih ipak treba izdvojiti. Zanimljivo je, naime, čuti bend u neobičnom izdanju, sa "T.O.F. - The Trinity" koja toliko podsjeća na Symphony X da postaje gotovo pa pravi kuriozitet albuma, dok prekrasna "The Path Of Minerva" zaslužuje epitet jednog od vrhunaca ploče, a tu je i power-ish "The Falling Stone" koja pogađa u cilj svojom minimalističkom, pa opet epskom intonacijom. Važan element u čitavoj priči jest i činjenica da je album nastao kao plod timskog rada, sa Christoferom Johnssonom van uobičajeno dominantne uloge, iz čega proizlazi raznovrstan ton i bogatstvo "Gothic Kabbalah". Inače, sam naslov albuma, koji bi nekome mogao zvučati pomalo lame, ima jake temelje. Iza tog se imena krije astrološko/magijski sistem švedskog mistika Johannesa Bureusa iz 16. stoljeća, o kojem je autor stihova, Thomas Karlsson, napisao i knjigu. Zaključno, jedan od najboljih albuma Theriona od "Theli" na ovamo i dostojan nasljednik remek-djela "Lemuria"/"Sirius B". (DS)
vrh stranice Iza novog death metal monstruma od kojeg očekujemo mnogo, This Ending, kriju se Frederik Andersson (Amon Amarth) i bivši članovi A Canorous Quinteta - kombinacija koja bi morala upaliti. Ili ne? U sveopćem pokolju zvanom "Inside The Machine", bend ne štedi ni riffove ni growlove, uz dobrodošlu dozu epskih melodija a la Amon Amarth i ponešto black/thrash utjecaja: naslovna pjesma, "Nailed Down" i "This Ending" svakako demonstriraju koliko moćan ovaj stroj može biti, no dobar dio preostalih materijala tu i tamo zapinje u močvari monotonije, što bi se kakvom mlađem bendu dalo oprostiti, no ova je ekipa već ubrala podosta iskustva nastupajući na sceni ekstremnog metala kroz veći dio devedesetih. Stoga, rutinerska rješenja i poneki stereotip previše zaista im ne služe na čast. Pa ipak, kao cjelina, "Inside The Machine" nije razočaranje. Užitak je slušati koliko su uigrani i precizni članovi benda u surovoj egzekuciji zvuka - no, ostaje činjenica da momci sasvim sigurno mogu i bolje, prije svega po pitanju samih ideja i, oh da bar, ponekog promućurnijeg glazbenog rješenja. Jer, ako ekstreman metal uglavnom i jest čvrsto određen sam po sebi, to nipošto ne znači da treba punom snagom puhati u isti rog kojeg su već propuhali i otpuhali mnogi drugi. Ergo, stvar drži vodu, ali od This Ending ipak očekujemo nešto više. Barem da drži i pivu. (DS) vrh
stranice Kanadski bend Threat Signal sjajan je primjer modernog menadžmenta u underground muzici (što je ekstremni metal, ruku na srce, uvijek bio, izuzev možda onog kratkog perioda tijekom kojeg su Slayer, Sepultura i slični uspijevali doprijeti do MTV-ja). Bend je iskoristio nove mogućnosti besplatne prezentacije svojih radova koje nudi Internet, i to je adekvatno nagrađeno ugovorom sa velikim diskografom Nuclear Blastom. Njihov prvijenac ističe se poprilično tečnom kombinacijom metalcore zvuka i melodičnih elemenata, sa neskrivenim utjecajima švedske škole melodičnog deatha, ali isto tako i američkog komercijalnog nu metala. Threat Signal ugodno se ugnijezdio negdje na pola puta između navedenih žanrova, te za sada pobire vrlo ohrabrujuće kritike. Problem je, međutim, što dobar dio albuma obitava u prejakom kontrastu između ekstremnih struktura i la-la refrena ("Rational Eyes", "Seeing Red", itd) koji će vjerojatno oduševiti američku publiku, ali bi kod nešto manje radio-friendly orijentirane europske publike mogao izazvati laganu antipatiju. Jer, ta je "udri žestoko, pa zapjevaj slatko" kombinacija zaista već pretjerano eksploatirana s one strane oceana i razumljiv je određen otpor europskih fanova spram takve "ni vrit, ni mimo" kombinatorike. Činjenica je, međutim, da u žešćim trenucima Threat Signal zvuči zaista moćno ("When All Is Said And Done") i na tom bi području vjerojatno mogao postići mnogo. No, ipak, da je tako dobro kao što mnogi kažu - i nije. Barem ne za sada. (DS) vrh
stranice Čudna je pojava taj bend 3. Iako njihov sound povlači neosporne paralele sa radom kultnih Coheed And Cambria, a mentalitetom donekle podsjećaju i na Vast, mora im se priznati golema zaliha originalnosti, inovacije i, jednostavno rečeno, muda da probaju nešto drugačije. Trademark ove grupe definitivno je "androgeni" vokal Joey Eppard, no prava čuda događaju se u pozadini, gdje bend nevjerojatnom lakoćom kombinira metal, progressive rock i underground alternativu sa jednostavnim pop melodijama. Upravo ta začuđujuća eklektika zvuka, upakirana u naoko pitak, radio-friendly format, jaka je karta kojom 3 osvaja slušatelje širih pogleda na glazbu. Njihov treći album, "Wake Pig", vrlo je sugestivna, višeslojna ploča različitih, često i kontrastnih raspoloženja. Bogatstvom zvuka te "dvospolnim" vokalom povremeno priziva u sjećanje velikane prog rocka kao što su Rush ili Yes, no svaka sličnost ostaje samo na ukupnom dojmu, te inteligentnoj glazbenoj pustolovnosti. Kao najuspjelije na albumu, možemo izdvojiti pjesme "Alien Angel", "Monster" i "Where's Max".Također, treba spomenuti evokativne stihove, koji se sjajno uklapaju u jake melodijske linije i stvaraju jaku cjelinu u paru sa neobičnim harmonijama. 3 se, dakle, nameće vrlo zrelim i kompletnim ostvarenjem koje apsolutno zaslužuje više pažnje nego što će je, na ovakvom glazbenom tržištu kakvo je danas, dobiti. (DS) vrh
stranice Prethodni album grupe 3, "Wake Pig", jedno je od neobičnijih poglavlja glazbene 2006. Začuđujući hibrid underground zvuka kakav su patentirali Coheed And Cambria, progressive rock promišljanja, metal energije i pop pristupačnosti pomalo je zbunio kako kritiku, tako i fanove. Na najpozitivniji mogući način, that is. Preimenovani iz brojke u slova, momci se sada odazivaju na ime Three, a "The End Is Begun" nastavlja u naznačenom smjeru. Ponovo tu susrećemo zanimljive kontraste, kao što je onaj u srcu akustičnih, inteligentno komponiranih i iznad svega catchy pjesama koje nerijetko kriju iznenađujuće metal riffove i mračan prizvuk, što u paru sa melodičnim, gotovo poppy temeljima stvara vrlo uznemirujuć efekt, osjetno pojačan "androgenim" vokalom karizmatičnog Joeya Epparda. Uz ranije spomenuti Coheed And Cambria, i dalje su prisutni utjecaji "klasičnog" prog rocka a la Rush ili Yes, posebno kod akustičnih elemenata u kojima sjajno povezuju krhko sa odlučnim, snažnim, te time stvaraju golemu dubinu i voluminoznost sounda. "The End Is Begun", međutim, iako u savršenoj liniji sa "Wake Pig", odlazi korak dalje, smiono istražuje različita, još neotkrivena lica ove grupe, pa nam tako nudi i poigravanja simfonijskim utjecajima na naslovnoj pjesmi, sixties psihodeliju na "Diamond In The Crush" (koja i naslovom aludira na jednu od himni flower power ere, "Diamonds In The Dust" Joan Baez), izravniji groovy rock na "Battle Cry", itd, itd. Radi se, dakle, o albumu koji je kompleksan koliko i jednostavan - kompleksan u viziji, ideji i glazbenoj hrabrosti, a jednostavan u egzekuciji, bez pompoznih "mi smo veliki muzičari" preseravanja, a posebno treba izdvojiti i sjajne "All That Remains", te "Been To The Future". Ukratko, ponovo pun pogodak 3/Three koji se pokazuju jednim od rijetkih pravih istraživača na aktualnoj metal sceni. Ili, jednostavnije rečeno, vrijedi para. (DS) vrh
stranice Threshold je već godinama jedan od najpouzdanijih progressive rock/metal bendova, čiji albumi uporno drže visok standard i fanovima isporučuju prvoklasne glazbene avanture. Ni "Subsurface" nije iznimka. Radi se o još jednom vrlo melodioznom i ritmičnom albumu klasičnog SF ozračja, koji se podjednako oslanja na art rock aranžmane, hi-tech produkciju i provjerene tehničke kvalitete članova benda. Jaki riffovi, fluidne melodije i često kompleksna glazbena građa zaštitni su znak Thresholda, a svaki od tih segmenata funkcionira savršeno i na "Subsurface". Pjesme kao što su "Mission Profile" i "Opium" zadovoljiti će i najzahtjevnije među fanovima ovog benda, pa već sada možemo govoriti o novom klasiku u Threshold diskografiji. Sjajno odmjeren balans prog elemenata i izravnog, premda epski intoniranog hard rocka osamdesetih ovdje je doveden do perfekcije. Tečnost kojom plove kroz kompleksne strukture pritom ne gubeći izravan i pitak "punchline" ostavlja slušatelja bez daha. Također, treba istaknuti iznimno visok nivo profesionalnosti kojim se grupa ističe. Od najsitnijih detalja, preko masteringa, produkcije i artworka, pa do neupitnih autorskih vrijednosti, Threshold brusi svoje materijale rijetkom minucioznošću. Ono čega se, međutim, trebaju čuvati jest određen feeling sterilnosti u tako pročišćenom, sistematskom radu, koji povremeno dolazi do izražaja i na "Subsurface". No, ukupan dojam ostaje nepomućen. Stoga, najviše ocijene za bend koji, iako donekle u drugom planu, redovito osvaja simpatije kako talentom, tako i poštenim odnosom spram posla kojim se bave. (DS) vrh
stranice Veterani europske progressive scene, Threshold, uvijek su kao poseban začin svojoj glazbi dodavali svojevrstan space-groove, u čemu im zaista nema ravnih, a na "Dead Reckoning" to rade bolje nego ikada... što je već samo po sebi poprilično jaka preporuka ovom albumu. Dodajmo tome neočekivane i vrlo dobro ukomponirane death growlove (!!!), moćne riffove, te standardne, trademark melodije i tečne vokalne harmonije, pa postaje jasno da nam Threshold ovdje pružaju jedan od najboljih albuma u svojoj dosadašnjoj karijeri. Dojmu doprinose sjajne gitare i uobičajeno pouzdana ritam sekcija, te - kao i uvijek - kristalna produkcija i nenametljive ali vrlo prisutne klavijature (bez shematskih, pompoznih proggy rješenja). Savršeni sklad ovih elemenata bend doseže na uvodnom trojcu "Slipstream", "This Is Your Life" (sa hitoidnim refrenom), "Elusive", kojima se pridodaju i sjajne "Disappear", te "One Degree Down". Mnogo je energije uloženo i u devetominutnu "Pilot In The Sky Of Dreams", koja se ističe sjajnim instrumentalnim prijelazima, ali pati od prenaglašene power-balada strukture, što je priječi u efektnijoj realizaciji kakvu zaslužuje. Album je vrlo cjeloviti i uravnotežen, međutim ne i jednoličan. Osim neočekivanih growlowa, tu su i ništa manje zbunjujući elektro efekti na vokalu (u pjesmi "Fighting For Breath", koja skreće pažnju na sebe i neobičnim, grunge introm), te izuzetno bogati, manijakalno razrađeni aranžmani sa pregršt iznenađenja i sitnih studijskih eksperimenata. "Dead Reckoning" nameće se stoga kao jedan od boljih albuma grupe, pa logično i jedan od vrhunaca prog metal scene u 2007. godini. Tople preporuke! (DS) vrh
stranice Thunderstorm je talijanski epic doom metal bend sa dva albuma za sobom ("Sad Symphony" 2000, "Witchunter Tales" 2002), a "Faithless Soul" je njihov debi za diskografsku kuću Dragonheart. No, kod Thunderstorma, etiketu "doom" ne treba shvaćati doslovno. Naime, pored standardno depresivnih melodija, ovaj se bend ne usteže zakoračiti u teritorij hard rocka, pa čak i psihodelije - moglo bi se reći da pripadaju onom starom, pred-doom zvuku kakav su potencirali Black Sabbath, Candlemass i, s vremena na vrijeme, Cathedral. Gitarist/pjevač Fabio "Thunder" Bellan svira pod jakim utjecajem Tonyija Iommija, što se osjeća na većini pjesama, a sklonost rocku šezdesetih i sedamdesetih bend potvrđuje kroz obradu legendarne psihodelične himne "In a Gadda Da Vida" Iron Butterflyija. Sve u svemu, "Faithless Soul" je solidan album, ukorijenjen u doom zvuku, ali sklon izletima u manje hermetična područja metala i rocka. (DS) vrh
stranice Iako se radi o relativno mladom bendu, ThunderStorm se nameće kao jedan od pouzdanijih predstavnika prvotnog doom zvuka, onog kakav su na temeljima Black Sabbatha gradili Candlemass, Cathedral, Pentagram i drugi kultni pioniri žanra. "As We Die Alone" kreće se, dakle, između prljavih, tromih riffova, mid-tempo ritmova i tmurnih pejzaža, ponovo sa jakim elementom starog (netko će reći "retro") hard rocka. Štoviše, u otvorenom flertu sa šezdesetima, ThunderStorm nam serviraju i sasvim uspjelu obradu Hendrixove "Voodoo Child", baš kao što su na prethodnom albumu učinili sa "In A Gadda Da Vida" Iron Butterflyija. I ovog puta bend se poprilično oslanja na nasljeđe Cathedrala, pa samim time indirektno i na Black Sabbath, no pritom uspijevaju ponuditi dovoljno vlastitog identiteta, koliko god je to moguće držeći se istodobno jasno zacrtanih pravila žanra. ThunderStorm si, primjera radi, ne uskraćuje pravo na melodije (istina, prigušene i gotovo prikrivene), pa usprkos jakim distorzijama i "garažnom" ambijentu ostaje nešto čišćeg zvuka od svojih uzora. Manje su skloni i psihodeličnim tripovima, čime se na neki način pretvaraju u "pristupačniju" verziju originalnog dooma, što uopće nije negativan podatak znajući koliko je ovaj pravac inače hermetičan i isključiv. U gro planu stvar međutim ostaje vjerna izvornim postulatima žanra, tako da bend funkcionira i za die-hard doomere i za publiku manje egzaktnih rock/metal interesa. Vrhunci su albuma s jedne strane ritmične "Hawking Radiation", "Death Rides On The Highway" i "The Mad Monk", a s druge sporiji, melankolični pejzaži tipa "We Die As We Dream (Alone)" i "S.L.O.W.". U cjelini, "As We Die Alone" kompletan je, stabilan album koji uspjeva kontrirati onoj malicioznoj "doom is dead"... a bome i onoj drugoj, "doom is (slow) death". Momci, zato, zaslužuju priliku. A visokih ocjena im, povodom ovog albuma, ne manjka. Pa eto još jedne. (DS) vrh
stranice Today Is The Day je jedan vrlo frustriran i nervozan trio, a njihova muzika je, kao što i sam naslov albuma kaže, himna depresiji. Cijeli (dvostruki) album je distorziran do krajnjih granica, a vokal od prve do posljednje pjesme djeluje kao čovjek kome upravo iskače Alien iz stomaka. Čovjek vrišti (i to je distorzirano), ljut je kao pas, i nastoji da nam svima bude jasno koliko je on nervozan. Album je vrlo jednoličan, i od početka do kraja ide u istom pravcu, a od početka do kraja ima jako puno muzike i jako malo ideja. Uglavnom - distorzije, bijesno vikanje i mahniti ritmovi. (DS) vrh
stranice Grupa The Flower Kings poznata je kao radikalan sljedbenik progressive rocka iz sedamdesetih godina. Iako osnovani devedesetih, u potpunosti su se nadovezali na stvaralaštvo bendova kao što su Yes, ELP, Genesis ili Greenslade. Albumom "Pinup Guru", koji također vjerno prati tradiciju progressive rocka sedamdesetih, Tomas Bodin, klavijaturist The Flower Kingsa, upustio se u prvi solo izlet. Međutim, Bodin nije objavio ovaj album pod svojim imenom bez razloga - "Pinup Guru" je u punom smislu riječi solo album, s velikim S. Kroz sedamdesetak minuta koliko CD traje, u svakom trenutku dominantan instrument su upravo klavijature. Ostali instrumenti služe samo kao podloga, prateći bend, dok Bodin cijelo vrijeme orgija na svojim klavijaturama. U tradiciji Keitha Emersona (ELP) ili Ricka Wakemana (Yes), on je format solo albuma iskoristio da izrazi svoje ideje isključivo na svom instrumentu, bez bitnijeg sudjelovanja ostalih članova benda. Međutim, čak i po mjerilima navedenih glazbenika, Bodin je postupio izrazito ekstremno. Ovdje, naime, gotovo da nema vokala, a gitara se uopće ne pojavljuje. Bas i bubanj drže ritam, a on nosi melodije i kroz niz neobičnih harmonija i glazbenih zaokreta pretvara "Pinup Guru" u zahtjevan, kompliciran, klavijaturistički show. Bodinova muzika je tehnički vrlo teška i zahtjeva punu koncentraciju slušatelja, ali pored tehničkih kvaliteta, Bodin uspijeva stvoriti i jaku atmosferu, pomalo kaotičnu, premda glazbeno uvijek ostaje discipliniran i organiziran. Tko voli složen i ambiciozan progressive rock, sa radikalno klavijaturističkim pristupom, pronaći će mnogo u ovom albumu. Sa druge strane, oni koji ne vole instrumentalne albume, neće se usrećiti sa "Pinup Guruom". (DS)
Iznimno žestok, beskompromisan death/thrash album koji, za razliku od većine sličnih, ima i glavu i rep. Najveća snaga "Yersinie Pestis" su brze izmjene ritmova, gromoviti riffovi i sjajan vokal (Pär Johansson) koji furiozno prelazi iz deatha u black i natrag. Veliko iskustvo članova Torchbearera, koji su već dugo na sceni sa svojim drugim bendovima (Unmoored, Incapacity, itd), odražava se kroz vrlo izražen osjećaj za dinamiku i pravovremene izmjene tempa. Usprkos objektivnim ograničenjima žanra, album ni u jednom trenutku ne postaje monoton ili isprazan, ponajviše iz dva razloga. Prije svega, Torchbearer zna stvoriti ozračje. Uvjerljivo dočaravaju atmosferu stihova (čija je tema kuga; naime, radi se o konceptualnom albumu), a osim toga, iako nisu skloni melodioznom pristupu, vrlo dobro znaju kada i kako ubaciti poneku melodijsku liniju između brutalnih riffova, čime u stvari - kroz kontrast - samo podcrtavaju tu istu brutalnost. Drugi razlog dinamike ovog albuma je što se bend ne boji usporiti kada je to potrebno da bi pjesma došla do zraka i ponovo se razmahala. Torchbearer, dakle, ne robuje površnim zakonitostima ekstremnog metala, nego dopušta da se pjesme razvijaju prirodnim putem, ali pritom ne gube ništa od svoje izravne, divlje žestine. Jednostavnije rečeno, "Yersinia Pestis" je jedan od boljih ekstremnih albuma u 2004. godini... (DS) vrh
stranice Finski bend Torture Killer ima za sobom vrlo zanimljivu priču. Osnovani su kako bi svirali obrade svojih omiljenih grupa, Six Feet Under i Obituary, a danas imaju Chrisa Barnesa (Six Feet Under) glavom i bradom na vokalima. Zvuči kao scenarij za film o dečkima koji su vjerovali u svoj san i san je, gle čuda, zaista postao stvarnost. Ironično ili ne, nema "kvake", niti trika koji bi zamračio ukupno sliku. Jednostavno da jednostavnije ne može biti; nakon faze sa sviranjem obrada, Torture Killer počinje pisati vlastite materijale, naravno nadahnute klasičnim S.F.U. zvukom, a 2003. izlazi i njihov prvijenac, "For Maggots To Devour". Godinu dana kasnije, Barnes stupa u kontakt sa bendom i malo po malo preuzima ulogu njihovog frontmana. "Swarm!" je prvo svjedočanstvo ove demonske koalicije. Radi se o sirovom death metalu vrhunske kvalitete, uz povremene, dobro odmjerene izlete u melodic death područja. Pjesme su dinamične, variraju od mid-tempo orijentacije do furioznih blitzkriegova, sa razornim riffovima i općenito izvrsnim gitarističkim radom dvojca Jari Laine & Tuomas Karppinen. Na samog Barnesa ne treba trošiti riječi, u formi je kao i uvijek, a ritam sekcija u sastavu Kim Torniainen (bas) & Tuomo Latvala (bubnjevi) svoj dio posla obavlja besprijekorno. Dakle, nadahnut, ali i zanatski perfektno odrađen death metal album za najviše ocijene... Uz srceparajuću priču o ljubavi finskih momaka i Chrisa Barnesa u pozadini, bolje ne može ;o) (DS) vrh
stranice Tourniquet je bend kome treba vjerovati - još od 1990, oni sviraju svoju muziku, izvan svih trendova, imuni na ograničenja bilo kojeg žanra. U njihovom metalu ima klasičnih utjecaja, ali to ne znači da oni posežu za jeftinim orkestracijama - ne, oni sviraju svoje instrumente sa mentalitetom klasičara. Pjesme su izgrađene u thrash stilu, ali sa puno izmjena ritmova i tempa, a stihovi, iako pod jakim biblijskim utjecajem, ostaju neovisni i dobro koncipirani. Kršćanska opredjeljenja (???) grupe ne ogledavaju se kroz propovijedanje putem muzike (toga nema), već bend radije pjeva o nekim životnim istinama koje su, zaista, navedene u Bibliji, ali i u zdravom razumu svakog čovjeka. Ima i elemenata folka, koji su, opet, sjajno ukomponirani u thrash metal temelje, ne iskaču, nego su fino uklopljeni. Bend često podsjeća na rani Megadeth, čemu doprinosi i gostovanje Martyija Friedmana na svim pjesmama. Tu je još jedan zvučan gost - Bruce Franklin iz Trouble, koji unosi u bend rockersku ctru, a lider grupe, Ted Kirkpatrick, koji je bubnjar, svoj posao često obavlja stvarno impresivno. Više o Tourniquet i ovom albumu možete pročitati u rubrici intervjui. (DS) vrh
stranice Trail Of Tears su svom novom albumu dali pravi naslov. Jer, njihov zvuk zaista je dobio novu dimenziju moći - uz standardne gothic elemente (simfonijski aranžmani, death vokal, ženski clean vokal, mračna atmosfera) koji su proslavili prethodan album grupe, "Profoundemonium", na "A New Dimension Of Might" osjeća se jak black metal ton - vokal varira između death i black stila, ritmovi su žešći, a i simfonijski dijelovi su često aranžirani više u stilu Cradle Of Filtha ili Dimmu Borgira. Ova promjena očita je već od prve pjesme, "Ecstatic", a pjesme kao što je "Bloodred Trance" zalaze duboko na teritorij navedenih black zvijezda, iako glas Ronnija Thorsena uporno vuče prema usporedbama sa Glenom Bentonom (Deicide), čak i kada nastoji pjevati u black stilu. "A New Dimension Of Might" je jako dobro produciran album, koji nevjerojatno vješto balansira između simfonijskog blacka i gothic deatha, a albumu se može kao mane izdvojiti dvije stvari. Na prvom mjestu, nova pjevačica, Cathrine Paulsen, uopće ne može stati u istu rečenicu sa svojom prethodnicom Helen I. Michaelsen, o kojoj ćete od benda čuti samo najgore (razišli su se prilično burno). Cathrine ima mnogo običniji glas od Helen, a povremeno pokušava oponašati Tarju iz Nightwisha, što joj samo djelomično uspijeva. Osim toga, njena uloga na "A New Dimension Of Might" je mnogo manja u odnosu na doprinos koji je Helena I. Michaelsen imala na prethodnim albumima. Druga slabost albuma je što pjesme nisu dovoljno kompaktne. Vrlo su ambiciozne i sjajno aranžirane, ali nemaju snažnu nit vodilju koja bi svaku od njih činila čvrstom cjelinom. U odnosu na "Profoundemonium", bend je jači po pitanju aranžmana i produkcije, ali je autorski oslabljen, što je pomalo neobično, budući da je lider grupe, Ronny Thorsen u međuvremenu surađivao sa Tristaniom, pa bi se očekivalo da će biti iskusniji i moćniji, jači autor. S druge strane, album je kompleksniji od svog prethodnika, što često utječe na snagu pjesama kao zasebnih cjelina, i tu se može tražiti objašnjenje za to... I sa ovim slabijim točkama, Trail Of Tears je danas još uvijek jedan od najjačih gothic metal bendova u Europi. pa opet, nakon "Profoundemonima", mnogi su očekivali više. (DS) vrh
stranice Trail Of Tears je počeo kao jedan od najperspektivnijih gothic bendova u Europi, da bi se kroz svoj zadnji album, "The New Dimension Of Might", naglo prebacili na simfoničan black metal. Ta promjena nije ostavila pretjerano dobar dojam, budući da se bend loše adaptirao na novo glazbeno usmjerenje. Čini se da su i oni sami toga svjesni, jer "Free Fall Into Fear" donosi novi stilski zaokret. U odnosu na "The New Dimension Of Might", Trail Of Tears je zadržao žestoke ritmove i intenzivan, gitaristički pristup, no ovdje ima i daleko više melodija, pa čak i pjevnih goth elemenata, koje bend kombinira sa vrlo energičnim black i death utjecajima. Moglo bi se, dakle, reći, da je "Free Fall Into Fear" svojevrsna kombinacija albuma "Profondemonium" i "The New Dimension Of Might". Različiti utjecaji i stilovi ovdje se izmjenjuju na vrlo intenzivan i intrigantan način - od gothic melodija i sirovih black elemenata, preko prljavih gitara i divljih riffova, uz poneki death izlet, pa sve do inteligentno ukomponiranih new wave utjecaja i pjevnih dionica, "Free Fall Into Fear" je vrlo raznovrstan album prepun munjevitih izmjena tempa, pa čak i cjelokupnog zvuka. Začudo, takav riskantan pristup ovdje vrlo dobro funkcionira. Pjesme kao što je "Frail Expectations" pokazuju da Trail Of Tears ima i hrabrosti i znanja da se poigrava čitavim spektrom različitih stilova i utjecaja. Pa ipak, album još uvijek nema onu kompaktnu snagu čvrste cjeline, kakvu su imali "Profondemonium" i "Disclosure In Red". No, napredak u odnosu na "The New Dimension Of Might" je očigledan. S obzirom na zahtjevnost puta koji su odabrali, trebat će im nedvojbeno još iskustva prije nego dosegnu visok nivo glazbene uigranosti potrebne da se s lakoćom kombinira toliko različitih žanrova. Usprkos tome, "Free Fall Into Fear" jasno pokazuje njihovo sazrijevanje i ovaj album sasvim sigurno zaslužuje pažnju, ponajviše kao kamen temeljac zanimljivog stilskog opredjeljenja koje tek trebaju u potpunosti razviti. (DS) vrh
stranice Biti će zanimljivo vidjeti utjecaj nedavne blitzkrieg sapunice oko (ne)raspada Trail Of Tears na prođu ovog albuma. Nakon svega, iako u ovom trenutku sveden na jednog čovjeka, odnosno frontmana Ronnyija Thorsena, bend je i dalje živ, a "Existentia" postaje posljednje svjedočanstvo prethodne, vrlo uspješne postave. Halabuka oko unutarnjih turbulencija u grupi mogla bi skrenuti pažnju sa same "Existentie", ali također postići i obrnut, dakle pozitivan efekt... što bi svakako bilo poštenije, budući da se radi o dobroj ploči. U odnosu na prethodni "Free Fall Into Fear", album je nešto melodičniji, sa vrlo prominentnim klavijaturama, no zadržava visok ritam, na momente i sirovu, razornu snagu iznad uobičajenih gothic "standarda". Međutim, u skladu sa jačim naglaskom na melodijama, više je i clean vokala, što ne smeta toliko... koliko, s druge strane, smeta određeni manjak Thorsenovih growlova - tu je vjerojatno i jedina veća mana "Existentie", a možda donekle i najava recentnog raskola u bendu. Kao protuteža naglašenim melodijama pojavljuje se određeni almost-industrial groove, koji funkcionira vrlo dobro i većim dijelom održava Trail Of Tears izvan klasičnog goth otklona prema poppy patetici. Sveukupno, dakle, stvar djeluje promišljeno i izbalansirano, izuzev mrvu premalo Thorsena. Ondje gdje ga ima dovoljno, kao na primjer u "The Closing Walls" ili "Poisonous Tongues", rezultati su sjajni. Nešto manje oduševljenja izazivaju povremeni pokušaji gostujuće pjevačice Emmanuelle Zoldan da bude nova Tarja, pa se možda usput plasira i u Nightwish, no takvih izleta srećom nema previše, tako da ne narušavaju ukupan dojam. Zanimljivo, od ostalih materijala treba spomenuti jos i uvodnu "Deceptive Mirrors" te završnu "Shades Of Yesterday". Pitanje je, međutim, kako će se stvari dalje razvijati, budući da je pred Thorsenom zahtjevan zadatak da ponovo izgradi bend i pokuša organizirati stvari za eventualnu promotivnu turneju koja je ozbiljno ugrožena naglim odlaskom četiri petine ToT-a. Sretno mu bilo, jer s čisto glazbene strane čitava stvar ne izgleda uopće mrtvo. (DS) vrh
stranice Albumom "Ashes" Tristania je posegla za nepopularnim rješenjem - kompromisom. Budući da je "World Of Glass" polučio neujednačene kritike i podijelio fanove, bend se odlučio balansirati između zvuka sa tog albuma i onoga što su radili ranije, u vrijeme Mortena Velanda. "Ashes" je tako postao svojevrstan čardak ni na nebu ni na zemlji. Kao cjelina, album ne drži vodu zbog tih šetnji amo-tamo, od stila do stila, no pojedine pjesme dobro funkcioniraju: "Equilibrium", primjera radi, ambijentalna je balada mistične atmosfere i, iako pomalo razvučena, ostavlja vrlo dobar dojam, a isto bi vrijedilo i za "Cure" da nije gotovo identična. Kod "Shadowman" stvar postaje sumnjiva - nazire se komična šablona; svaka parna pjesma na albumu je balada, dok svaka neparna igra na klasičnu gothic death/black kartu. Te "neparne", žešće stvari djeluju pomalo izgubljeno, rastrgano, bez prave ideje, i svakako spadaju među najlošije materijale koje je bend ikada snimio; "The Wretched", na primjer, više zvuči kao overdozirani Marylin Manson nego kao Tristania iz bilo koje faze - u dubini te pjesme možda i postoji zanimljiva ideje, no ona je toliko konfuzno posložena da je teško vjerovati kako će je članovi benda uopće moći zapamtiti i svirati uživo. S druge strane, određeni šarm albumu daju pomalo mantrički, hipnotički elementi, vjerojatno jedino što je zajedničko svakoj od pjesama. Završna, "Endogenisis", pokušava spojiti suprotnosti, odnosno ambijentalne balade i gothic black/death elemente, te se postaviti kao svojevrsna sinteza cijelog albuma, a u tome donekle i uspijeva no, baš kao i većina stvari na "Ashes", djeluje razvodnjeno i previše razvučeno. Kada tome dodamo činjenicu da i ovako rastegnut, album ne doseže ni 45 minuta, jasno je da Tristania jednostavno nema inspiracije. Možda bi bolje rješenje u ovom trenutku bio EP, četiri-pet novih pjesama za uigravanje postave sa novakom u bendu, Kjetil Ingebrethsen (vokal) koji, usput budi rečeno, spada među pozitivnije strane u cijeloj priči. No, ovako, kao regularni album, "Ashes" će malo koga zadovoljiti, a s obzirom na probleme koje je bend imao proteklih godina, teško je gledati na njihovu budućnost s previše optimizma. (DS & DL) vrh
stranice Nakon totalno dezorijentiranog "Ashes", eto nam od Tristanije i jednog ugodnog iznenađenja. "Illumination", prije svega, djeluje kao album sa jasnom koncepcijom, kao glazbena cjelina, a - pored toga - za razliku od prethodnika, ima i jedan krasan element, a to su pjesme (nasuprot kaotičnim skicama bez glave i repa sa prošle ploče). Fanovima starije Tristanije, one iz Morten Velandove ere, svakako će još uvijek smetati dominantno hipnotički, meditativan ton albuma, sa tek ponekim growlom tu i tamo (izuzetak je izvrsna "Mercyside" u kojoj obožavana Vibeke Stene igra tek sporednu ulogu, dok se za growlowe, kao i sve ostale ekstremne vokale na albumu, sjajno pobrinuo Vorph iz Samaela). No, ako prihvatimo novi zvuk benda (što nije uvijek lako), stvar drži vodu. Pjesme su dobro konstruirane, ne mogu im se poreći jaka ozračja, a tu je i osjećaj da momci (i djevojka) rade ono što žele, te da im to dobro polazi za rukom. Druga je stvar što će većina starijih fanova naviklih na dinamiku izvorne Tristanije negdje pri sredini ovog albuma osjetiti blagu dosadu, no, još jednom - u svojim parametrima i glazbenom opredjeljenju - "Illumination" ima smisla. Čak štoviše, gledajući unatrag, i "Ashes" počinje imati smisla. Radilo se, očito, o prijelaznoj fazi traženja identiteta koji sada biva realiziran. Problem je, je li, što se većini svidio onaj dio "Ashes" koji je zvukom težio prema ranijim albumima, dok se u međuvremenu bend opredijelio za one druge, koje na "Illumination" izrastaju u nešto prihvatljivo, ali sasvim drugačije od, primjera radi, "Widow’s Weeds" ili čak "World Of Glass". Dakle, nova Tristania u novom ruhu, a čini se da bi im uskoro mogli zatrebati i novi fanovi. (DS) vrh
stranice The Crusade has begun! Ovim albumom (već trećim u svojoj karijeri) dečki s Floride, jedan od najmlađih i najboljih bendova novog američkog metal vala, zaista su krenuli u ratnički pohod, i to naoružani do zuba! Iako se može reći da su nastali unutar spomenutog vala, ovim se albumom potpuno udaljavaju od hardcore utjecaja koji su karakteristični za taj stil; no, Trivium su zapravo i ranije bili jedan od bendova unutar tog pravca s najmanje hardcore utjecaja. Križarski pohod je krenuo, i to iz razloga što se radi o jednom od najboljih melodic-thrash albuma posljednjih godina. Osjeća se vrlo snažan utjecaj Bay-Area thrasha, posebno Metallice i Testamenta, dok solaže podsjećaju na Arch Enemy po brzini, razrađenosti i tehničkom umijeću dvaju gitarista: Matt Heafy i Corey Beaulieu su zaista novi metal gitaristički virtuozi. Pjevač/gitarist Matt Heafy imponira svojim thrash-vokalom i često zvuči kao James Hetfield u najboljim danima. Konstantno se izmjenjuju odlični thrash-riffovi, brze thrash-dionice, poneki thrash-groovy sporiji dijelovi s teškim riffovima i fenomenalne solaže i melodije, dok u pjevanju kombiniraju bijes i melodiju što je oduvijek bila karakteristika ovog benda. Već uvodna pjesma "Ignition" jedan je od thrash-hitova ove godine, sa svojim promjenama u brzini i kombinacijom žestokog i melodičnog pjevanja. Na "The Crusade" međutim nema loše, pa ni prosječne pjesme, tako da ni jednu ne treba posebno izdvajati. Album je u cjelini pravo malo remek-djelo. Produkcija čista i snažna, a jedino što se može prigovoriti čitavoj ploči je cover, koji izgleda kao loša naslovnica nekog power-heavy benda. Uglavnom, poslušajte sami i nećete se razočarati, a potvrda tome jest i činjenica da će Trivium uskoro krenuti na turneju kao predgrupa Iron Maidena. Onim sretnicima koji već imaju karte za tu turneju bi se praktički isplatilo prevaliti 500-tinjak kilometara već i zbog ovog benda, a definitivno im neće biti dosadno dok budu čekali Maidene jer će ih Trivium dobro zagrijati... nakon čega: UP THE IRONS! (Siniša Baričević) vrh
stranice Prva misao? Talijanski bend sa švedskim imenom (tystnaden = tišina)... Hm, lame. A zatim kreće mjuza i, gle čuda, stvar zvuči podosta dobro. U biti... I više od toga. Negdje između Macbeth iz prvih dana i Lacune Coil, uz poneki moderniji dodir gotovo na tragu Evanescence, ali - srećom - bez pretjerano komercijalnih tendencija. Štoviše, bend je dobrim dijelom žešći od većine talijanskih goth izdanaka, ima jak, pun zvuk i dobro posložene aranžmane uz pokoji pravodoban growl u vrhunskoj izvedbi klavijaturiste Lorenza Frascarolija (koji posebno sja na pjesmama kao "Metaphora" ili "Hamlet"). Istina, pjevačica Laura De Luca svakako bi mogla obnoviti svoj engleski, njeni su naglasci tu i tamo više nego dubiozni, ali vrlo izražajnim interpretacijama i ugodnom bojom vokala nadomješta taj nedostatak. K tome, u neočekivano čistoj produkciji, Tystnaden pokazuje dovoljno muda za poigravanje kako elektronikom (iako, u drugom planu), tako i ponekim death riffom, pa "Sham Of Perfection" zaista nudi više nego što bi se očekivalo od newbie družine čiji je ovo, usput budi rečeno, debut album. Dodamo li činjenicu da praktički nema fillera, dok s druge strane natprosječno dobrih pjesama ne manjka, priča je kompletna. Skoro pa odlično. Posebno se izdvajaju "First Embrace", "Munchausen Syndrome", "The Foolish Plan", "Hamlet" i "Rewards", ali ni ostale ne zaostaju mnogo. Drugim riječima, svaka čast - koliko god lame bilo ime benda, toliko je album cool. Jedna od kvalitetnijih debut ploča na goth sceni ove godine. (DS) vrh
stranice Undertow je bend od kojeg se uvijek očekivalo mnogo, no do sada nisu isporučili album vrijedan svog talenta... Uvijek tu negdje, ali nikada do kraja ostvareni, na prethodnim su nam pločama uglavnom nudili ponešto potencijala i pregršt praznog hoda... No, "Milgram" će to, bez sumnje, promijeniti. Osjetno zreliji nego prije tri godine, kada je izašao "34CE", bend sve vještije kombinira thrash/hardcore agresiju sa doomerskim ozračjem, što rezultira višeslojnim, uvjerljivim zvukom. Grupa pronalazi svoje mjesto pod suncem negdje između izravnog, prljavog thrasha, distorziranog dooma i ponekog modernog utjecaja, a ozbiljnost i profesionalan pristup uzdižu "Milgram" iznad starijih uradaka grupe, koja bi ovim CD-om morala (konačno) skrenuti pažnju šire metal publike na svoj rad jer pjesme kao "In / Stomping Out Ignorance", "Homemade Funeral" ili "Buried In Snow" punokrvni su klasici ekstremnog metala, te istodobno svjedoče o lakoći kojom bend povezuje raznovrsne utjecaje u jedan, prepoznatljiv glazbeni izraz. "Milgramu", dakle, treba pružiti priliku; radi se o albumu koji vas polako osvaja, da bi nakon nekoliko slušanja sve teže izlazio iz vašeg playera... kao i svi klasici, uostalom. (DS) vrh
stranice U sve većoj ekspanziji metalcore zvuka, Unearth se izdižu kao nedvojbena perjanica ovog žanra, što potvrđuje i njihov novi album, "In The Eyes Of Fire". Nakon vrlo uspjelog "The Oncoming Storm" iz 2004. godine kojim je bend osigurao kultni status među fanovima žešćeg zvuka, ovog puta priznanja im pristižu i na mainstream nivou, o čemu najbolje svjedoči 35. mjesto na američkoj Billboard ljestvici. Uz pomoć glasovitog producenta Terryija Datea (Pantera, White Zombie, Deftones, Soundgarden, Nirvana, Pearl Jam, Metal Church), "In The Eyes Of Fire" potpuno nadmašuje prethodne albume Uneartha, posebno sposobnošću da sjajno sintetizira različite aspekte agresije, bilo da se radi o tipičnom američkom zvuku, metalcoreu ili - thrash metalu, čiji utjecaji ovdje postaju više nego očigledni. Bend kao da ih je do sada pomalo prikrivao, no ovdje oni prelaze u prvi plan i izrastaju u jedno od ključnih oružja grupe, bok uz bok sa očekivanim metalcore nazivnikom albuma. Pored toga, na "In The Eyes Of Fire" Unearth ostvaruje najpuniji zvuk do sada, višeslojan i bogat, što je svakako dobrim dijelom zasluga i Terryija Datea. Sve u svemu, veliki trijumf grupe, kao i cjelokupnog metalcore pravca, koji se sve više probija i u mainstream te "prijeti" da postane nova moda, kao nu-metal prije nekoliko godina. S različitim ishodom, nadajmo se. (DS) vrh
stranice Iako je metalcore trenutno na vrhuncu ekspanzije, mnogi se kritičari već sada pitaju je li ovaj žanr pomalo jednosmjeran, bez otvorenih vrata za evoluciju na vidiku. Unearth kao da svojim radom nastoji pružiti odgovor upravo na ovo pitanje. Na prethodnom, "III: In The Eyes Of Fire", primakli su se bliže thrashu nego ikada prije, a čuveni producent Terry Date dao je tome značajan doprinos; kao rezultat, dobili smo opasan koktel metalcore zvuka i nekih "klasičnih" tendencija (na tragu Testamenta, primjera radi) koje su po prvi puta došle do gotovo ravnopravnog statusa u ukupnoj slici Uneartha. Za novi, "The March", bend je, međutim, odustao od Datea, povjerivši ulogu producenta Adamu Dutkiewiczu, sa kojim su već u prošlosti uspješno surađivali. No, uprkos tome, krajnji se rezultat nije značajnije promijenio. "The March" je, treba priznati, nešto bolji, kompaktniji album, no generalno usmjerenje ostaje isto - Unearth, nekada poznat kao jedan od ponajboljih metalcore sastava, sada se nameće kao možda i najuvjerljiviji "most" između dva svijeta. Ovim albumom momci definitivno grade jaku poveznicu između "old school" riff-metala i nove generacije "bukadžija" inspiriranih švedskim melodic deathom i američkim hardcore soundom. Ovaj bend, tako, postaje zanimljivo "stjecište" svojevrsne interkulturalne metal razmjene koja kreće od prvih thrash i/ili death generacija, a završava posljednjim izdancima sada već pošteno "mutirane" vizije ekstremnog zvuka. Ono što, međutim, niti "svemoćni" Unearth ne uspjeva izbjeći na "The March" su lagane naznake repeticije. Ekstremni metal je opasna igračka s kojom se lako poskliznuti prema ponavljanju jedne te iste forme agresije i toga, premda ne previše, ima i na ovom albumu. No, stvar ostaje u drugom planu, potisnuta od zaista dinamičnog, inspiriranog žongliranja različitim utjecajima koji nedvojbeno izrastaju u potencijalni smjer kojim bi se metal mogao ponovo pronaći u novom, pomlađenom tijelu kakvo međutim ne negira svoje korijene i stoga dobiva dodatnu injekciju kredibiliteta. (DS) vrh
stranice Pioniri švedskog death metala, Unleashed, ponovo su u naponu snage. Nakon poduže pauze, između 1997. i 2002. godine, vratili su se dobrim starim navikama i opet snimaju izvrsne albume. "Hell's Unleashed" iz 2002. bio je dobra najava povratka u vrh, no tek na novom CD-u, "Sworn Allegiance", bend iznova postiže svoju punu snagu. Muzika je energična i sirova, no ima i jakih melodija, što je uvijek bila karakteristika Unleasheda. Pa ipak, albumom dominiraju elementi tradicionalnog deatha, dok melodična strana dolazi tek kao začin moćnom old-school zvuku. Važan faktor na "Sworn Allegiance" je repeticija - bilo da se radi o refrenima ili riffovima, bend hipnotičkim ponavljanjem postiže jak efekt koji međutim na nekim pjesmama funkcionira bolje, a na drugim lošije. Kao i kod prethodnog albuma, prva je stvar ujedno i ponajbolja. Na "Hell's Unleashed" bila je to "Don't Want To Be Born", a ovdje "Winterland". No, cijeli album održava ujednačen standard i nameće se kao kvalitetna cjelina, sa nešto bolje artikuliranim i zrelije napisanim pjesmama nego na "Hell's Unleashed". Zaključak? Jako dobar album jako dobrog benda, koji se deathom bavi još 1989. Njihovo iskustvo sve više dolazi do izražaja, a "Sworn Allegiance" predstavlja ih u pravom svjetlu. "Must-have" za sve deathere, dakle... (DS) vrh
stranice Još od 1991. i kultnog "Where No Life Dwells" albuma, Unleashed redovito isporučuje dozu čistog old school death metala, a ni novi "Midvinterblot" po tom pitanju nije iznimka. Kao i uvijek - a možda i više - bend lojalno praši paklenske riffove koji, začinjeni munjevitima solažama, pružaju fanovima žanra destilirani, beskompromisan zvuk prvotnog deatha. Uz neizostavne elemente skandinavske povijesti i mitologije, te poneku naznaku epskog, vikinškog ozračja, "Midvinterblot" nastavlja tradiciju Unleasheda kao jednog od najcjenjenijih predstavnika prve generacije ekstremnog metala. U usporedbi sa prethodnim, također sjajnim, "Sworn Allegiance", bend djeluje podjednako svježe i motivirano, no odlazi još korak dalje u prljav, ogoljeni zvuk nemilosrdnih riffova i in-your-face agresivnosti. Ono što, međutim, treba posebno izdvojiti, jest zaštitni znak grupe: razoran death groove, sjajan osjećaj za ritam i - tko voli - headbanging do iznemoglosti. Zaključno, ako nam je "Hell’s Unleashed" (2003.) dao "Don’t Want To Be Born", a "Sworn Allegiance" (2004.) "Winterland" i "The Longships Are Coming", ni ovaj album ne zaostaje po pitanju novih klasika. Fantastičan album opener (opet!) "Blood Of Lied", zatim "We Must Join With Him" i "I Have Sworn Allegiance" samo su neki od naslova koji garantiraju pravo osvježenje set-liste za predstojeće koncerte. Stoga, bez puno duljenja, Unleashed je još jednom pušten s lanca i galopira u pravom smjeru. (DS) vrh
stranice "UCIII" je ritmičan hard rock album, uglavnom tradicionalne r'n'r građe. S glazbene strane, pomalo podsjeća na stari Aerosmith, međutim vokal nema nikakve sličnosti sa Stevenom Tylerom. Bend se striktno drži hard rocka, i to ne previše žestokog, pa bi vjerojatno odgovarao onima koji vole grupe tipa Bad Company ili Lynyrd Skynyrd. Pjesme su pamtljive i ritmične tako da bi Unruly Child gotovo mogao ciljati i prema AOR radio stanicama, pogotovo budući da imaju lagan dodir Amerikancima omiljenog southern rock ozračja, usporedivog sa The Black Crowes, kao i sa spomenutim Bad Company i Lynyrd Skynyrd. Ipak, Unruly Child je pritom prilično beskrvan, ne ističe se nekim vlastitim stilskim obilježjima. Pjesme su solidne, ali ne izdvajaju se iz prosjeka, a mainstream elementi svakako ne pomažu ovom bendu da stvori svoj stil, svoj karakter. Jednostavno rečeno, Unruly Child je prosječan bend koji bi se mogao razviti u nešto više, ali isto tako, mogao bi i potpuno potonuti u prosjek. (DS) vrh
stranice Nakon svojeg prvog albuma, švedski Urban Tale je dobio vrlo dobre kritike, a poklonici melodičnog rocka doživjeli su ih kao bend budućnosti (unutar granica ovog pravca). Čitavim albumom dominira melodičan rock, uz lagane progressive naznake i vrlo prisutne klavijature. Produkcija je čista, ne trenutke možda i previše, pa muzika djeluje pomalo sintetički. Bend je potpuno posvećen skladnim melodijama i vokalnim harmonijama, a ni u jednom trenutku ne zalazi u područje sirovijeg rocka - zbog toga, album s vremena na vrijeme ostavlja gotovo puritanski utisak. Zanimljivo je da "Sign Of The Times" postaje sve bolji što se više primiče kraju. Prva polovica albuma je monotona i jednolična, iako pjesme nisu loše; jednostavno, nedostaje više raznolikosti, možda i produkcijskih "preokreta". Ukratko, na prvoj polovici albuma, bend nam servira dobro, ali nezačinjeno jelo. Uvodni dio pjesme "Houdini's Eyes" lijepo demonstrira koliko bi Urban Tale zvučao bolje kada bi se otvorio i prema riff rock utjecajima. Upravo u kontrastu između jednostavnog, prljavog s jedne, i ambicioznog, pročišćenog s druge strane, bend bi mogao pronaći kariku koja im trenutno nedostaje. Kako album odmiče, tako pjesme postaju zrelije, bolje aranžirane, a "Captain Of Clouds" već zvuči kao potencijalan klasik melodičnog rocka. Na toj pjesmi dolazi do punog izražaja talent grupe - sjajna melodija, odlične vokalne linije, pravovremene solo dionice… "Captain Of Clouds" bi sedamdesetih bez dvojbe lansirao Urban Tale prema velikom komercijalnom uspjehu. Još jedan highlight je "Beggar And Tief", pjesma izgrađena na neobičnom ritmu, a obilježena i sjajnom vokalnom izvedbom. Ove dvije pjesme dobar su putokaz o pravcu koji bi grupa trebala slijediti, jer između ostaloga, dobro balansiraju između jednostavnijih i složenijih struktura. Kao cjelina, ovaj album jasno pokazuje da je bend talentiran, da ima potencijala, međutim, i da mora još mnogo naučiti. (DS) vrh
stranice "The Lansdowne Tapes" još je jedan album arhivskog materijala legendarnih britanskih heavy rockera Uriah Heep, koji međutim u potpunosti nadmašuje svoje prethodnike, "Rarities From The Bronze Age" i "Still 'Eavy Still Proud". Dok su prethodne arhivske kolekcije Uriah Heepa uglavnom sadržale rijetke koncertne snimke i B-strane singlova, na "The Lansdowne Tapes" možete naći niz neobjavljenih snimki koje je bend napravio još kasnih šezdesetih pod imenom Spice, a pored toga na ovom je albumu po prvi puta predstavljen velik broj ranih verzija pjesama koje su kasnije, u osjetno drugačijim izvedbama, uvrštene na prve tri ploče ove grupe. "The Lansdowne Tapes" predstavlja detaljan "opis" rađanja i sazrijevanja jednog od najznačajnijih hard'n'heavy sastava svih vremena, a strastvene kolekcionare svakako će privući i "Here Am I", 8-minutna pjesma snimljena kada je Uriah Heep već bio na pragu svjetske slave, a koja do sada još nigdje nije objavljena. Kao svojevrstan "osigurač" da nitko neće ostati nezadovoljan, na ovom albumu nalaze se i "alternativne" verzije velikih hitova "Lady In Black", "Gypsy" i "Look At Yourself". Spomenuti treba i vrlo detaljnu knjižicu CD-a, sa rijetkim fotografijama i tekstovima o nastanku Uriah Heepa. Ukratko, izvrsno izdanje, premda namijenjeno prvenstveno kolekcionarima. Za početnike, koji se tek upoznaju sa radom ove grupe, još je uvijek bolje rješenje kupiti neki od poznatijih studijskih albuma, kao što su "Look At Yourself", "Demons And Wizards", "The Magician's Birthday", "Return To Fantasy" ili sjajne novije CD-e "Sea Of Light" (1995.) i "Sonic Origami" (1998)... (DS) vrh
stranice Logično pitanje - zašto bi netko kupio novi live album dosadnih, starih rockera? Nelogičan, ali bolno realan odgovor: jer Uriah Heep početkom 21. stoljeća zvuči bolje nego ikada. Dok većina drugih "rock dinosaurusa" luta između katastrofa i prosječnih snimki, Heepovci su na vrhuncu kreativne energije. Studijskim albumima "Sea Of Light" (1995.) i "Sonic Origami" (1998.) stvorili su nove, svježe rock klasike, a "Live In USA" potvrđuje da su podjednako moćni i na stage-u. I to - ne "još uvijek, nakon 30 godina u rocku" moćni, nego moćni kao nikada ranije. Ovaj koncertni album donosi 10 pjesama originalno napisanih u različitim periodima grupe ("Easy Livin'" - 1972, "That's The Way That It Is" - 1982, "The Other Side Of Midnight" - 1984, "Heartless Land" - 1998, itd), a sve one zajedno čine jaku cjelinu bez "turbulencija". Impresivno je kako bend uspijeva prevesti žestoke riff pjesme ("Rainbow Demon", "The Other Side Of Midnight") u akustičan format, bez da pritom žrtvuje izvornu energiju tih pjesama. U tom pothvatu veliku ulogu igra maestralni klavijaturist Phil Lanzon. Sjajno je što u unplugged formatu navedena "The Other Side..." gubi pomalo pop ton originala (koji je snimljen u "crno doba" Uriah Heepa, kada je bend nakratko izgubio kompas na albumu "Head First"). Tu je, naravno, i nekoliko žestokih hard rock himni, kao što su čuvena "Easy Livin'" ili "Return To Fantasy", a CD zatvara poduža progressive epopeja "The Magician's Birthday". Posebno treba istaknuti još jednu fenomenalnu vokalnu predstavu Berniea Shawa, koji se polako pretvara u možda i najboljeg pjevača kojeg je ovaj bend ikada imao. O sjajnoj sadašnjosti (i budućnosti) benda svjedoči i činjenica da je publika velikim aplauzom ispratila najsvježiju pjesmu, "Heartless Land". Produkcija je sjajna - svaki instrument se jasno čuje, a da studijskim pročišćavanjima nije nimalo oštećen live feeling albuma. Aranžmani nisu nimalo pojednostavljeni, a čovjek se mora diviti bendu koji izostavi svoje najveće hitove ("Lady In Black", "July Morning", "Look At Yourself", "Stealin'", "Free Me", itd), pa bez obzira na to snimi antološki live. Čak niti legendarne vokalne harmonije Uriah Heepa ovdje nisu u prvom planu, pa opet... Nevjerojatan CD. Na albumu se osjeća da je prvenstveno orijentiran na američko tržište, jer su mnoge od odsviranih pjesama najveći uspjeh postizale tokom godina u SAD-u. Velika je šteta što "Live In USA" CD predstavlja samo skraćenu verziju DVD-a, na kome se nalazi više pjesama. Još veća šteta je što CD nije dostupan u Hrvatskoj, ali tko voli prvoklasan rock, neće pogriješiti bude li naručio ovaj album preko Interneta (www.classicrockproductions.com) ili poštom. (DS) vrh
stranice U poplavi Uriah Heep live albuma i DVD-a treba znati pronaći prave vrijednosti, a ovaj DVD definitivno spada među takva izdanja koja zaslužuju posebnu pažnju. Radi se o dvostrukom DVD-u, kojeg prati i luksuzna knjiga na čak pedeset full color stranica. "The Hensley Years" je dokumentaran film u kome su detaljno analizirani svi albumi Uriah Heepa objavljeni između 1970. i 1980. (to jest, u periodu kada je lider benda bio čuveni Ken Hensley), a vjerovali ili ne, tih deset godina bilo je sasvim dovoljno vremena za Heepovce da snime čak 13 studijskih ploča plus jedan dvostruki live - dakle, tema za razgovor i analizu sasvim sigurno ne manjka. Osim toga, bend je u tom razdoblju uspio promijeniti čak tri pjevača i sijaset drugih članova (od kojih su dvojica u međuvremenu umrla zbog droge), pa ne nedostaje ni kontroverzi, svađa i eksplozivnih neslaganja... No, da se sve to ne bi pretvorilo u sate i sate beskrajnog blebetanja, pobrinut će se niz isječaka iz televizijskih nastupa grupe, live snimki i sjajnih intervjua, među kojima se ističu vrlo britka razmišljanja samog Hensleya (koji je danas pasionirani kršćanin i lider čudnovatih christian rock bendova kao što je Visible Faith)... "The Hensley Years" je obvezna lektira za fanove Uriah Heepa, a i onima koji tek otkrivaju ovaj bend može poslužiti kao interesantan pogled u najuspješnije razdoblje ove kontroverzne grupe. (DS)
Već dugo Uriah Heep nisu ostavili jačeg traga na svjetskim top listama - ovaj dvostruki best of to je promijenio; Heep je ponovo u modi, naročito u Skandinaviji, gdje bend često svira i, očito, polako osvaja sjever Europe. "The Ultimate Collection" se sjajno prodaje u Finskoj, u Norveškoj, pa i u drugim sjevernim zemljama, a polako osvaja i ostatak kontinenta; u čemu je stvar? Jednostavno, diskografska kuća Sanctuary složila je kvalitetan dvostruki best of, koji pokriva stvaralaštvo grupe od 1970. do 1991. Pridodajmo tome velike koncertne aktivnosti Uriah Heepa, i uspjeh više ne izgleda tako neočekivan. Šteta je što nitko živ ne može doći do autorskih prava na podcijenjen, ali dobar album "Equator", koji je snimljen 1985. za očito vrlo sebičan Sony, pa nema nijedne pjesme sa tog CD-a, a naslovi kao "Rockarama" ili "Heartache City" sjajno bi se uklopili na ovu kompilaciju. Mana je i što nema novijih pjesama, sa odličnih albuma "Sea Of Light" (1995.) i "Sonic Origami" (1998), ali i ovako, "The Ultimate Collection" nudi detaljan, kvalitetan presjek svega što je Uriah Heep snimio u prvih dvadesetak godina postojanja. Tu su svi veći hitovi - "Gypsy", "Lady In Black", "Look At Yourself", "July Morning", "Easy Livin", "Stealin", "Return To Fantasy", "Free Me", "On The Rebound", "That's The Way That It Is", "Hold Your Head Up".... a i pomalo nepravedno zaobiđene stvari vrijedne antološkog statusa ("Come Away Melinda", "One Way Or Another", "Feelings", "Blood Red Roses", "Blood On Stone", itd). Ukratko, sjajan uvod u Uriah Heep, iako pjesme sa "Sea Of Light" i "Sonic Origami" nedostaju da bi se zaokružila ukupna slika. By the way - Uriah Heep je britanski hard rock bend koji se proslavio sjajnim kombinacijama žestokog rocka, složenih vokalnih harmonija i melodioznih gitara. Njihovo stvaralaštvo (usprkos nesklonom stavu britanskih i američkih novinara) predstavlja jedan od vrhunaca hard rocka, a svojim stilom osjetno su utjecali na kasniji razvoj heavy i power metala. Više od 30 milijuna prodanih albuma dovoljna im je preporuka... Nedavno je objavljen i sjajan "Live In USA", kojim potvrđuju da prolaze kroz drugu mladost - od 1995. do danas snimili su dva sjajna studijska albuma, maestralan unplugged i nekoliko live CD-a. (DS)
Nakon vrlo neujednačenih osamdesetih i nimalo obećavajućeg ulaska u devedesete sa "Different World" albumom, Uriah Heep puštali su vodu na sve strane i činilo se pitanjem trenutka kada će definitivno potonuti. No, neočekivano, "Sea Of Light" (1995.) vraća ih jednim skokom u najbolju formu, ravnu onoj iz sedamdesetih godina tijekom kojih je bend žario i palio heavy rock scenom s obaju strana Atlantika. A s obzirom da je i "Sonic Origami" (1998.) potvrdio njihovo čudesno uskrsnuće, samo su najokorjeliji pesimisti mogli predvidjeti predstojeću kalvariju. Diskografska kuća, naime, tada je doživjela trenutak prosvjetljenja i "mudro" zaključila kako nikoga ne zanimaju svježi materijali ovog benda (usprkos sjajnoj prodanosti i jednako dobrim kritikama navedenih "Sea Of Light" i "Sonic Origami" albuma), te je kroz narednih deset godina sustavno odgađala snimanje novog CD-a, dajući prednost beskrajnom nizu live snimki i "safe shot" DVD-a nakrcanih starim hitovima. Tako je Heep na vrhuncu svog slavodobitnog come-backa izbačen iz pravog kolosjeka i tek promijenom izdavača uspjeva nam konačno ponuditi predugo očekivani "Wake The Sleeper". U međuvremenu, zbog zdravstvenih problema grupu je napustio legendarni bubnjar Lee Kerslake (također poznat po radu sa Ozzyijem), a umjesto njega doveden je Russell Gilbrook, čije duple kase i razorni ritmovi značajno doprinose ukupnom dojmu novih materijala. No, usprkos tome, bend ovom prilikom zaranja dublje nego ikada u svoj klasičan zvuk iz sedamdesetih godina. Istina, i "Sea Of Light" i "Sonic Origami" gravitirali su u tom smjeru, no sa mnoštvom sjajno ukomponiranih referenci na sve ono što se u rocku i metalu dogodilo kasnije; "Wake The Sleeper", s druge strane, zvuči kao da je snimljen neposredno nakon "The Magician’s Birthday" (1972.) i to će mnoge fanove sasvim sigurno dovesti do orgazma. Pa ipak, oni drugi, nijansu širih pogleda na svijet, nedvojbeno ne bi imali ništa protiv povremenih izleta u sadašnjost ili barem nešto recentniju prošlost, pogotovo imajući na umu koliko su dobro zvučale "Against The Odds" (prvoklasni heavy metal album opener sa "Sea Of Light"), "Sail The Rivers" (prljava, garažna mid-tempo balada gotovo grungy zvuka sa "Spellbinder") ili "Sweet Pretender" (hitoidna kombinacija sedamdesetih i osamdesetih sa "Sonic Origami"). No, sve to skupa ne oduzima previše od "Wake The Sleeper" - stilski, radi se o gotovo savršenom heavy rock soundu jakih melodija i izvrsnih vokalnih harmonija, dakle o muzici kakvu je Heep praktički izmislio, pa pretjerani eksperimenti u takvom kontekstu često obećaju više zla nego dobra. Ono što, međutim, definitivno predstavlja problem ovog albuma su, kratko i jasno, filleri. Znajući da novu ploču Micka Boxa i kompanije čekamo punih deset godina, gotovo je nevjerojatno da barem tri, četiri pjesme (od jedanaest) ne vode nikuda osim popunjavanju prostora na disku. Primjera radi, "Light Of A Thousand Stars" tek je manje uspjela stilska preslika prethodne dvije pjesme ("Overload" i "Tears Of The World"), dok "Book Of Lies" redovito pada u zaborav ma koliko je puta iznova preslušavali - ne radi se toliko o lošim pjesmama, koliko se one jednostavno utapaju između ostalih, osjetno boljih, na općenito - treba to reći - previše ujednačenoj prvoj polovici CD-a. Tu je i "Heaven’s Rain", koju je već teže okarakterizirati kao filler, no definitivno ne pomaže činjenicom da prati isti ritam i vrlo, vrlo sličnu intonaciju kao cijela ta "A-strana" albuma. "Ghost Of The Ocean" nešto je bolja, no potpuno izgrađena na leđima sjajne "Everything In Life" sa "Sonic Origami" i nikako ne uspjeva poletjeti dovoljno visoko da bi se potpuno odvojila od svoje "sestre blizanke", izuzev možda u vrlo dinamičnom centralnom segmentu, koji traje prekratko da bi izmjenio opći dojam. Toliko, dakle, o minusima. Previše sličnih pjesama, premalo smisla za avanturu - bend je nekada imao i svojih progressive momenata što, primjera radi, ovdje nećemo pronaći niti pod razno. S pozitivne strane, naslovna "Wake The Sleeper" nastavlja tradiciju sjajnih album-openera Uriah Heepa i, nošena manijakalnim bubnjevima novaka Gilbrooka poseže za intrigantnim kombinacijama rock’n’rolla, psihodelije i klasičnih heepovskih vokalnih harmonija. "Overload" se nadovezuje sjajno odmjerenim mid-tempom koji služi kao jaka platforma za izvrsne wah-wah gitare Micka Boxa i već standardno moćnu interpretaciju pjevača Bernie Shawa, dok sljedeća "Tears Of The World" lagano podiže ritam i, premda u osnovi vrlo jednostavna, hitoidna radio-rock stvar, postaje jednim od vrhunaca albuma zahvaljujući prije svega izvrsnim izmjenama tempa, sjajnim vokalima (opet) i maestralnoj izvedbi najpotcjenjenijeg među guitar-hero figurama, Micka Boxa. Toliko tečna, "logična" i izravna, ali nabijena finim glazbenim teksturama, ova je pjesma školski primjer punokrvnog heavy rock singla sa jakim melodijama. Taj početni trio daje nam naslutiti sjajan album, no potom slijedi crna rupa sa već navedenim "Light Of A Thousand Stars", "Heaven’s Rain" i "Book Of Lies". Inzistiranje na beskrajnom ponavljanju istoga definitivno obara "Wake The Sleeper" iz orbite, prema mlakom prosjeku. Druga polovica CD-a, srećom, ponovo se podiže sa stilom; na stranu "Ghost Of The Ocean", ovdje bend zaista dobija krila. Epska, no istodobno introvertna "What Kind Of God" nedvojebni je "best of" potencijal, dok (samo) dvije pjesme sa potpisom basiste Trevora Boldera (ex-Spiders From Mars) daju dašak toliko potrebne raznovrsnosti: "Angels Walk With You" težak je, mračan blues sa stavom, a "War Child" impresivno spaja prijeteće klavijature sa jednom od ponajboljih Shawovih izvedbi, natopljenoj gorčinom i očajem anti-ratne tematike; istodobno, Gilbrooke dobija priliku za sitne, ali vrlo dinamične ritmičke finese kojima pogađa u centar, kao i možda i ponajbolji Boxov solo na albumu. Također, klavijaturist Phil Lanzon tek ovdje biva gurnut u prvi plan i to je svakako nešto čega iznimno nedostaje na CD-u. Između dvaju Bolderovih pjesama, stješnjena je jedna od boljih riff-rock stvari ovog diska, "Shadow", pa možemo reći da "Wake The Sleeper" svoje najbolje trenutke doživljava u samoj završnici. Nema, dakle, sumnje da album nudi dobrih 30-35 minuta vrhunskog Uriah Heepa, no isto tako nema sumnje niti da loše posloženim redosljedom i napornim forsiranjem mid-tempo blizanki u prvoj polovici čitave priče stvar osjetno gubi zamah. Potpuno je nejasno i zašto Phil Lanzon većim dijelom albuma igra u drugom planu (posebno znajući koliko doprinosi sjajnoj završnici ploče); no krivnju može pripisati samo sebi, budući da supotpisuje čak devet pjesama. Zaključak? "Wake The Sleeper" mogao je biti klasik, no negdje putem kao da je izgubio orijentaciju i otvorio vrata fillerima kako bi što prije popunio rupe i pojurio prema policama CD-shopova. Šteta - mogla je biti čista desetka, ali ovako tek solidna osmica, nikako više od toga. S nadom da idući album Uriah Heepa nećemo čekati do 2018... (DS)
Još od 1990. Vader svira tradicionalan death metal, a u proteklih četrnaest godina ostali su vjerni takvom glazbenom izražaju. Slično kao i Deicide, Vader ne obraća pažnju na glazbene novitete i trendove, već se čvrsto drži stila sa kojim su i počeli. To je, naravno, dvosjekli mač. S jedne strane, bend nije pao pod komercijalnije mainstream utjecaje, što je dobro, ali s druge strane, nisu niti naročito napredovali u glazbenom smislu. Svojim novim CD-om, "The Beast", Vader je ipak napravio određen iskorak. Iako je osnovno usmjerenje albuma još uvijek duboko ukorijenjeno u žestokom, beskompromisnom deathu, bend se ovdje upustio i u nekoliko kraćih akustičnih, melodičnih avantura. No, to ne znači da je "The Beast" mekši ili komercijalniji od svojih prethodnika. Upravo suprotno, te kratke, akustične partiture kroz neočekivan glazbeni kontrast naglašavaju žestinu ovog albuma. Kroz deset novih pjesama Vader zvuči vrlo usklađeno i zrelo, s tehničke strane možda i bolje nego ikada, a vrlo dobra produkcija Piotra Wiwczareka dodatno naglašava kvalitetu albuma. Bez sumnje, kada govorimo o tradicionalnom deathu, Vader svakako spada u sam vrh europske glazbene scene i ovaj album to definitivno potvrđuje. (DS)
Vrlo dopadljiv album vrlo podcijenjenog benda kojem, čini se, fali "ono nešto" da bi se do kraja nametnuo. Postoje dugo, sviraju kvalitetno, no nikako da budu zaista zamijećeni kako spada. Ako će se to ikada promijeniti, pravi je trenutak. Jer, "Christ 0", konceptualan album izgrađen na čuvenoj priči o grofu Monte Cristu, sjajno funkcionira u svim onim gabaritima koje Vanden Plas od pamtivijeka nastoji obuhvatiti. Radi se o vrlo cjelovitoj ploči sa savršeno uravnoteženim odnosom između nabrijanih heavy/power dionica, sveprisutnih progressive struktura i glazbene virtuoznosti. Primjera radi, tamo gdje prethodni "Beyond Daylight", iako više nego dobar, nije pronalazio pravu mjeru, "Christ 0" se pokazuje kao daleko usklađenije, izbalansiranije i dinamičnije ostvarenje. Zanimljivo, Vanden Plas u početku su namjeravali snimiti dvostruki album, gdje bi prvi disk sadržao žešće, a drugi laganije stvari. Srećom, ograničeni ih je budžet u tome spriječio - kažem "srećom", jer teško da bi "Christ 0" u tom obliku imao balans kakvim se sada može pohvaliti. Primjećuje se i koliko je vokal Andy Kuntz napredovao, poglavito zahvaljujući svojim aktivnostima u njemačkom kazalištu. No svejedno, pokušaj da se kroz bonus track "Gethsemane (I Only Want To Say)" (iz Jesus Christ Superstar) natječe sa Ianom Gillanom (Deep Purple) koji je stvar pjevao u originalu, okončava ispod očekivanja, ne toliko zbog Kuntzovih slabosti, koliko zbog činjenice da jednostavno zvuči preopterećen Gillanovom izvedbom i ne dopušta vlastitom stilu da ovdje dođe do izražaja. To na stranu, kao highlights možda i ponajboljeg albuma u dosadašnjoj karijeri Vanden Plas možemo izdvojiti "Postcard To God", "Fireroses Dance", "Somewhere Alone In The Dark" i "January Sun" (sa 40-članim zborom u pozadini), no ploča je toliko uravnotežena da će svatko pronaći vlastite favorite. Ono što je bitno jest da bend uspijeva sjajno i, iako u kompleksnim aranžmanima, vrlo izravno izraziti emocije bilo da se radi o intimnim baladama ili žešćim stvarima pod dirigentskom palicom sve boljeg Stephena Lilla (gitara). Ukratko, Vanden Plas na vrhuncu, nadajmo se da neće proći nezamijećeno kao što im se do sada znalo događati. (DS)
Australska je metal scena sasvim sigurno jedna od najnesretnijih uopće. Iako joj ne manjka kvalitetnih bendova, geografski je razlozi redovito drže na margini, daleko od pažnje koju kvalitetom zaslužuje. Jedan od najočitijih argumenata te teze svakako su neumorni hevijaneri Pegazus, ali isto vrijedi i za prog/power kvintet Vanishing Point. Već dobrih osam godina momci nam pružaju sjajno izbalansirane albume na razmeđi pjevnog, no nešto suptilnijeg powera i sofisticiranog premda ne previše pretencioznog proga. Sveukupno gledajući, vrlo prihvatljiva mješavina Savatage iz Zak Stevensove ere, Evergreya i Threshold, ali uz više nego dovoljno vlastitog, prepoznatljivog identiteta. I na novom albumu, "Embrace The Silence", bend se drži sličnog pristupa, uz nešto više direktnih melodija i sve zamjetnijih utjecaja orijentalnih elemenata, posebno u klavijaturama. Pjesme kao "If Only I" ili "Embraced" očigledno su namijenjene nešto široj publici, no prava uzbuđenja donose one tipa "Hollow", "Live 2 Live", "Season Of Sundays", itd, u kojima bend glatko i suptilno spaja kompleksne građe sa izravnim, pitkim melodijama i heavy riffovima. Upravo je "Season Of Sundays" apsolutni vrhunac CD-a. Sjajan aranžman, moćna koliko i krhka melodija, epski prizvuk izrazito emotivne vokalne izvedbe Silvia Massara i sjajne gitare koje znaju kada preuzeti scenu, a kada se povući u drugi plan... Hot stuff! Visoko kotira i "Reason", te pomalo onirična "Breath". Album se razvija pravocrtno i ulazi u pravu formu u svojoj drugoj polovici, gdje pronalazimo i najbolju od "melodičnijih", radio-friendly stvari, "Somebody Save Me", čija jednostavnost niti u jednom trenutku ne postaje jeftina ili trendy. S obzirom da smo "Embrace The Silence" čekali dobrih pet godina, Vanishing Point nam se odužuju sa punih 79 minuta nove muzike, uz minimum klasičnih fillera, pa doista možemo reći da se čekanje na kraju, ipak, isplatilo. Stoga, uz nadu da će bend znati iskoristiti ovaj album kao polaznu točku prema intenzivnijem prisustvu na internacionalnoj metal sceni, tople preporuke za "Embrace The Silence". Aussies rule! (DS)
Prethodnim albumom, "Embrace The Silence" (2005), Vanishing Point konačno je prekinuo petogodišnje diskografsko zatišje dosegavši svoj kreativni vrhunac kroz punih 79 minuta vrhunskog progressive/power zvuka. Sa potpuno renoviranom ritam sekcijom (Christian Nativo na basu i Adrian Alimic za bubnjevima), bend nam ovog puta nije priuštio ni približno toliko dugo čekanje, te novim "The Fourth Season" postiže studijski kontinuitet nužan za ozbiljnije rezultate na profesionalnom planu - njihova je pozicija dovoljno otežana već samom činjenicom da dolaze "sa kraja svijeta", odnosno iz Australije, pa im slične pauze između albuma svakako ne bi pomogle. U tradiciji Thresholda ili Evergrey, momci nam ponovo isporučuju sjajnu kombinaciju inteligentnog, ali nimalo pretencioznog progressive metala i melodičnog, ali nipošto sladunjavog ili too-happy powera, a rezultat je - prvoklasan. Klavijature su i ovog puta manje-više u drugom planu, ali upravo odatle funkcioniraju izvrsno vršeći "iz sjene" nemjerljiv utjecaj na "The Fourth Season" kao cjelinu, opći je ritam albuma nešto brži nego obično, a sveukupan dojam vrlo blizak onome sa prethodne ploče, iako nema toliko hitoidnih, all-time-favorite naslova kakav je, primjera radi, bila "Season Of Sundays". Kao najsvjetlije točke CD-a izdvajaju se moćna "Tyranny Of Distance" (prigodnog li naziva za bend čiji je glavni problem, bojim se, upravo geografska lokacija), melodična "Surrender" sa jakim mid-tempo ritmom i tečnim, pamtljivim melodijama (za nju je snimljen i spot), energična groovy/prog bomba "I Within I" kao jedan od apsolutnih vrhunaca ploče, što vrijedi i za epsku (premda u osnovi kratku) "Ashen Sky", nakrcanu snažnim emocijama i dinamičnim izmjenama tempa i ozračja, te sjajnu, mračnu baladu (uvjetno rečeno) "A Day Of Difference". Vanishing Point ostaje, međutim, "albumski" bend, pa prije svega treba podići palčeve u ime visokog nivoa kvalitativno ujednačene cjeline kakva "The Fourth Season" sasvim sigurno jest. Ukratko, bilo bi zaista fer da ekipa konačno pokupi zaslužene lovorike... Good job, VP! (DS)
Iščekivanje novog albuma dugovječnih Virgin Steele kratili smo pravom malom sapunicom u režiji frontmena grupe, Davida DeFeisa, čije su najave, iako vrlo rječite, ostavljale mnogo prostora za nagađanja. Pričalo se o njegovom side-projektu koji bi ipak mogao izaći i pod imenom matičnog benda, pa o solo albumu, pa amo, pa tamo, a na kraju eto nam punokrvnog, najklasičnijeg mogućeg Virgin Steele CD-a, glazbeno u savršenoj harmoniji sa "The House Of Atreus" ili "The Marriage Of Heaven And Hell", no ipak nešto manje žestok od začuđujućeg "Invictus". U prvom su planu, međutim, fantastične DeFeisove kompozitorske sposobnosti - na "Visions Of Eden", kao i kod njegovih prethodnika, melodic heavy osovina stoji u savršenoj ravnoteži sa klasičarskim elementima i bogatim aranžmanima koji je prožimaju do same srži, tako da ne možemo govoriti o klasici kao dodatku, već organskom dijelu ukupnog zvuka. Moćni riffovi pretaču se u fluidne melodije i obratno, a teatralan, sugestivan DeFeisov vokal daje cjelokupnoj slici jak pečat grčke tragedije, što podcrtava i produkcija, koja naglasak stavlja na njegov jedinstven glas, sveprisutan klavir i gitare, dok nerijetki groovy ritmovi udaraju iz drugog plana. Solaže ne toliko česte, ali besprijekorne, a govoreći o riffovima, nepravedno bi bilo ne istaći "The Inefable Name" ili "Bonedust", dok epske "Adorned With The Rising Cobra" i "Black Light On Black" sažimaju u sebi svo bogatstvo hiper-elaboriranog Virgine Steele zvuka. Tu su i balade, sjajne "Angel Of Death" i "When Dusk Fell", dok je slično intonirana "God Above God" ipak nijansu previše pompozna i predvidljiva, te jedina na albumu "smrdi" na filler. Visoko kotiraju i uvodna, uraganska "Immortal I Stand (The Birth Of Adam)", te izvrsna naslovna pjesma koja zatvara CD, dok ostatak materijala više ili manje održava poprilično jak standard i dobro funkcionira u cjelini. Radi se, dakle, o novom poglavlju epopeje djevičanskog čelika, koja ne gubi na snazi, štoviše - Virgin Steele jedan je od rijetkih veteranskih bendova koji ne samo da nastavlja na najvišem nivou, već u mnogočemu biva i sve boljim. Stoga, dubok naklon i sve preporuke za "Visions Of Eden". (DS)
U nedostatku onog pravog, originalnog Nightwisha, za fanove bombastičnog sympho/power metala najbolja je vijest sasvim sigurno novi album Visions Of Atlantis. Jednako glazbeno usmjerenje, vrlo uspjele kombinacije opernog ženskog s muškim clean vokalom, eksplozivni aranžmani jakih epskih prizvuka... ukratko, sve ono što je Nightwish činilo Nightwishem, a i kvaliteta Visions Of Atlantis (ranije dobrano zasjenjenih donedavno nedodirljivom kreacijom Tuomasa Holopainena) naočigled raste... No, da li je "Trinity" originalan ili ne, drugo je pitanje. I u ovom je bendu došlo do promjene vokala, umjesto Nicole Bogner u igri je izvrsna Melissa Ferlaak, pa možemo mirno reći da grupa u toj transformaciji nije izgubila ništa. Štoviše. Usporedbe na stranu, već kod prvog slušanja jasno je da Visions ovog puta ima u rukama zaista moćan CD, sa nikad zrelijim aranžmanima i state-of-art produkcijom, pa ako sada ne naprave velik korak naprijed (ne i onaj konačan, za njega je ipak još prerano), teško da će ga napraviti ikada. "At The Back Of Beyond", "The Secret", "My Darkside Home", "Wing-Shaped Heart" i završna "Seven Seas" idealni su, ultra-pompozni aduti za koncerte ili radio, dok balada "The Poem" osigurava konja za utrku i u srcedrapajućem, melankoličnom segmentu čitave priče. Mane? Ima i toga. Pjesme ponekad, u svojoj osnovnoj supstanci, nude osjetno manje nego što nam to žele sugerirati mega-nabrijani aranžmani, a tu i tamo zvekne nas i poneko predvidljivo, gotovo banalno glazbeno rješenje. No, ako ćemo iskreno, kod sympho/power metala to skoro da je nužan faktor svjesno ubačene i dozirane patetike. Samo što Visions Of Atlantis s vremena na vrijeme izgube pojam o onom "dozirane", pa ostane samo patetika ("Return To You", primjera radi). U cjelini, međutim, album ne samo da drži vodu, već stoji kao jedno od boljih izdanja ovog žanra u 2007. godini, te bi njime bend mogao konačno pokucati na vrata odabranog društva... naročito eliminira li u budućnosti preostale naznake provincijskog, Nightwish II mentaliteta. Jer, kopija je rijetko bolja od originala, a dotle After Forever i Within Temptation osvajaju teren daleko originalnijim, osobnijim pristupom... (DS)
Švedski Vomitory postao je već svojevrsni trademark old school death metala u europskoj izvedbi, sa stabilnim balansom između sirove brutalnosti i švedskog mentaliteta koji se očituje kroz jake izmjene tempa. U prilog tome govori i "Terrorize Brutalize Sodomize", tijekom kojeg nam nude neke od najbržih dionica u svojoj karijeri ("Heresy", primjera radi), ali istodobno se upuštaju i u poneki neočekivano "trom" izlet, što međutim jako dobro funkcionira i ne oduzima ništa od sveukupne silovitosti albuma. Štoviše, Vomitory pronalaze snagu upravo u kontrastima i dinamičnoj raznolikosti materijala - bez pretjerivanja, međutim, jer ipak se radi o standardnom, nimalo eksperimentalnom deathu. "Terrorize Brutalize Sodomize" predstavlja nam i novog gitarista, Petera Östlanda (The Law), čije tehniciranje bez prenemaganja sjeda na pravo mjesto u kontekstu benda. Pored ranije navedene "Heresy", osvježena postava Vomitoryija doseže vrhunce u pjesmama kao što su "Eternal Trail Of Corpses", "Defiled And Inferior" i "March Into Oblivion", a svoj obol daje i Rikard Löfgren, koji je zamijenio dugogodišnjeg producenta grupe, Henrika Larssona. Zaključno, iako nije novi "Redemption", ovaj CD donosi nam i više od očekivanoga, te bez kolebanja isporučuje sve ono što nam njegov naslov daje naslutiti. (DS)
Konceptualni albumi su krasna stvar. U teoriji. Međutim, praksa nas uči da dobrih 90% bendova počini iste greške snimajući ih. Prije svega, čini se da ogromna većina muzičara smatra kako konceptualan album može biti dobar samo ako je dvostruki. Ironično, dobar dio takvih albuma kasnije pokupi loše kritike baš zato što su predugački i previše razvodnjeni. Zatim, konceptualni albumi gotovo uvijek imaju cijelu hrpu kratkih intro-a, outro-a i intermezza, sa kojima je također vrlo lako pogriješiti i posve razlomiti cjelinu oduzimajući joj tečnost. Tu su i česti light motivi koji, kada se upotrebljavaju preko mjere, mogu do kraja razvodniti album i pretvoriti ga u monotonu litaniju. U takvom kontekstu, dočekali smo i "Neon God" legendarnih W.A.S.P. Gledajući samo formu, odnosno okvir unutar kojeg su Blackie i društvo radili, svi elementi potrebni za katastrofu su na broju. No, nekim čudom, stvar drži vodu. I više od toga. "Neon God" je zvukom sličan onome što su W.A.S.P. prezentirali na nekoliko zadnjih albuma, prije svega na "Unholly Terror" i "Dying For The World", no ovog puta u nešto kompleksnijem obliku, što je i logično budući da se radi o konceptualnom albumu. Ambiciozni aranžmani, međutim, nisu pretjerano otupjeli Blackievu oštricu, pa "Neon God" ostaje vrlo brz, žestok album, sa mnogo himničnih vokala i jakim emotivnim nabojem. Blackijev glas zvuči bolje nego ikad, vrlo je izražajan i daje pjesmama bogat kolorit sirovih, izravnih emocija. Tu je i mnogo izvrsnih, efektnih solaža, a usprkos žestini materijala, pjesmama dominira izvjestan patnički ton. Čak i zlosretni intermezzi, za divno čudo, funkcioniraju vrlo dobro, ponajviše zato što nisu oblikovani kao glazbena intro/outro masturbacija, nego kao zasebne, kratke pjesmice čija snaga ne ovisi isključivo o kontekstu, već imaju svoju neovisnu čvrstinu i držale bi vodu čak i izvan "Neon God" koncepta, na bilo kojem albumu W.A.S.P.-a ("Me & The Devil", primjera radi, pravi je mali klasik od 53 sekunde). Oba dijela "Neon Goda" obiluju kvalitetnim materijalima, a vrijedi spomenuti odlične "Sister Sadie", "Raging Storm", "Never Say Die", "Clockwork Mary" i all-time klasik "The Last Redemption". (DS)
Talijanski power/hevijaneri White Skull preboljeli su, čini se, odlazak pjevačice Federice "Sister" De Boni bez posljedica. Već u sklopu Uriah Heep live reporta (svirali su kao predgrupa za ovaj poznati britanski rock sastav prilikom njihovog nastupa na jezeru Garda) ocijenili smo pozitivno novog frontmana grupe: Gustavo "Gus" Adrian Gabarro nameće se kao sjajan, emotivan vokal, sa širokim registrom i vrlo izražajnim interpretacijama stihova, pa uspijeva u potpunosti nadomjestiti Federicu De Boni, koja je tijekom godina postala zaštitni znak grupe. "The Dark Age" izuzetan je album goleme energije, vrlo britke oštrice i sjajno artikuliranih ideja. U tradiciji ovog glazbenog stila, ali i klasičnog White Skull zvuka, obiluje pjevnim refrenima koji međutim nisu sladunjavi, niti "ublažuju" pjesme - upravo suprotno, kao Manowar iz najboljih dana, White Skull svojim refrenima dodatno podiže atmosferu do usijanja, dok ultra-nabrijani riffovi hrane album sirovom energijom. Gitaristički dvojac Fonto/Savio funkcionira savršeno, a samopouzdanje kojim bend odiše izbija iz svake odsvirane note, pa zaista možemo reći da se ekipa redizajnirala bezbolno, iako su mnogi očekivali krah nakon Federicinog odlaska. Usput budi rečeno, tema albuma (koji je konceptualan, ali na fleksibilan način) vrti se oko inkvizicije i mračnog srednjeg vijeka - u knjižici ćete naći čak i kratak, pojednostavljen opis okolnosti koje su dovele do nastanka crkvenih proganjanja. Pomalo stereotipna tema, ali ujedno i poglavlje iz povijesti koje ne treba zaboraviti. A White Skull su nas na njega podsjetili zaista upečatljivim ostvarenjem. Prvoklasan album i obavezna lektira za sve fanove heavy/power metala. (DS)
Sve ono što je White Skull maestralno obavio na "The Dark Age" (2003.) ovdje, na žalost, pada u vodu - paradoksalno, bend je tada uspio bezbolno zamijeniti pjevača (i to ženskog muškim!), pa suprotno svim očekivanjima snimiti izvrstan album u nezgodnim okolnostima, da bi posrnuo sada kada je pred sobom imao otvorene opcije. No, ne treba brzati: "The XIII Skull" nije loša ploča, ne manjka joj one karakteristične energije kakvom se White Skull uvijek isticao, Gus Gabarro ponovo pruža vrlo izražajnu vokalnu interpretaciju, a gitare su super-moćne... no ono što fali ujedno je i najbitnija stvar, a to su - pjesme. Čitav album, naime, pati od kroničnog nedostatka smjera – kao da se radi o grubim snimkama sa studijskih sessiona od kojih tek treba nastati nešto ozbiljno. Izuzetak su uvodni intro "Space Invaders" i "The Union" u koju izrasta, "Last Navigator" i solidna balada "I Wanna Fly Away". S druge strane tu je i svjetska blamaža pod naslovom "Top Secret" koja sadrži sve ono zbog čega se power metalu ostatak scene često izruguje: Eurovizijska melodija sa "Mali Riječani" refrenom. Većina pjesama pati od tog, doista pretjeranog sweet zvuka, što je otužno kada se sjetimo oštrice kakvu je bend imao na "The Dark Age". Problem je, vrlo vjerojatno, u odlasku Nicka Savia, gitariste koji je na prethodnom albumu supotpisao sve materijale, dok njegovu ulogu sada preuzima očigledno manje inventivni Danilo Bar. Također, zaista je teško svariti grozan omot sa naslovnicom kakve bi se i većina demo bendova postidjela. Zaključno, kod nekog drugog benda, "The XIII Skull" možda bi i držao vodu, ali od ovog smo jednostavno navikli na originalniji zvuk, više stila i identiteta. Hoće li ponovo pronaći taj izgubljeni sound teško je reći, no čini se da bendu očajnički treba još jedan jaki autor, netko tko bi dostojno zamijenio Savia, ili u najmanju ruku, mnogo više inspiracije nego što su ovdje prikazali. (DS)
Koliko god je White Skull dobro podnio promjenu vokala uoči albuma "The Dark Age" (2003), toliko je, s druge strane, pao na koljena po odlasku gitariste Nicka Savia uoči "The XIII Skull" (2004). Stoga je za njih "The Ring Of The Ancients" postao svojevrsni "make it or break it" trenutak kojeg su, treba reći, odradili s mudima, bez praznog hoda i besciljnih heavy/power stereotipa kakvima smo svjedočili na ranije spomenutom "The XIII Skull". Bend se ovog puta, svjesno ili intuitivno, riješio sladunjavih nota sa prethodnog albuma i ponovo zagrizao u tijesto vrlo žestokog, gotovo thrashy orijentiranog heavyija, pritom gradeći neizbježne melodije na mnogo upečatljiviji način, bez la-la-la "happy metal" gimnastike, ali sa mnogo epske slikovitosti i jakih atmosfera. Ukratko, poprilično blizu savršenoj ravnoteži sa "The Dark Age", no još uvijek za koplje ispod. Svejedno, "The Ring Of The Ancients" dobrodošao je povratak White Skulla soundu koji im najbolje leži, što zorno prikazuju pjesme kao "Ninth Night", "Half Moon Path", "Ogam (Mystic Writings On The Stone)", "Valhalla" (Black Sabbath cover) ili "Marching To Alesia". Album je gitaristički vrlo bogat, sa nekoliko zapaženih solaža i tečnim, maidenovskim harmonijama. Također, za razliku od "The XIII Skull", ovdje nema zloglasnih fillera - čak i manje interesantne pjesme uspijevaju, barem u ponekom fragmentu, zainteresirati slušatelja što, imajmo na umu, nije beznačajan faktor. Za uvodnu "Ninth Night" bend je snimio i spot koji, premda očito boluje od niskog budžeta, ima zanimljivih momenata. Ono što je, ipak, najvažnije, jest da White Skull ponovo zvuči kao grupa s idejom i usmjerenjem, moćno i motivirano - uz barem četiri-pet novih pjesama u set listi, njihova bi predstojeća turneja to sasvim sigurno potvrdila, no bend je uzeo privremeni time-out po pitanju koncerata zbog neodgodivih obaveza pjevača Gusa Gabarra na poslu. Interesantno, budući da ni prethodni album nije promoviran live kako spada, tada zbog "zdravstvenih razloga"... (DS)
Početkom devedesetih, David Coverdale raspustio je Whitesnake na vrhuncu moći kako bi se posvetio suradnji sa legendarnim gitaristom Jimmyijem Pageom (Led Zeppelin). Usprkos vrlo uspješnom albumu, duo se brzo razišao, da bi 1997. godine David ponovo oformio matični bend, no bez pompoznih hard’n’heavy aspiracija koje su ih proslavile. Njihov tadašnji album, "Restless Heart", prošao je relativno slabo, djelomično zbog loših pozicija koje su rock i metal tada zauzimali, ali dobrim dijelom i zbog blues zvuka kojem se bend priklonio. Nedugo potom, Whitesnake je još jednom pospremljen u povijest, a Coverdale se kleo kako više nikada neće reanimirati grupu jer se ionako sve svodi na njega, njegove pjesme i izvedbu, pa zašto onda ne bi drmao scenom kao solo izvođač? Odgovor je stigao vrlo brzo, budući da se rezultat takvog viđenja stvari, odnosno Daveov album "Into The Light" prodao slabije od bilo čega što je snimio još od sredine sedamdesetih... i eto nam opet Zmije. Njegov je potez, u osnovi, logičan - name sells, right? Sa vrlo jakom postavom, Whitesnake je ponovo živ, a sve se više bliži i trenutak definitivne ocijene ima li sve to skupa smisla ili ne? Kao live atrakcija dokazali su se vrlo dugačkom turnejom, a zatim prvo live DVD-om "Live - In The Still Of The Night", a sada i duplim CD-om, "Live... In The Shadow Of The Blues". No, čemu sve (osim radi keša, naravno), ako nam Coverdale ne ponudi i nove materijale? A prvu naznaku dočekali smo upravo na "Live... In The Shadow Of The Blues". Naime, drugi disk donosi nam i četiri nove, studijske pjesme - "Ready To Rock", "If You Want Me", "All I Want Is You" i "Dog". O live snimkama nema se što reći - savršene, efikasne izvedbe, plus opsežna set lista koja obuhvaća sve periode Whitesnakea i izvrsna produkcija. Tko ih je imao prilike vidjeti uživo tijekom posljednjih godina zna koliko je stvar dobro posložena. Između ostaloga, već i sama postava garantira mnogo: Reb Beach (gitara, ex-Winger), Doug Aldrich (gitara, ex-Dio), Uriah Duffy (bas, ex-Christina Aguillera!), Tommy Aldridge (bubnjevi, ex-Ozzy) i Timothy Drury (klavijature, ex-Eagles). No, velika imena ili ne, prava istina uvijek izlazi na vidjelo u studiju. A ako je suditi po četiri nove pjesme, ova postava mogla bi vratiti dio stare magije. Prije svega, za razliku od "Restless Heart", grupa se ovog puta opredijelila za zvuk iz svoje najuspješnije faze, s kraja osamdesetih. Nove stvari gotovo u potpunosti slijede pravac zacrtan naslovima kao što su "Bad Boys", "Slip Of The Tongue" ili "Kittens Got Claws", uz dodatno pojačan naglasak na metal elementima, što rezultira furioznim, izravnim hard’n’heavy soundom koji će mnogo lakše oživjeti interes za Whitesnakeom nego bluesy flert iz ’97. Istina je također i da nijedna od novih pjesama nema snagu kojom bi se ugurala u best of društvo, no kao temeljno usmjerenje obećavaju puno. S te strane, "Live... In The Shadow Of The Blues" svakako ima težinu i značaj, a pridodamo li tome činjenicu da, mimo novih materijala, zvuči i bolje od kultnog "Live In The Heart Of The City" iz ranih osamdesetih, ovaj album postaje najrelevantnija koncertna snimka grupe, pa dakle... A must have za fanove benda, a Zmija možda putem sakupi i ponekog novog sljedbenika. Balada "All I Want Is You" mogla bi tu i tamo dogurati do radija, dok će preostale tri zadovoljiti svakog ljubitelja hard’n’heavy zvuka. Ukratko, i bolje nego što smo očekivali! (DS)
Kada je David Coverdale ponovo okupio Whitesnake, jednadžba se činila jasnom: njegov je solo album prošao zastrašujuće loše, pa je čovjek odlučio osigurati mirnu mirovinu nizom koncerata i live albuma, odnosno "safe shot" reciklažom starih hitova. I zaista, odmah nakon come backa uslijedila je turneja, pa koncertni DVD, pa koncertni CD sa ponekom osrednjom novom pjesmom... Sve prema predviđanjima. Ali eto nam iznenađenja. Novi "Good To Be Bad" ne samo da se ne uklapa u tu sliku, već se radi o jednom od najboljih albuma uopće u dugoj povijesti Zmije. Coverdale i društvo mrtvi hladni vraćaju se u srce osamdesetih i donose nam sjajnu mješavinu žestokog (ali stvarno žestokog), stadionskog hard rocka i pjevnih ljiga koje, međutim, kao "Is This Love" prije dvadeset i kusur godina, premda bljutave istodobno zvuče nekako "na mjestu". Retro, da. Ali kada netko toliko bestidno odjebe sve i snimi znojan album maljavih prsa, sa mudima i apsolutnim odsustvom dobrog ukusa, a da to pritom zvuči toliko dobro, onda taj netko mora biti Whitesnake u pravom elementu. Uvodna "Best Years" prava je himna žanra, dok naslovna "Good To Be Bad" priziva u sjećanje "Ready An' Willing" dane Whitesnakea sa početka karijere. "All For Love" kao da poručuje rivalima Thin Lizzy "jednako smo dobri i na vašem terenu", a balade "All I Want, All I Need" i "Summer Rain" osamdesetih bi prodale milijune primjeraka i suvereno vladale top ljestvicama kao već spomenuta "Is This Love" ili "Here I Go Again". "A Fool In Love" mali je tribute Coverdaleovoj vječnoj fascinaciji bluesom, iako u prepoznatljivom, hard rock ključu, dok "Can You Hear The Wind Blow", "Call On Me", "Lay Down Your Love" i "Got What You Need" kao da potječu sa "1987" ili "Slip Of The Tongue" sessiona. Ploču zatvara sjajna i pomalo neočekivana "Till The End Of Time", atmosferična folky balada i jedan od vrhunaca cijele priče. Za razliku od prvog come backa albumom "Restless Heart" iz 1997, Whitesnake se, generalno gledajući, ovog puta nadovezuje upravo na "Slip Of The Tongue" i djeluje mnogo agresivnije, glasnije, prljavije, te ponovo pronalazi onu svoju cocky energiju zbog koje ih se voli ili - mrzi. Što je u svakom slučaju bolje od mlakih kompromisa kakvi nisu rijetkost kod drugih bendova u sličnoj situaciji. Riječ dvije o postavi - pored Coverdalea čiji glas dobro podnosi godine - iskusnog Tommyija Aldridgea na bubnjevima zamijenio je Chris Frazier koji sa Uriah Duffyijem na basu formira korektnu ritam sekciju. Klavijaturist Timothy Drury daje mnogo s obzirom da nema previše prostora (sjajan na "Best Years"), a gitaristički dvojac Doug Aldrich & Reb Beach dominira albumom zastrašujućom silinom kakve se niti legende benda John Sykes ili Steve Vai ne bi postidjeli. Ukratko, sjajan come back, s nadom da će bend imati dovoljno muda i da uvrsti barem četiri-pet novih pjesama u set listu na predstojećoj turneji. (DS)
Iako je s komercijalne strane izlet u trance vode bio dobar potez za rock veterane Wishbone Ash, pokazalo se da takvom politikom bend ne postiže mnogo na dugoročnom planu. Imali su, istina, nekoliko poluhitova na londonskoj klupskoj sceni, međutim sama turneja neslavno je propala i gurnula Wishbone Ash natrag prema tradicionalnom twin-lead rock izričaju kojeg su, na kraju krajeva, ako ne izmislili onda svakako predstavili široj publici tijekom sedamdesetih godina. Stoga je grupa nakon dva eksperimentalna CD-a ("Trance Visionary" & "Pychic Terrorism") ponovo posegla za preopoznatljivim balansom između blues/boogie zvuka i jazzy/progressive rocka, a kao rezultat toga pred sobom imamo "Bona Fide" album. S jedne strane, nedvojbeno je da se radi o vrlo dobrom albumu – kao i obično, blues forma previše ograničava bend pa pjesme kao "Almighty Blues" ili "Changing Tracks" djeluju pomalo isprazno, no u zahtjevnijim materijalima kao što je "Enigma" Ash u potpunosti oživljavaju magiju iz svoje prošlosti. S druge strane, "Bona Fide" toliko uzmiče od svega što je imalo moderno da se slušatelj mora zapitati – jesmo li ponovo u 1971? Nostalgija trip, dakle. Što je šteta, jer dobar dio pjesama zaista nudi mnogo (ranije spomenuta "Enigma", "Faith, Hope And Love", "Ancient Remedy", "Come Rain Come Shine", "Peace") i sa daškom svijesti o protoku vremena bend bi apsolutno zaslužio najviše ocijene. Ovako, palčevi gore, ali pod ukletim nazivnikom "living in the past" sindroma. (DS)
Novi milenij označio je ujedno i novi početak za Wishbone Ash: trance rock eksperimenti iz kasnih devedesetih definitivno su otkantani u ropotarnicu povijesti, a albumima "Bona Fide" (2002.) i "Clan Destiny" (2006.) bend je ponovo uronio u svoj klasičan, twin-lead guitar koncept kojim su se sedamdesetih i proslavili, sa jakim melodijama, mid-tempo riffovima i zamjetnim folk, blues, jazz/fusion te progressive utjecajima, uz kristalno čistu produkciju. "Bona Fide" bio je pravo remek-djelo, jedno od najljepših poglavlja u dugoj povijesti grupe, dok se na "Clan Destiny" stvar ipak previše oslanjala na hermetičnu blues reciklažu. Nanjušio je to, čini se, i posljednji originalan član benda, Andy Powell (vokal, gitara) jer, naime, "The Power Of Eternity" vraća se bogatijem zvuku sa sijaset različitih sfumatura, među kojima posebno do izražaja dolaze groovy ritmovi novog bubnjara Joea Crabtreeja, što se sjajno upotpunjuje sa neobičnim, "melodičnim" basom Boba Skeata, koji je sa grupom već gotovo dvadeset godina. Protutežu tim, up-beat trenucima ("The Power", "Driving A Wedge", "Happiness", "Growing Up") donosi niz introspektivnih stvari - pored standardnih balada ("In Crisis", "Your Indulgence"), kao jedan od vrhunaca albuma posebno treba izdvojiti šestominutnu "Dancing With The Shadows", u kojoj se isprepliću blage naznake psihodelije, teških atmosfera i prigušenih melodija u kontrastu sa tromim, prijetećim riffovima. Tu je i kontemplativan blues vrlo uspjele "Disappearing" (čiji je autor Andyijev sin, Aynsley Powell), te zaključna "Hope Springs Eternal" izgrađena oko mantričnog funky zvuka i jakih atmosfera. "The Power Of Eternity", dakle, dobrodošao je povratak sveobuhvatnijem zvuku sa "Bona Fide", a kao određenu zamjerku možemo izdvojiti tek činjenicu da se Andy Powell mnogo bolje snalazi na gitari nego kao vokal: u prošlosti pjevao je s vremena na vrijeme, poneku pjesmu na svakom albumu, i nedvojbeno ima ugodnu boju glasa, ali nije najsretnije rješenje za full-time pjevača grupe. No, ne može se reći niti da "smeta", pa stoga... Lijepo je vidjeti veterane koji su u stanju živjeti sadašnjost, stvarati novu muziku ne oslanjajući se samo na "best of" i "live" izdanja sto puta recikliranih hitova. Zato, srdačna preporuka za moć vječnosti... (DS)
Specifičan po svojem egzotičnom folk/sympho/gothic zvuku, album "Mother Earth" uveo je Within Temptation u sam vrh europskog metala. Zanimljivo je stoga kako se bend požurio redizajnirati svoj zvuk - njihov novi album, "The Silent Force", nema previše dodirnih točaka sa "Mother Earth". Folk elementi su gotovo u potpunosti eliminirani, kao i intimno ozračje nježnih balada, kakvih je u prošlosti bilo u izobilju na svakom albumu ove grupe. "The Silent Force" je osjetno glasniji album, sa pompoznim, orkestralnim aranžmanima i podosta modernih utjecaja u produkciji, među kojima posebno upadaju u uho elektronski zvukovi svojstveniji nu metalu, nego ovom bendu ili, uopće, ovom žanru. Dok je "Mother Earth" više podsjećao na slikovitost prirode i neka davna vremena, Within Temptation sada zvuče moderno, "up to date" i više nemaju previše veze sa nedužno-romantičarskim dojmom prethodnih albuma. Šteta je, u stvari, što su olako odbacili svoj trademark sound. No bend još uvijek zvuči jako dobro. Istina - drugačije, ali dobro. Eksplozivne orkestracije i tiši, sentimentalniji segmenti se izmjenjuju u jakim kontrastima, a melodije su moćne i upečatljive. Povremeno se osjećaju utjecaji Nightwisha i Evanesence, što baš i nije bilo nužno, ali je u svjetlu novootkrivene gothic komercijalnosti razumljivo. Sharon den Adel zvuči jako dobro, njen glas i vokalne harmonije su jednako snažne kao i na "Mother Earth", a to znači - fenomenalne. Riječ je, prema tome, o redizajniranom, novom soundu Within Temptation. Vjerojatno se radi o pokušaju uskakanja u vlak popularnog, modernog gothic zvuka (što baš i nije pohvalno), ali činjenica je da Within Temptation to rade dobro, pa stoga "The Silent Force" ipak zaslužuje pozitivnu ocjenu. No, treba naglasiti da bi samo još jedan korak dublje u moderan, radio friendly zvuk sasvim sigurno bio - korak previše. (DS)
Najavljen izuzetno radio-friendly singlom "What Have You Done", novi album nizozemskih sympho-goth zvijezda Within Temptation predstavlja još jedan njihov korak svjesno usmjeren prema statusu kojeg su donedavno zauzimali Nightwish. Produkcija i aranžmani ciljaju pravo ka MTV-ju, dok same konstrukcije pjesama plutaju negdje između bombastičnog "The Silent Force" zvuka i sveprisutnih Lacuna Coil/Evanescence utjecaja kakvi, čini se, garantiraju proboj prema orkanskim visovima svjetskih top ljestvica. Međutim, usprkos očiglednim pretenzijama ka širem slušateljstvu, "The Heart Of Everything" apsolutno nije razočaranje. Istina, nema one vanvremenske snage neobičnih folk-goth kombinacija sa "Mother Earth", no album se svejedno nameće vrlo razrađenim, izbalansiranim sympho gothic zvukom koji niti u jednom trenutku nije isprostituiran u ime većih tiraža, niti s druge strane tone u hermetiku klasičnog dark pristupa. Jasno, najočigledniji naklon prema široj publici sadržan je u singlu "What Have You Done", na kojem gostuje vokal Keith Caputo (Life Of Agony), te u ritmičnoj "The Cross" i poluprikrivenoj power baladi "Frozen", dok ostatak materijala naginje ka "The Silent Force" idejama, uz najveće razlike upravo u produkciji i aranžmanima. Radi se, dakle, o "middle of the road" izdanju, no ono ipak impresionira, ponajviše dobrim ukusom u kombiniranju komercijalnih, art i metal elemenata, te tečnim melodijama koje izbijaju kroz svaku poru više ili manje kompleksnih sympho struktura. Svoje najsvjetlije trenutke "The Heart Of Everything" doseže kroz "The Howling", tipičan bombastični Within Temptation album-opener, pa kroz srednjovjekovne atmosfere moćne "Our Solemn Hour" i epskih sedam minuta "The Truth Beneath The Rose", a spomenuti svakako treba i trademark WT zvuk same naslovne pjesme, sa neočekivano promuklim, britkim vokalom Sharon Den Adel. Ukratko, novi "Mother Earth" nije, niti je snimljen da to bude, no na svom terenu "The Heart Of Everything" drži najviše pozicije. (DS)
Dopadljiv power/epic metal album koji ne nudi ništa posebno, no ipak stoji nijansu iznad sivog prosjeka, ponajviše zahvaljujući tečnim i vrlo smislenim melodijskim linijama, ali i određenom osjećaju za eksperiment. Tu je, primjera radi, pjesma "6 Must Die", sa neočekivanim ekstremnim vokalom i sirovim riffovima, ili bonus track "Enola Gay" koju bismo mogli opisati kao - power new wave?! Što god bilo, dobro zvuči. Wolfcry su, usput budi rečeno, grčki bend osnovan davne 1992, no pravo vatreno krštenje prolaze tek početkom novog milenija, sa tri albuma objavljena između 2001. i 2005. Na novom CD-u, "Warfair", grupa nedvojbeno pokazuje zrelost i ideju, te sposobnost da glatko klizi kroz epic/power pejzaže, posežući povremeno za sirovim death elementima, a povremeno za kompleksnim progressive građama. Dovoljno raznovrsni, a istodobno vjerni klasičnom power konceptu, Wolfcry se nameću kao vrlo slušljiv, na momente iznenađujuće dinamičan bend. U potrazi za adekvatnom usporedbom mogli bi se prisjetiti Khymere, iako u nešto skromnijoj varijanti, no "Warfair" definitivno stoji na svojim nogama. Ukratko, radi se o albumu koji neće otkrivati toplu vodu, a ni hladnu, ali za fanove dobro produciranog, melodičnog epic/powera apsolutno funkcionira. (DS)
Američki doomeri Yob podigli su podosta prašine svojim novim albumom, "The Unreal Never Lived". Njihova se muzika opisuje na razne načine - kao progressive doom, droning doom, pa čak i "metafizički" doom, no ono što ujedinjuje sve kritičare jest - oduševljenje. Premda daleko od naslovnica trendy metal časopisa, Yob je, čini se, pokupio jednodušne simpatije. Bend je debitirao 2001. godine albumom "Elaborations of Carbon", da bi između 2003. i 2005. izvršio pravi glazbeni blitzkrieg nizom od tri vrlo hvaljena CD-a: "Catharsis" (2003), "The Illusion Of Motion" (2004.) i "The Unreal Never Lived" (2005). Na ovom posljednjem nalaze se četiri nove pjesme u trajanju od preko 50 minuta, tokom kojih Yob kombinira trome doom riffove sa nešto energičnijim stoner rock pristupom. Primjetni su utjecaji bendova kao što je Cathedral iz eksperimentalnijih faza, pa i Black Sabbath, no Yob ponajviše duguje stoner rockerima tipa Mastodon, uz dodatno naglašenu doom distorziju i depresivne tonove. Ono što ide u korist benda svakako su moćni, razorni riffovi i vrlo jak vokal, a tu su i dobro koncipirani elementi psihodelije. S druge strane, činjenica je da većina pjesama samom glazbenom supstancom ne opravdava svoju prekomjernu dužinu. Ok, cool je imati 21-minutnu pjesmu, ali da bi ona zaista funkcionirala, treba ponuditi nešto više od beskrajne repeticije, ma koliko ona efektna bila. "The Metal Tyrant", primjera radi, je stvarno moćna stvar, no bila bi mnogo jača da traje dvostruko kraće - steče se dojam da je razvučena na 21 minutu samo zato što je to "tako doomy". Sveukupno, Yob zaista obećava, no za devetke i desetke kojima ih recenzenti obasipaju trebati će još malo dozrijeti. (DS)
Zandelle je old school power metal band. U tekstovima i osnovnoj strukturi pjesama podsjećaju na HammerFall, ali imaju i rock elemenata, kao i epski sound koji se može usporediti sa Uriah Heepom. Ovakav stil metala često je na meti kritika jer zvuči retrogardno, kao kombinacija sedamdesetih i osamdesetih, ali činjenica je da Zandelle zvuče vrlo vješto, znaju stvoriti atmosferu, a i pjevač ima karakterističnu boju glasa, opisivu kao spoj Joacima Cansa (HammerFall) i Johna Lawtona (ex-Lucifer's Friend, Uriah Heep, Gunhill). Pjesme nisu preduge, traju prosječno oko pet minuta, ali usprkos tome sadrže epski "ton", pa djeluju duže nego što stvarno jesu. Vokal zna kada treba dići glas, a da to ne bude pretjerano nametljivo, a i solaže su ubačene na prava mjesta i ne zvuče kao da su "naljepljene" na pjesmu, već vrlo dobro izranjaju iz osnovnih melodija, na kratko preuzimaju "glavnu ulogu" i ponovo se povlače, podređuju se cjelini. Bubnjar i basist mnogo rade, ali i oni imaju osjećaj za mjeru, dobro su uklopljeni u band. Još samo da nije ispranih, patetičnih naslova pjesama i stihova kao što su "Warlords Of Steel", "A Hero's Quest", "Lord Of Thunder", itd... Ipak, čovjek se mora pomiriti sa činjenicom da je to neizostavna ikonografija power metala. S druge strane, i Helloween je power metal band, pa tekstovi nisu toliko predvidljivi, štoviše, vrlo su dobri. Ovaj album pokazuje da Zandelle imaju potencijal - i tehnički i stvaralački, ali previše robuju nekim zakonitostima svog žanra. Zbog toga, barem za sada, ne izgledaju sposobni za ulazak u antologiju rocka ili metala, Uriah Heep i Rainbow ostaju nedostižni uzori, ali HammerFall i Rhapsody bi vrlo lako u njima mogli dobiti jakog konkurenta. Subjektivno, meni se već i sada sviđaju više od ova dva banda... (DS)
Četiri godine nakon mlako primljenog, ali sasvim solidnog "Twilight On Humanity", grčko američki heavy/power bend Zandelle vraća se, željan odmazde, novim albumom "Vengeance Rising". Na žalost, prvi kontakt sa CD-om nasmijati će manje-više svakoga starijeg od pet godina, budući da naslovnica nadmašuje i najveće fantasy promašaje svih vremena. Sramota, pogotovo budući da je bend za prethodni album osigurao sjajan cover, i to s potpisom velikog BROM-a. Nakon početne katastrofe, stvari srećom kreću na bolje. Glazbeno, Zandelle nije puno promijenio u odnosu na "Twilight On Humanity", ali zvuči nešto uigranije i čvršće. Njihov je zvuk, dakle, još uvijek opisiv kao prihvatljiva kombinacija američkog riff metala i europskijeg epic sounda sa tečnim melodijama. Tu i tamo, poneka stvar izranja kao i više od prihvatljive, u ovom slučaju to su "Invitation / Queen Ann’s Revenge" i "Awakening / Vengeance Rising", no većina materijala pouzdano brodi u prosjeku, pružajući nam ugodno, ali ne i senzacionalno putovanje kroz standardne heavy/power krajolike. Vokal George Tsalikis povremeno želi više nego što može, no uglavnom ostaje pristojan, pa u cjelini "Venegeance Rising" zadovoljava očekivanja onih kojima se "Twilight On Humanity" svidio. Druga je priča koliko je tih i takvih. Meni osobno, simpa bend, ali prije nego požurite kupiti CD preporučam probno slušanje mp3 pjesme "Blood Red Shores" dostupne na sajtu Limb Musica. (DS)
|
|
|
|
|||
