|
|
|||
|
|||
|
|
Nove recenzije
Slayer: World Painted Blood (Sony Music, 2009.)
Epica: Design Your Universe (Nuclear Blast, 2009.)
Immortal: All Shall Fall (Nuclear Blast, 2009.)
Marduk: Wormwood (Regain Records, 2009.)
Behemoth: Evangelion (Nuclear Blast, 2009.)
Enochian Theory: Evolution - Creatio Ex Nihilio (Anomalousz Music Records, 2009.)
Heaven And Hell: The Devil You Know (Rhino Records, 2009.)
Lacuna Coil: Shallow Life (Century Media, 2009.)
Vomitory: Carnage Euphoria (Metal Blade, 2009.)
Lay Down Rotten: Gospel Of The Wretched (Metal Blade, 2009.)
Static-X: Cult Of Static (Reprise Records, 2009.)
Ektomorf: What Doesn't Kill Me... (AFM Records, 2009.)
Believer: Gabriel (Metal Blade, 2009.)
Candlemass: Death Magic Doom (Nuclear Blast, 2009.)
Razor Of Occam: Homage To Martyrs (Metal Blade, 2009.)
Samael: Above (Nuclear Blast, 2009.)
|
A - B C - F G - J K - O P - S T - Z
Paatos: Silence Of
Another Kind
PAATOS Ok, weird. "Silence Of Another Kind" moj je prvi susret sa Paatos i... Weird. U međuvremenu saznajem da je ekipa iz Švedske, a ovo je njihov treći album. Ključna riječ u opisu "Silence Of Another Kind" od prve do zadnje stvari ostaje - melankolija. Donekle prigušena, blago uznemirujuća i vrlo hermetična melankolija, koja slušatelja čini gotovo uljezom u svijetu Paatosa. No, poprilično imuni na shematska rješenja, oni uspijevaju stvoriti vrlo uvjerljiv i poseban zvuk, djelomično opisiv kao svojevrstan hibrid intimističkog progressive rocka, te goth/doom elemenata u jako, ali zaista jako fleksibilnom tumačenju. Prve i najveće kvalitete Paatosa svakako su minimalistički pristup koji pritom ne isključuje vrlo minuciozne, pažljivo razrađene glazbene strukture, te hipnotički vokal Petronelle Nettermalm. Osjeća se i lagani utjecaj novijih albuma The Gathering, sa kojima su Paatos bili na turneji prije snimanja "Silence Of Another Kind". Odatle im i slična mana, ako je se tako može nazvati, odnosno činjenica da, u sveopćoj melankoliji, povremena dosada nije sasvim stran osjećaj pri preslušavanju ploče. No, prihvatimo li takva ozračja u cijelosti, Paatosu se nema što prigovoriti. Dakle... Weird. But kinda ok. (DS)
Paths Of Possession pojavio se na death metal sceni još tamo 2000. godine albumom "The Legacy In Ashes", no u proteklih pet godina nisu napravili ništa osim split CD-a sa Dark Faith, "The Crypts Of Madness" (2003), na kome je debitirao vokal George "Corpsegrinder" Fisher (Cannibal Corpse) kao novi frontman grupe. S obzirom na njegove obaveze u matičnom bendu, Paths Of Possession nije imao prilike za veće projekte, pa su se uglavnom ograničili na povremene koncerte u Floridi. Logično, zbog toga su pali u zaborav, ali dugo očekivani novi album, "Promises In Blood", vraća ih na death metal kartu svijeta u velikom stilu. Na ovom albumu bend balansira između klasičnog Tampa Bay deatha i osvježavajućih melodic utjecaja Švedske škole. No, ta melodičnost strogo je kontrolirana, tako da Paths Of Possession ostaje vrlo brutalan i žestok, bez previše "slatkastih" prizvuka. Nekoliko se pjesama izdvaja zaista vrhunskom kvalitetom; prije svega, to su "A Heart For A Heart", "The Icy Flow Of Deat" i "Bring Me The Head Of Christ", te neočekivani instrumental sjetnog ozračja, "Erszebet". Svjesni tradicije death metala, a istodobno otvoreni prema novim elementima, Paths Of Possession mogu se, dakle, pohvaliti zapaženim come-backom. No, ključno pitanje ostaje hoće li bend moći nastaviti u ozbiljnom ritmu, s obzirom na Fisherove obaveze u Cannibal Corpse. Bilo bi šteta da cijela priča završi sa ovim albumom. (DS)
Paths Of Possession je američki bend koji spaja brutal death metal, švedski melodični death i zvuk klasičnog heavy metala, a "The End Of The Hour" je njihov treći full-length album, s kojim nastavljaju u gore opisanom stilu, zacrtanom na prethodna dva CD-a. Zvuk se temelji na brutal death elementima, koji se posebno očituju u čestim teškim riffovima i brzom bubnjanju koje jako podsjeća na Cannibal Corpse, a to je još očitije u vokalu, koji i jest upravo iz Cannibal Corpsea - George "Corpsegrinder" Fisher! Corpsegrinder koristi svoj uobičajen, brutalan dubok death vokal i visoki screaming, pa na nekim dijelovima Paths Of Possession zvuči vrlo blisko Cannibal Corpseu. Ipak, to najčešće nije slučaj, jer bend ima svoj dovoljno karakterističan zvuk, i to zahvaljujući odličnim gitarama koje death metal bazi pridodaju niz dodatnih nijansi. Gitaristi Jay Fossen i Jack Goodwin zaista "poznaju svoj zanat" pa je rezultat toga da gitare na ovom albumu imaju daleko najvažniju ulogu. Budući je "The End Of The Hour" odsviran pretežno u mid-tempu, one mogu itekako doći do izražaja i prikazati svu svoju raznolikost, te stvaraju dobre melodije u stilu švedskih melodic death bendova, nižu žestoke i teške riffove, a ponekad po zvuku zalaze gotovo u sfere melodičnog black metala. Kao i njegov glavni instrument (dakle, gitare), i album u cjelini je dosta raznovrstan, jer uz prevladavajući mid-tempo ima i brzih dionica, ali i pjesama u kojima se tempo često i ubrzano mijenja, pa su rezultat svega toga dobre pjesme kao na primjer uvodna "Memory Burn" u kojoj su uklopljene swedish-melodije, brutalni death i teški riffovi, "The Ancient Law" u kojoj bubnjar divlja kao da se radi o nekom Cannibal Corpse albumu, "In Offering Of Spite", brza pjesma s čestim promjenama ritma i sjajnim gitarističkim harmonijama, te "Poisoned Promise Land" koja ima gotovo stalne melodije i odlično soliranje na gitarama. Ipak, zbog prevladavajućeg mid-tempa i manjeg udjela solaža na drugoj polovici albuma, treba reći da je bend svoje najbolje adute "ispucao" na prvom dijelu CD-a, dok drugi postaje pomalo dosadan, posebno za slušatelja koji ne luduje previše za sporijim ili mid-tempo deathom. Usprkos tome, u globalu se radi o energičnom i moćnom death metal albumu, u kojem će moći uživati ne samo manijaci ovog žanra, nego i dosta širi krug metal fanova. (Siniša Baričević)
Usprkos visoko profitabilnoj (i glazbeno uspjeloj) avanturi sa Queen koja će dobiti novo poglavlje i kroz skorašnji studijski album, legendarni Paul Rodgers (ex-Bad Company, Free, The Firm) nastavlja paralelnu solo karijeru koja, još od kasnih šezdesetih, balansira između intimističkog bluesa i stadionskog hard rocka. "Live In Glasgow", snimljen 2006. godine, na upravo fantastičan način svjedoči (možda i više od Queenovog "Return Of The Champions"!) o nevjerojatno očuvanom Rodgersovom vokalu koji ne samo da s godinama nije nimalo oslabio, već u novopronađenim dubokim tonovima dobiva dodatni kolorit. Uz neizostavne, ultra-osobne interpretacije visokog emotivnog naboja i golem spektar žanrovskih klasika ("All Right Now", "Bad Company", "Can’t Get Enough", "Wishing Well", "Feel Like Making Love", "Fire And Water"), stari dobri Paul ovdje nam donosi i dvije potpuno nove pjesme, "Warboys" i "Lousiana Blues", koje se stilski ali i kvalitetom sjajno uklapaju među besmrtne hitove iz njegove bogate karijere. Zanimljivo, koncertom dominiraju materijali iz Rodgersovih godina sa nikad prežaljenom grupom Free, možda i najuvjerljivijom "bijelom" blues rock atrakcijom kasnih šezdesetih i ranih sedamdesetih, pa "Live In Glasgow" i u tom segmentu dobiva na težini budući da se radi o osjetno rjeđe izvođenim pjesmama od onih iz repertoara big-selling bombe Bad Company. U svakom slučaju, radi se o albumu koji nam pruža dobrodošao uvid u Rodgersovu manje glamuroznu stranu koju, otkako je postao frontman uskrslog Queena, ne viđamo toliko često. Stoga, premda nas stari rokeri često pretrpavaju koncertnim snimkama dubiozne kvalitete, ovdje se radi o zaista vrijednom "dokumentu", koji unutar svog žanra apsolutno zaslužuje najviše ocijene. (DS)
Ako volite Black Sabbath iz mladih dana, sa Ozzyijem kao vokalom, Pentagram je bend za vas. Zlokobni, prigušeni riffovi, apokaliptična atmosfera, morbidni stihovi... I pjevač koji pjeva gotovo isto kao Ozzy. Pentagram je bend koji se ne može pohvaliti naročito razvijenim identitetom, niti itko može reći da su posebno originalni, ali u onome što rade održavaju visoku kvalitetu. Osim toga, ovaj bend je dodatno "prigušio" riffove i pojačao mračnu atmosferu svojih uzora, čime je, na neki način, stvorio doom metal. Album "Turn To Stone", je kompilacija sa tri kultna Pentagramova albuma koje je Peaceville Records otkupio - to su "Relentless", "Day Of Reckoning" i "Be Forewarned" . Od prve, do posljednje pjesme ne primjećuje se bilo kakva razlika u pristupu muzici, očito je da bend točno zna što želi svirati i ne odstupa od toga. Pored onih koji vole Black Sabbath, Pentagram će se svidjeti i fanovima starijih albuma Paradise Losta, Anatheme, pa i cjelokupnog opusa Cathedrala... (DS)
U teoriji, Phoenix Mourning trebao bi biti sjajan bend. Ugovor sa Metal Bladeom osigurao im je poznati producentski dvojac Jim & Tom Morris (Ozzy, Marilyn Manson, Sepultura, Puff Daddy, Public Enemy), a prije toga kalili su se u lokalnim grupama takozvane metal screamo scene. I doista, na njihovom prvijencu naslovljenom "When Excuses Become Antiques" svjedočimo natprosječno dobroj produkciji i zgodnim aranžmanima, no bend ne uspijeva u onome što je, na kraju krajeva, najbitnije: nedostaje im, naime, pjesama. U temeljnim idejama, odnosno samoj glazbenoj supstanci, pružaju nam jedva osrednje hibride screamo/metalcore zvuka bez prave vizije i imalo originalnosti. A, ma koliko produkcija i aranžmani bili dobri, bez početne ideje trud je jalov. Stoga, premda fino ušminkan, album ne nudi pravih uzbuđenja. Njihovi su koncerti, navodno, vrlo moćni, pa se možemo nadati da će sa live iskustvima bend odrasti i prevladati prazan hod svojstven za "When Excuses Become Antiques". No, u međuvremenu, a pogotovo s obzirom na sve predispozicije, teško ih je ne doživjeti kao razočaranje mjeseca. (DS)
"Live From Oz" je radikalan progressive rock album uz povremene metal utjecaje, ponajviše kod gitara. Planet X nema vokala - sviraju čiste instrumentale, uglavnom izgrađene u stilu fusion jazza: ritmovi su vrlo fleksibilni, bend često napušta bilo kakvu čvršću konstrukciju pjesama i upušta se u vrlo slobodne solo dionice. Gitara i klavijature se izmjenjuju u dugim i zahtjevnim solažama, koje obuhvaćaju sve stilove od Yngwiea Malmsteena i drugih metal virtuoza, pa do jazz majstora kao što je John McLaughlin (Mahavishnu Orchestra) ili Al DiMeola. Usprkos visokom stupnju tehničkih kvaliteta, Planet X nije samo bend za muzičare, to jest - "Live From Oz" nije samo CD prekrcan zahtjevnim muzičkim građama: album ima jaku atmosferu i dobro usklađuje emocije i tehniku. Ukupno gledajući, "Live From Oz" će se svidjeti ljubiteljima složenog prog rocka i metala, ali ne i onima koji vole standardan heavy metal ili hard rock - ovaj CD zahtjeva koncentraciju i spremnost da se slušatelj prepusti neobičnoj glazbenoj avanturi. (DS)
Kod prvog slušanja ovog albuma nećete imati ni najmanje ideje što vas je snašlo, jer pred vama je sasvim novi stil dobrih starih prog rockera, Porcupine Tree, a kao pojačanje tu su i Adrian Belew (King Crimson) i Mikael Akerfeldt (Opeth). Za razliku od prethodnog, "In Absentia", koji uglavnom protječe u ujednačeno žestokom tonu bez nekih većih promjena, "Deadwing" je svojevrsna stilska prekretnica koja se ipak održava u okvirima žanra, s nevjerojatnim tonalitetnim i atmosferskim promjenama u finim instrumentalnim nijansama riffova, prijelaza, chill-out atmosfere... Ništa previše psihodelično, a opet progresivno do boli. Album otvara naslovna "Deadwing", koja započinje klasičnim rockerski jednostavnim klavijaturama uz eksplozivni upad gitare (tko je do sada drijemao definitivno je već na sve četiri :)), a Wilson kroz cijelu pjesmu dere temu upotpunjenu shocking bubnjevima. Ono čudno, rimovano mumljanje između pojedinih stihova tu je nepotrebno, ali taj dio na svu sreću kratko traje... Na završni gitarski crescendo sasvim se fino nadovezuje "Shallow", i da, ovo je Porcupine Tree, a ne AC/DC, što bi se lako (i pogrešno) moglo zaključiti prema zvuku gitara i divljim bass dionicama. "Lazarus" je mnogo mirnijeg, romantičnijeg karaktera, zapravo pravi pekmez... ali fini pekmez, molit ću lijepo. Kroz cijelu pjesmu proteže se lijepa, slatka dionica na klaviru sa puno varijacija i figura, što pjesmi dalje jednu sanjarsku žicu. Četvrtu stvar, "Halo", otvaraju bubnjevi i efektan riff na bassu, a uglavnom se radi se o sveprisutnosti Boga opisanoj na pomalo postmodernistički i futuristički način. Lagano prebiranje po akordima na gitari postepeno nas uvodi u "Arriving Somewhere But Not Here" koja protječe u blagom, smirenom tonu, da bi se tek negdje pri sredini pokazalo da je to zapravo bilo tek zatišje pred buru te da će Porcupine Tree pokazati i svoje novo lice - oštar, dominantan zvuk koji zavlada cijelim umom, a onda se bijes stišava i cijelu priču zaokružuju efektnim instrumentalnim i vokalnim minimalizmom. "Mellotron Scratch" je jedna od onih pjesama koja dokazuje da za dobru gitarsku skladbu nije obavezno polomiti prste. Osnova pjesme su akustična gitara i klavijature, kao i prekrasna vokalna polifonija, prilično neočekivano od benda kao što su Porcupine Tree. Prvih nekoliko minuta "Open Car" ne zvuče obećavajuće, gitara ritmički prati vokal, ono, "bože-pomozi-da-što-prije-završi", ali ubrzo slijedi jedan bridge, pa pripjev i sve skupa postaje koliko-toliko slušljivo tek pred kraj. "The Start of Something Beautiful" stvarno kao da najavljuje nešto zbilja predivno. Zakon pjesma, odlično se nadovezuje na prethodnu. "Glass Arm Shattering" se pokazala kao savršena prilika da Harrison dokaže ostatku planeta da je virtuoz na bubnjevima, što uostalom i znamo, ali posebno treba obratiti pažnju na perfektan intro prije ubacivanja basa i varijacija na gitari. Konačno, da zaključimo: ovo je stvarno ok album, možda ima malo više laganih stvari, ali opet su i one na svoj način ok. (alchemy_gothic)
Potentia Animi - vesela družba petorice suludih fratara iz fiktivnog manastira - vraća nam se svojim drugim albumom koji u mnogočemu označuje prekretnicu njihovog zvuka. Nakon prvijenca strogo ograničenog na srednjovjekovni folk i crkvene napjeve, bend ovdje uvodi niz novih elemenata - tu su (ne)očekivani metal riffovi i new wave melodije, pa čak i poneki disko prizvuk ("Viva La Morte"), kao i dobro pogođen ženski vokal ("Ave Maria"), što osjetno proširuje horizonte "drugog psalma". Moglo bi se reći da je ova širina zvuka bila neizbježna za Potentiu Animi: kao vrlo duhovit i satiričan bend, sa jakim ozračjima pjesama, ali i često humorističnim stihovima, teško su mogli ostati unutar granica hermetičnog folka. Zanimljivo je, međutim, da usprkos komičnom imidžu, bend s čisto glazbene strane zvuči izuzetno ozbiljno, mračno, čak i spiritualno! "Psalm II" je vrhunski odsviran album vrlo jakih ideja, sa izrazito sugestivnim atmosferama i bogatim zvukom; na polju folk metal/new wave rock žanra Potentia Animi ostvaruje zaista zapažene rezultate, a duhovite parodije tek su dodatak, svojevrstan bonus sloj koji će pomalo rasteretiti muziku i dati joj čudan, ali i koristan odmak - previše je, naime, sličnih bendova koji sami sebe doživljavaju preozbiljno, pa počinju biti teretni, dok Potentia Animi pogađa u sridu baš svojim dvojakim pristupom srednjovjekovnoj ikonografiji. Sveukupno, radi se o iznimnom albumu koji svakako zaslužuje svu vašu pažnju. Čista petica, zato, za ovaj otkačeni njemački manastir! (DS)
Negdje u početku kreativnih procesa koji su njime urodili, ovaj je album sasvim sigurno obećavao mnogo. Temeljne ideje zaista nisu loše - radi se (ili se TREBALO raditi) o sasvim korektnom epic metalu sa progressive izletima na tragu starih Fates Warning, no negdje putem stvar je otišla k vragu, kao da su autori pjesama prepustili čitavu stvar nekom nasumičnom, neiskusnom bendu i još neiskusnijem producentu, pa tako svjedočimo rijetko uspješnom uništavanju dobrih zamisli lošom izvedbom i tragikomičnom produkcijom. Pretjerano? Pokušajmo ovako: album je toliko loše snimljen da ga je teško uopće preslušati s obzirom da potencijalna ok mjuza nestaje ispod debelih naslaga frustracije groznim soundom. Ok, povratak izvornoj, "neiskvarenoj" produkciji je jedno (i može biti vrlo cool), ali ako vam netko pokrije zvučnike jastukom, a od vas se očekuje da album ocijenite na temelju onoga što čujete... Hm? Not that funny. Ono što, međutim, uspijevamo čuti jest (navodno) karizmatična Danie Powers koja ima solidan, neobičan vokal, i vrlo dobro vlada gitarom, te interesantne mid tempo ritmove (o kojima možemo suditi samo na temelju bubnja budući da je bas ostao nepovratno izgubljen negdje u miksu). Dominiraju monumentalni riffovi i back-to-the-roots mentalitet prvotnog heavyija uz neskriven naklon imenima kao što su Manilla Road, već spomenuti Fates Warning iz John Archeve ere, pa i Mercyful Fate. Sveukupno, dakle, stvar bi vjerojatno imala nekog smisla kada bi je netko odsvirao i snimio tako da je možemo čuti. Ovako, međutim... Recimo da bi se fanovima demo snimki i garažnog sounda moglo svidjeti. Iako, Power's Court imaju lošu garažu. Stvarno lošu. (DS)
Debi album Powerwolfa predstavlja interesantnu mješavinu glam rocka i klasičnog heavy metala. Utjecaji ranog Ozzyija Osbournea i Alice Coopera se osjećaju možda i više nego što bi trebali, posebno u temeljnoj koncepciji pjesama, no to se može razumjeti i opravdati budući da je bend tek na početku. Potencijal postoji, iako će monotono ponavljanje refrena i pjevnih "o-oo-o" elemenata staviti slušateljevo strpljenje na ozbiljnu kušnju. No, melodije su sasvim solidne i dobro osmišljene, pa bi uz bolje aranžmane Powerwolf mogao daleko dogurati. Pjevač, inače školovan za operu (!), sam za sebe vrijedi pozitivne ocijene, međutim ranije navedena pretjerana repeticija u refrenima zaista ozbiljno šteti ukupnom dojmu. Još jedan pozitivan faktor su pametno korištene klavijature, kao i jako dobra produkcija. Ukratko, kao zagrijavanje za pravu stvar, ovaj album dobro funkcionira. No, Powerwolf će morati mnogo bolje ako želi postati ozbiljna sila na ionako prezasićenoj sceni novih Alicea i Ozzyija. (DS)
Prethodni, debi album Powerwolfa ocijenili smo kao "dobro zagrijavanje za pravu stvar", a novi, "Lupus Dei", u tom kontekstu apsolutno zaslužuje epitet upravo "prave stvari". Osjetno zreliji, bend ostaje pod zamjetnim utjecajem Ozzy/Alice Cooper teatralnog shock rocka, međutim više u imidžu nego u samoj izvedbi. S glazbene strane, momci su poprilično izbrusili zvuk te sada mnogo više naginju sjajno produciranom i bogato aranžiranom "in-your-face" heavy metalu, sa ultra jakim melodijama, catchy refrenima i brdom čiste energije na izvoz. Sympho elementi egzistiraju više kao pozadinska podrška vrlo izravnom, gitarističkom (ali svejedno poprilično elaboriranom) metalu, a kao jak utjecaj pojavljuju se Iron Maiden, posebno prepoznatljivi Dave Murray/Adrian Smith sound, te donekle, ali samo donekle, zanimljiva sličnost sa vokalnim rješenjima manje poznatih no izuzetno moćnih Tourniquet iz "When Moths And Rust Destroy" faze. Stihovi su donekle komični, no to se čini svjesnim odabirom grupe ("In Blood We Trust! In Blood We Trust!"), kao dio njihovog Lordi-like teatralnog pristupa (što nas opet vraća korijenima benda, odnosno shock rocku kao dalekom, prvotnom utjecaju). Ono što treba naglasiti jest da, usprkos brojnim referencama i očiglednim uzorima, Powerwolf sa "Lupus Dei" isporučuje izvanredan, naelektriziran album, miljama ispred solidnog prvijenca, "Return In Bloodred". Prekrcan shematskim rješenjima, ali svjesno, ovaj CD postaje upravo svetkovina svega onoga što melodičan, pompozan metal čini onime što jest, te se nameće kao ponajbolje ostvarenje u granicama ovog žanra nekoliko godina unatrag. Čitav je album vrlo ujednačene kvalitete, tek donekle ističu se pjesme kao "Prayer In The Dark", "Saturday Satan", "Behind The Leathermask", "Mother Mary Is A Bird Of Prey" i epska "Lupus Dei" koja zatvara album, no ostatak materijala drži približno jednak, visok standard. Ukratko, album vrijedan pažnje, kojim Powerwolf rapidno dozrijevaju i postaju veliki igrači na melodic heavy metal sceni. (DS)
Praying Mantis je kultni hard'n'heavy bend s početka osamdesetih. Nakon mukotrpnih zakonskih problema oko imena, bend od 1990. do danas redovito snima studijske albume, a novi, "The Journey Goes On", snimljen je u impresivnoj postavi. Uz standardne članove Praying Mantisa, među kojima je i pomalo zaboravljeni Dennis Stratton (ex-Iron Maiden), tu su i zvučni gosti, kao na primjer: John Sloman (ex-Uriah Heep) i Doogie White (ex-Rainbow, Yngwie Malmsteen). Ovaj, novi album, sjajno nastavlja tradiciju grupe, pa bi mogao oživjeti interes i za starijim radovima Mantisa, samo ako dobije pravu priliku u medijima (a neće, kao što je najčešće ne dobivaju ni drugi rock/metal veterani). "The Journey Goes On" je dobro produciran album čiji zvuk priziva u sjećanje New Wave Of British Heavy Metal eru. Pjesme su jako dobro aranžirane, jasno se vidi da Praying Mantis imaju dvadeset godina hard'n'heavy stvaralaštva za sobom, a gostujući pjevači Sloman i White ovdje još jednom potvrđuju svoju kvalitetu. Čak tri gitarista (!) unose u muziku raznobojne nijanse, bez da album pretvore u gitarističku feštu bez glave i repa. Svih devet pjesama su jako melodiozne, u neko drugo doba "The Journey Goes On" obilovao bi radio hitovima, međutim danas je za njih čak i plasman na britanski Top 50 nemoguća misija. Klavijature su vrlo prisutne, ali nenametljive, pa kreiraju jaku pozadinsku atmosferu pjesama. Naslovna pjesma je sjajno izgrađena oko moćnih, premda pomalo sjetnih vokalnih harmonija. Nekoliko izmjena tempa pretvara skladbu u ep koji se svojim naslovom može primijeniti i na dug, krivudav put kojeg je sam bend prošao od 1980. do danas. Ističu se i "Tonight", "The Escape", "Beast Within", "Hold On"… "The Journey Goes On" je prava investicija za ljubitelje melodičnog hard'n'heavyija, kao uostalom i većina albuma koji nose potpis, na žalost, pomalo podcijenjenog Praying Mantisa. (DS)
Potpuno neočekivano, Primal Fear odlučio nas je iznenaditi i - odrasti! Svojim novim, šestim po redu albumom bend se konačno udaljava od isprazne reciklaže Judas Priesta i stječe vlastiti identitet - i to kakav! "Seven Seals" apsolutno zaslužuje epitet jednog od najugodnijih iznenađenja godine, te munjevito podiže Primal Fear u sam vrh europskog heavy/power metala. Oslobođen beskrajnog repliciranja Judas Priesta, Primal Fear ovim albumom ostvaruje punu afirmaciju, te daje naslutiti goleme potencijale za budućnost. Njihov je power metal dobro odmjeren, sa jakim balansom žestokih riffova i tečnih melodija u prvom planu, dok lagani simfonijski utjecaji ("Demons And Angels") mjestimično obogaćuju zvuk, no niti u jednom trenutku ne udaljavaju bend od efektne jednostavnosti kojom elegantno poentira i pretvara "Seven Seals" u svoj daleko najbolji album do sada. Vrlina ovog uratka svakako leži i u sjajno usklađenoj ravnoteži između epskog zvuka s jedne strane ("Demons And Angels", "Diabolus", ...) i nešto opuštenijih in-your-face materijala s druge ("Rollercoaster", "Carniwar", itd). Nekoliko pjesama, kao što je, primjera radi, naslovna "Seven Seals" ima čak i vrlo upotrebljiv radio potencijal koji bi bendu mogao osigurati zapažen plasman na top ljestvicama. Ukratko, taman kada smo pomislili da se Primal Fear ne može osloboditi sjene Judas Priesta, evo dokaza da njihovi najbolji dani tek dolaze. (DS)
Prvi irski death metal bend, Primordial, povukao je interesantan potez i osjetno promijenio stil, o čemu svjedoči album "The Gathering Wilderness". Uobičajenih death/black elemenata ovdje gotovo da i nema, no to ne treba doživjeti kao lošu vijest, jer bend je usprkos tome (ili baš zbog toga?) snimio jako dobre materijale, koje bi se djelomično moglo opisati kao doom, premda ne u klasičnom smislu te riječi. Vrlo emotivna vokalna izvedba depresivnog tona i distorziran, prljav zvuk turobnih gitara definitivno sugeriraju doom ozračje. Međutim, na "The Gathering Wilderness" vrlo je prisutan i irski folk, ponajviše u ritmovima, što albumu daju svježinu i odmiče ga od tradicionalnog poimanja doom metala. Bend se svjesno odmakao od perfekcionističke produkcije i ovdje prezentira prljav, garažni zvuk koji se dobro uklapa u dugačke, pomalo sirove pjesme jakih emocija. Važan element je i vrlo uvjerljiva izvedba - od prve do zadnje pjesme, Primordial zvuči iskreno i spontano, što rezultira dodatnom dimenzijom kvalitete. Sveukupno, "The Gathering Wilderness" je kompletan i kvalitetan album kojeg vrijedi nabaviti, iako nije razvikan kao neka druga ovogodišnja izdanja. (DL)
Usprkos osjetnim promjenama zvuka na svom posljednjem albumu, "The Gathering Wilderness", irski je Primordial njime požnjeo zapaženi uspjeh. Sudeći po prvim reakcijama, i novi "To The Nameless Dead" nastavlja bendu priskrbljivati (zaslužene) lovorike; Primordial ostaje na stazi utabanoj prethodnim CD-om, te nam prezentira osvježen sound jakih distorzija, garažne produkcije i teških ozračja u zanimljivoj kombinaciji doom mentaliteta "filtriranog" irskim folk ritmovima. Radi se, stoga, o dinamičnom, ali istodobno vrlo atmosferičnom glazbenom konceptu, uz poneku naznaku death/black prošlosti grupe, koja dolazi do izražaja, premda rijetko, u vokalima karizmatičnog A. A. Nemtheange (primjera radi, na uvodnoj "Empire Falls"). Sjajan primjer kvalitetno ukomponiranih doom elemenata epska je "Gallows Hymn", kao i devetminutna "As Rome Burns", dok na "Failures Burden" bend prezentira moćne kontraste: intenzivna, jaka melodija gotovo "pogrebnih" konotacija isprepliće se sa prljavim gitarama, a izvrstan, ekspresivan clean vokal prelazi u vrišteće growlove kakvi će nas podsjetiti na ranije dane Primordiala. "Heathen Tribes" podsjeća na još jedan adut benda, odnosno akustične elemente temeljene na irskom folku kojeg, međutim, Nemtheanga i društvo ne pretvaraju u tipičan, The Dubliners ethno-mainstream, već nam prezentiraju njegovo naličje, njegovu mračnu stranu. Ako na jednom albumu toliko uravnotežene kvalitete možemo govoriti o vrhuncima, "Heathen Tribes" svakako jest jedan od tih. "Traitors Gate" nastavlja u zacrtanom smjeru "Gallows Hymn" ili "As Rome Burns", dok zaključna "No Nation On This Earth", ponovo sa jakim irskim nasljeđem u svome tkanju, vjerojatno predstavlja najdistorziranije gitare u povijesti ovog benda, te donosi više growlova nego sve ostale pjesme zajedno, uključujući i one sa "The Gathering Wilderness". "To The Nameless Dead", dakle, dodatno elaborira nova lica Primordiala, koja, treba reći i to, iako osjetno drugačija od starijih radove grupe, ostaju na istoj valnoj duljini po pitanju ukupnog dojma. Radi se o savršenom primjeru zrele glazbene evolucije koja donosi promjene ali ne odnosi identitet i kvalitetu; štoviše, Primordial je moćniji nego ikada i sa ovim albumom ozbiljan je kandidat za jedno od najboljih izdanja u 2007. godini. (DS)
Njujorški Psyopus velika je nada tzv. tech-metal scene, one iste koja se poigrava elementima grind i hardcore zvuka, ali pritom polaže mnogo i u poprilično weird progressive vizije. Njihov je prvijenac, "Ideas Of Reference" prošao vrlo dobro među poznavateljima žanra, a ovdje bend odlazi korak dalje prema sve slobodnijim, ali i bolje posloženim glazbenim apsurdima. Uz tehničke sposobnosti na zavidnom nivou, i dovoljno otvoren um da ni najluđu ideju ne izbace iz konkurencije, sjajni gitarist Christopher Arp i društvo pružaju nam zanimljivo putovanje kroz vrtoglav glazbeni ponor u kome se kirurškom preciznošću spajaju divlja ekspresivnost i matematička egzekucija zvuka. U okvirima tech-metala, koji okvire manje-više nema, "Our Puzzling Encounters Considered" odlazi zaista daleko; gotovo bi se moglo reći da album savršeno definira ovaj pravac i pokazuje nam sva njegova lica, čime postaje interesantan i za potencijalne znatiželjnike bez nekog šireg "predznanja". S druge strane, naravno, radi se o iznimno teškoj, a pritom i agresivnoj glazbenoj građi koja neće svakome sjesti dobro - no, to je već stvar samog žanra, ne Psyopusa. Bend, stoga, zaslužuje sve preporuke, no manje upućenima svakako treba savjetovati i poneko informativno slušanje, ako već ne ovog albuma, onda tech-metala općenito. U svakom slučaju, "Our Puzzling Encounters Considered" s pravom zaslužuje epitet jednog od ključnih CD-a na tom području ne samo za tek započetu 2007, već i u znatno širem kontekstu. (DS)
Na posljednjih nekoliko albuma, Queensryche je pomalo lutao. A onda su objavili live album "Evilution", na kome je bend kronološkim redoslijedom prošao kroz sve periode svog stvaralaštva i napravio svojevrstan presjek karijere. Tim albumom, Queensryche je zaokružio dosadašnju karijeru u metalu i, na neki način, zaključio jedno poglavlje. "Tribe" otvara nova područja - na simboličan način, kroz ovaj album Queensryche ulazi u novi milenij. Njegova važnost je, zbog toga, velika. Geoff Tate (vokal) je, nakon "Evilution", snimio solo album i kroz njega "izbacio" neke neobične glazbene ideje iz glave, i čistog uma se posvetio bendu, kao i ostali članovi. U takvom kontekstu, "Tribe" predstavlja kamen temeljac osvježenog Queensrychea. I što se događa na tom albumu? Prije svega, bend nije u nostalgija tripu. Osamdesete su ostavili za sobom, a lutanja iz devedesetih ovdje prestaju, jer Queensryche ponovo izgleda kao grupa sa idejom i vizijom. Album je otvoren novim, modernim utjecajima, ali bend ostaje svjestan svoje prošlosti, kao i prošlosti rocka i metala općenito. "Tribe" je spoj hard rocka, heavy metala i modernog zvuka, ali istodobno, na albumu ima egzotičnih utjecaja folka i orijentalnih podneblja. Uvodna "Open" zvuči sjajno: epski spoj prijetećeg ritma, čvrstih riffova i istočnjačkog zvuka - na žalost, kao i mnoge druge pjesme takvog tipa, ima malo previše dodirnih točaka sa legendarnom "Kashmir" Led Zeppelina, a kroz naslovnu pjesmu bend pristupa žestokom, izravnom metalu na sasvim nov, redizajniran način. Geoff Tate je u pravoj formi, pjeva izražajno i dinamično (kao i uvijek), a basist Eddie Jackson povremeno iskače u prvi plan prijetećim zvukom u stilu Jimmyija Baina (ex-Rainbow, DIO). Povratnik DeGarmo (gitara) još uvijek je u dobroj formi, kao i drugi gitarist, Michael Wilton. Uz dobro raspoloženog Scotta Rockenfielda (bubnjevi), svi preduvjeti za dobar album su tu. Današnji Queensryche zvuči obećavajuće, a "Tribe" je pravi temelj za iskorak u novi milenij. No, uz sve to, ovaj album još uvijek nije klasik, ni blizu "Operation: Mindcrime", primjera radi. Bend će, stoga, morati zagrabiti duboko i, na temeljima koje "Tribe" nedvojbeno pruža, izgraditi novi image na nivou kakav se od njih očekuje. (DS)
Nakon osrednjeg albuma posvećenog raznoraznim božanstvima i mitovima ("Mythos", 2005), talijanski power tradicionalisti Raising Fear suzili su polje interesa i koncentrirali se na jedan konkretan mit, onaj o Avalonu, koji je vjerojatno i najčešće obrađivan (izuzev ultrapopularnog Tolkiena, čiji svjetovi ipak spadaju u rubna područja između mita i čiste fikcije). Ta je tematska fokusiranost, čini se, pomogla bendu da i s glazbene strane postigne kompaktniji rezultat, a odmogli svakako nisu ni brojni gosti - Chris Broderick (Jag Panzer), Terence Holler (Eldritch), Nick Savio (White Skull) i Valentina Buroni (Beholder, Iridio). Osjetno bolja produkcija kao i jači osjećaj cjeline očituju se od prvog trenutka i uvodne "Voices", a vrlo brzo postaje očigledan i napredak u vokalnim harmonijama koje, premda pod očiglednim utjecajem Blind Guardiana i Primal Fear, djeluju sasvim pristojno (primjera radi, interesantni kontrapunkti u pjesmi "The Priestess’s Speach") - u svakom slučaju, mnogo bolje nego na "Mythosu". U cjelini, "Avalon" ostaje vrlo jednostavan album iako se povremeno trudi ostaviti suprotan dojam kroz pompozne, epske dionice i vratolomne solaže... Ta pretencioznost tu i tamo uspijeva ostaviti dojam ("Once A Future King", "Avalon"), no češće biva providna i isforsirana. Jedan od ključnih problema ovog benda upravo je taj što su mnoga njihova glazbena rješenja previše podređena "naučenim" lekcijama iz power metal slovarice, pa svoju inspiraciju prekomjerno potčinjavaju onome što se od jednog power benda "očekuje". Jednom riječju - stereotipno. Na momente dobro, češće monotono, ali jednostavno previše školski odrađeno. Zanimljiva su povremena pojavljivanja ženskog vokala (ranije spomenuta Valentina Buroni), tu bi Raising Fear možda mogao pronaći određeni odmak od svojih uzora i zakoračiti prema neovisnijem, vlastitom identitetu, a ni good old jednostavnost bez inzistiranja na pompoznim epovima ne bi odmogla (što jasno demonstrira efektan outro završne "Beyond Life"). Sve u svemu, "Avalon" stoji kao nesumnjivi napredak u odnosu na "Mythos", no još uvijek daleko od prave stvari. No, ovaj album također pruža vjeru da bi grupa, s iskustvom, mogla doseći i mnogo ozbiljnije nivoe na europskoj metal ljestvici. (DS)
Novi album Rammsteina, "Rosenrot", ne donosi gotovo nikakve pomake u odnosu na prethodni "Reise, Reise", što je ujedno i njegova najveća mana (ili možda vrlina). Žestoki sintetički zvuk pun samplova prisutan na prva dva albuma Rammsteina definitivno je ustupio mjesto sporijem i atmosferičnijem zvuku. Naravno, sve pjesme i dalje imaju karakterističan Rammstein pečat (pogotovo "Benzin","Mann gegen mann" i "Zerstören") ali je generalni dojam da na albumu veću težinu imaju one sporije, mračnije i ozbiljnije ("Wo bist du","Feuer und Wasser", "Hilf mir" i naslovna "Rosenrot"). Kao potencijalni "radio friendly" singl izdvaja se pjesma "Stirb nicht vor mir / Don't die before I do" na kojoj gostuje Sharleen Spiteri (pjevačica grupe Texas). Od ostatka albuma odskače i "Te quiero puta!" (očito zamišljena kao zajebancija) koja bi sa svojim latino trubama mogla poslužiti kao soundtrack neke uvrnute južnoameričke sapunice. Možda najjači adut Rammsteina su njihovi tekstovi, koji osim "uobičajenih" tema poput ljubavi/seksa ("Rosenrot", "Feuer & Wasser") i smrti ("Spring") uvijek istražuju i neke "neobičnije" teme. Na prethodnim albumima riječ je bila o: kanibalizmu, narkomaniji, incestu, kloniranju, hermafroditizmu, sadomazohizmu. Činjenica da su tekstovi često pisani u prvom licu samo pojačava dojam - pomalo bolesno, ali i vrlo kvalitetno. Na ovom albumu na red su tako došle homoseksualnost ("Mann gegen mann") i piromanija ("Benzin","Hilf mir"). Naravno, da bi se moglo u potpunosti uživati u takvoj "poeziji" neophodno je više nego solidno znanje njemačkog, što predstavlja i najveću prepreku još većoj popularnosti grupe. Na sreću, prijevodi na engleski su dostupni na Internetu (npr. na www.herzeleid.com). Ukratko, radi se o vrlo solidnom albumu koji je ipak za nijansu slabiji od prethodnog. Ne treba ga posebno preporučivati fanovima (kao ni onima kojima se svidio "Reise, Reise"), a za sve koji još nisu imali prilike čuti Rammstein najbolji izbor (za početak) je i dalje album "Mutter". (Pozl1tivac)
Rebellion je bend bivšeg gitariste Grave Diggera, Uwe Lulisa. U tradiciji svojih radova sa Diggerom, Lulis je ostao vjeran čistom heavy metalu, međutim, za razliku od prvog albuma grupe, Rebellion je ovdje odustao od složenih, konceptualnih ideja i okrenuo se izravnom, sirovom heavyiju. Pjesme su kratke i kompaktne, sa jakim riffovima i refrenima, a očit je visok nivo glazbene profesionalnosti i vještine. Rebellion zvuči svježe i inspirirano - bez dvojbe, dobro im je došao odmak od megalomanskih, konceptualnih projekata; "Born A Rebel" donosi himničan, žestok heavy u izvornom obliku. Pjesme su nabijene energijom, a iz cijelog CD-a kao da pršti životni stil metala iz osamdesetih - buntovnički svjetonazori motorističkih otpadnika. Stereotipno? Da. Dobro? I više od toga. (DS)
Kroz "Trance State", svoj prvijenac, njemački nam se novaci Red Circuit predstavljaju kao vrlo dopadljiv melodic/progressive metal bend zanimljivih potencijala. Po provjerenoj formuli, grupa povezuje pitke melodije sa sofisticiranim space/art rock aranžmanima, dok sjajnu produkciju potpisuje iskusni klavijaturist Markus Teske, poznat po suradnji sa Vandenplas, Symphony X, Nealom Morseom, Mob Rules i drugima... Red Circuit, istina, uglavnom reciklira glazbu kakvu smo već čuli od Thresholda, Star One, i brojnih drugih prog metal bendova, no činjenica jest da Red Circuit to radi zaista dobro. Ništa senzacionalno, dakle, ali u svakom slučaju - više nego prihvatljivo. Album je, usput budi rečeno, inspiriran poezijom Klausa Kinskog (!), a obiluje zvučnim gostima: tu su tri iznimna gitarista - Patrick Rondat (Elegy, Jean Michel Jarre), Stephan Lill (Vandenplas) i Stephan Forte (Adagio), čije prisustvo, premda kratkotrajno (svakome po jedna solaža), itekako doprinosi ukupnome zvuku. Album je s tehničke strane odrađen na najvišem nivou, a nedostaje mu samo nešto više hrabrosti u autorskom pristupu, jer sve ono što Red Circuit nude na "Trance State", već smo odavno dobili od drugih bendova sličnog žanrovskog opredjeljenja. Kao najuspjelije trenutke albuma vrijedi izdvojiti "Under The Sun", "The Veil" i "Where You Are". (DS)
"Break The Silence" drugi je album hvaljenog njemačkog prog/goth benda Regicide koji se, ponovo, ističe punim, jakim zvukom suptilnih nijansi negdje između Pink Floyda iz kasnije faze ili Mostly Autumn i melodičnog goth metala. Njihove su pjesme bazirane na klasičnoj shemi "ženski vs. muški vokal", no bez growlowa i "beauty and the beast" kontrasta; Frauke Richter i Timo Sudhoff radije funkcioniraju u harmoniji nego u kontrapunktu, što je svakako dobrodošao eksperiment, budući da metalom ionako već godinama dominira obrnuta situacija. Još jedan važan element kod Regicide je violina, uglavnom vrlo dobro ukomponirana u ukupan sound, za što zahvaliti treba nadarenoj Jonni Wilms. Možda i ponajbolja strane grupe jest, međutim, fluidno stapanje raznih metal i rock podžanrova, stapanje koje kulminira u sjajnim pjesmama kao što su "Forgotten Promises" ili "Perfect Strings". Stoga, u vrijeme maksimalne eksploatacije goth zvuka (i prizvuka), ovaj bend apsolutno predstavlja pravo osvježenje, prije svega zrelim pristupom glazbi i fino isprofiliranim identitetom, a "Break The Silence" možda je i ponajbolja točka za upoznavanje sa njihovim radom. Visoke ocijene i, rap rječnikom - Respect! (DS)
Ovakav povratak Ricka Wakemana na prog rock scenu vjerojatno nitko nije očekivao. Štoviše, sam naslov albuma izbio je zlobnicima iz ruku najjače oružje – kako, naime, Wakemana zgaziti zbog retro zvuka, kada je taj isti retro zvuk on sam otvoreno odredio kao glazbenu temu ove ploče? A da fanovima legendarnih naslova iz Rickove prošlosti ("The Six Wives Of Henry VIII", "Journey To The Centre Of The Earth" ili "No Earthly Connection") ništa ne bi nedostajalo, čuveni je klavijaturist ponovo oživio i kultni "English Rock Ensemble", prateći bend sa kojim je na vrhuncu slave žario i palio svijetom – iz originalne postave tu su sjajni vokalist Ashley Holt i bubnjar Tony Fernandez, dok kadar popunjavaju Lee Pomeroy (bas) i Dave Colquhoun (gitara). Kako bi stvar bila kompletna, Wakeman je mrtav ‘ladan odbacio sve digitalno i posve se vratio analognim klavijaturama. Razultat je, neizbježno, klasičan album klavijaturističkog prog rocka u izvedbi možda i najveće ikone ovog žanra. Ovakav nostalgija trip u nekim drugim okolnostima bio bi pomalo otužan, no treba imati na umu da se kroz proteklih pedeset i više godina dobri stari Rick okušao u svemu i svačemu, od klasike do popa, a reputacija velikog glazbenog avanturiste svakako mu dopušta i poneki pogled unatrag. Gledan u tom kontekstu, "Retro" je neupitno remek-djelo koje bez imalo stida može stati uz bok ranije navedenim klasicima. Pored sveprisutnog Wakemana, zvijezda albuma je svakako hiper-emotivno-izražajni Ashley Holt, koji – za razliku od većine vršnjaka – ne samo da nije izgubio glas, već djeluje u životnoj formi. "Retro" nema nijednog fillera, svaka pjesma prirodno se pretače u onu iduću tvoreći tako savršenu cjelinu od koje ne treba ništa oduzimati niti joj išta dodavati (pa ipak, teško je ne izdvojiti epsku "Retrospective"), a kao malo iznenađenje na ploči gostuje Rickova 22-godišnja kći Jemma čiji anđeoski vokal dobro funkcionira u kontrastu sa energičnim Holtom. I konačno, iako zahtjevan i kompleksan, album ima svojevrstan "groove" koji bi ga mogao približiti i progu manje sklonoj publici. Pun pogodak, dakle, naročito unutar granica zadane teme. Vrlo retro i jebeno dobro. (DS)
Iako varljivim imenom "Ride The Sky" upućuje na Helloweenovski power metal, novi bend Ulija Kuscha (bubnjevi) ima mnogo više zajedničkoga sa njegovom posljednjom diskografskom avanturom, hard rock intoniranim Masterplanom (koji u međuvremenu gubi sve više originalnih članova, uključujući i pjevača Jorna Landea). Istina, debi albumom nove Kuscheve avanture dominiraju nešto brži ritmovi, uz jače power reference ("Prince Of Darkness"), no dominantan je onaj isti Masterplanov metod svojevrsnog "prevođenja" Whitesnake-zvuka u žešći, metal izraz... a da pritom temeljna ideja pjesama ostane vrlo bliska onoj kojom su Whitesnake žarili i palili osamdesetih godina prošlog stoljeća (naslovna "New Protection" i njena blizanka "Silent War", "Corroded Dreams", itd). Jaku ulogu ovdje igraju i epske, na momente prog (premda uvijek fancy) klavijature, koje međutim tu i tamo bez kompleksa zalaze u radio-friendly sound, dok vokal Bjorn Jansson podsjeća na Jorna Landea barem koliko je Lande podsjećao na Davida Coverdalea. Jasno je, prema tome, da bend ne ispušta iz vida safe-shot politiku sigurnog uspjeha na tržištu (Uli je tu naučio veliku lekciju sa bestseller-bendom kakav je izvorni Masterplan bio), a pritom se poigrava križajući power i hard rock, što su oduvijek bile Kuscheve najveće ljubavi. "New Protection", stoga, neće razočarati - provjerena formula funkcionira i ovdje, glazbene virtuoznosti ne manjka, a aranžmani i produkcija ne ostavljaju prostora za žalbe. S druge strane, ono što donekle nedostaje jest smisao za avanturu, određeni iskorak, odmak i od Helloweena, i Masterplana, i duge sjenke Whitesnakea ili pred-power legendi Rainbow, te hrabar skok prema novim horizontima. Jednostavno rečeno, Uli je predugo tu da bi nas držao zadovoljnima sa još jednim vrlo dobrim, ali shematiziranim CD-om. Zaključno - album vrijedan preporuka, ali nimalo više nego bilo koji drugi na kojem je Kusch do sada sudjelovao. (DS)
Ring Of Fire je bend sastavljen od vrlo iskusnih muzičara koji za sobom imaju impresivne karijere - pjevač je Mark Boals (ex-Yngwie Malmsteen), gitarist Tony McAlpine (Planet X), basist Philip Bynoe (Steve Vai bend), bubnjar Virgil Donati (Planet X), a klavijature svira čuveni Vitalij Kuprij (Artension). Bend je uronio u svijet melodičnog power metala sa jakim utjecajima klasike, ali, premda u osjetno manjoj mjeri, koristi i elemente pjevnog hair rocka iz osamdesetih. Od uvodnih tonova prve pjesme "My Deja Vu" očito je veliko glazbeno umijeće cijele grupe. Zapravo je nevjerojatno kako Ring Of Fire istodobno zvuči s jedne strane direktno i jednostavno, a s druge kompleksno i tehnički složeno. Baš ta, uvodna pjesma, dobro oslikava muziku grupe - "My Deja Vu" je brza, fluidna power stvar, sa jakim refrenom i catchy melodijom, međutim bravurozne mini-solaže Tonyija McAlpinea i ostalih daju pjesmi dodatan "saft" - višeslojnost i bogat glazbeni kolorizam. Ring Of Fire često stvara izravne, jednostavne glazbene "kosture", oko kojih se poigrava sjajnim aranžmanima, solažama i čestim "izletima" u progressive metal. Tu je i obrnut slučaj, kada grupa izgrađuje zahtjevne, epske pjesme koje, pak, osvježuje elementima pjevnog heavy rocka. Album obiluje takvim, epskim pjesmama ("The Pharaoh's Curse", "Laputa", "Ghost Of America", itd), međutim Ring Of Fire u svakom trenutku ostaje vjeran melodičnom izrazu, pa album nije teretan niti pretjerano zahtjevan za slušatelja. Kroz "System Utopia", bend se na kratko osvrće prema progressive rocku u stilu ELP-a, ponajviše kroz klavijature Vitalija Kuprija, a na "Dreamtower" naći ćete i obaveznu radio friendly baladu - "Blue Sky", kao i ponešto uvijek dobrodošlih orijentalnih utjecaja ("Murder By Numbers" na kojoj back vokali stvaraju lagano istočnjački feeling). Ukupno gledano, album je jako dobar, vrlo interesantan a i glazbeno pristupačan, pa će podjednako zadovoljiti fanove progressive metala kao i one koji više vole melodičan power. (DS)
Slušao sam Led Zeppelin još kao klinac u osnovnoj školi. "Stairway To Heaven" i "No Quarter" bile su neizbježni sastavni dio rock i metal kompilacija koje sam imao običaj sastavljati na starim TDK D90 kazetama i dijeliti frendovima. No, nisam bio ljubitelj cijelog opusa, manje zbog bluzerskih korijena, više zbog toga što sam ih doživljavao kao bend za cure, najviše zbog Plantovog scenskog nastupa i hermafroditskog vokala. Priznajem, nevoljko sam se uhvatio slušanja ovog albuma jer mi nikad nije ugodno osvjedočiti se životarenju izbljedjelih legendi. No, sad je vrijeme da se nostalgija i predrasude ostave na stranu i presluša novi, ovaj puta samostalni album Roberta Planta i njegovog benda Strange Sensation, izašlog pod okriljem Sanctuary Recordsa. Već nakon prvog slušanja postalo mi je jasno kako su glupe bile moje predrasude i shvatih da u rukama držim nešto svježe i originalno, vrijedno hvale. Prvo što upada u uho je Robertov glas, koji je i dalje vrlo kvalitetan, no nije to više "onaj" Plant od prije dvadeset i više godina. Kako sredovječni ljudi sirovu energiju zamjenjuju iskustvom, tako i Plant zvuči kao stari mačak, no ne kao stari prdonja koji drijema u naslonjaču, već kao bik iz vica koji je za mirniji pristup stvarima i koji opsluži sve krave, za razliku od mladog kolege koji se sjuri kao manijak i uhvati jednu dok se ostale razbježe. OK, prestajem sa nategnutim usporedbama i vraćam se na album. U poplavi loših albuma, u stvari ne toliko loših koliko mediokritetskih i kopirantskih, ovaj je album pravi lijek za napaćene uši. Kao što Plant kaže u Tin Pan Valley; "My peers may flirt with cabaret - some fake the 'rebel yell'. Me, I'm moving up to higher ground. I must escape their hell". Iako prva stvar, "Another Tribe", ostavlja očudan okus, u svih svojih pedesetak minuta nije ni mrvicu predvidljiv - od hitoidne "Shine It All Around", preko zanimljive "Tin Pan Valley" i prekrasne balade "All The Kings Horses", tako nježno otpjevane. Aranžmani su ukusan i umjeren miks world musica, zepellinske ostavštine, a potkrade se i koji moderniji beat. Plant se uspio dokazati u mojim očima, a Mighty Rearranger ostaje u stalnoj postavi albuma mog CD-changera u autu. Ako je ovaj album primjer dostojanstvenog starenja, na njega bi se mnogi trebali ugledati. (Antracit)
U društvu svog brata Teddyija (gitara), dobro nam poznati bubnjar Bobby Rondinelli (Blue Oyster Cult, ex-Black Sabbath, Rainbow, Doro, The Scorpions, Quiet Riot, itd) sklepao je zanimljivu igračku koju bismo mogli nazvati i Little Sabbath, budući da su svi članovi osim ranije spomenutog Teddyija prije ili kasnije svirali za Iommijevu družbu. Black Sabbath, that is. Pod Rondinellijevim su, dakle, ogrtačem još i Tony Martin (vokal), te Neil Murray (bas) - uz takvu postavu zaista je teško ne povući paralelu s albumima kao "Headless Cross", "Tyr", "Cross Purposes" ili "Forbidden" slavnog Sabbatha, a usporedba poprilično i stoji, budući da "Our Cross Our Sins" zvuči manje-više slično, uz nešto više rock utjecaja u stilu grupa kao što su Cream i Mountain. No, na stranu pomalo copy-paste pristup, stvar funkcionira. Ploča nudi bogat zvuk (usprkos otužno lošoj produkciji!) i više nego solidne autorske materijale, pa čak i sasvim interesantan koncept, a pjesme kao "Naughty Dragon", "It’s A Lie", "Midnight Hour", "Time", itd. svakako su zgodan zalogajčić za ljubitelje hard rocka i heavy metala. Bobbyijev brat, Teddy Rondinelli, inače najslabije nam poznati član ekipe, demonstrira vrlo dopadljive gitarističke izvedbe s laganim bluesy tendencijama u tonu Erica Claptona, a Tony Martin konačno opet pjeva kao u "Headless Cross"/"Tyr" fazi. Zaboravimo, dakle, užase tipa "Forbidden". Konačno. Amen. No, bazičan problem "Our Cross Our Sins" jest što dobar dio materijala djeluje nedovršeno i grubo na izuzetno skicozan način. Uz malo više utrošenog vremena, album bi bio daleko bolji... No, i ovakav kakav jest zavrjeđuje skoro pa stabilnu četvorku. (DS)
Nakon slabih "Khronos" (2000.) i "Genesis" (2002.), Rotting Christ je ponovo na pravom putu! "Sanctus Diavolos" predstavlja dugo priželjkivani povratak benda izvornom, mračnom zvuku sa "Triarchy Of The Lost Lovers" ili "A Dead Poem". Istina, Rotting Christ nije jednostavno otpisao sve promijene i sva iskustva sa posljednjih nekoliko albuma, tako da i na "Sanctus Diavolos" ima (ne)očekivano melodičnih elemenata, ali oni su ovdje sjajno ukomponirani u prljav, sirovi zvuk čistokrvnog black metala; najbolji primjer za to je pjesma "Athanati Este", koja ima vrlo jaku melodijsku liniju, ali svejedno zvuči vrlo surovo i žestoko - čini se da je bend pronašao savršenu ravnotežu između divlje, nesputana energije i glazbene zrelosti. "Sanctus Diavolos" je izrazito mračan album, na trenutke podsjeća na soundtrack za kakav drevni ritual, čemu obilato doprinose morbidan zbor i psihodelični vokalni sampleovi. U tom kontekstu posebno je interesantna naslovna pjesma koja hipnotičkim ritmom postiže košmarnu atmosferu mračne molitve. Album ima nekoliko antoloških naslova koji će biti nezaobilazni u svakoj potencijalnoj "best of" kolekciji ovog benda ("Athanati Este", "You My Cross", "Sanctus Diavolos"), ali svoju temeljnu snagu gradi na vrlo jakom osjećaju cjeline kojoj ništa ne treba dodavati niti oduzimati. Ukratko, Rotting Christ je ponovo black metal sila na koju se može računati, a "Sanctus Diavolos" dolazi u pravom trenutku, kao lijek za neugodne rane koje je bend svojim fanovima nanio sa prethodna dva albuma. (DS)
Ovim albumom najboljeg i najdugovječnijeg grčkog metal benda dobili smo pravo malo remek-djelo melodičnog black/death metala. Rotting Christ uspjeli su, možda kao nikad do sada, spojiti sve temeljne elemente svog zvuka u jednu gotovo savršenu cjelinu. Prevladavajući mid-tempo skladno je spojen s brzim, uglavnom uvodnim dionicama većine pjesama, a odlični riffovi konstantno se isprepliću s nevjerojatnim melodijama i epskim prizvucima. Tijekom cijelog albuma stvara se dojam jedne jake, čvrste priče koja se razvija kroz deset pjesama povezanih monumentalnim, epskim ugođajem i sveprisutnim melodijama, što je, ponovo, u skladu s mitološko-mističnom tematikom tekstova. Moglo bi se reći da je Rotting Christ ostao vjeran svom stilu, ali je podigao kvalitetu materijala. Uravnoteženost albuma vidi se i po omjeru bržih i sporijih pjesama, koji je sasvim izjednačen. Brže pjesme ("Χαος Γενετο (The Sign Of Prime Creation)", "Keravnos Kivernitos", "Nemecic", "Phobos' Synagogue", "Helios Hyperion") dominiraju u prvom dijelu albuma, a mid-tempo stvari preuzimaju u drugoj polovici nešto veći udio melodija i epskog ugođaja, posebno zahvaljujući zboru koji se tu dosta često javlja. Od tih, treba svakako izdvojiti "Enuma Elish", monumentalnu "Gaia Tellus" i završnu "Threnody" koja ima najljepše gitarističke harmonije. "Theogonia" je po svom stilu univerzalan metal album koji bi se mogao svidjeti fanovima klasičnog metala, kao i švedskog zvuka, ali i onima sklonijim deathu i blacku, kao i fanovima posebnog Samael-stila (s kojim ima dosta dodirnih točaka). Iako metal scena u Grčkoj u pogledu bendova trenutno ne proživljava svoje najbolje trenutke, Rotting Christ nastavlja stvarati odlične albume, te i dalje najbolje predstavlja vrhunsku kvalitetu koju ta scena može ponuditi. (Siniša Baričević)
Running Wild je bend sa velikim nasljeđem - objavili su niz jakih heavy/power albuma, te usput stvorili imidž "metal gusara", što nitko nije pokušao prije, a ni nakon njih. Za razliku od velikog broja bendova u ovom žanru, njihove albume ne nose dva ili tri hita, sve su pjesme podjednako kvalitetne i jake, a trendovi su za ovaj bend definitivno nepoznat pojam. Running Wild pripada Rock'n'Rolfu (gitara, vokal), a Rolf je tvrdoglav čovjek sa samo jednom vizijom - glasan heavy metal utemeljen na jakim riffovima i povijesno / socijalnim temama. Nevjerojatno je da su Rolf & company od 1984. do 2002. objavili samo jedan live album. Znajući to, "Running Wild Live" pojavio se u pravi čas. Od prethodnog koncertnog albuma bend je objavio x studijskih albuma i promijenio nebrojene članove: na ovom CD-u, uz Rolfa, najduže je u bendu Peter Pichl (bas) koji je do sada sudjelovao na ukupno - jednom (?!) studijskom albumu. Drugi gitarist, Bernd Aufermann, i bubnjar Matthias Liebetruth, debitiraju kao članovi Running Wilda upravo na ovom CD-u. Očito, bilo je i vrijeme da se objavi svjedočanstvo o koncertnoj energiji legendarnog njemačkog heavy / power benda. "Live" je dvostruki album sa 19 pjesama od kojih je čak 9 sa posljednja tri studijska albuma. Pored novijih pjesama, tu su klasici "Bad To The Bone", "Blazon Stone" i "Under A Jolly Roger", kao i još nekoliko pjesama iz duge povijesti Running Wilda. Kod izbora pjesama Rolf nije mogao zadovoljiti svačiji ukus, budući da se fanovi uglavnom razilaze u svojim vizijama idealne set liste. Neobično je samo da jedan od najpoznatijih albuma grupe, "Port Royal", ovdje zastupa samo jedna pjesma. Bend zvuči vrlo usklađeno, naročito ako znamo da im je ovo prva zajednička turneja u ovom sastavu, a kao slabost se može spomenuti samo produkcija, jer je vokal često previše potisnut u miksu, djeluje gotovo prigušeno. Ovaj album predstavlja Running Wild koncert od prve do posljednje note, bez skraćivanja ili kombiniranja nekoliko nastupa, što doprinosi čvrstoj, kompaktnoj atmosferi. Rock'n'Rolf (pravim imenom Rolf Kasparek) ne obraća se previše publici, ali kada to čini, podiže atmosferu do usijanja. Album ujedno potvrđuje i koliko dobro funkcioniraju novi i stariji materijali Running Wilda bok uz bok - drugim riječima Running Wild je bend koji ima još mnogo toga reći, a "Live" nije nostalgija-trip, bijeg u osamdesete, već potvrda o sadašnjoj snazi grupe, utemeljenoj na odličnim, novim pjesmama. (DS)
Definitivan povratak Rock'n'Rolfa u pravu formu. "The Brotherhood" (2002.) je bio sasvim dobar album, pomalo drugačijeg zvuka, više orijentiran na hard rock nego na "gusarski" heavy/power metal po kome je bend poznat, ali tek "Rogues En Vogue" u potpunosti vraća osmjeh na lica Rolfovih fanova. Postava se još jednom promijenila, pa tako sve teže možemo govoriti o Running Wild kao o "pravom" bendu. Bernd Aufferman više nije u ekipi, a i basist Peter Pichl potpisuje samo nekoliko pjesama - na ostalima je bas odsvirao sam Rolf. Dakle, manje-više, radi se o njegovom solo ostvarenju, na kome intenzivno sudjeluje samo još bubnjar Matthias Liebetruth. No, da je Running Wild Rolfov bend znali smo i prije. Ono što veseli je svjež zvuk, koji svojom sirovom energijom podsjeća na stare klasike kao što su "Prisoners Of Our Time" ili "Raise Your Fist". Na "Rogues En Vogue" takvih je pjesama koliko vam srcu drago. Od uvodne "Draw The Line", pa sve do zaključne "Libertalia", bend uredno isporučuje fenomenalne pjevne refrene, čitav vatromet žestokih riffova i autentičnu atmosferu prvoklasnog heavy metala. Konačno (!) nema fillera, a jedino (neugodno) iznenađenje je epska "The War" koja, istina, ima jake melodije i zanimljivu ideju, ali postaje komična u besciljnom ispucavanju (pre)vedrih vojnih marševa i euforičnih poskočica. No, sve ostalo na albumu funkcionira - savršeno. Dobro zapamtite naslove kao što su "Draw The Line", "Angel Of Mercy", "Skeleton Dance", "Born Bad, Dying Worse", "Black Gold" i "Libertalia", jer radi se o budućim klasicima tradicionalnog metala. Ono što impresionira je ujednačenost albuma. Svaka pjesma, osim nesretne "The War", može bez kompleksa upasti u bilo koju antologiju heavyija i/ili powera. Čak i dvije bonus pjesme sa Limited Edition izdanja ("Cannonball Tongue" i ranije spomenuta "Libertalia") održavaju izuzetno visoke standarde ostalih materijala sa "Rogues En Vogue". Ukratko, palčevi gore! Ne znam kakvo je stanje u vašoj kasici-prasici, ali 130 kuna za ovaj album morali biste pronaći...Za svoje dobro. (DS)
Švicarska nije poznata po teškoj industriji, kao što ni metal nije previše poznat po optimističnom ugođaju, već u načelu preferira negativnu stranu stvari. Kod ovog legendarnog švicarskog benda imamo totalnu suprotnost navedenih dvaju teza: Samael i na ovom albumu svira melodični industrial metal s teškim riffovima i kroz njihovu glazbu izbija nevjerojatno pozitivna i energična atmosfera. Slično kao na prethodnom "Reign Of Light", glavnu riječ vode gitare, no pored njih ukupan je dojam obogaćen nizom najrazličitijeg zvukovlja u savršenom skladu sa temeljnim riffovima. Klavijature, sampleovi i orijentalni elementi, zajedno s teškim gitarama i jednostavnim, ali vrlo efektnim bubnjem (pretežno se radi o ritam mašini) stvaraju nevjerojatno pun, bogat i snažan sound koji širi granice heavy metala prema novim glazbenim teritorijima i (zašto ne) novim slušateljima. Bez obzira na slojevitost zvuka, glazba je, posebno što se tiče ritma, catchy i jednostavna, i tu je vidljiva veličina ovog benda. Samael je i na ovom albumu svoju bogatu i energičnu muziku uspio posložiti i prikazati kao jednostavnu, čemu pridonosi i Vorph svojim vokalom, koji je ujednačen tijekom cijelog CD-a, ali itekako uvjerljivo prati ritam i cjelokupnom "Solar Soul" daje dodatnu prodornost. Gotovo da je nepotrebno izdvajati najbolje pjesme iz takve cjeline, jer su zapravo jedna bolja od druge i pravi izvori pozitivnog štimunga, pa se može eventualno navesti one specifičnije od ostalih: "Western Ground" ima dosta klavijatura koje stvaraju gotovo orkestralni zvuk, a refren je odličan i pun snage, "Suspended Time" kombinira akrobacije na klavijaturama i masivne riffove, a u refrenu uz Vorpha pjeva i Vibeke Stene (ex-Tristania), "Valkyries' New Ride" najbrža je na albumu i pokazuje da Samael još uvijek itekako može "gaziti", što vrijedi i za slijedeću, "Ave", u kojoj se zbog moćne mračne atmosfere i dosta sporih, teških riffova osjećaju jaki prizvuci iz dalje prošlosti benda, preciznije iz "Ceremony Of Opposites". "Quasar Waves" je najbolji primjer za različite zvukove koji se javljaju na albumu: Sami Yli-Sirniö (Kreator) svira sitar i stvara orijentalnu atmosferu, a gitare razaraju i kulminiraju u fenomenalnom refrenu. Govoreći o gitarama, "Architect" je, pak, sjajan primjer raznolikosti koju album nudi, jer one ovdje iz klasičnog industrial sounda odjednom prelaze u odlične melodic (gotovo classic heavy metal) riffove. Osim što Samael već odavno zavrjeđuju priznanja kao pravi inovatori heavy metala zbog korištenja vrlo različitih zvukova, sada ih možemo smatrati inovatorima i po usmjeravanju svoje glazbene snage prema optimizmu i pozitivnoj energiji, jer ovaj je album zaista pravi toplotni udar, i to su njegovi autori izrazili već u njegovom nazivu, a na nevjerojatan način potvrdili kroz glazbu. (Siniša Baričević)
Sanctity je svježe ime u sklopu novog vala američkog thrash metala i, za razliku od većine bendova koji u njega spadaju, njihov thrash nema nikakvih hardcore utjecaja. Najveći izvor inspiracije ovom bendu je Testament (!!!), pa se stoga ovdje radi o melodičnom i istovremeno razornom thrashu. Ekipa s Floride djeluje izuzetno uvjerljivo, a "Road To Bloodshed" doista ostavlja dojam novog albuma Testamenta (kojeg s nestrpljenjem očekujemo gotovo osam godina), što itekako govori o kvaliteti Sanctityija. Sličnosti s Testamentom leže u vokalu (Jared Maceachern, koji svira i gitaru, u par je pjesama gotovo savršeno "skinuo" vokal Chucka Billyja), a još češće u riffovima (kao argument tome dovoljno je poslušati početak pjesama "Brotherhood Of Destruction", "Road To Bloodshed" ili "Beloved Killer"), te posebno u dionicama bubnja koji donosi zvuk gotovo identičan Testamentovom "First Stike Still Deadly". Ipak, Sanctity nije samo kopija svojih slavnih uzora, ponajviše jer uspijevaju pridodati još dva bitna elementa novog vala američkog thrasha - melodične solaže i melodično clean pjevanje, u stilu Triviuma. Stoga, već spomenuti Jared često prelazi s žestokog (Chuck Billy) vokala na zaista dobre melodične dionice, a to radi sasvim prirodno, bez ikakvog forsiranja. Melodije su također nešto po čemu će vam ovaj album itekako ostati u sjećanju jer lead gitarist Zeff Childress tu obavlja sjajan posao, što je najočitije na pjesmama "Laws Of Reason" i "Flatline". Album većinom čine agresivne i u prosjeku brze thrash stvari, uz par pjesama koje su smirenije i u nešto modernijem (opet Trivium) stilu, kao na primjer "Billy Seals", "The Shape Of Things", "Seconds" ili "Once Again" ali ni u takvim pjesmama nisu rijetkost iznenadna Testament-ubrzanja, što pridonosi dinamičnosti ploče koja je doista krcata jako dobrim pjesmama, a ističu se "Brotherhood Of Destruction", "Road To Bloodshed", "Laws Of Reason", "Beloved Killer", "Flatline" i "Once Again". Kvaliteta benda je neupitna, kao što je i neupitno da sad imamo još jedno zanimljivo i superkvalitetno ime na thrash metal sceni. Album bi trebali čuti svi ljubitelji ovog žanra, a posebno fanovi Testamenta (na kraju krajeva, ta dva pojma se gotovo poklapaju) - "Road To Bloodshed" efikasno će nam skratiti vrijeme do izlaska novog Testament albuma, za kojeg se pak možemo samo nadati da će izaći u dogledno vrijeme. Sanctity je, u svakom slučaju, bacio rukavicu za dvoboj! (Siniša Baričević)
Thomen Stauch, donedavni bubnjar i originalni član Blind Guardiana, podigao je podosta buke prvim albumom svoje nove grupe, Savage Circus. Međutim, iako je kvaliteta ovog CD-a neupitna, najviše se govori o njegovoj golemoj sličnosti sa zvukom Blind Guardiana. Štoviše "sličnost" djeluje kao preblaga riječ - Savage Circus je, jednostavno, Thomenov "Blind Guardian 2". Čak je i vokal teško razlikovati od Hansija Kurscha (tako da ovdje definitivno pada u vodu ona raširena teorija po kojoj je Hansijev glas nemoguće uspješno oponašati). No, s druge strane, "Dreamland Manor" ne samo da zvuči kao Blind Guardian, nego zvuči kao Blind Guardian u punoj formi! I tu dolazimo do neugodnog pitanja: ima li Thomen pravo bez kompleksa oponašati svoj bivši bend? Činjenice su iduće: Stauch je ove pjesme napisao za Guardiane, ali ostatak benda odlučio se na promjenu stila, i pjesme su odbijene uz naputak da se traži više simfonijskog zvuka. Razočaran takvim glazbenim usmjerenjem ostalih članova, Stauch odlazi i osniva vlastiti bend sa kojime će svirati u klasičnom "Imaginations" stilu Blind Guardiana. Dakle, ne može se reći da je čovjek nekoga prevario ili izigrao. Dio fanova zamjera mu, međutim, što nije dao barem malo "neovisnog" identiteta Savage Circusu, dok drugi staju u njegovu obranu uz čvrst argument - nakon što je ostatak Guardiana odbio ove pjesme, Thomen sa njima ima pravo raditi što hoće, pa makar osnovao Blind Guardian 2 (što je, na kraju, i učinio). U postavi benda je još jedan metal veteran, Piet Sielck (Iron Savior), čiji se pečat osjeća u kompletnom zvuku, no ne dovoljno da bi ga značajnije udaljio od sveprisutnog Blind Guardian nazivnika. Prepirke o originalnosti na stranu, što se može reći o samom albumu "Dreamland Manor"? Sveukupno, Thomen je u potpunosti ostvario svoj cilj. Za sve one koji još nisu preslušali Savage Circus, "Imaginations From The Other Side" je najbolji hint - dakle, klasičan Blind Guardian iz najjače faze, sa sjajno aranžiranim i inteligentno komponiranim pjesmama koje održavaju ujednačenu kvalitetu od početka do kraja albuma. Radi se o kompleksnoj glazbenoj građi sa mnogi izmjena ritma i tempa, no heavy/power elementi začinjeni ponekim folk prizvukom ostaju u prvom planu. Stoga, onima koji vole Guardiane, a nemaju "moralnih" dvojbi oko Thomenove odluke, Savage Circus biti će bez sumnje vrlo isplativa investicija. (DS)
Saxon definitivno spada u red neuništivih ikona heavy metala. Već trideset godina prisutni su na sceni, kako albumima, tako i gotovo konstantnim koncertnim nastupima, a njihov novi CD pokazuje da nema nikakvih naznaka skorim promjenama po tom pitanju. "The Inner Sanctum" je vrlo dobra ploča koju, za razliku od prethodnog "Lionheart", svakako moramo svrstati u grupu "rokerskih" ostvarenja ovog benda. Nije tajna da Saxon uvijek kombiniraju hard rock i klasični NWOBHM metal, a na ovom albumu uvelike prevladava rock zvuk. Riffovi su old school, kao iz ranih osamdesetih, dominira mid-tempo, a ponegdje i sporiji segmenti. Pjesme imaju mistični ugođaj (uvodna "State Of Grace" počinje sakralnim napjevom, a mistični i orijentalni prizvuk sadrži i završna himna "Attila The Hun"). Metalu najbliža je "Ashes To Ashes" koja također ima himnički refren kao stvoren za pjevanje na koncertima, dok većina pjesama spada u jako dobar hard rock, što je već vidljivo i po samim naslovima: "Need For Speed", "Let Me Feel Your Power", "Going Nowhere Fast", te posebno u "I've Got To Rock (To Stay Alive)" koja najbolje odražava mentalitet ovog benda, a po riffovima podsjeća na AC/DC. Album je zaista ugodan, i zbog svoje "rokerske duše" poziva na preslušavanje prilikom dugih putovanja autocestom. Sve su stvari prilično dobre, a refreni i vokali uopće odlični (Biff zaslužuje pohvale!), dok riffovi i melodije upotpunjuju dojam ploče koju ćete preslušavati puno puta. Treba još reći da se na ovom albumu nakon deset godina u bend ponovo vratio bubnjar Nigel Glockner koji je pošteno odradio svoj posao. Dakle, ako volite hard rock i klasični metal, "The Inner Sanctum" nikako vas ne bi smio razočarati. (Siniša Baričević)
Sentenced je nekada bio death metal bend. Danas su, prema vlastitim riječima, zreliji i stariji, a muzika koju sviraju na posljednja tri albuma može se opisati kao melodičan gothic metal. "The Cold White Light" se svojim zvukom nadovezuje na "Frozen" i "Crimson" albume - melodične gitare i klavijature, uz poneki riff koji je redovito podređen osnovnoj melodiji pjesme, zatim, tu su pjevni refreni i depresivni stihovi o ljubavi i smrti, češće o smrti (naslovi pjesama govore mnogo: "Cross My Heart And Hope To Die", "Excuse Me While I Kill Myself", itd). U osnovi, Sentenced bi se, u ovoj fazi svog stvaralaštva, mogao usporediti sa Himom, iako, Sentenced ima daleko razrađenije pjesme, melodije su sofisticirane i artistički usavršene do vrhunca ovog žanra. Produkcija je, kako Englezi kažu - state of art. Besprijekorno čista, svaki instrument se savršeno čuje, očito je i za miks pultom bio pravi majstor. Ako se Sentenced već uspoređuje sa Him, onda treba reći i da je "The Cold White Light" album koji prikazuje sve ono što bi Him željeli biti, a kako sada izgleda, za to ipak nisu sposobni. Na albumu ima dosta potencijalnih hitova - Sentenced su u Finskoj redovito na Top 5 ljestvici singlova. Pjesme kao "Aika Multaa Muistot (Everything Is Nothing)" ili "You Are The One" su izgrađene po sistemu tzv. power-balada, što znači: lagan uvod i pjevan, ali žešći završetak pjesme. Kod ovog benda osjetan je visok stupanj profesionalnosti i glazbene tehnike - svaka pjesma je pažljivo aranžirana i razvija se prirodno, tečno. Tko voli inteligentan, melodičan metal sa melankoličnom atmosferom i čistim vokalom, voljet će i "The Cold White Light". (DL)
Dobri stari Sentenced. Kao što većina vas zna, prošle godine dečki su objavili da se rastaju nakon šesnaest godina postojanja i da se više nikad neće okupiti. Neke pjesme poput "Killing Me, Killing You", "Aika Multaa Muistot" ili pak "Dead Moon Rising" zauvijek su obilježile stil Sentenceda, onaj poznati grubi Tanelijev vokal i ritam dionice koje paraju uši.... Da, moglo bi se reći da su se iskomercijalizirali jer su se jako udaljili od death metala koji su prije svirali, ali opet je taj metal iz njihove kasnije faze ostao onaj pravi, "true one" :) Sa "The Funeral Album" dečki nisu previše eksperimentirali, nego su spojili najbolje elemente iz svoje diskografije tako da sve to skupa djeluje jako svježe, suvremeno i drsko. Vesela i žestoka "May Today Become The Day" otvara album, pomalo atipično za sahranu jednog velikog benda.... Na nju se savršeno nadovezuje "Ever-Frost" koju prati slično raspoloženje i ritam, sa gitarskim dionicama koje paraju uši i super refrenom. Lagano "vuče" na album "Frozen", ali ipak je prva asocijacija bio bend Savatage. Atmosfera se polako smiruje i postaje staloženija u "We Are But Falling Leaves" i "Her Last 5 Minutes", pjesme tipične za Sentenced - mid tempa, atomski bučne sa zanimljivim klavijaturama. Btw, nije preporučljivo slušati u manično-depresivnom raspoloženju :D "Where Waters Fall Frozen" je klasičan death metal instrumental u skandinavskom ultra brzom stilu koji nas polako uvodi u "Despair-Ridden Hearts" koja počinje finim melodijama na akustičnoj gitari i prelazi u nabrijani medley na koji se u flashu nadovezuje "Vengeance Is Mine". U svim pjesmama, pogotovo u "A Long Walk To Nowhere" vidi se (a bome i čuje) da je Villeov vokal bolji nego ikada, sa do sada najviše varijacija tokom pojedine pjesme. Sa "Consider Us Dead" , "Lower The Flags", "Drain Me", i "Karu" polako nas uvode u veliko finale albuma, sve pjesme sa zaraznim refrenima, odsvirane s najvećom virtuoznošću i pažnjom. Ne postoji bolja pjesma za zaključiti album, ali i karijeru, od" End Of The Road". Krasni stihovi, vokalne improvizacije su na visini, ali bez neke pompoznosti... jasno su dali do znanja da je ovo zadnje od benda, i da je Sentenced konačno izvršio samoubojstvo o kojem su godinama pjevali... Be blessed and now rest in peace. (alchemy_gothic)
Ovo vjerojatno svi znaju, ali ipak da podsjetim: Shaaman je nastao na ruševinama brazilskog power metal benda Angra čija tri preostala člana, Andre Matos, Luis Mariutti i Ricardo Confessori sviraju i dalje, samo što se sada zovu Shaaman. I imaju novi album. Odmah na početku "Turn Away" najavljuje da na albumu žestokih momenata neće nedostajati, isto kao i divljih tremolo-delay- flanger-distorzija kombinacija, ali i jednostavnijih riffova koji su izraženiji u naslovnoj pjesmi "Reason". "More" i "Innocence" su nešto staloženije atmosfere, s efektima u stilu Pink Floyda, lijepim klavirskim dionicama, upečatljivim stihovima; sve nešto u stilu Steppenwolfa, što će reći puno distorzije, "pull off" figura, bass fino daje rambling u backgroundu, itd. "Scarred Forever" je jedna od onih pjesama koje predstavljaju svojevrsni time-out na albumu i to po receptu jednostavnih riffova, bubnjevi na svaku dobu, lako pamtljivi lyricsi. Na nju se nastavlja jednolična "In The Night" sa jedinstvenom gitarskom temom koja se provlači cijelih 05:56 minuta, dok je "Rough Stone" zapravo sasvim solidna pjesma, u početku laganica, zatim u trećoj minuti prelazi u divlji power metal sa über cool solom i zaraznim refrenom. "Iron Soul" je jedan klasičan primjer žanra, savršena pjesma za iskakati se i izluditi sve oko sebe :), isto kao i sljedeća, "Trail of Tears". "Born To Be" je od početka turbulentna pjesma, lagani početak, divlji ''intermedij'' i onda do kraja prolazi u smirenijem tonu. Krasna pjesma za zaključiti album, ako bolje poslušate možda pronađete i koju dublju misao. Dakle, dečki iz ex-Angre su dostojno proslavili uskrsnuće svog benda - odličnim albumom kojime su dokazali da ih se još nismo riješili i da nam imaju još puno toga reći svojom muzikom. (alchemy_gothic)
"Near Life Experience" je drugi album austrijske grupe Shadowcast, okupljene oko klavijaturista Clemensa Mayra (Amortis). Oni sami svoju muziku označavaju kao space metal; dominantan instrument su klavijature, a na albumu ima dosta elektronike i loopova, još i više nego na njihovom debi CD-u, "Desperate Accuse Dimension". Lukas Lindenberger (Amortis, Cephalic), koji je na prošlom albumu bio zadužen za programiranje ritmova, ovdje preuzima clean vokale, a bubnjeve je prepustio Moritzu Neuneru (Abigor, Darkwell). Lider Mayr, pored klavijatura, odrađuje i ekstremne vokale. Muzika je mračna, ali ima catchy elemenata. Jak segment albuma su vokali, koji variraju od čistog, dubokog glasa, u stilu Depeche Mode, pa sve do povremenih black vriskova. U tom bogatom rasponu pojavljuje se širok spektar nijansi koje daju Shadowcastu vrlo jak vokalni kolorit. Muzika je ritmična, neke od pjesama gotovo da zvuče kao disco hitovi, ali mračna atmosfera ostaje nepomućena kroz cijeli CD. Produkcija je vrlo dobra, a bend često koristi razne produkcijske efekte i trikove kojima obogaćuje zvuk i atmosferu. Ukratko, prava stvar za ljubitelje electro-dark metala. (DS)
Shining Fury, bend osnovan kako bi svirao "brz i žestok metal", od 2001. godine upravo to i radi. Neopterećeni daljnjim definicijama, oni bez kompleksa praše zanimljivu kombinaciju tradicionalnih utjecaja (heavy/power, hard rock, speed, itd). Premda vrlo tradicionalno orijentirani, uspijevaju biti raznovrsni, sa kvalitetnim aranžmanima i osjetni utjecajem Achima Köhlera (Brainstorm, Primal Fear) za miks pultom. Na "Another Life" usput odaju počast svojim idolima, Deep Purple, kroz obradu legendarne "Highway Star" (što je vjerojatno bila ideja pjevača Francesca Nerettija, koji predvodi i D.P. cover bend Profondo Porpora). Kao vrhunce albuma vrijedi izdvojiti "Colours And Experience", "The Haunting", "Dr Jekyll & Mr Hyde" i "Five Years Ago". Tu i tamo bend uspješno koristi hipnotičke, polu-psihodelične elemente, što im daje određenu dubinu i šteta je da ih nema više, a kao možda i najjaču stranu ove ploče treba spomenuti vrlo uigran i dinamičan gitaristički rad dvojca Francesco Tonazzini / Federico Accardo. S obzirom da je više od pola postave promijenjeno u odnosu na prethodni, "Last Sunrise", ovaj album funkcionira iznad očekivanja i pruža vjeru u budućnost benda. U potrazi za slabostima, možemo se uhvatiti za pretjeranu upotrebu duplih kasa, povremeno previše slatkast vokal i pretjerano glazbeno tehniciranje gdje bi jednostavnija emocija bila adekvatnija. (DL)
Since The Flood je američki hardcore bend sa neskrivenim metal utjecajima - no najveća zamjerka njihovom prvijencu, "Valor and Vengeance", leži upravo u pomalo nevještom kombiniranju metal riffova i povremene melodičnosti sa hardcore agresijom. Za razliku od bendova koji su postigli zapažene rezultate organski povezujući ove elemente, Since The Flood odaje dojam grupe koja ne zna točno što želi, pa na tradicionalan HC sound pomalo nespretno "lijepi" thrash prizvuke i poneku neadekvatnu melodiju. Stoga, u vrijeme kada sve više bendova eksperimentira sa ovakvim soundom, a neki od njih rade vrlo dobar posao (Cataract, Unearth, itd), "Valor and Vengeance" zaista ne uspijeva ostaviti iole jači dojam. Mnogo se govorilo o kvalitetnim live nastupima kojima Since The Flood gradi bazu fanova, i u to ne treba sumnjati, jer žestine i energije na ovom albumu ne manjka. No, od prave glazbene supstance (za sada) ni traga ni glasa. (DS)
Since The Flood je jedan od onih bendova koji se ne ističu niti jednom svojom posebnošću, no ipak polako uspijevaju izboriti svoje mjesto pod suncem. Prvijencem "Valor And Vengeance" (2005.) pokazali su podosta energije, predanosti i truda, no još i više nedostataka po pitanju glazbene srži svojih pjesama, ponudivši nam tako kao završni rezultat tek nezgrapne salate hardcore, thrash i melodic sastojaka zamiješanih bez pravog recepta. Na "No Compromise" stvar počinje poprimati nešto konkretnije oblike. Budući da se radi o bendu poznatom po jakim live nastupima, očito su im koncertna iskustva pomogla napraviti određeni iskorak, te njihovi novi materijali većim dijelom "imaju smisla". Pored toga, momci su ovog puta uložili mnogo vremena u pisanje albuma, i to se svakako osjeća. Međutim, s obzirom da Since The Flood dolaze sa jake scene formirane u i oko Bostona, dakle one iste scene koja nam je već dala Unearth, All That Remains, Shadows Fall, Killswitch Engage, itd... eh, recimo da i nakon "No Compromise" bend ostaje pri dnu te liste. Još uvijek previše predvidljivo, pomalo copy-paste, i - usprkos vrlo poštenom i iskrenom pristupu, te zadovoljavajućoj tehnici - ni po čemu posebno. Dakle, die-hard fanovima metalcore žanra stvar će biti sasvim prijatna, no za bilo koga kome takav zvuk predstavlja samo usputnu stanicu ili tek jedan od mnogih odabira... Drž’te se Uneartha. (DS)
Kroz cijelu svoju karijeru, još od ranih osamdesetih, Mat Sinner (bas/vokal) nudi nam otprilike istu stvar. Na stranu Primal Fear u kojem radi pod dirigentskom palicom Ralfa Scheepersa, dobri stari Mat ostaje slijepo lojalan heavy zvuku osamdesetih, uz jaku svijest o samim korijenima hard rocka na tragu Deep Purple ili Mountain. Ni "Mask Of Sanity", novi album njegovog dugovječnog i istoimenog benda Sinner, ni po čemu nije izuzetak. Jedanaest pjesama (plus jedan bonus track i video za "Diary Of Evil") praši istim putem kao i manje-više sve što je do sada snimio, uz standardno sirovu produkciju i hard-edge pristup bez mnogo mudrolija. Drugim riječima: kratko, jasno i - dobro. Donekle rutinski, međutim još uvijek dovoljno nadahnuto da bi stvar prihvatili kao ono što jest, odnosno spontanu rock/metal ploču sa kredibilitetom, ukotvljenu između Deep Purple žestine i Thin Lizzy melodičnosti, ali uz grublji sound i odgovarajuću produkciju, za koju je zadužen sam Mat. Većim dijelom, album protječe u mid-tempu, a govoreći o Thin Lizzy, bonus pjesma na CD-u obrada je upravo njihove "Baby Please Don’t Go". U igri je i novi član, gitarist Christof Leim (The Traceelords), koji u paru sa starosjediocem Tomom Naumannom stoji iza vrlo uspjelih harmonija u standardnom kontrastu sa kol’ko voliš riffova. Kao ponajbolji primjer toga, iznad ostalih strše "Diary Of Evil", "Thunder Roar" i "Last Man Standing", a tu su i natprosječno dobre power balade "No Return" i "The Sign". Na ovom albumu debitira i novi bubnjar, Klaus Sperling, inače bivši član Primal Feara, koji je sa Sinnerom već svirao uživo, pa se bezbolno uklapa u shemu. Jedan od najsvjetlijih trenutaka ploče, međutim, gostovanje je Andyija B. Francka (Brainstorm, Symphorce) na već spomenutoj "Thunder Roar", a svoj doprinos daju i Ralf Scheepers (Primal Fear), te Martin Grimm (Mystic Prophecy). U nekoliko riječi, "Mask Of Sanity" pruža točno što se od Sinnera i očekuje, pa među fanovima nema razloga za strah ili skepsu. Onima koji Grijeh još ne poznaju, ali su skloni tradicionalnom hard’n’heavy soundu, ovaj album - kao i gotovo bilo koji drugi - može poslužiti kao dobra polazna točka za upoznavanje s bendom. Ni po čemu senzacionalno, dakle, ali pouzdano i kvalitetno. A osim toga, it rocks! (DS)
Chris Barnes najavio je "13" kao album preko kojeg će se Six Feet Under vratiti korijenima death metala. I uistinu, već nakon prvih nekoliko pjesama jasno je da to nisu bile prazne priče. Na "13" nema ni traga od modernije produkcije sa prethodnih albuma, a bilo kakva naznaka melodioznosti nestaje pod navalom brutalnih riffova i prljavog, agresivnog death zvuka koji lagano podsjeća na Deicide iz najboljih dana. Pjesme su kratke i izravne, sa jednostavnim ali jakim ritmovima i podosta efektnih solaža Stevea Swansona. Barnesov vokal uglavnom ostaje unutar granica deatha, bez black prizvuka kakvih je bilo na "Bringer Of The Blood" (2003). No, najbolja vijest vezana uz "13" je - ozračje. Prljava, garažna produkcija i glazbeni minimalizam vraćaju nas u dane kada je death bio mlad, svjež i, prije svega, energičan. Osjeća se da bend ne mudruje previše, nego svira "iz muda", samouvjereno i izravno, a baš je to nedostajalo nekim njihovim prethodnim ostvarenjima. Treba posebno izdvojiti i moćnu ritam sekciju - Gregg Gall (bubnjevi) i Terry Butler (bas) nose album svojim kompaktnim, razarajućim ritmovima, pružajući moćne temelje za vrlo raspoloženog Swansona i Barnesov uobičajeno jak vokal. Naravno, sve ovo ne znači da death metal treba bježati natrag u prošlost. No, jedan ovakav, neopterećen i direktan album svakako donosi dašak svježine među često hiperproducirane, pretjerano promišljene egzibicije modernog deatha. (DS)
Ako u naslovu novog albuma Six Feet Under ima simbolike, ona se svakako odnosi na trademark old-school elemente u zvuku grupe, koji su ovdje naglašeni do pakla i natrag. Deset pjesama koje sadrži "Commandment" zaista je najlakše opisati kao deset death metal zapovijedi ogoljenih do kostiju, sa oporim riffovima, paklenim grooveom i prigušenim growlovima nakon kojih bi bilo vrlo zanimljivo pregledati glasnice Chrisa Barnesa. Ukratko, Six Feet Under nastavlja u smjeru zadanom na "13", kojeg je upravo Barnes svojedobno najavio kao povratak korijenima. Rečeno - učinjeno, sa "Commandment" momci definitivno potvrđuju da moderni elementi i glazbeni eksperimenti pripadaju prošlosti. Dobra ili loša vijest? Kako se uzme, recimo da odgovor na to pitanje spada u subjektivan sektor svakog od njihovih fanova. Album u svakom slučaju jasno svjedoči o pozamašnom iskustvu grupe, te se većim dijelom oslanja na spoj razornih riffova i catchy groovea, uz poneku flashy solažu, što je isprobana Six Feet Under formula koja neće promijeniti sveukupan dojam o njihovom death opusu - tko ih voli, voljet će ih i dalje, tko ne, ne. Sveukupno, najveća težina "Commandmenta" upravo je u činjenici da stoji kao konačan dokaz o ranije spomenutom povratku korijenima. Ono što donekle predstavlja problem jest određen manjak "uzbuđenja". Album, naime, protječe u vrlo ujednačenom ritmu, niti jedna pjesma ne tone ispod određenog (visokog!) standarda, međutim isto tako niti jedna se ne ističe posebnom snagom, ne poziva na instinktivan headbanging, niti bi setliste budućih turneja mogle biti naročito obogaćene materijalima sa ovog CD-a. Neobičan je, prema tome, ukupan dojam: "Commandment" razara, ali nekako jednolično, pravocrtno, gotovo pa ziheraški. Recimo, stoga, da fali "ono nešto", što samo po sebi nije mana, ali ipak... fali. (DS)
Malo koji bend može nekoga zaista iznenaditi glazbenim izborima na svom desetom albumu - doći do ove brojke najčešće znači da za sobom imate vrlo dobro definiran sound, stabilnu bazu fanova i jasno usmjerenje. Sve to posebno je točno u slučaju Six Feet Under, naročito imajući na umu da su još 2005. godine odlučili okrenuti leđa bilo kakvim eksperimentima i orijentirati se na najklasičniji moguć death metal. Njihov deseti album, "Death Rituals", ne donosi nam stoga ni najmanju natruhu iznenađenja, osim točno jedne minute melodično-turobnog intra u prvu stvar CD-a, te zlokobne dvije minute neobične "Crossroads To Armageddon". Sve izuzev tih sto i osamdeset sekundi da se svesti na kratku i jasnu definiciju - žestok koliko i tradicionalan mid-tempo death sa prepoznatljivim grunt/growl vokalom Chrisa Barnesa u prvom planu, uz duhovitu obradu "Bastard" Motley Cruea, kojom se grupa na kratko vraća "Graveyard Classics" zvuku i osvježava slušatelja sa tri i pol minute savršenog "death rocka". U odnosu na prethodni "Commandment", novi su materijali nešto kompaktniji, pa i energičniji, no povremeno boluju od iste mane; previše istoga. Jasno, radi se o žanru koji je sam po sebi takav, no Six Feet Under pokazali su nam nebrojeno puta u prošlosti da mogu biti izuzetno dinamični u skučenim okvirima deatha, pa krivnja za monotoniju nije (niti ikada može biti) na žanru, već samo i isključivo na pomanjkanju inspiracije pojedinog benda. "Death Rituals", međutim, nikako nije album slabe inspiracije. Većim dijelom nabijen je tipičnim SFU grooveom, uz zanimljive, dinamične izmjene ritma i besprijekorne glazbene egzekucije, no teško se oteti dojmu da je trećina ploče "odigrana na sigurno", sa više od nekoliko rutinski odrađenih fillera, što obara ukupan dojam cijele priče. Vrhunci albuma, dakle, prvoklasni su old school death, i oslobođeni suvišnog balasta, bili bi savršen primjer surove sile Six Feet Under. No, dobrih petnaestak minuta nepotrebnog rutiniranja podmeću pozamašan klip pod točkove ovog CD-a. Snimljen kao mnogi klasici žanra, tako da traje jedva nešto više od pola sata, bio bi to pravi mali dijamant. Ovako? Prosječan Six Feet Under. Obavezna akvizicija za fanove, ali ni blizu top 10 albuma za nekoga tko tek upoznaje ekstreman metal. (DS)
Dakle, što reći o bendu na kojem su se slomila mnoga koplja, a on je i dalje tu? Predvodnici nove struje metala poznatije kao nu-metal, Slipknot, srušili su sve barijere i ostali na sceni. Dok se većina bendova sa početka 2000-te godine ili raspala ili prešla na neku komercijalniju razinu (npr. Papa Roach, koji je sada više hard rock orijentiran), maskiranih 9 nastavlja proizvoditi glazbu koja je i dalje brutalna i razarajuća. Još uvijek ima odlike uz koje je nu-metal postao vodeći smjer u svijetu metala. Da, znam, hrpa metalaca će me razapeti zbog ove tvrdnje, ali to je činjenica, barem što se šire popularnosti tiče. Iako je u zadnje dvije godine osjetan pad zanimanja za ovakvu vrstu glazbe, to nije spriječilo ovaj dupli live zapis da samo u Americi postane platinast. Što se samog albuma tiče, na njemu su zabilježeni svi hitovi koje je grupa imala od "Wait And Bleed" do "Duality". Sound albuma je odličan, i jednostavno me fascinira činjenica koliko je ostvaren odnos s publikom. A to je i bit svakog live albuma. Studijsko uljepšavanje nije bilo toliko ni potrebno baš zbog te činjenice. U svakoj pjesmi bend izvlači maksimum od sebe i to se odražava u ovacijama na svaki razgovor između vokala Coreya i publike. Posebno ne bih izdvajao ni jednu pjesmu jer su sve ujednačene kvalitete. Sve u svemu jako dobar live album, u iščekivanju novog studijskog ili nekog od projekata članova benda u kojem prednjači Corey Talyor sa svojim Stone Sour. Pošto je ovo album za fanove i njima je posvećen, za one koji slušaju Slipknot i ovaj smjer metala to je obavezno štivo. Svi ostali, ili ga mrzite ili ga volite, ali to je Slipknot. U svom najboljem izdanju. (Schebo)
Što očekivati od veterana thrash metal scene nego odličan album? Preduga stanka od posljednjeg studijskog uratka grupe bila je, čini se, samo nagovještaj da se sprema nešto dobro. I upravo to Sodom nam potvrđuju na novom studijskom ostvarenju; mogao bih napisati samo "Trash till death" i zaključiti recenziju. Od Sodoma sam uvijek očekivao dobre albume, ali ovaj jednostavno razvaljuje. Jedanaest metal bombi od prve do zadnje sekunde tjera vas na žestoki headbanging, a "City Of God", "Bibles And Guns", "Axis Of Evil" najjači su killeri na albumu. Iako je Sodom dio velike thrash trojke (sa Kreator i Destruction) nekako mi se uvijek činilo da je najmanje medijski eksponiran, odnosno najviše underground. Naravno, to nije spriječilo vojsku fanova, pogotovo onih s Dalekog istoka, da ga postave na mjesto koje mu pripada. S ovim albumom Sodom daje thrash metalu ono što mu godinama fali, a to je beskompromisna svirka i socijalno orijentirani tekstovi. Sam album ne prezentira ništa novo u pogledu svirke i produkcije i usudio bih se reći da nastavlja u ritmu "M-16", ali za nijansu bolje. Za Sodom bi se moglo reći - što su stariji to su bolji, i nadam se da nas u budućnosti očekuje još ovako dobrih albuma. (Schebo)
"Inevitable Collapse In The Presence Of Conviction" sasvim sigurno je najosobniji album u dosadašnjoj karijeri Soilent Green. Tome se apsolutno ne treba čuditi, budući da su dva člana benda stradala u vrlo kratkom razdoblju - njihov je basist Scott Williams poginuo u tragediji uragana Katrina, dok je bivši vokal Glen Rambo ubijen u neobičnim okolnostima. Očigledno, te se osobne tragedije odražavaju na novim materijalima benda, no nipošto u negativnom smislu! Koherentniji i kompaktniji nego ikad, Soilent Green uspijevaju preoblikovati ove teške trenutke u zastrašujuće fokusiran i moćan death/grind vrlo otvorenih horizonata, sa jakim uplivom stoner/sludge elemenata i izuzetno slobodoumnim pristupom žanrovima kojih se dotiču. Bend postiže onu perfektnu uigranost metal mašine, te do toga dolazi bez suvišnog poziranja, a sa više nego dovoljno glazbene ideje i supstance da bi ih bez pogovora uvažili kao jedno od najjačih imena nove generacije na američkoj sceni ekstremnog metala. Soilent Green pritom ne robuje stereotipima i gradi svoje pjesme na nizu impresivnih sekvenci, ne gubeći međutim iz vida cjelinu, te uspijeva zaobići predvidljiva rješenja bez da u potrazi za originalnosti postane previše apstraktan ili neorganiziran. Ukratko, njihov je death/grind, deathcore, ili kako god ga želimo nazvati, vjeran postulatima žanra, ali se ne zadovoljava pukim prepisivanjem već ustanovljenih shema - na "Inevitable Collapse" Soilent Green praktički sam redizajnira čitav ovaj glazbeni pravac, a treba imati na umu i da im nije prvi puta da to čine; impresivno i sasvim sigurno vrijedno vaše pažnje. (DS)
Nakon dobro primljenog "Natural Born Chaos", novi album Soilworka očekivan je s velikim interesom. "Figure Number Five" nam donosi standardan melodičan death u stilu proslavljene Göthenburške škole, međutim, ovoga puta Soilwork se poslužio i nekim novim, možda i neočekivanim utjecajima. Prije svega, u aranžmanima se osjeća lagan prizvuk electro-dark rocka, usporedivog sa The Sisters Of Mercy. Tu su i utjecaji hard'n'heavyija, ponajviše u refrenima, koji mjestimično zvuče gotovo kao da ih je napisao Whitesnake ili Van Halen, premda naravno produkcija i stil izvedbe stvaraju razliku. Ovi utjecaji, jasno, donose dodatnu dubinu muzici Soilworka, ali istodobno i razblažuju udar melodičnih death dionica, tako da je u pitanju dvosjekli mač. Prisutna je i određena doza nu metal izleta. Današnji Soilwork je još uvijek ukorijenjen u melodičnom deathu, ali postaje vrlo slušljiv i za širu publiku, uz dodatne korekcije mogao bi postati čak i radio friendly bend, naročito u kontekstu superpopularne nu metal scene. Tema albuma su ljudi koji predstavljaju "peti kotač" u društvu, odnosno oni koji nemaju svoje mjesto u razrađenom sustavu naše civilizacije. (DS)
"Natural Born Chaos" i "Figure Number Five" bili su dobri albumi. Onako, ok. Ali tek sada, tek nakon "Stabbing The Drama", Soilwork je pokazao koliko stvarno vrijedi. Ovaj je album nedvojbeno najbolje što su do sada snimili, a svakako spada i u sam vrh švedskog melodic death metala. No, iskreno govoreći, ima tu svačega, nikako ne samo melodic deatha. Soilwork je uvijek bio otvoren prema nu metalu, i to se nije promijenilo. No, Soilwork je isto tako uvijek dobro znao povući liniju i odrediti pravu mjeru tih "zloglasnih" nu elemenata, tako da "Stabbing The Drama" nipošto ne spada u trendovske vode. Baš suprotno, radi se o vrlo energičnom albumu koji se ponajprije ističe po furioznim ritmovima i energičnim riffovima. Pjevač Björn "Speed" Strid sve bolje "osjeća" svoj vokal, pjeva raznoliko i dinamično (što nije uvijek bio slučaj sa njime), a bend je (konačno) iskristalizirao svoj autorski identitet, tako da se na "Stabbing The Drama" po prvi puta u potpunosti dokazuju kao kvalitetni autori, dok je u prošlosti njihova snaga ipak ponajviše počivala na emotivnoj izvedbi osrednjih materijala. Prisutni su i vrlo suptilno reciklirani utjecaji hardcorea na tragu starog Biohazarda, iako u poprilično ublaženoj verziji, a pjevni refreni pružaju bendu određen medijski potencijal. Očigledno, dakle, na "Stabbing The Drama" važnu ulogu igra kontrast između melodičnih refrena i žestoke "baze" na kojoj većina pjesama počiva, no to je već uobičajeno za švedski melodic death - prisjetimo se samo In Flamesa iz najboljih dana, Dark Tranquillityija i drugih sličnih bendova. Kao vrhunci albuma nameću se naslovna pjesma, radio-friendly "Nerve", hiper žestoka "Blind Eye Halo" i zaključna "If Possible". Sve u svemu, čini se da velika očekivanja koja je Soilwork izazvao još na svojim počecima ipak nisu bila prazne priče... (DS)
Ovim albumom počelo je poglavlje broj 2 u karijeri Soilworka: odlazak osnivača i glavnog skladatelja u bendu, gitariste Petera Wichersa otvorio je pomalo neizvjesno razdoblje za bend u cjelini, pa je proces prevladavanja te faze nužno potrajao neko vrijeme, ali nema sumnje da je uspješno okončan. Na mjesto gitariste, najprije kao session-muzičar, a nakon toga i kao punopravni član, došao je Daniel Antonsson poznat i kao K.K. Dantonsson (Dimension Zero, Pathos), a bend je nakon dugog koncertnog razdoblja napokon ušao u studio kako bi snimio ovaj album. Ako se u svezi ključne promjene u postavi može reći da se radi o novom poglavlju, u pogledu samog zvuka radi se o daljnjem koraku u razvoju njihove muzičke "priče". Moglo bi se reći da je "Sworn To A Great Divide" nastavak prethodnog albuma "Stabbing The Drama", s time da je još i raznovrsniji, što uopće ne iznenađuje jer se ovdje po prvi puta u proces pisanja pjesama uključuje gotovo kompletna postava, pa se njihove različite glazbene pozadine svakako osjećaju. "Sworn To A Great Divide" nudi široki spektar zvuka: od klasičnih death-thrash rasturačina preko melodičnih mid-tempo pjesama s odličnim refrenima, pa sve do "modernijih" stvari u kojima glavnu ulogu imaju klavijature. Gitare, ali i čitava cjelina nešto su grublji nego prije, solaže dosta jednostavnije, ali zato melodičnije i pamtljivije, bubnjevi još raznovrsniji, klavijature uvijek dovoljno prisutne, a na nekim pjesmama vode i glavnu riječ, dok su se na vokalu ponovo dogodili značajni pomaci. Björn "Speed" Strid snimao ih je pod dirigentskom palicom Devina Townsenda koji ga je itekako dobro izmučio, ali je iz njega na kraju izvukao nevjerojatne dionice u rasponu od dubokog death vokala u stilu Chuck Billyja (Testament) do gotovo nedostižnih visokih clean segmenata, a posebno dobri clean vokali krase gotovo sve refrene na albumu. CD počinje istoimenom rasturačinom "Sworn To A Great Divide" koja uz death-thrash ritam ima i odlične kombinirane growl i clean vokale te sjajne solaže, što vrijedi i za "As The Sleeper Awakes", te za "The Pittsburgh Syndrome", koja je kratka smrtonosna death-thrash bomba na kojoj se pojavljuju čak i blastbeatovi. S druge strane, "Light Discovering Darkness" i "Sick Heart River" predstavljaju sporiju, atmosferičnu i melankoličnu stranu albuma, te u njima čisti vokali i klavijature imaju puno jaču, odnosno glavnu ulogu. Kad se govori o klavijaturama, obavezno se mora spomenuti bonus pjesma "Martyr", jedna od nedvojbenih hit-stvari CD-a, građena na klavijaturističkim melodijama i efektima popraćenim žestokim riffovima na gitari, te super pamtljivim clean-refrenom. Od daljnjih hitova ovog albuma, koji su građeni na kontrastu teških i žestokih riffova s odličnim melodijama i refrenima otpjevanim čistim vokalom, svakako treba spomenuti "Exile" za koju su snimili i spot, "Breeding Thorns" koja prednjači po uspješnom kombiniranju melodija na gitarama i klavijaturama, "Silent Bullet", te "20 More Miles", pjesmu američkog prizvuka, koja vjerojatno ima najbolji refren na albumu. Zbog slojevitosti albuma, sve "kockice" se slažu u cjelinu tek nakon nekoliko slušanja, ali tada postaje sasvim jasno da se nalazimo pred još jednim izvrsnim albumom švedskih metalaca, koji im je na najbolji način otvorio vrata u slijedeću fazu njihove karijere. (Siniša Baričević)
Sa izuzetnim melodijama, pjevnim refrenima koji već nakon prvog slušanja ostaju u pamćenju, te laganim dodirom progressive zvuka, Somniae Status nameću se kao jedno od imena koje bi u budućnosti moglo imati zapaženu ulogu na europskoj metal sceni. Njihov melodic/progressive heavy poprilično se oslanja na jake atmosfere, te ne živi samo od riffova i la-la-la dionica, već stvara vrlo snažne glazbene sugestije, a ekipa ponegdje odaje i neočekivane pop-rock skladateljske sposobnosti u najpozitivnijem mogućem smislu tog pojma - uvodna "From Hell", ujedno i highlight albuma, primjera radi, svojim tečnim vokalnim harmonijama gotovo da podsjeća na The Cranberries. Već iduća, "Evil Thought", predstavlja nam bend u žešćem izdanju, a ostatak albuma balansira između ove dvije krajnosti, sa najzapaženijim rezultatima u "B.T.T.W.", "On Your Skin", "Echoes Of Sin" i "You", te već navedene dvije pjesme koje otvaraju CD. Radi bolje orijentacije, mogli bismo ih usporediti sa Queensryche ili Vanishing Point, no vlastitog identiteta nipošto im ne manjka, pa bi "Echoes", kao kompaktan, zreo album izuzetnih melodija i atmosfera, morao osigurati bendu osjetno više fanova od prvijenca "Cassandra", osuđenog na zaborav zahvaljujući slaboj promociji njihove prethodne diskografske kuće. (DS)
Ako se želite uvesti u black metal i saznati kako taj stil zvuči u današnje vrijeme, debi album njemačkog benda Sonic Reign idealno je rješenje. Radi se o pravom old school black metalu odsviranom relativno moderno, dok je produkcija namjerno donekle prljava, naročito u zvuku gitara, ali u isto vrijeme dovoljno snažna kako bi se instrumenti jasno razlikovali. Ugođaj albuma je prilično mračan i "evil", kako već i prilični dobrom blacku. Ben (vokal, sve gitare) i Sebastian (bubnjevi) uspjeli su ovdje objediniti sve glavne smjerove u koje se žanr razvio kroz posljednjih desetak godina - black s thrash ritmom i melodijama na tragu Dissectiona dominira uvodnom "Deceit Doctrine" koja u drugom dijelu preuzima sporiji tempo i naginje stilu srodnom norveškim velikanima Satyricon, kojima Sonic Reign upravo i je najbliži. Riffovi u stilu Satyricona s dva zadnja albuma (mid-tempo s thrash prizvukom) javljaju se vrlo često tijekom cijelog CD-a, a posebno su izraženi u "Fucked Up But Glorious", "Tyrant Blessed" i "Raw Dark Pure". Na albumu nalazimo i brzi, brutalni black u stilu Mayhema i Marduka, o čemu svjedoče "Reminiscence Of Imperial Wrath" i "To Rebel And To Fail". "The Martyr Urge" odsvirana je u black / thrash stilu kojeg bi mogli usporediti s bendom Aura Noir, dok spora "Salt" priziva u sjećanje Dark Throne i, opet, Satyricon. Svi nabrojeni bendovi tu su isključivo radi lakšeg opisa zvuka pjesama, a nikako kao naznaka kopiranja. Sonic Reign uspio je objediniti sve glavne old school i modernije black pravce (ako ne računamo one s industrial prizvukom) u zaista dobar i moćan album koji pokazuje gotovo svu raznovrsnost koju je tradicionalni black uspio postići u svom razvoju i baš po toj raznolikosti (prilično atipičnoj za black) ovaj je album originalan i vrlo zanimljiv. (Siniša Baričević)
Sonic Syndicate je melodic death bend iz Švedske koji je pobjedom na Band Contestu u organizaciji Nuclear Blasta došao pod okrilje te velike diskografske kuće. Iako se radi o mladom bendu, već su 2005. godine izdali svoj prvi album koji je prošao prilično nezapaženo (pretpostavljam zbog nedostatka promocije), za razliku od novog, "Only Inhuman", u kojeg su i bend i nova diskografska kuća uložili puno truda. Osnivači grupe su braća Sjunnesson - Richard (growl vokal), Roger (gitara) i Robin (gitara), a u bendu su još basistica Karin Axelsson, Roland Johansson (clean vokal) i John Bengtsson (bubnjevi). Radi se o vrlo dobrom, modernom i catchy melodičnom death metalu, najviše u stilu albuma "Soundtrack To Your Escape" (In Flames) i "Figure Number Five" (Soilwork). Album je energičan, Karin i dečki se uopće ne štede, pjesme su prilično agresivne, u modernom švedskom death stilu, i gotovo svaka od njih mogla bi biti potencijalni hit budući da im nipošto ne manjka vrlo dobrih i pamtljivih refrena otpjevanih odličnom kombinacijom clean i growl vokala. Pjesme prilično brzo "ulaze u uho", ali ne postaju dosadne nakon par slušanja jer, iako je glazba u načelu jednostavna, kod svakog slušanja nudi ponešto novih, zanimljivih elemenata iz drugog plana. Gitare su istovremeno oštre i melodične, popraćene inteligentno uklopljenim klavijaturama, a dodatne melodije stvaraju vokali, i to posebno Roland Johansson koji ima vrlo lijep melodični glas. Na albumu ima niz dobrih pjesama: "Blue Eyed Fiend" s odličnom melodijom, laganica "Enclave" koja zbog fenomenalnog refrena može postati pravi metal hit, energična "Denied" koja ponovo ima odličan refren i za koju su snimili spot, obrada "All About Us" od t.A.T.u. koju su odsvirali u death stilu, te žestoka "Unknown Entity", ponovo s catchy refrenom. Ovim albumom Sonic Syndicate je snažno stupio na europsku metal scenu, i to ne samo po svom hit-potencijalu već prvenstveno po kvaliteti koje im definitivno ne fali. (Siniša Baričević)
Talijanski Soul Takers zanimljiva je kreatura utemeljena na pretpostavci da heavy metal predstavlja ni manje ni više nego prirodnu evoluciju klasične glazbe. Tako formulirana, stvar zvuči hiper senzacionalna, no po srijedi je tek još jedan hibrid ova dva žanra, dakle nešto što gledamo i slušamo još od kasnih šezdesetih u manje ili više uspješnim izvedbama i najrazličitijim mogućim tumačenjima. Međutim, tumačenje koje nam nude Soul Takers vrlo je dopadljivo. Ne radi se niti o simfonijsko-gitarističkoj megavirtuoznosti a la Symphony X, niti o pseudo-klasici kojom se često maskira tek nešto ambiciozniji goth, već o intimnoj introspektivi sa jakim koliko i krhkim dionicama na klaviru (bez patetike, vrlo kvalitetno komponirano i odsvirano), koje se neobično lako povezuju sa čistim, gitarističkim heavy metal segmentima, uglavnom preko atmosferičnih, melodičnih sekvenci u kojima posebno važnu ulogu igra još jedan klasičan instrument, odnosno violina. Najbolje od Soul Takersa leži, ipak, u sjajnim klavirima Francesce i Federice Badalini, a treba spomenuti i Dina Brentalija, školovanog vokalista čije interpretacije daju mnogo "safta" cjelokupnom dojmu. Kao ponajbolje momente CD-a možemo izdvojiti "Belied" sa magično-melankoličnom atmosferom i krasnim melodijama na klaviru, "Thin Walls", introvertnu baladu komorne atmosfere koja istodobno, bez mnogo pompoznih elemenata, uspijeva postići istodobno i epski i vrlo osoban ugođaj, zatim melodičnu "The Silent Empire" sa new wave prizvucima i vrlo uspjelom međuigrom muškog i ženskog vokala, te energičnu no još uvijek vrlo višeslojnu i atmosferičnu "Chasing Clouds". U nekoliko riječi, izvrstan album kojeg žanrovska kategorizacija može samo obezvrjeđivati, te koji zavrjeđuje pažnju svakoga kome je mio nešto emotivniji (ali ne i emo, eh!), razrađeniji metal zvuk bogat idejama i aranžmanima, a siromašan praznim cocky poziranjem. (DS)
Sa novim pjevačem, JB-em (Grand Magus), Spiritual Beggars nastavljaju zacrtanim putem - njihov novi album, "On Fire", ostaje vjeran žestokom hard rock zvuku a la Mountain ili, povremeno, Spooky Tooth. Upravo usporedba sa Mountain može neupućenom slušatelju dobro predočiti sound Spiritual Beggarsa - opor, promukao glas, jake distorzije, i sirovi riffovi. Album "On Fire" je, prema očekivanjima, direktan i beskompromisan, sa namjerno nepročišćenom produkcijom, dok klavijature, premda potisnute u drugi plan, prizivaju u sjećanje Jona Lorda iz Deep Purple. Radi se o vrlo kvalitetnom albumu koji je nabijen surovom energijom, sa munjevitim gitarističkim solažama i žestokim ritmovima. Pjesme kao "Fools Gold" ili "The Lunatic Fringe" vjerojatno bi bile hard rock klasici da su objavljene sedamdesetih, ali u današnje doba, uz suženu hard rock publiku, bend će se morati zadovoljiti skromnijim uspjesima, naročito budući da lider Beggarsa, Michael Arnott (gitara), mnogo više pažnje poklanja svojem drugom bendu, Arch Enemy. Usprkos tome, Spiritual Beggars imaju lojalnu vojsku sljedbenika, koju bi album "On Fire" mogao bi i proširiti ukoliko dobije prostora u medijima (a neće). Sve u svemu, Beggarsima visoke ocijene: ako vas zanima hard rock novijeg datuma, teško da ćete naći bolji bend, a "On Fire" u potpunosti potvrđuje njihovu reputaciju. (DS)
Michael Arnott nikada nije sakrivao svoj cilj - "snimiti ultimativan super žestok, melodičan rock album u stilu '70-ih". I, iako poznatiji po radu sa Arch Enemy, od tog cilja ne odustaje: "Demons" je šesti album njegovog side projekta Spiritual Beggars, drugi sa novim pjevačem, JB-em (Grand Magus). Što se promijenilo u odnosu na prethodni, "On Fire"? Ništa. Je li se nešto uopće trebalo mijenjati? Nije. Beggarsi nisu bend od kojeg treba očekivati nešto novo - to je jasno već iz Arnottove izjave s početka teksta - ono čemu se od njih, međutim, treba nadati su žestoki riffovi, prljav, garažni zvuk i jake melodije, a "Demons" to u potpunosti ostvaruje. U usporedbi sa "On Fire", ovaj je album nešto melodičniji, što posebno dolazi do izražaja na pjesmama kao "Treading Water", "Elusive" i "Sleeping With One Eye Open", no ne nedostaje ni ultra žestokih rock himni ("Throwing Your Life Away", "Dying Every Day", ...), a tu su i epske, mid-tempo stvari u kojima bend zvuči sve zrelije ("Through The Halls", "Born To Die", ...), tako da će ovaj album oduševiti će svakog fana starog hard rocka, i prava je šteta što Arnott nema vremena za opsežniju turneju. Kao utjeha za ekstremno mali broj koncerata koje su Beggarsi odsvirali kroz svoju povijest, stiže nam bonus live CD dostupan na Limited edition izdanju ovog albuma. (DS)
Nakon vrlo uspješnog albuma "Snow", progressive rock bend Spock's Beard pretrpio je žestok udarac. Lider benda, Neal Morse napustio je bend i posvetio se solo karijeri. Čovjek koji je označio albume Spock's Bearda svojim vokalima i gitarom, ali i velikim autorskim doprinosom, otišao je na vrhuncu popularnosti grupe, a preostao kvartet otkazao je cijelu turneju za album "Snow" i ozbiljno razmotrio situaciju. Donijeli su smionu odluku - nastaviti bez Neala, ali i bez zamjene za njega; dužnosti su pomalo preraspodijeljene unutar preostale četvorke, a najosjetljiviji dio, vokale, preuzeo je bubnjar Nick D'Virgilio. "Feel Euphoria" ima jak osoban stil zahvaljujući kojem Spock's Beard definitivno izlazi iz sjene poznatih prog velikana '70-ih. Još uvijek se osjećaju određeni utjecaji, ponajviše atonalnosti i disharmonije nalik na King Crimson, ali današnji Spock's Beard više se ne može zamijeniti za bilo koji drugi prog bend. Potpuno su prevazišli sličnosti sa Genesis Petera Gabriela, na koje su mnogi kritičari upozoravali. Album je spoj melodičnog prog rocka usporedivog sa Pink Floyd ("Shining Star") i već navedenih segmenata organiziranog nereda u tradiciji King Crimsona ili, nešto rjeđe, ELP-a. Ipak, Spock's Beard se nije ograničio na reciklažu starog art rocka, već prima i nove utjecaje, elemente metala ("Onomatopeia"), pa čak i funky ritmičnosti. Bend je definitivno otkrio u sebi jedan neobičan ritmički izraz ("Feel Euphoria", "A Guy Named Sid: Intro"), koji povezuje progressive rock sa modernijim electro rockom, iako se bend (za sada) uglavnom drži pravih instrumenata. Tu su i poneki elektro ritmovi, ali u zanemarivoj količini. Spomenuta ritmičnost je na zanimljiv način prebačena u svijet art rocka, pa gubi svoj hi tech prizvuk, ali zadržava pomalo groovy feeling. Česte su i nježne balade, komponirane na pomalo neobičan način, bez mainstream zavodljivosti, ali sa jakom dubokom emotivnosti. Epska "A Guy Named Sid" sastoji se od gotovo svih elemenata koji sačinjavaju ovaj album i nudi dobar presjek trenutnog usmjerenja Spock's Bearda. "Feel Euphoria" ima dodatnu dubinu u vještim i višeznačnim stihovima (I dreamed a journey and left to begin it / I opened my mind but I feel deep down in it - iz "Carry On"). Na CD-u ćete također naći podosta virtuoznih solaža, sa jakim klavijaturama, što će vjerojatno oduševiti ljubitelje starog progressivea. Sve u svemu, i bez Neala Morsea, bend nastavlja u zanimljivom pravcu, i biti će zanimljivo vidjeti koliko daleko mogu otići na svom neobičnom putovanju. Album možete nabaviti i u Limited Edition izdanju, sa bonus pjesmama i besplatnim best of bonus CD-om. (DS)
Star One je novi bend/projekt gitariste Arjena Anthonyija Lucassena (Ayreon) - radi se o progressive/power metalu pod jakim SF utjecajima. Svoj diskografski debi Star One je doživio lani albumom "Space Metal", a nakon turneje o kojoj mnogi govore u superlativima, Lucassen je odlučio objaviti i live zapis, snimljen na koncertu u Rijssenu, Nizozemska. Čest je slučaj da metal bendovi objavljuju koncertne albume bez pravog razloga, a još češće ti albumi predstavljaju samo slabiju varijantu studijskih radova neke grupe. Ovdje nije tako. "Live On Earth", prije svega, ima sjajnu atmosferu. Jasno se osjeća naboj žive svirke, energija dobro raspoloženih muzičara suočenih sa "napaljenom" publikom. Zatim, produkcija je gotovo savršena - što je zaista rijedak slučaj, a osim toga, na pozornici u Rijssenu okupio se impresivan tim; tu su vokali Russel Allen, Damian Wilson, Robert Soeterboeck, Floor & Irene Jansen, klavijaturist Joost van den Broek, pa zatim ritam sekcija koju čine Peter Vink (bas) i Ed Warby (bubnjevi). Zastrašujući popis muzičara - turneja Star Onea je zaista bila nešto što treba zabilježiti na CD-u. Na ovom dvostrukom (!) albumu nalazi se velik broj pjesama sa "Space Metala", ali i dobar presjek prijašnjih Lucassenovih radova, koji dobro funkcioniraju u sklopu sa pjesmama Star Onea. "Live On Earth" je, uz "Skeletons In The Closet" Gamme Ray, live album kojeg svakako treba nabaviti. (DS)
Odlično!!! Definitivno album koji me oduševio. Steel Attack su Šveđani kojima je ovo treći album, a ujedno i album koji će ih postaviti stepenicu više u heavy metal svijetu. Tipičan power metal bend, tipa HammerFall / Nocturnal Rites, koji se s prethodna dva albuma "Where Mankind Fails" i "Fall Into Madness" i nije baš proslavio. Muzika je bila ok, ali pjesme im nisu bile ništa posebno, a ni himnične, što je ipak jedna od glavnih karakteristika svih velikih bendova ovog muzičkog pravca. Doživio sam pozitivan šok kada sam ubacio "Predator of the Empire" u CD player! Steel Attack su napokon snimili fenomenalan album - beskompromisan heavy metal! Od prve do zadnje stvari, album protječe u savršenom ritmu. Melodične gitare, brzi bubnjevi, žestok, ali čist vokal i napokon hitovi! Sve stvari su čista desetka, ali daleko najbolje su "Cursed Land" i "Heavy Metal god", koja je meni izmamila osmjeh od uha do uha! Imam samo jednu rečenicu za ovaj album: to je heavy metal! I stvarno mi je žao što ovakvi bendovi ostaju u sjeni nekih "heavy metal" bendova koji nemaju spoja sa omiljenom nam glazbom. (Vlatko)
Proslavljeni gitarist Steve Howe (Yes, ex-Asia) redovito snima solo albume, a "Elements" bi gotovo mogao biti nazvan i njegovim "obiteljskim" CD-om, s obzirom da su mu u bendu i dva sina - Virgil Howe na klavijaturama i Dylan Howe na bubnjevima. Utjecaj tatine matične grupe Yes jako se osjeća na Virgilu, koji klavijaturama pristupa gotovo identično kao i slavni yesovac Rick Wakeman. S druge strane, Dylan je mnogo slobodniji, i svira rockerski izravno, čak i kada pjesme zadiru duboko u područja jazza. Pa opet, paradoksalno, najsjajniji trenutak albuma pripada upravo (međugeneracijskoj) međuigri između svirački sjajno raspoloženog oca s jedne, i sina Virgila s druge strane, koji na izvrsnoj "The Longing" dosežu visoke standarde koje su u prošlosti postavljali upravo Steve Howe i Rick Wakeman. Sama "The Longing" vrijedna je cijene ovog albuma. A pored nje, tu je još čak petnaest pjesama, u kojima obitelj Howe i ostatak društva neobavezno luta između hard rocka, jazza i, manje više, svih ostalih čovječanstvu poznatih glazbenih pravaca. Album, međutim, nije pretenciozan. Za razliku od ultra-ambicioznih kompozicija Yesa, Howe je ovdje relativno opušten, ostavlja dojam sjajnog muzičara koji se poigrava idejama, bez prevelikih opterećenja i kolosalnih aranžmana, a upravo je to ono što povremeno nedostaje Yesu. Tehnička izvedba albuma je, naravno, neupitna: radi se o glazbenicima koji savršeno poznaju svoje instrumente, iz čega proizlazi impresivan osjećaj lakoće i skladnog manevriranja među različitim stilovima. Za ljubitelje progressive rocka i nepretencioznog jazza, "Elements" je prava investicija. (DS)
Nakon ne baš sjajnog "Infinity" albuma, Stratovarius je uzeo kreativnu pauzu. Pametno. Nakon što su se ispucali kroz razne side-projekte, vraćaju nam se svojim novim studijskim ostvarenjem, "Elements Pt. I". Bez daljnjega, pauza im je dobro došla, jer bend ponovo zvuči svježe i koncentrirano. Većim djelom albuma, Stratovarius se drži tako zvanog happy metala, to jest, daje prednost melodičnim, poletnim pjesmama, dok mračan, "gloomy" metal ostaje u drugom, čak bih rekao - trećem planu. Ipak, za čudo, iznimka od tog pravila stoji kao ponajbolja pjesma na CD-u: "Soul Of A Vagabond", u kojoj bend koristi epsku građu u tradiciji "Heaven And Hell" od Black Sabbatha uz dodatne progressive elemente, kao što je simfonijska podloga - ova kombinacija funkcionira izvrsno i "Soul Of A Vagabond" ima sve što je potrebno da postane svevremenski metal klasik. U sličnom, epskom tonu protječu i "Papillon" i "Elements". Samo ove tri pjesme zajedno zauzimaju gotovo pola sata albuma, a i one same bi bile dovoljan razlog za kupovinu CD-a. Jasno, Stratovarius nije digao ruke niti od brzih, tehnički virtuoznih melodic power pjesama, pa se može reći da album donosi dobru ravnotežu provjerenih vrijednosti i novih elemenata, što nam jamči novo proljeće u karijeri ovog benda. Klavijaturist Jens Johanson je dobio podosta slobode i može se reći da je vrlo prisutan na albumu, što je dobro, jer on svoj prostor koristi odlično, a gotovo operni elementi na navedenim epskim pjesmama sjajno se uklapaju u progressive zvuk klavijatura. Po mnogima, novi Stratovarius je u najboljoj formi još od "Visions" albuma, a poneki kritičar plašljivo natukne zabranjenu pomisao da je "Elements Pt. I" još i bolji od tog klasika. To je prosudba u koju se ja ne bih upuštao, ali bih vam svakako savjetovao da nabavite album i provjerite sami. Ako ništa drugo, zbog moćne epske trijade… (DS)
Posve neočekivano popularni finski power metal bend Stratovarius izdao je novi studijski album. Nakon razdora i raspada benda 2004. godine ovo se činilo nemogućim. Mnogo toga nije štimalo na relacijama bend-fanovi (incident u Španjolskoj, Tolkki proboden nožem), bend-diskografska kuća (problemi oko financiranja i dugovanja novca), te među članovima (prvenstveno nezadovoljstvo ostalih članova Tolkkijevim sve više histeričnim i diktatorskim ponašanjem). Prvo se Timo Kotipelto (vokali) posvetio svojoj solo karijeri, onda se Jens Johansson (klavijature) počeo sve više uključivati u side-projekte i gostovanje u drugim bendovima, Jorg Michael (bubnjevi) se priključio Saxonu i odsvirao bubnjeve na njihovom albumu "Lionheart" i svjetskoj turneji. U bendu su ostali samo Timo Tolkki (gitare) i Jari Kainulainen (bass) koji su pokušali nastaviti dovođenjem stanovite Katriine Wiiale, poznatije kao Miss K., kao vokala. Uskoro se podigla histerija, očekivao se novi Nightwish, ali je sve neslavno propalo. Tolkki je dobio živčani slom te je završio na psihijatriji (šuška se da je htio počiniti i samoubojstvo), a Jari se u međuvremenu oženio. Činilo se kao bezbojan kraj jedne velike i lijepe priče, ali, na iznenađenje svih, nije tako završilo. Uskoro se Tolkki oporavio, a i ostali članovi su opet izrazili želju za okupljanjem. Proizvod svega ovoga je novi album jednostavno nazvan "Stratovarius", na kojemu se nalazi devet pjesama. Prva, ujedno i singl, "Maniac Dance" stilski je više heavy metal, a Timovo pjevanje podsjeća na Davea Mustainea. Druga, nazvana "Fight", vrlo je osvježavajuća i korak naprijed u razvoju benda (očito je da se eksperimentira u slaganju pjesama). Treća, "Just Carry On" je klasična Strato pjesma, ali ipak neklasične produkcije, kao i cijeli novi album. Naime, u pjesmama se osjeća stanovit odmak od uobičajenog Strato sounda. Gitare i bubnjevi su dobili malo nježniju produkciju. Također se eksperimentiralo s zvukom klavijatura koje su nakon dugo vremena opet manje istaknute, a sve je dodatno ''ušminkano'' raznim studijskim efektima. Dakle, produkcija ovog albuma je dostojna bilo kojeg velikog benda. Slijedi "Back To Madness", koja je najuvrnutija stvar na albumu, a u nju je ubačeno čak i operno pjevanje. Nakon nje ide "Gypsy In Me", po meni, najbolja stvar na albumu, koja pokazuje da ovaj bend ima još štošta za reći. Tu je i "Zenith of Power" koja opisuje nacizam i vladavinu Adolfa Hitlera, a svojedobno se podigla prašina oko nje, jer je Tolkki odlučio staviti Hitlerov govor na početak pjesme. Naravno, to se nije dogodilo, ali pažljiviji će slušaoci
primijetiti da je govor ipak zamaskiran na kraju pjesme. "The Land Of Ice And Snow" je domoljubna pjesma koja opisuje Skandinaviju, točnije Finsku i njene ljude. Ovo je, uvjetno rečeno, jedina laganica na inače vrlo agresivnom albumu. Na kraju se nalaze totalno klasične Strato stvari "Leave The Tribe" (vječna prisutnost asocijalne tematike) i "United", koja je, po meni, potkradanje HammerFalla, ali stvar je zakon. Upućena je fanovima i govori o tome kako je sudbina ovog benda da svira za njih i zbog toga su ponovo na okupu. Na albumu nema ni jedna pjesma duža od osam minuta, što je praksa uvedena na posljednjem studijskom albumu ("Elements Pt.2") koji je osjetno lošiji album od ovog. Zapravo, Stratovarius nije bio ovoliko zabavan još tamo od 2000. i "Infinitea". Zamjerke idu na prisutan osjećaj sklepanosti i ubrzanog izdavanja novog albuma,
neoriginalnosti same glazbe (čitaj: nema tu ništa novo osim "Gypsy In Me"), ponavljanja samog sebe (na trenutke kao da slušam stari "Episode"). U svakom slučaju, preporuka za ovaj album ako ste ljubitelj power metala, a ja na kraju mogu reći samo - I love this band. (Mark Steel)
Iza imena Sturmgeist krije se novi side-projekt Corneliusa Jackhellna iz grupe Solefald. Album "Meister Mephisto" inspiriran je Goetheom, a s glazbene strane mogli bi smo ga podijeliti na dvije osnovne struje - dio materijala je himničan, "party-hard" gothic/black metal sa euforičnim ozračjem i jakim ritmovima, dok drugi dio materijala naginje mračnom, ekstremnom metalu sa temama iz germanskih mitova i vikinškom ikonografijom. Produkcija je vrlo moderna, uz podosta elektronike, a Sturmgeist bi se u određenim trenucima mogao opisati i kao ekstremnija varijanta Rammsteina. Međutim, ova začuđujuća kombinacija tulum-raspoloženja s jedne i mračnog, gotovo epskog blacka s druge strane ne uspijeva baš uvijek. Album bi mogao biti i bolje koncipiran, uravnoteženiji... No svejedno, radi se o zanimljivom i pažnje vrijednom projektu. Dakle, preživjet ćete i bez njega, ali ako ga ipak nabavite, mogao bi vas sasvim ugodno iznenaditi. (DS)
Da je "The Odyssey" do sada najžešći album Symphony X-a nema nikakve sumnje, no nema te verbalne najave koja može pripremiti slušatelja na furiozno otvaranje ovog CD-a razornom "Inferno (Unleash The Fire)". Enormno pojačana doza glazbene agresije nošena zaista paklenskom gitarom Michaela Romea odmah nam stavlja na znanje kako bend ovog puta kreće drugačijim smjerom. Klavijature nisu dominantne kao na ranijim albumima, no bez obzira na to "The Odyssey" je i dalje vrlo složena ploča, sa neobičnim izmjenama ritma i zahtjevnim gitarističkim dionicama koje ostaju pod jakim utjecajem klasičnih kompozitora. No, momci iznad svega poentiraju u sjajnim aranžmanima koji bezbolno stapaju ultra-žestoku, ogoljelu metal silovitost sa hiper-kompleksnom, progressive građom. Istina, na završnim pjesmama, "Awakening" i "The Odyssey" (epska 24-minutna naslovna pjesma), klavijature ponovo dobivaju više prostora, a Symphony X sve više podsjeća na progressive rock sedamdesetih pojačan duplim kasama i izrazito žešćim ritmovima; pa ipak, u ukupnoj slici, album apsolutno skreće sa zacrtane staze svojih prethodnika i pronalazi novo usmjerenje te, svakako, novi izazov za Romea i društvo. Kombinirati toliku dozu agresije sa najvišim nivoom klasičarskog, progressive mentaliteta opasan je eksperiment, a bend ovdje polaže taj ispit sa vrlo visokim ocjenama, iako, ponovo - ondje gdje prog elementi posebno dolaze do izražaja, agresija primjetno pada. To na stranu, "The Odyssey" hrabro redizajnira zvuk grupe i otvara im vrlo zanimljive perspektive, te bi mogao biti jedan od ključnih trenutaka u diskografiji Symphony X-a. A pjesme kao "Inferno", "Wicked" ili "Accolade II" jamče da će bend biti na nivou ovog izazova. U svakom slučaju, jedan od najjačih albuma godine, u i izvan prog miljea. (DS)
Dugo očekivani "Paradise Lost" biti će važno poglavlje u diskografiji Symphony X. Dalo se to naslutiti i prije nego je objavljen, s obzirom na značajan glazbeni zaokret sa prethodnog "The Odyssey" (2002), a već prvo preslušavanje novih materijala to i potvrđuje. Naime, "Paradise Lost" donosi nam ultražestok zvuk kakav su momci po prvi puta isprobali na prošloj ploči, ali u ravnomjernoj kombinaciji sa njihovim tradicionalno kompleksnim aranžmanima i klasičarskim harmonijama. Album je na momente toliko nabijen složenim strukturama, hiper-bogatim aranžmanima i, istodobno, sirovom metal žestinom (!) da gotovo zbunjuje slušatelja. U prvom su planu mega-teške gitare tromih riffova, u kontrastu sa superkompleksnim, neo-klasičarskim dionicama alla Ritchie Blackmore ili Yngwie Malmsteen, no tu su istodobno i fluidne, pamtljive melodije (naročito što se tiče vokala), dok izuzetno delikatna postaje uloga klavijatura, koje su na "The Odyssey" naglo izgubile dominantan položaj sa prethodnih albuma. Ovdje Michael Pinnella nastoji pronaći svoju poziciju u novom, žešćem zvuku grupe, gdje razorni ritmovi bubnjara Jasona Rulloa i gitare Michaela Romea postaju ključni element čitave priče. Sjajni Russell Allen dotle još jednom pruža slojevite, moćne vokalne izvedbe i nameće se kao konstanta u turbulentnoj fazi Symphony X, koji na posljednje dvije ploče vrši očiglednu transformaciju zvuka u potrazi za izbalansiranom sintezom razorne energije i progressive mentaliteta, a iznimno su važni i aranžmani koji maestralno objedinjuju raznovrsnost novih materijala. Po tom pitanju, dio zasluga svakako ide i producentu Jensu Bogrenu (Opeth). Na albumu nema očiglednih highlightsa kao kod "The Odyssey" - nekoliko se pjesama svakako izdvaja iz vrlo uravnotežene cjeline, prije svega, prijeteća, mračna "The Serpent’s Kiss", kao i epska "Revelation (Divus Pennae ex Tragoedia)", ali ploča iznad svega gradi dojam u totalu te je s te strane možda i najzaokruženiji rad benda do sada. Možemo, zato, reći da je vrijedilo čekati pet godina, budući da Symphony X nastavlja nizati sjajne albume. Nakon "V: The New Mythology Suite" i "The Odyssey", momci ne samo da održavaju kvalitet, već odbijaju ostati zaključani u shemama, razvijaju se i vode nas na izuzetno zanimljiva glazbena putovanja. Idući njihov CD, nadajmo se, izaći će stoga prije 2010! (DS)
Symphorce, bend Andyija B. Franka (vokal, Brainstorm) i Cédrica "Cede" Duponta (gitara, ex-Freedom Call) već nam sedam godina redovito isporučuje moćne albume - takav je bio prethodni "Twice Second", a takav je sasvim sigurno i novi "Godspeed". Početna ideja ove grupe bila je svirati heavy metal klasičnog formata, no - iako Cede to nikada ne bi priznao - Symphorce je s godinama nadrastao tradicionalne okvire i nerijetko se upuštao u moderniji zvuk razrađenih aranžmana i up-to-date produkcije. Je li to dobro ili loše ovisi o ukusu pojedinog slušatelja, međutim bend je ovoga puta uspio ostvariti upravo ono što i propagira - "Godspeed" je, naime, čisti heavy metal album, izgrađen oko jednostavnih, izravnih pjesama sa mnogo riffova i jakih melodija. Kada tome dodamo i izvrstan vokal Andyija B. Franka koji nas je već razmazio sa Brainstormom, jasno je da se radi o slasnom zalogaju za ljubitelje čistokrvnog heavy metala. No, Symphorce nije samo klon toliko obožavanih osamdesetih - jednostavno, ovaj bend ne zna biti stereotipan, pa tako i na "Godspeed" kombiniraju tradicionalan heavy sa vlastitim, prepoznatljivim zvukom; rezultat toga je ponajbolji do sada objavljen album ove grupe, a i legitiman kandidat za sam vrh ovogodišnje metal produkcije. Između jedanaest novih pjesama posebno se ističu "Everlasting Life" i njen akustičan intro "Forsight", ritmična "No Shelter" koja bi uz pravu priliku mogla osvojiti i mainstream publiku, mid-tempo balada "Nowhere", pa fantastična, epska "Crawling Walls For You"... Hmm, da. Cijeli album. Idi, nađi i kupi. (DS)
Već samom naslovnicom svog novog albuma, "Become Death", Symphorce kao da su željeli naglasiti koliko će ovog puta biti žestoki. A, što se toga tiče, i ime govori mnogo. Istina, ne može se reći da je ekipa "postala death", ali u okvirima modernog, nimalo sladunjavog power zvuka radi se o jednom od razornijih CD-a unatrag nekoliko godina. Symphorce za sobom ima niz izvanrednih albuma, među kojima se naročito ističu dva posljednja, "Twice Second" (2003.) i "Godspeed" (2005). Novi je, "Become Death", međutim, pravo iznenađenje. Još ranije, bend ga je najavio kao svoje najžešće ostvarenje do sada, no - c’mon - koliko je često u prošlosti sama žestina garantirala i kvalitetu? Međutim, uvodna stvar, "Darkness Fills The Skies" jednostavno obara s nogu. Žestoka? Više nego što bi se vjerovalo da heavy/power žanr može podnijeti. Kvalitetna? O, da. Iskreno, ostatak albuma više ne doseže tu udarnu moć, no nekoliko pjesama ostaje opako blizu - "Death Has Come", "Towards The Light", "Ancient Prophecies" i "Lost But Found" posebno. No, kako nije sve u žestini, ploča nam nudi još mnogo poslastica. Fantastična produkcija sa vrlo modernim aranžmanima, ali istodobno u duhu čistokrvnog, nimalo trendy metala, a sve skupa okrunjeno nikad dovoljno nahvaljenim vokalima Andyija B. Francka (Brainstorm). Također, tu je i niz pamtljivih, ne i sweet melodija u najboljoj tradiciji benda ("Inside The Cast"), sjajne solaže ("Death Has Come"), te nekoliko pjesama koje povezuju sve te elemente u vrhunskoj "21st century metal" svetkovini ("In The Hopes And A Dream", "Condemned", izvanredna "No Final Words To Say" i završna "Lies"). Nikako ne treba zaobići ni novitete u vidu sjajno iskorištenih thrash/death utjecaja kod gitara, te očito dobro nam pristiglog novog bubnjara Steffana Theurera (ex-Chinchilla). Symphorce su, dakle, ispunili obećanje, ne zapostavivši pritom kvalitetu i autorsku zrelost u korist puke žestine. Kao što je to bio i "Godspeed" svojedobno, "Become Death" zaslužuje naslov jednog od najboljih albuma na otvaranju godine. (DS)
|
|
|
|
|||
