|
|
|||
|
|||
|
|
Nove recenzije
Slayer: World Painted Blood (Sony Music, 2009.)
Epica: Design Your Universe (Nuclear Blast, 2009.)
Immortal: All Shall Fall (Nuclear Blast, 2009.)
Marduk: Wormwood (Regain Records, 2009.)
Behemoth: Evangelion (Nuclear Blast, 2009.)
Enochian Theory: Evolution - Creatio Ex Nihilio (Anomalousz Music Records, 2009.)
Heaven And Hell: The Devil You Know (Rhino Records, 2009.)
Lacuna Coil: Shallow Life (Century Media, 2009.)
Vomitory: Carnage Euphoria (Metal Blade, 2009.)
Lay Down Rotten: Gospel Of The Wretched (Metal Blade, 2009.)
Static-X: Cult Of Static (Reprise Records, 2009.)
Ektomorf: What Doesn't Kill Me... (AFM Records, 2009.)
Believer: Gabriel (Metal Blade, 2009.)
Candlemass: Death Magic Doom (Nuclear Blast, 2009.)
Razor Of Occam: Homage To Martyrs (Metal Blade, 2009.)
Samael: Above (Nuclear Blast, 2009.)
|
A - B C - F G - J K - O P - S T - Z
Galadriel: From Ashes And Dust
GALADRIEL Galadriel je pomalo podcijenjeni doom/gothic bend iz Slovačke koji bi se svojim novim, četvrtim albumom "From Ashes & Dust" konačno mogao probiti na poziciju koju njihova muzika zaslužuje. Doom/gothic metal Galadriela vrlo je melodičan, sa mnogo klavijatura. Uloga gitara je naglašena, a česte su i duple kase. Album nije spor i melankoličan kao što bi netko možda ironično očekivao od grupe ovog usmjerenja. Što se vokala tiče, izmjenjuju se muški i ženski glas, a oba su prilično kvalitetna. Sve u svemu, jedan vrlo dobar doom/gothic album snimljen bez velike medijske pompe što je možda i njegova prednost. (DS)
Galloglass je njemački epic/power bend velikih potencijala koje nikako da iskoristi. Na svom drugom albumu, "Heavenseeker", ponovo dokazuju nedvojben talent, no stvar još uvijek ostaje u fazi nagovještaja, nikako ne i pravog, pažnje vrijednog sazrijevanja. Prvi i najveći problem na "Heavenseekeru" ostaje totalna dezorijentacija - svaka pjesma zvuči kao da ju je snimio drugi bend, kao da slušamo neku od onih napornih "best of metal" kompilacija na kojima se ne zna tko pije, a tko plaća. Galloglass, naime, nikako ne uspijeva iskristalizirati svoj identitet, nametnuti se prepoznatljivim autorskim potpisom. Tako, na primjer, fantastična pjesma "After Forever" otkriva koliko bi ovaj bend mogao dati u području Skycladovskog folk metala, ali na ostatku albuma više nećemo čuti ništa sličnog. Gotovo kao da je netko tu stvar zabunom ubacio na album. Ostatak materijala uglavnom galopira kroz uobičajene power/epic pejzaže uporno nam potvrđujući da Galloglass ima i tehničkog znanja i energije, ali jednostavno pati od ozbiljnog manjka inspiracije. Najbliže nečemu konkretnom bend dolazi u već spomenutoj "After Forever", te u "Banished From Eternity" i "At The Shadowcross". No, još uvijek, većina pjesama zvuči ili kao Gamma Ray u solidnoj formi ili kao da su ukradene sa nikad objavljenih HammerFall sessiona, i tako od uzora do uzora u beskraj, odnosno do kraja albuma. Slično je i sa cover artworkom - malo uljenih boja, malo kompjuterskog crteža, dakle - čardak ni na nebu ni na zemlji. U stvari, pravo je čudo koliko se bend trudi, a da ne dolazi ni blizu nekom vlastitom identitetu. Što je vrlo žalosno, jer zaista znaju svirati. Zanimljivo, na albumu gostuju Curran Murphy (ex-Nevermore, Annihilator) i Jeff Waters (Annihilator), svaki sa po jednom solažom. I oni su, očigledno, prepoznali potencijale Galloglassa - sada preostaje samo da bend konačno opravda velika očekivanja. (DS)
"Skeletons In The Closet" je novi dupli live album Gamme Ray. U usporedbi sa "Live '95", bend je ovdje promijenio pristup. Na ova dva CD-a nećete naći najveće hitove Gamme Ray, jer frontman Kai Hansen odlučilo je ovoga puta publici ponuditi pomalo zaboravljene klasike iz kataloga grupe. Ta ideja potekla je od fanova, koji su pomogli odrediti koje će pjesme završiti na albumu putem Internet glasovanja. Tako se na "Skeletons In The Closet" umjesto najpoznatijih hitova nalaze manje poznati naslovi, a cijeli projekt jasno pokazuje da Gamma Ray nije bend koji ovisi o nekoliko poznatih pjesma, već može podjednako zagrijati atmosferu i preko nepravedno zaobiđenih snimki. Dobro je zastupljen posljednji studijski album, "No World Order", sa kojeg su izvedene "Heaven Or Hell" (koja i dalje jako podsjeća na "Send Me A Sign" sa "Powerplant"), naslovna pjesma i "Heart Of The Unicorn". Tu je i mali podsjetnik na Hansenove dane sa Helloweenom, pjesma "Victims Of Fate", a od poznatijih naslova ističe se odlična "Heavy Metal Universe". Produkcija je izvrsna, a usprkos kristalno čistom zvuku instrumenata i vokala, očuvan je i live feeling, publika se jasno čuje, pa cjelokupan album ima uravnotežen odnos između kvalitetnog zvuka i sirove energije koncertnog nastupa. Taj dio posla obavio je također bend - miks i mastering potpisuju Kai Hansen & Dirk Schlächter, a produkciju cijeli Gamma Ray. "Skeletons" je snimljen u Barceloni i Strasbourgu, 2002. godine. Jednostavno rečeno, ovaj album je impresivno svjedočanstvo o snazi heavy/power metala u dvadeset prvom stoljeću - uz to, mnoge od ovih pjesama rijetko ćete čuti u live izvedbi, tako da nije u pitanju samo još jedan Gamma Ray live album. (DS)
Novi album Gamme Ray, "Majestic", zanimljiv je spoj standardnog heavy/power zvuka po kome je bend nadaleko poznat i osjetno izravnijeg, "in your face" pristupa, sa više riffova i agresije, a nijansu manje "sweet" melodija i pjevnih refrena. Takva kombinacija funkcionira iznad svih očekivanja - s jedne strane, Gamma Ray djeluje napaljeno kao da im je ovo prvi album, dok s druge strane isijava iskustvom i besprijekornom tehnikom. Rezultat toga je savršeni balans između sirove energije i glazbene "prisebnosti" - iako ne tako tečan i pitak kao "No World Order", "Majestic" je možda i najzreliji album Gamme Ray još od "Land Of The Free". Kao što svi znamo, svaki razgovor o ovom bendu počinje i završava Kaijem Hansenom. A on je na "Majestic" u vrhunskoj formi - već godinama nije pjevao toliko nabrijano i žestoko kao ovdje, a s druge strane, njegov gitaristički rad djeluje zrelije nego ikad. U solažama je srževit i izražajan, dok razorne riffove ispucava lakoćom jednog Ritchie Blackmorea, bez nepotrebnih elaboracija i tehničkog pres*ravanja. Premda ne previše melodiozan, "Majestic" obiluje himničnim, "catchy" elementima - "Blood Religion" se, primjera radi, nameće kao klasik za svaku Gamma Ray kompilaciju, dok furiozna "My Temple" vapi za naelektriziranom koncertnom izvedbom. Tu je i "Revelation", neizbježan epski "grand finale", sa izvanrednim aranžmanom... Sve u svemu, "Majestic" je korak naprijed u diskografiji Gamme Ray, album koji imponira zrelošću i energijom, te obećava nova uzbuđenja u set listi predstojeće turneje. (DS)
Nastavlja se, dakle, niz "sequel" albuma... To je, sada već možemo reći, moda koja u zadnje vrijeme drma metal scenom. Nakon King Diamonda, Queensryche i Helloweena, listi se pridodaju i Gamma Ray, s jednom bitnom razlikom. Njima, naime, takva akrobacija nije bila potrebna. Dok su ostali, naročito Queensryche i Helloween, kroz nastavke svojih najpoznatijih albuma tražili izlazak iz krize, Gamma Ray u krizi nikada niti nije bila. Hansen i društvo imaju za sobom dva izvrsna albuma, "No World Order" i "Majestic", pa već sama ideja o "Land Of The Free II" djeluje kao potez kojim mogu mnogo više izgubiti nego dobiti: neizbježne usporedbe sa "prvim poglavljem" težak su koliko i nepotreban teret, posebno za bend koji nije u "sve ili ništa" situaciji, odnosno, pučkim rječnikom, nije prinuđen spašavati ugroženu karijeru. U tim okolnostima, jasno je da stvari slute na zlo. I zaista, "dvojka" počinje slabašno; uvodne četiri pjesme iz aviona izgledaju kao izfabricirana konstrukcija umjetno stvorena jer se nekome a priori činilo cool raditi nastavak kultnog "Land Of The Free", te kroz tu, prvu trećinu albuma svjedočimo naizgled beskrajnom praznom hodu. I upravo kada svaki iole objektivniji slušatelj polako diže ruke od ovog CD-a, stvari se naglo mijenjaju. Počevši sa razornim, groovy ritmom dobrodošle "Rain" album ustaje iz mrtvih, a sjajni naslovi tjeraju naš skepticizam leđima uz konopce. Ponajbolja u izvrsnom središnjem dijelu "Land Of The Free" vjerojatno je "Empress" sa zaraznim "eighties" klavijaturama, no izuzetno visoko kotiraju i "Leaving Hell", sa Thin Lizzyijevskim vokalom i punokrvnim Gamma Ray refrenima, te epska mid-tempo "Opportunity". Album zatvaraju solidna "Real World", pa moćna (ali na momente previše ambiciozna) rock/metal bomba "Hear Me Calling" i 11-minutna "Insurrection" koja neće razočarati, ali nije all-time classic kakvim je zamišljena (sudeći po dužini, poziciji i pompoznim intonacijama). Na kraju, ostaju nam poprilično kontradiktorni dojmovi, među kojima je najjači onaj logičan: opterećen ulogom "nastavka", "Land Of The Free II" već po defaultu biva lagano razočaranje, a velik broj fillera nikako ne pomaže, te daje naslutiti i da je CD sniman pomalo užurbano ili bez prave selekcije materijala. Sveukupno, pomalo suicidalan potez Gamme Ray koji nipošto ne može biti okarakteriziran kao katastrofa, ali (očekivano) ostaje miljama daleko od originalnog "Land Of The Free"... Ni vrit, ni mimo, dakle, a pitanje koje i dalje najviše zbunjuje, jest: "Pobogu, zašto???". (DS)
Gjallarhorn je norveško/talijanski (!) Viking metal bend u kome glavnu riječ vode Fenrir i Vali (DoomSword). Očekivano, njihov prvi album, "Nordheim", utemeljen je na standardnim utjecajima starosjedioca Viking metala, kao što su Bathory, Falkenbach i Amon Amarth, no bend uspijeva stvoriti vrlo slikovito, gotovo "vizualno" ozračje starih nordijskih mitova. Jasno, dominiraju borbeni ritmovi i himničan vokal, međutim Gjallarhorn povremeno koristi i inteligentne "odmake", istina sramežljivo posežući za tromim, distorziranim doom riffovima i pomalo turobnim intonacijama. Album je uglavnom posvećen časti i slavi Vikinga, ali tu su i nešto manje "slavne" epizode koje se dotiču kraha vikinške kulture, pokrštavanja i sličnih tema. Ovi sitni, ali zamjetni iskoraci iz stereotipa daju bendu dodatnu dimenziju, što u kombinaciji sa sjajno odsviranim elementima klasičnog Viking metala, jamči ugodno slušanje albuma. "Nordheim", dakle, vrijedi istaknuti kao album vrlo pozitivnog dojma. (DS)
Tijekom posljednjih nekoliko godina, u širokoj plejadi sadašnjih i bivših članova Deep Purple, Glenn Hughes nudi nam ponajbolje nove materijale - otkako se "očistio", dobri stari Glenn produktivniji je nego ikada. Kao i kod nekoliko prethodnih albuma, na "First Underground Nuclear Kitchen" važnu ulogu igra bubnjar Chad Smith, dugoročno posuđen iz Red Hot Chili Peppersa. Hughesov težak, funky bas i Smithovi ritmovi izuzetno dobro funkcioniraju zajedno, to nije novost, i mogli bismo reći da se još od "Soul Movera" (2005.) radi o zaštitnom znaku Glennovih solo ploča, no stvar ovog puta posebno dolazi do izražaja s obzirom da "First Underground Nuclear Kitchen" gotovo u potpunosti otresa sa sebe elemente hard rocka i sasvim se prepušta funk/soul zvuku (što jasno sugerira i sam naslov diska, odnosno njegovi "inicijali"). Osim navedenog dvojca, bogatim teksturama ovog albuma iznimno doprinose klavijaturisti Anders Olander i Ed Roth, gitaristi Luis Maldonado, JJ Marsh i George Nastos, te sjajno aranžirane duhačke sekcije. Prva zvijezda CD-a, međutim, u svakom trenutku ostaje sam Hughes; njegove vokalne izvedbe, ma koliko izvan žarišta zbivanja nakon Deep Purple dana, svakako su među najboljima uopće na sceni, a upravo je nevjerojatno kako nakon dugih godina zlouputrebe najtežih droga, njegov glas ne samo da nije nimalo oštećen, već zvuči bolje nego ikada. Od žestokih funk oluja, do hiper-introvertnih soul balada, "First Underground Nuclear Kitchen" donosi nam sve ono po čemu je Glenn poznat, u nimalo retro formi (između ostaloga, on nikada nije zapinjao u okovima prošlosti, i već zbog toga zaslužuje debeli kredit), a naslovi kao "Crave", "Satelite", "We Go To War" ili "Too Late To Save The World" stoje bok uz bok sa bilo čime što je do sada snimio, solo ili kao član Deep Purple, Black Sabbath ili bilo kojeg drugog rock velikana iz njegove jedinstvene biografije. Respect! (DS)
Usprkos tek solidnoj produkciji, i na svom novom albumu, "A Haunting Curse", američki melodic blackeri Goatwhore uspjevaju ostaviti vrlo jak dojam. Neosporno dinamičan, sa sjajnim tajmingom, bend precizno gradi niz zvučnih agresija koje, kao usput, stvaraju i sugestivne, uvjerljive atmosfere – tu se posebno ističu "A Haunting Curse" i "In the Narrow Confines of Defilement", dok "Bloodletting Upon the Cloven Hoof" ostavlja bez daha pukom eksplozivnošću sirove sile gotovo rockerskog riffa. Izdvojiti treba i "Forever Consumed Oblivion", potencijalni highlight albuma, u kojoj Goatwhore efektno prolaze kroz nekoliko transformacija, od vrlo ekspresivnog patosa, preko demonskih growlowa pomalo teatralnog ozračja, do žestoke mid-tempo agresije, sve zajedno ogrnuto suptilno epskim intonacijama - sveukupno gledajući, izražajnost dostojna jednog King Diamonda. Tu i tamo poneko stereotipno rješenje donekle obara konačne ocijene, no album kao cjelina ne ostavlja mnogo prostora za kritike. Moćan, zreo zvuk, jasne vizije i pravilno odmjerena egzekucija za čvrstu četvorku, možda i nešto više; anyway, "A Haunting Curse" neće razočarati. (DS)
Bram Stoker poznat je po svom romanu "Drakula". No, njegova priča "The Lair of the White Worm" nije ni približno toliko slavna. Usprkos tome, vrlo jaka filmska ekipa, predvođena redateljem Kenom Russelom ("Isus Krist Superstar", "Gotik") i glavnim glumcem Hughom Grantom, snimila je svojedobno horror inspiriran baš tom pričom - rezultati su bili katastrofalni. "Bijeli crv", dakle, nikome nije donio sreću, što međutim nije spriječilo God Dethroned da svoj novi album nazovu upravo "The Lair of the White Worm". No, ne radi se o konceptualnom projektu - bijeli crv gmiže samo u naslovnoj pjesmi, ostale su inspirirane mnogo stvarnijim temama: od alkoholizma, preko povijesnih sukoba Nizozemske i Španjolske, pa sve do razmišljanja o biblijskim temama. Album je vrlo žestok, no istodobno i melodiozniji od svojih prethodnika - na trenutke, God Dethroned se primiče sasvim blizu čuvenom melodic death soundu tzv. göthenburške škole. Baš u naslovnoj pjesmi bend podsjeća na najbolje dane In Flamesa ili Dark Tranquillityija, iako naravno u osjetno žešćoj izvedbi. Ta melodioznost potječe, između ostalog, i od novog gitariste Isaaca Delahayea, koji je u bend unio nešto više tehničke snage i glazbene zrelosti. Sam lider grupe, Henri Sattler izbrojao je, primjera radi, solaže - prema njegovim riječima, tu ih je 17, dok ih je na prethodnom albumu, "Into The Lungs Of Hell", kaže on, bilo svega 5. Logično, "The Lair of the White Worm" nije toliko žestok, naročito u usporedbi sa nešto starijim "Ravenous", no ne može se reći niti da je bend previše "usporio". Još uvijek su vrlo žestoki, samo što ovoga puta donose i daleko više melodioznosti. (DS)
Nizozemski majstori death metala snimili su i svoj sedmi smrtni grijeh koji je, ne samo po naslovu, prilično "toksičan", kao što i dolikuje ovom odličnom bandu. Oni koji su slušali God Dethroned znaju što očekivati: brzi death/thrash ponekad s blastbeatovima, riffovi iz Slayer škole i jake melodije. Kod ovog albuma jači je naglasak upravo na melodijama koje su gotovo stalno prisutne, što ni ne iznenađuje budući je u bandu od prošlog albuma odlični gitarist Isaac Delahaye, koji ima izvrstan osjećaj za melodije, a uz to je završio i muzičku akademiju, te svirao u bandovima svih mogućih žanrova. Moglo bi se reći da je "The Toxic Touch" kombinacija prethodnog "The Lair of the White Worm" i njihovog kultnog "Bloody Blasphemy", s većim naglaskom na melodijama i smanjenim udjelom blastbeatova. Stil podsjeća na "Lair" album, iako je nešto sporiji od njega, dok blastbeatovi kao da dolaze direktno s Bloody Blasphemy albuma, odnosno totalno razaraju. Ipak, album je nešto sporiji od God Dethroned prosjeka i više će se sviđati onima kojima su važnije melodije od ultrabrzih grind-death dionica. Neobičan intro kao da je uvršten za "zbunjivanje protivnika" - ima industrial prizvuk i čudan uvodni recital, ali odmah nakon toga treba izdvojiti stvari "Hating Life" i "2014", tipične God Dethroned pjesme koje kombiniraju Slayer rifove, brzinu i melodije, zatim "On Wings of Pestilence" vrlo brzu death stvar s pamtljivim sporijim refrenom, odličan instrumental "Away from Emptiness" koji je prava škola sviranja i soliranja na gitari, te "Macabre World", koja bi savršeno pasala i na "Bloody Blasphemy", posebno po totalno razornom bubnjanju, te koja bi po ugođaju čak mogla "upasti" i na Dimmu Borgirov "Stormblast". Produkcija albuma je najčišća koju su do sad imali, a tematika tekstova spada u tipične death metal tematike, čak i s malo više pesimizma nego inače, pa je naslov zaista s time i usklađen… Zaključno, vrlo dobar album, posebno za ljubitelje death metal melodija. (Siniša Baričević)
Nizozemski death metal majstori Gorefest definitivno su u punom zamahu. Njihov povratnički album "La Muerte" posvuda je zaradio odlične kritike i bend ponovo vratio na sam vrh europske death metal scene, a po svemu sudeći novi "Rise To Ruin" dodatno će ojačati njihovu poziciju - ovaj CD sadrži sve elemente prepoznatljivog Gorefest-zvuka, s time da je svaki od tih elemenata "ekstremiziran": brze death-dionice brže su nego ikad prije u njihovoj karijeri, blastbeatovi još zastupljeniji i brži nego do sada, ali pritom i dalje ima odličnih sporijih dijelova s teškim riffovima, kao što su i melodije moćne i prisutne na čitavoj ploči. Moglo bi se reći da se radi o vjerojatno najžešćem i najbržem Gorefestu do sada, a istovremeno i o jednom od njihovih melodičnijih albuma. Taj kontrast uvijek je predstavljao pravi trademark zvuk ovog benda, a oni sami uvijek su uspješno stapali ta dva "svijeta" u skladnu cjelinu. Ni "Rise To Ruin" nije iznimka - bubnjar Ed Warby još nikad nije svirao brže blastbeatove, Frank Haarthorn i Boudewijn Bonebakker na gitarama prelaze s teških i oštrih riffova na fenomenalne solaže, a poseban touch, naravno, daje karakterističan vokal Jan-Chris De Koeyer koji je svojom karizmom i stilskom definiranošću postao pravi zaštitni znak grupe. Jan-Chris na ovom albumu kroz vrlo oštre i nedvosmislene stihove pjeva o religiji, agresivnoj američkoj politici, globalizaciji i općenito o aktualnoj situaciji u svijetu, i to nevjerojatnom snagom i prodornošću koja se savršeno uklapa u žestoki zvuk i "energičnu" tematiku tekstova. Da je album pravi metak vidljivo je već po uvodnoj "Revolt", koja je odsvirana munjevitom brzinom, a u centralnom dijelu ima odličnu melodičnu solažu. Nadalje, svakako treba spomenuti razornu "The War On Stupidity" koja je prepuna blastbeatova, a nabojem joj je dosta slična "Speak When Spoken To", dok su najposebnije i najmelodičnije "A Question Of Terror" koja oduševljava već svojim uvodom, te "Murder Brigade" sa najboljom solažom na albumu u stilu starih rock legendi (Boudewijn Bonebakker rules!), kao i "Babylon's Whores", najduža od novih pjesama, koja sažima sve što je Gorefest prezentirao na "Rise to Ruin": blastbeatovi, ubrzanja, teški riffovi, melodije - radi se o jednoj od najsloženijih i najboljih pjesama u karijeri Gorefesta. Nizozemski kraljevi death metala potvrdili su, dakle, svoju neupitnu kvalitetu, i to takvom snagom kakvu se može pronaći kod vrlo malog broja death metal bendova na svijetu: "Death to the slumber / And the apathy! / A global war / On stupidity." (Siniša Baričević)
"A New Dawn For The Dead" je značajan korak unaprijed za Gorerotted nakon solidnog "Only Tools And Corpses". Album zvuči kompaktnije, jači je kao cjelina, i nudi daleko više glazbene raznovrsnosti - no, to ne znači da su Gorerotted manje žestoki ili beskompromisni - jednostavno, oni ovdje pristupaju svakoj pjesmi sa izraženijim osjećajem za detalje, predaniji su i koncentriraniji. U bendu više nema drugog vokala, Mr. Gorea, no njegovo odsustvo ne šteti previše ukupnom dojmu, jer Gorerotted se kroz "A New Dawn For The Dead" predstavlja kao uigrana cjelina. Razlog Goreovog odlaska navodno je nedostatak profesionalnog pristupa, i to je ključ cijele priče - ovaj album je vrlo profesionalno odrađen, bez zaigranih "bubni i ostani živ" segmenata kojih je u prošlosti nedvojbeno bilo. Instrumentalno, bend je sazrio, pronalaze pravu mjeru između sirove energije i glazbene ideje. Nešto prljavija produkcija dobro se uklapa u cjelokupan zvuk, stavljajući naglasak na "primitivnu" snagu muzike, uglavnom izgrađenu kroz jake mješavine hardcorea i ekstremnog metala. "A New Dawn For The Dead" je pravi primjer zrelog pristupa glazbenom usmjerenju koje se često opisuje kao "infantilno" i zbog toga u potpunosti zaslužuje pažnju fanova ekstremnog metala sa dobrom idejom i kvalitetnom muzičkom supstancom. (DS)
Gotthard je jedan od onih bendova koji bi, u neko drugo vrijeme, vjerojatno vladali top ljestvicama širom svijeta. Na (njihovu) žalost, hard rock je odavno pao u drugi plan, pa se moraju zadovoljiti statusom superzvijezda u rodnoj Švicarskoj i tek umjerenim uspjehom u ostatku Europe. No, za fanove tradicionalnog hard rocka (negdje na pola puta između sirove snage u stilu Deep Purple i radio friendly aranžmana bliskih Van Halenu ili Whitesnakeu), Gotthard je jedna od najboljih opcija na tržištu. "Made In Switzerland" donosi kolekciju njihovih najvećih hitova u sjajno snimljenim live izvedbama, sa vrlo dobrom produkcijom i odličnom atmosferom. Kao posveta kraljevima ovog žanra, tu je i nekoliko obrada - "Hush" (Deep Purple) i "Immigrant Song" (Led Zeppelin), te osjetno žešća verzija Bob Dylanove "Mighty Quinn", dok se od autorskih pjesama posebno ističu "Dream On", "One Life, One Soul", "Lift U Up", "Anytime, Anywhere", "I Wonder", itd. Album je dostupan i u proširenom izdanju sa istoimenim bonus DVD-om. (DS)
Novi, treći album Guano Apesa ne dominira medijima kao prijašnja dva. Spot "You Can't Stop Me" se baš i ne vidi često na VIVI ili MTV-ju, a ni sam album nije podigao preveliku prašinu. Zašto? Na "Walking On A Thin Line" naći ćete sve standardne elemente koji su proslavili prethodna ostvarenja Guano Apesa - i hard core agresivnost i himnične refrene, poneku baladu ("Kiss The Dawn"), pa i inteligentne aranžmane koji održavaju bend na pola puta od žestokog, sirovog zvuka do pomodnog mainstream nu metala - međutim, album nema pravih hitova: osim spomenute "You Can't Stop Me", nijedna druga pjesma nema većeg radio potencijala, što je, u biti, dobra stvar, jer je cijeli album pomalo ambiciozan, razrađen, gotovo "pametniji" od prijašnjih (u glazbenom smislu). Osim toga, prošle su tri godine od "Don't Give Me Names" (2000), pa je bend na neki način izgubio kontinuitet prisutnosti u medijima, kojeg je između 1998. i 2000. održavao. MTV-jev pad interesa za Apese je jedina loša vijest vezana uz ovaj CD. S glazbene strane, vijesti su uglavnom dobre. Sandra Nasic počinje istraživati svoj vokal, koristi više nijansi glasa, a i ostatak grupe zvuči zrelije. Sve ovo ne znači da su Guano Apes postali progressive bend niti išta slično - oni još uvijek sviraju agresivnu kombinaciju hard corea, nu metala i rocka, samo što na ovom albumu djeluju još malo zrelije. Pjesma "Diokhan", na primjer, gotovo da doseže apokaliptično-mističan sound Patti Smith ili The Doorsa, ali Apesi u njoj ostaju prepoznatljivi, na svoj način drugačiji i od uzora iz prošlosti i od svoje suvremene "konkurencije". I ostatak albuma spretno balansira između direktnog "in your face" riff metala, modernog rocka i hard core utjecaja, uz osjetne prizvuke starijeg rocka, ali i svježeg "radio friendly" nu metala. Ukratko, radi se o jako dobrom CD-u koji ne bi smio razočarati stare fanove Apesa, a mogao bi im pomoći i u stjecanju priznanja od strane zahtjevnijih slušatelja. Dakle, za razliku od Linkin Park i sličnih, oni su pronašli vremena i za korak naprijed u razvoju svog zvuka. (DS)
Tko zna što bi bilo sa progressive rockom da krajem sedamdesetih nije nestao ugušen u vlastitoj hermetičnoj formi, utemeljenoj na pretjerano pompoznim, manijakalno ambicioznim orkestralnim aranžmanima? Da je prog preživio tu krizu samoljubne preambicioznosti, koliko bi daleko otišao u istraživanju neobičnih vizija i začuđujućih glazbenih ideja? Odgovor na ta pitanja možemo naći u novim albumima "starih lavova" koji su, svojedobno, napustili gigantske grupe tipa Genesis ili Yes, pa u sjeni, daleko od velikih pozornica (i velikih novaca) nastavili istraživati bogat svijet nekomercijalne, umjetničke muzike. Jer, dok su veliki bendovi uglavnom plutali između nostalgije i mainstreama, ljudi kao Steve Hackett (ex-Genesis), Bill Bruford (ex-Yes, King Crimson) ili Steve Howe (Yes, ex-Asia) posvetili su se čistoj kreativnosti koja ne mari za trendove. Novi album Stevea Hacketta pokazuje koliko još neistraženih područja postoji u glazbenom svijetu. Gitaristički as Steve svira originalnu kombinaciju... hm... svega što u muzici postoji. "To Watch The Storms" povezuje folk, rock, klasiku, psihodeliju, jazz, orijentalne elemente, pa čak i mazurku (!?), a da pritom cjelokupan album djeluje vrlo kompaktno i jedinstveno, kao nedjeljiva cjelina. Hackett majstorski spaja najrazličitije utjecaje u jedan stil, kojeg možemo nazvati samo - Hackett rock, jer bilo kojim drugim terminom nepravedno bismo ograničavali vrijednost i raznolikost ovog albuma. "To Watch The Storms" je gitaristički album, međutim ne radi se o samoljubnim akrobacijama starog, tehnički potkovanog majstora, nego o impresivnom putovanju egzotičnim glazbenim podnebljima. "Strutton Ground" ili "Rebecca" podsjećaju na renesansne akustične balade, "The Silk Road" se poigrava orijentalnim utjecajima, uz jak naglasak na udaraljkama, dok čudnovata "The Devil Is En Englishman" zvuči kao prvi pravi hit singl progressive rocka još nakon starih uspjeha Asie. Pjesma, jasno ipak neće postati hit, ali samo zbog toga što nitko iz MTV-ja neće obratiti pažnju na novi album starog prdonje. Usprkos tome, ili baš zbog toga, "The Devil Is An Englishman" treba istaknuti ovim putem. Radi se o neobičnoj kombinaciji elektronskih zvukova, jake ritmičke pozadine, klasične melodije i satirično-gotičkog vokala, uz duhovite stihove i sjajnu izvedbu. Pravi mali klasik. U "Mechanical Bride" Hackett se bavi socijalnom tematikom, a pjesma je, u stvari, pametna prerada hita "21st Century Schizoid Man" od King Crimson (ipak, bilo bi fer da je to negdje i spomenuto). U instrumentalnoj centralnoj sekciji, cijeli bend uranja u psihodeličnu solažu s pregršt atonalnosti i disharmonija. Još jedna pozitivna strana albuma je što Hackett ne robuje standardnoj rock formaciji (bas - bubanj - vokal - gitara - klavijature), već kombinira instrumente i aranžmane onako kako to zahtjeva unutarnja energija pojedinih pjesama. On se na zapanjujući način poigrava svojom gitarom - poznato je da za njega velik izazov predstavlja svirati gitarom harmonije koje su u originalu namijenjene drugim instrumentima. Ipak, najjači utjecaj na albumu je nedvojbeno klasična akustična gitara s laganim otklonom prema folku, što ne sprječava Hacketta da povremeno zagrmi žestokim, frenetičnim riffovima u stilu Roberta Frippa (King Crimson). Čitav album prožet je interesantnim stihovima koji podsjećaju na modernu europsku poeziju, negdje između francuske slikovite lirike i ruskog revolucionarnog futurizma, pa sve to ogrnuto očitim engleskim mentalitetom. Ukratko, radi se o pravom, sjajnom progressive albumu koji ne robuje pravilima prog rocka iz sedamdesetih, već istražuje nove vidike i svakako zaslužuje naslov jednog od boljih progressive ostvarenja u novom mileniju. (DS)
Potpuno opravdano, Sammy Hagar još od osamdesetih uživa status rock legende. Popularni Red Rocker, kako ga često zovu, stekao je slavu svojim solo albumima s početka osamdesetih, a visoku poziciju na rock sceni zacementirao je kao pjevač Van Halena. Njegov novi album, "Hallelujah" donosi nam 16 live snimki, među kojima su ravnopravno zastupljeni i solo hitovi, i pjesme Van Halena, a 17-ta pjesma, prema kojoj cijeli album nosi naslov, je novi Hagarov studijski zapis. Album je jako dobar, energičan, sa solidnom produkcijom i nadahnutim izvedbama Crvenog rockera. Očita orijentacija prema žestokom, glasnom rocku pomalo zaglušuje i sputava aranžmane, naročito kod pjesma Van Halena, koje usprkos jakim riffovima u originalu imaju i vrlo jake, artističke aranžmane. Tu je i činjenica da malo koji gitarist može nadomjestiti Eddieja Van Halena, ali u objektivnim okolnostima, Sammy je snimio odličan koncertni album kojem nedostaju samo te dvije stvari; sofisticiraniji aranžmani i Eddie. Nedostatak Edwarda Van Halena je neminovnost, tu se ništa ne može, a što se tih aranžmana tiče, Hagar je imao izbor - ići na energičan rock ili na artističku produkciju koja bi vjerojatno donekle otupjela sirovu snagu pjesma: odabrao je ovo prvo, i većina fanova će to podržati. Tu je i nekoliko jakih balada, koje magično uspijevaju biti slatkaste ali ne i sladunjave. Studijska pjesma "Hallelujah" je prava nagrada za Sammyijeve fanove - izgrađena na moćnom gitarističkom light motivu i jakoj bas liniji, pjesma izvlači iz Hagara snažnu vokalnu izvedbu, a tu je i efektan klavijaturistički solo. "Hallelujah" bi se bez problema uklopila na svaki best of Van Halena, i to joj je dovoljno jak kompliment. Zaključno, preporučio bih ovaj album svima koji vole dobar hard rock kvalitetno odsviran uživo. (DS)
Iako vam ime Hail Of Bullets vjerojatno zvuči novo, lica koja se iza njega kriju svakako to nisu - štoviše, radi se o pravoj maloj supergrupi old school death metala. U igri su, naime, vokal Martin Van Drunen (ex-Pestilence, Asphyx), bubnjar Ed Warby (ex-Gorefest, Ayreon) te trojac iz Thanatosa, Paul Baayens i Stephan Gebedi na gitarama, uz Thea Van Eekelena na basu. Imena koja obećavaju, a fala onoj stvari da velika očekivanja kakva pobuđuju ta i takva udruživanja ovog puta neće ostati iznevjerena. Jer, Hail Of Bullets prava je zvijer tradicionalnog deatha, a njihov prvijenac "...Of Frost And War" poseže duboko u zlatne dane ovog žanra i donosi nam izvrsno odsviran spomenik zvuku kakav su proslavili Bolt Thrower, Autopsy i drugi, uključujući i ponešto od prljavog pristupa na tragu (pre)često u stranu gurnutih Decomposed. Prvo ime albuma svakako je Van Drunen, no ne kao "usamljeni jahač" u prvom planu, već kao frontman savršeno uigrane grupe koja od početka do kraja drži ujednačen, visok standard na putu kroz surove krajolike Staljinovog SSSR-a ("...Of Frost And War" konceptualan je album koji se bavi Hitlerovom invazijom Sovjetskog Saveza). Hail Of Bullets uspijeva maestralno portretirati hladnoću i tragičan debakl njemačke "Operacije Barbarossa" ponajviše na krilima hiper žestokog deatha, no ne bez sluha za poneku dobro ukomponiranu melodiju. Ključni elementi, ipak, ostaju agresivni riffovi i prava growl-fiesta najviše klase, uz ubojitu ritam sekciju za leđima. Ukratko - CD kojeg već sada možemo proglasiti neupitnim klasikom old school deatha novijeg datuma. Tople preporuke... (DS)
Harmony Dies je njemački brutalan death metal bend koji postoji još od 1992. godine. Stjecali su iskustvo brojnim live nastupima, između ostalih i na brojnim underground festivalima u društvu velikih imena kao što su In Flames, Deranged, Vader, Krisiun itd. Njihova je muzika vrlo žestoka i brutalna, sa jakim ritmovima i ekstremnim death vokalom. "Impact" je beskompromisan album, orijentiran prema underground publici, a donekle se može usporediti sa Deicide (naročito vokal). Veliki plus za Harmony Dies je što, bez obzira na brutalnu narav svoje muzike, uspijevaju sačuvati raznolikost i dinamiku, često mijenjaju ritam i vrlo dobro koriste duple kase. Imaju jake riffove koji ponekad gotovo podsjećaju na Black Sabbath iako u ubrzanoj verziji, naravno. Fanovi ekstremnog deatha mogli bi pronaći mnogo dobroga u ovom bendu, a album "Impact" sjajno prezentira njihov glazbeni stil, usprkos nedavnim promjenama u postavi. (DS)
U posljednjih nekoliko godina, Hate Eternal pretrpio je pravi niz teških kušnji; usprkos sjajnim kritikama za album "I, Monarch", unutrašnji problemi i loša financijska situacija doveli su do otkazivanja ugovorenih koncerata i niza promjena u postavi (uključujući smrt bivšeg basiste Jareda Andersona koji je razmatrao povratak u matično jato). Nakon svega, 2008. trebala bi biti godina u kojoj će Erik Rutan i društvo zbiti redove i ostaviti crne dane za sobom. S tehničke strane, preduvjeti su tu: potpisan je ugovor sa Metal Bladeom, a osjetno izmjenjena postava ipak se stabilizirala i djeluje vrlo dobro u varijanti sa dvije gitare. S tehničke strane, "Fury & Flames" ne trpi zamjerke. Rediziajnirani Hate Eternal odlazi korak dalje u dobro potkovanom, furioznom death metal masakru abnormalnih ritmova (Alex Webster na basu i Jade Simonetto na bubnjevima obavljaju zaista dobar posao), dok Rutan djeluje brutalnije nego ikad, kako po pitanju riffova, tako i kod sirovih, demonskih growlowa, a Shaun Kelley dobro se uklapa u igru kao druga gitara. Problem je, povremeno, u paradoksalnoj činjenici što bend toliko dobro funkcionira sa tehničke strane, te je toliko agresivan, da ne ostaje prostora za ništa osim pomalo besciljnih death eksplozija kojima manjka osobnosti, smjera i - apsurdno - emocije. Može zvučati suludo, ali... Ako bismo imali priliku usporediti masakr koji za sobom ostavljaju Jack Trbosjek i kakav pobješnjeli dobreman, razlika je vrlo vjerojatno očigledna: jedan se ističe sistematskom, preciznom, i na neki bolesno perverzan način estetskom koljačinom, dok drugi jednostavno (i neurotično) trga dok mu ne do*izdi. To je ono što se nerijetko događa sa "Fury & Flames". Album kao da nije podjeljen na pjesme, već nam donosi fragmente nepovezanog i neorganiziranog klanja koje nakon niza slušanja ne ostavlja nikakav osjećaj cjeline, usmjerenog gnjeva, razrađene ideje, niti ičega sličnog... tek "mi smo najagresivniji, najglasniji, najbrži, najbrutalniji jebeni bend na svijetu" izd*kavanje. Bravo, jeste. I što sad? Što je pjesnik htio reći, osim da zna zanat? To i nije bilo upitno. Od benda s takvim potencijalom ipak očekujemo više. (DS)
The Danish Dynamite is back! Neumorni death/thrasheri iz Aarhusa vraćaju se s petim albumom u sedam godina (!) koji ih uzdiže i učvršćuje među najboljim bendovima ovog žanra uopće. Ono što je oduvijek činilo srž Hatespherea su riffovi, energija i zabava, a ti elementi na ovom se albumu ponovo osjećaju punom snagom. Gitaristi Peter Lyse Hansen ("Pepe") i Henrik Bastrup Jacobsen ("Heinz") pokazuju veliku maštovitost usprkos tome što je "manevarski prostor" u death/thrashu relativno uzak, pa se sada zaista može reći da su stvorili karakteristične Hatesphere-riffove, koji imaju zajedničkih crta s onima od Slayera ili The Haunted, ali i određenu "dodanu vrijednost", vlastiti karakter. Njihovi riffovi jednostavno razvaljuju, i to već od uvodne pjesme "Lies And Deceit" koja je odsvirana super-brzo i kirurški precizno. "Damned Below Judas" nudi nam još jače razaranje i ugodno iznenađenje: vokal Jacob Bredahl zvuči kao Glen Benton, uz pratnju lavine thrash-riffova, brzog ritma i sjajnog bubnjanja (Anders Gyldenøhr rules!). "Drinking With The King Of The Dead" je odlična pjesma u neobičnom stilu, naime, zvuči kao da Hatesphere dolaze iz New Orleansa, a ne sa sjevera Europe. "Forever War" već po nazivu najavljuje pravi thrash uragan i sigurno će biti jedan od koncertnih hitova benda, a isto vrijedi i za pjesmu "Floating", dok "Let Them Hate" ima ubrzani srednji tempo i dobar pamtljivi refren, pa stoga i dobre šanse da se često pojavljuje na koncertima. I ostale pjesme na albumu su zaista odlične, a Hatesphere se potvrđuje kao uhodana ekipa talentiranih metal manijaka koja, čini se, ne može izdati loš, ni prosječan album. "Serpent Smiles And Killer Eyes" je, naravno, pun energije čak i u najsporijoj pjesmi, a svoju strast bend nam je dokazao više puta i na koncertima koje su odsvirali u Hrvatskoj ili okolnim zemljama. Death till Thrash, Thrash till Death!!! (Siniša Baričević)
Hearse je bend Johana Liive, bivšeg pjevača Arch Enemyija. Očekivano, radi se o pravom primjeru Göthenburške scene melodic / death metala - moćni riffovi, jake melodije, sirov detah vokal i sjajni ritmovi. Usprkos velikim uspjesima Arch Enemyija, rekao bih da, glazbeno, Hearse ne zaostaje previše za njima. Pjesme su vrlo dobre, vokal razara, uz vrlo prepoznatljiv, osoban stil. Muzika je žestoka i dinamična, a istodobno raznolika, što nije tako čest slučaj kod većine bendova u ovom žanru. Hearse koristi dosta heavy metal elemenata, ponajviše u melodijama i gitarističkim solažama, a u paru sa Liiveovim agresivnim vokalom, kombinacija zvuči vrlo dobro. Kao i kod drugih melodic death bendova, ritmovi su priča za sebe, moćna pokretačka energija iza većine pjesama. Za ljubitelje At The Gates stila metala, Hearse bi mogao biti vrlo ugodo iznenađenje… (DS)
Nakon albuma "The Dark Ride", Helloween je pretrpio niz unutarnjih problema - počelo je kada se Michael Weikath javno požalio na glazbeno usmjerenje kojim bend kroči (jer, prema njegovom mišljenju, pjesme su postale previše mračne i depresivne), pa je nedugo potom, čvrstim nastupom, preuzeo stvari u svoje ruke. Nakon toga, bubnjar Uli Kusch i gitarist Roland Grapow pristojno su udaljeni iz benda zbog manjka koncentracije (momci su se, ako je vjerovati Weikathu, zanijeli solo projektima). Doveden je novi bubnjar, Mark Cross, koji je ubrzo obolio i povukao se, dok je Grapowa naslijedio Sascha Gerstner (ex-Freedom Call), a umjesto Crossa uskočio je čuveni Mikkey Dee (Motörhead). U ovoj postavi snimljen je album sa jasnom misijom - vratiti Helloween u vode jednostavnijeg, pozitivnijeg metala. Na žalost, tom odlukom, uzlazna putanja grupe koja je započela još na "Master Of The Rings" (1994.) - završava. Problem, međutim, nije u jednostavnosti novih pjesama - takve su bile i one na legendarnom "Walls Of Jericho" (1985.) i mnogim drugim kultnim izdanjima grupe, no "Rabbit Don't Come Easy" jednostavno predstavlja pokušaj da se napravi nešto nalik žestokim, prvim albumima Helloweena koji su osamdesetih nastali u sklopu prirodne evolucije benda, a vraćati se u tu fazu nakon svega što se dogodilo u međuvremenu baš i nema smisla, pogotovo budući da "Rabbit" nije ni iz daleka uspio pogoditi atmosferu tih albuma, već se gubi u stupidnim happy metal nabrajalicama bez energije i jasnog pravca. Znakovito je i to da niti jednu pjesmu nisu napisala dva ili više člana benda zajedno, a kao kuriozitet stoji i činjenica da jedna od najboljih pjesama na albumu, "Open Your Life" nosi potpis novaka Gerstnera. Čovjek je došao iz osjetno manjeg benda, međutim trenutno djeluje kao najviše inspiriran član Helloweena, što je možda i logično budući da mu motivacija nedvojbeno skače nebu pod oblake. Dobro funkcioniraju i "Liar", te još jedna Gerstnerova stvar, "Sun For The World", no najbolji je trenutak albuma Derisova balada (!) "Don’t Stop Being Crazy". Sve ostalo tetura na tragu tragičnog singla "Just A Little Sign" i pretvara album u jedan od najlošijih trenutaka duge karijere Helloweena... Na žalost, jer grupa je proteklih godina redovito snimala remek-djela power metala. (DS)
Kao i King Diamond sa "Abigail II: The Revenge", Helloween su zakoračili u vrlo opasno područje odlukom da snime nastavak legendarnih "Keeper Of The Seven Keys I & II". U pitanju je zadatak koji ne može biti lagan, pogotovo ne u ovom trenutku... Naime, u odnosu na zlatno doba Helloweena u postavi su samo dva ista člana - Weikath (gitara) i Grosskopf (bas). Imajući na umu da je većinu materijala sa izvornih "Keepera" napisao Kai Hansen (sada u Gamma Ray), dok je vokale tada maestralno odradio Michael Kiske (trenutno frontman Pink Cream 69), logično je zapitati se - koliko može novi, treći "Keeper" imati veze sa "originalima"? Dodamo li tome i činjenicu da su prethodnim CD-om, "Rabbit Don't Come Easy", Helloween dotakli dno, jasno je da nema previše razloga za optimizam. Kome to nije dovoljno za depresiju, evo još razloga: "Kada sam prvi puta čuo da snimaju Keeper part III, pomislio sam: O, neee!" (Hansen). Zaista, bez Hansena i Kiskea... Težak zadatak. Pored toga, vrijeme (i glazba) su se promijenili, Helloween je miljama daleko od zvuka sa kraja osamdesetih i sve se više čini da nastavkom "Keepera" bend sebi čini medvjeđu uslugu. Očekivanja su, naravno, ogromna, a kritičari bruse noževe s podsmjehom... Svi preduvjeti za blamažu su tu, a za ono suprotno, za glazbeni trijumf, Helloween bi morao snimiti zaista izuzetno kvalitetan album, daleko kvalitetniji od bilo čega što su napravili zadnjih godina. Stoga, je "Keeper Of The Seven Keys - The Legacy" dočekan u izuzetno nepovoljnoj poziciji. A nepovoljan je i krajnji rezultat - album. Istina, nije loš, niti je nešto posebno, nema naročito dobrih pjesama, niti naročitih promašaja (na stranu jeziv singl "Mrs. God")... Mlaka juha, dakle. A gore od toga ne može: čak bi i kolosalan debakl bolje izgledao, jer za "katastrofu" potrebno je barem pokušati nešto posebno, pa ne uspjeti. No ovako, Helloween nam pruža gotovo sat i pol ničega, isprazne power masturbacije bez glave i repa. Ukratko - ziheraški odrađen CD kojem očajnički nedostaje inspiracije. Album, doduše, počinje obećavajuće, no uvodna "The King For 1,000 Years" funkcionira samo u početnih nekoliko minuta (od ukupno 13:54 koliko traje). Sredinom pjesme, bend počinje (pre)ambiciozno kombinirati sve i svašta, valjda kako bi pokazao svu svoju raskoš, što rezultira totalnom dezorijentacijom bez pravog glazbenog usmjerenja. Potom slijedi nekoliko ni loših ni dobrih pjesama, među kojima prednjači solidna "Pleasure Drone", pa novi nizak udarac - singl "Mrs. God", vjerojatno najlošije tri minute koje je bend ikada zabilježio na vrpci, stupidna imitacija "Dr. Stein" koja bi iskakala kao posebno loša čak i na opskurnom "Chameleon" albumu. Prvi CD (jer radi se o duplom albumu), zatvara "Silent Rain", još jedna "čardak ni na nebu ni na zemlji" stvar koja pojačava dojam bolne prosječnosti i totalnog sivila. S gorčinom, na red dolazi CD2 (koji odmah budi sumnju neobjašnjivo tupavim naslovima kao što su "Shade In The Shadow" (???) ili "Get It Up"). No, dašak nade ipak pruža uvodna "Occasion Avenue", vrlo dobra epic power stvar sa ponekim modernijim utjecajem i zanimljivim izmjenama ozračja. Treba spomenuti i Grosskopfov manijakalan rad na basu koji daje pečat cijelom albumu, a na "Occasion Avenue" posebno dolazi do izražaja, kao i inteligentno ukomponirani zborovi. Slijedi "Light The Universe" (duet sa Candice Night) - klasična pop balada, ni po čemu posebna, ni u pozitivnom ni u negativnom smislu, balada sa kojom se moglo (i moralo) napraviti više, budući da vokali Night i Derisa vrlo dobro funkcioniraju zajedno, možda i bolje od očekivanja. "Do You Know What You're Fighting For" (konačno) pruža pravi Helloween zvuk - jednostavno, žestoko, sa jakim melodijama i odličnim vokalnim linijama. Na žalost, radi se o labuđem pjevu, jer iduće stvari vraćaju se kolotečini sa prvog CD-a: isprazno, monotono, s tek povremenim bljeskovima inspiracije, no u gro planu ostaje bolna prosječnost (koju najbolje oslikava potpuno promašeni glam rock spin-off "Get It Up"). Na kraju ostaje potpuno nejasno zašto je album uopće doveden u vezu sa "Keeperima" i zašto je rastegnut preko dva diska, budući da bi u kraćoj verziji bio osjetno bolji, a ovako trpi od cijele hrpe fillera. "The Legacy" tako pada kao žrtva vlastite ambicioznosti; jer logično je da će, ako nešto nazovete "Keeper III", prva usporedba biti sa "Keeperima I i II", a u odnosu na njih, "trojka" teško uopće može stati u istu rečenicu. Ako je, k tome, stvar razvučena na dva CD-a, a objektivne kvalitete ima eventualno za jedan, zaključak se nameće: promašaj. U kontekstu vrlo slabog "Rabbit Don't Come Easy", sa još jednim neuspjehom, a "Keeper III" jest neuspjeh, Helloween definitivno ulazi u krizu iz koje će se teško izvući. (DS)
Bilo je i vrijeme...! Nakon brojnih izmjena u postavi i dva glazbeno siromašna albuma, Helloween konačno postiže pravu formu. Činilo se da bi "Keeper Of The Seven Keys III: The Legacy" mogao postati njihovim epitafom, no "Gambling With The Devil" čudesno je uskrsnuće "otpisanih". Prije svega, momci su, čini se, digli ruke od promašene politike povratka zvuku kakav je za njih savršeno funkcionirao prije dvadeset godina, sa Kai Hansenom u redateljskoj fotelji, ali danas, sa aktualnom postavom i svime onime što se u međuvremenu dogodilo, pretvara Helloween tek u jadnu parodiju nekad velikog benda. "Just A Little Sign", "Mrs. God" i slične karikature, dakle, odlaze u ropotarnicu povijesti, a "tikvani" nam se vraćaju u neočekivano brzoj, žestokoj varijanti koja na momente doseže sirovu snagu Judas Priesta iz "Painkiller" faze, te munjevito vraća povjerenje u Helloween dvadeset i prvog stoljeća. Uvodna i ujedno jedna od najboljih pjesama na albumu, "Kill It", jasno zacrtava smjer novog CD-a: brzi ritmovi, oštre, rezonantne gitare i visoki, screaming vokali, sa pjevnim (ali osjetno manje "happy hippo") melodijama i jakim refrenima, eksplozivnim solažama te, što je najbitnije, jasnim smjerom i definiranim konstrukcijama pjesama (čega je naročito na "Keeper Of The Seven Keys III: The Legacy" patološki manjkalo). "Gambling With The Devil" nije remek-djelo, niti se objektivno može mjeriti sa "Master Of The Rings", "The Time Of The Oath" ili "Better Than Raw" (govoreći samo o "Deris-fazi" njihove diskografije), ali radi se o dobrom albumu, o CD-u koji odražava ideju i stilski koncept, te time vraća povjerenje u Helloween. Istodobno, filler pjesme nisu sasvim iskorijenjene, niti je ploča savršeno uravnotežena - jasno to demonstrira, primjera radi, "The Saints", koja je jednostavno previše rastegnuta, pa umjesto sjajne 4-minutne bombe postaje prosječni 7-minutni power ep. Singl "As Long As I Fall" nije tečan niti poseban kao "If I Could Fly" ili "I Can", no ima glavu i rep, a "Paint A New World", sa nabrijanim ritmom, hiper-jakim nabojem energije i fantastičnim solažama podsjeća na onaj bend koji je svojedobno potpisao "Midnight Sun", "Revelations", i druge naslove sličnog tona. "Final Fortune" je, pak, klasična Helloween himna, bez kakve niti jedan njihov album ne bi bio potpun, a ova je usto i jedna od boljih, dok već slijedeća, "The Bells Of The Seven Hells", vješto spaja taj isti himnični ton sa vrlo žestokim segmentima i brojnim izmjenama ritma i tempa, uz razorne, gotovo thrashy riffove u završnici, prije završne repeticije refrena. "Fallen To Pieces" vrlo je zanimljiva power balada sa donekle prenapuhanom "la-la-la" dionicom u središnjem dijelu, no u cjelini svakako zapažena, a kao jedna od boljih pjesama na albumu ističe se i "I.M.E.", sjajna kombinacija "eighties" sounda i modernijih power elemenata, kao i epska, up-tempo "Heaven Tells No Lies" kojom CD završava. U međuvremenu, "Dreambound" prolazi poprilično nezapaženo, a neizbježna tragedija tipa "Across The Nations" sa "The Dark Ride" ili već spomenute "Mrs. God", ovog puta nosi naslov "Can Do It" - kada bi momci prestali pokušavati snimiti novi "Mr. Stein", svima bi učinili veliku uslugu, no s obzirom na zaista visok nivo ovog albuma, jedan krivi korak nećemo im previše zamjeriti. Zaključak? Iako "Gambling With The Devil" nije antološko ostvarenje, svakako je klasičan Helloween, te samim time jedno od boljih power izdanja u 2007. godini. Svi oni elementi za kojima smo kmečali u vrijeme "Rabbit Don’t Come Easy" i "Keeper III" ponovo su tu, a sve ono što je na navedenim albumima iritiralo do pakla i nazad, ovdje biva svedeno na minimum, a posebno treba izdvojiti fenomenalne gitare dvojca Weikath/Gerstner, te ponajbolje Derisove vokale od "Better Than Raw" na ovamo. Pored toga, kockanje s vragom pruža i nekoliko pjesama za svaki best of grupe, iznad svega "Kill It", "Paint A New World", "The Bells Of The Seven Hells", "I.M.E." ili "Heaven Tells No Lies", no niti "As Long As I Fall" i "Final Fortune" ne ostaju daleko odatle. Kako god, mnogo više nego što se dalo očekivati i sasvim dovoljno kao najbolji poklon za ovogodišnju Noć vještica... Welcome back in the game, pumpkins! (DS)
Finski glam gothic rockeri (love metalci?) imaju novi album. Na njemu ćemo naći sve što očekujemo - od klasične "To cry is to know that you`re alive" Valove poetike, lijepih melodija, čvrstih ali i treperavih gitara. Nema tu puno filozofije, "Love metal" je dostojan nastavak prethodna tri albuma - sasvim solidna zbirka hitova uz sve bolju svirku i produkciju, Valov glas je i dalje romantično-kulerski, glazba sve više bježi od gothica ka rocku i popu, neke stvari ulaze odmah u uho, neke nakon više slušanja, kako to obično ide. Prva stvar - "Burried alive by love" - nastoji opravdati izjavu kako će ovaj album biti rockerskiji od prethodnog. Tu je i Gasovo specifično udaranje bubnjeva. Obratiti posebno pažnju na "Beyond Redemption" i "Endless dark". Album opet dolazi u dvije varijante - obična, no luksuzno opremljena sa zlatnim heartagramom (da mi je vidjeti tko će uspjeti iskopirati ovaj cover!) i digipack limited edition sa bonus pjesmom "Love`s requiem". Nemojte se zeznuti pa kupiti obično izdanje jer je cijena ista, a i limited izdanje nije baš limited - ima ih... Na oba CD-a je i spot "Funeral of Hearts", na žalost u nekvalitetnom Quicktime.mov formatu. (Antracit)
Iako se ne radi o prvom DVD izdanju spotova grupe HIM, "Love Metal Archives Vol. 1" predstavlja do sada najbogatije takvo izdanje. U oko 300 minuta materijala nalaze se skoro svi spotovi, mnoštvo live izvedbi kao i slike i biografije grupe iz razdoblja izlaska svakog pojedinog albuma. S tehničke strane, posao je odrađen vrhunski. Sve, od dizajna omota do DVD menija, pokazuje da je riječ o brižljivo pripremljenom izdanju koje sadrži ponešto za svakoga. Za fanove, tu je materijal po prvi put dostupan na DVD-u : prva (finska) verzija spota za "Wicked Game", live izvedbe obrada "Rebel Yell" i "Hand of Doom", dio pjesama iz nastupa u emisiji "VIVA Overdrive". Za one koji HIM poznaju samo preko njihovog zadnjeg "best of" izdanja, kao i one koji ih uopće ne poznaju, ovo izdanje je odlično za upoznavanje s cjelokupnom karijerom grupe. Dojam je da se s ovakvim izborom live materijala nastojalo zadovoljiti najširu moguću publiku. Odabir je gotovo potpuno ujednačen po albumima, a neke pjesme imaju i po dvije live verzije. Najveća kritika koja se može uputiti ovom DVD-u je nepotpunost. Naime, nedostaju najmanje dva spota: finska verzija "Gone With The Sin" kao i prva verzija "Join me". Umjesto više različitih live izvedbi pojedine pjesme na DVD se moglo uvrstiti manje poznate pjesme ili više obrada, kao i cijeli "HIM at VIVA Overdrive" ili cjelovitu snimku nekog od novogodišnjih koncerata u "Tavastia" klubu. Nadajmo se da "vol. 1" u nazivu DVD-a znači da će biti prilike za ispravljanje ovih nesavršenosti na nekom budućem izdanju. Kao i uvijek kada je riječ o grupi HIM, postoji i "Limited Edition" izdanje koje sadrži dodatni DVD, prigodno nazvan "HIM vs. BAM". Na njemu se nalaze dokumentarci o snimanju spotova koje je režirao Bam Margera (poznatiji po pojavljivanju u MTV serijalima"Jackass" i "Viva la Bam") kao i dodatni promotivni materijali. To je odlična stvar za kolekcionare, kao i za ljubitelje lika i djela gospodina Margere. Svi ostali mogu biti zadovoljni i sa nešto jeftinijim "običnim" izdanjem. (Pozl1tivac)
"Venus Doom" novi je album finskih goth-dark metalaca HIM, a u isto vrijeme predstavlja i nevjerojatno, neočekivano iznenađenje. Malo tko bi bio pomislio da će nakon "Dark Light", koji je bio prilično usmjeren prema pop zvuku, bend izaći s ovakvim CD-om, itekako "metalnim" za njihove standarde, koji najizravnije podsjeća na odličan prvijenac grupe, "Greatest Lovesongs, vol. 666". Album počinje zvukom šibice koja pali cigaretu (kao što Ville Valo radi na svakom koncertu) i to je već prva naznaka da će ozračja biti zadimljena i mračna, odnosno puno mračnija nego što su nas navikli svojim zadnjim uradcima. "Venus Doom" je kombinacija uobičajenog HIM-ovog easy-listening kvalitetnog dark sounda i doom metala (!), pa naziv albuma uopće nije slučajan. Uz uobičajenu tematiku tekstova, dobre melodije i super pamtljive refrene, koji su oduvijek bili karakteristični za ovaj bend, gotovo svaka pjesma ima relativno dugačke dijelove u kojima glavnu riječ preuzima pravi, prvoklasni doom i to onakav kakav su zamislili i kakav sviraju njegovi stvoritelji Black Sabbath i Candlemass. To je vrlo lako primijeti, jer se gitara iz svog klasičnog HIM-zvuka pretvara u pravi prljavi dekadentni instrument koji ocrtava mrak i depresiju; to je gitara u pravom doom smislu, spora, bolesna i moćna, s teškim riffovima koji režu kroz mračnu i "zadimljenu" atmosferu ovog albuma. Budući da je tematika HIM-ovih CD-a najčešće pesimistična, konačno je ovdje pronašla i idealni muzički izražaj, odlično uklopljen u pjesme koje su svejedno ipak zadržale svoj komercijalni potencijal i sve glavne karakteristike benda. To sigurno nije bio lako postići, ali HIM je ovog puta definitivno uspio: "Love In Cold Blood" i "Passion's Killing Floor" su totalni hitovi s dobrim refrenima, ali svaka sadrži i doom dio koji još više naglašava pesimističko raspoloženje, "Kiss Of Dawn" je još veći hit, opet s doom nabojem i odličnim sporim refrenom, a "Bleed Well" je najveći hit albuma, ima poletni tempo, sjajan refren i, još jednom, neizostavne mračne doom elemente. Doom je još više naglašen u završnoj "Cyanide Sun" koja je spora i depresivna, te u najdužoj pjesmi na albumu, "Sleepwalking Past Hope" koja svojim promjenama tempa i ugođaja izdaleka podsjeća na Candlemassovu himnu "At The Gallows End". Ne samo zbog povratka na žešći i metalniji zvuk, nego i zbog visoke kvalitete pjesama, "Venus Doom" je ispao zaista dobro, a HIM dokazuje da itekako još ima odličnih "asova u rukavu". (Siniša Baričević)
Talijanski Holy Martyr jedan je od onih bendova kojima se isplatilo vjerovati u sebe. Nakon više od deset godina na underground sceni, sa nekoliko demoa i EP-ja izdanih o vlastitom trošku, konačno su pronašli diskografsku kuću koja je stala iza njih, odnosno talijanski Dragonheart Records, inače gotovo pa isključivo specijaliziran za power/heavy metal izdanja. To svakako pruža dobru polaznu točku za Holy Martyr, čiji se zvuk većim dijelom oslanja na klasičan NWOBHM sa epic elementima i podosta Manowar utjecaja. Himnični vokali, tromi, borbeni riffovi i (uzaludno) spominjanje ovih i onih bogova, dakle, izbijaju iz svake pore njihovog debi albuma, "Still At War". Šalu na stranu, momci nisu loši, no na pretrpanoj će heavy/power sceni teško doći do zraka - konkurencija je prejaka i, iznad svega, previše brojna, a njihovom muzikom provlači se previše predvidljive patetike i jednako predvidljivih šablona. Album nije loš nego jednostavno nije dovoljno dobar - malo koga bi razočarao, međutim još će teže nekoga oduševiti. Najgora moguća varijanta, dakle: Holy Martyr spadaju u onu sivu zonu bendova koji se ne ističu ni po dobrom, ni po lošem, već ostaju korak prekratki u utrci sa sijaset drugih, slično intoniranih imena. U potrazi sa pozitivnim stranama, vrijedi istaći određenu konzistenciju pjesama, koje imaju jasno usmjerenje i poprilično kompaktan sound, kao što spomenuti treba i ujednačenost materijala, pa bi momci, uz jednaku upornost kojom su čitavo desetljeće ganjali prvi ugovor, isto tako mogli doći i do određene baze fanova. No, "Still At War" sam po sebi za to neće biti dovoljan. (DS)
Već i poslovični vrapci na granama znaju koliko je talijanima drag heavy/power metal, i to baš onaj najklasičniji moguć, bez inovacija, odnosno izgrađen na ravnomjernoj kombinaciji monolitnih ritmova, oštrih riffova i himničnih melodija, a začinjen retro idejama o macho ratnicima, časti, viteštvu i tako dalje, i tako bliže. Holy Martyr, relativno svjež izdanak nove power generacije, najbolji je argument ovoj tvrdnji. Bez ikakvih iskoraka ili lutanja, ekipa slijedi staze koje su dvadesetak i kusur godina ranije zacrtali Manowar, Virgin Steele i njima slični, te nam kao svoj drugi album nudi hram obožavanja heavy/poweru u najtradicionalnijoj mogućoj formi. Dakle, spremni su za odstrijel kao glineni golubovi – malo ironije, malo podsmijeha, i doviđenja. Međutim, Holy Martyr, čiji prethodni CD nije ponudio previše uzbuđenja, već samo ujednačeno preživanje uvijek istih stereotipa, ovdje postaje nešto interesantniji. "Hellenic Warrior Spirit" ne temelji se samo i isključivo na ujednačenosti, već donosi i nekoliko zaista dobrih, dinamičnih pjesama, pravih malih "highlightsa", sa kvalitetno interpretiranim pathosom i vrlo uvjerljivim izvedbama ("Lakedaimon", "Hellenic Valour", "Kamari, Andreia, Polemos"), uz vrlo zgodne instrumentale "H’Tan H’Epi Tas" i neobičnu, skoro pa doom/power "Molon Labe". Naravno, bend još uvijek korača kroz ista odavno istražena i odsvirana šipražja, uz poneki patetičan ton previše, no – prihvatimo li njihovo žanrovsko određenje kao dogmu – počinje biti poprilično uvjerljiv. Power je to što jest i upravo nam je zbog toga drag (ili nije), a Holy Martyr napreduju do one točke kada ih, unutar tog stilskog okvira, treba početi uzimati za ozbiljno. Nedvojbeno, radi se o golemom koraku naprijed u odnosu na prethodni "Still At War"; od ispraznih klonova, momci postaju grupa s kredibilitetom, iako još uvijek poprilično opterećena vlastitim uzorima iz prošlosti. No, još jednom, na stranu nekoliko zanimljivih iznimaka novije generacije (Brainstorm, Circle II Circle, Symphorce), to je power metal, i kao takvog ga treba prihvatiti i ocijeniti. Zato, više nego solidne ocijene za Holy Martyr i prvo zaista značajnije poglavlje njihove sage, "Hellenic Warrior Spirit". (DS)
Ništa lakše nego obilježiti četrdeset (!) godina na sceni uštogljenom "best of" kolekcijom, pogotovo za nekoga tko, kao Ian Gillan, ima za sobom poveću gomilu hitova, snimljenih što sa Deep Purple, što solo, što kao frontman Black Sabbatha. No, stari lisac odlučio se za hrabriji potez i odabrao četrnaest pjesama, pa ih iznova snimio sa brojnim zvučnim gostima kao što su Tony Iommi, Joe Satriani, Uli Jon Roth, Jeff Halley, Ronnie James Dio, Janick Gers, John Rzeznik, itd, itd. Naime, s obzirom da Gillanov glas već dugo nije u zenitu impresivnog raspona kojim je raspolagao prije dvadesetak godina, a znajući također i da je ovdje odabrane hitove puno lakše us*ati nego dostojno preraditi, jasno je da ovaj album predstavlja popriličan rizik za sve koji su na njemu sudjelovali. No, prije svega zahvaljujući sjajnim aranžmanima, ali i neočekivano moćnom Gillanovom vokalu, rezultat je neosporno uspješan, a "Gillan's Inn" stoji kao efektan pečat na četrdesetu obljetnicu vjerojatno najboljeg hard rock pjevača svih vremena. Pored nezaobilaznih hitova tipa "Smoke On The Water" ili "Bluesy Blue Sea", tu je i niz manje poznatih naslova ("Sugar Plum", "Day Late And A Dollar Short", "Hang Me Out To Dry") što CD-u garantira zanimljiv unutarnji tijek i svježinu, te ga istodobno oslobađa sterilne "best of" koncepcije. Jedini novi naslov na albumu je "No Worries", opuštena stvarčica bez koje se može, ali koja ne šteti. Na kraju, možemo reći da "Gillan's Inn" dostojanstveno odaje počast jednoj istinskoj ikoni rocka, a za one dubljeg džepa dostupna je i "dual disc" verzija sa bonus DVD-om o snimanju ove kolekcije osvježenih klasika, u društvu ranije navedenih zvučnih imena. (DS)
Konačno je pred nama prvi dio epskog muzičkog koncepta kojeg je mastermind Iced Eartha, Jon Schaffer, davno zamislio i kojeg su svi fanovi ovog legendarnog benda s nestrpljenjem očekivali. Sve u svemu, čekanje se isplatilo, iako je teško oteti se dojmu da je sve skupa moglo ispasti još malo bolje, obzirom na razinu na koju nas je Iced Earth navikao i na brojne najave o ovom konceptu kao o nečemu najboljem što je bend do sad napravio. To se ipak nije dogodilo, prvenstveno zbog davanja prednosti konceptu u odnosu na muzički dio albuma. Naime, ovaj album je prvi od dva dijela koncepta koji tekstualno govori o (destruktivnoj) ulozi čovjeka na Zemlji i njegovoj nezaustavljivoj težnji za moći bez obzira na posljedice, te o tajnom bratstvu koje pokušava to spriječiti, putem deset tisuća odabranih koji će se infiltrirati među ljude kako bi pokrenuli domino-efekt i pripremili put za rođenje i dolazak onoga (Set Abominae) koji će se osvetiti ljudskom rodu za svo zlo koje je nanio Majci Zemlji. Ovaj prvi dio koncepta sastoji se od čak 19 dijelova u kojima je sadržano mnogo pjesama koje će postati Iced Earth klasici, neke koje to ipak vjerojatno neće moći biti, te dosta kratkih pjesama ili instrumentala koje zapravo služe za muzičko povezivanje radnje i ugođaja na albumu. Muzički se radi o tipičnom Iced Earth albumu s njihovim karakterističnim snažnim power-thrash riffovima (ritam gitara Jona Schaffera je i dalje itekako prepoznatljiva), gitarističkim melodijama, eksplozivnim bubnjanjem s puno bas-bubnja, te fenomenalnim vokalom (Tim "Ripper" Owens, ex-Judas Priest). U odnosu na dosadašnje CD-e benda, dodani su novi instrumenti, pa je s te strane zvuk dodatno obogaćen. Primjera radi, u introu i nekim prijelaznim instrumentalima do izražaja dolaze savršeno uklopljeni etno-bubnjevi, u tom istom introu možemo čuti i violončelo, a ponegdje ("The Domino Decree") su prisutne i Hammond-klavijature. Jon Schaffer je, osim toga, za snimanje albuma okupio veliki broj muzičara, kako za sviranje različitih instrumenata, tako i za backing vokale. Ono po čemu je Iced Earth ovaj put pomalo zakazao su gitarističke melodije i solaže, kojih ima ipak premalo, a glavni razlog je već spomenuta prevelika podređenost glazbe radnji koncepta. Ipak, radi se o zaista dobrom albumu s nizom dobrih pjesama. Po refrenima i potencijalu da postanu pravi koncertni hitovi ističu se "Something Wicked Part 1" (koja ima i odlične melodije), "Ten Thousand Strong", te "When Stars Collide (Born Is He)", po melodijama i solažama "A Charge To Keep", "Retribution Through The Ages", te "The Domino Decree", a po riffovima nevjerojatna bomba "Framing Armageddon", jedna od najžešćih i najbržih stvari koje su ikad napisali, a koja pokazuje i da bend može još uvijek itekako snažno "gaziti". Zbog svoje tekstualne i muzičke složenosti, zbog svih odličnih pjesama i svojih nedostataka, kao i zbog toga da kod svakog novog slušanja postaje sve bolji i otkriva nove detalje, ovaj album predstavlja pravi izazov, izazov koji se itekako isplati prihvatiti, jer vrlo je vjerojatno da će slušateljima i sam koncept biti zanimljiv, pa su šanse da ih CD razočara ipak poprilično malene. (Siniša Baričević)
"Life In Ruin", treći album njujorške grupe If Hope Dies, logičan je nastavak onoga što smo slušali i na njihovom prethodnom ostvarenju, "The Ground Is Rushing Up To Meet Us". Bend uglavnom manevrira između thrash i melodic death metala, a može se pohvaliti vrlo kompaktnim zvukom kojeg na svojim plećima nosi savršeno usklađena ritam sekcija Wakeham (bubnjevi) & Mann (bas), uz više nego solidne gitare Thada Jacksona i Briana Warda (sjajan moody solo u završnici "Nuked From Orbit"). Na "Life In Ruin" u prvom su planu agresivni, žestoki riffovi i socijalno angažiran vokal, dok melodije ostaju u drugom planu (što nikako ne znači da nisu zamjetne). Može se reći da je If Hope Dies većim dijelom ispunio "obećanja" sa prethodnog albuma i realizirao neosporan talent, iako odmah treba napomenuti da bend ne nudi ništa senzacionalno, tek vješto odsviranu mješavinu dobro nam poznatih sastojaka. S glazbene strane, dakle, nepretenciozno ali dopadljivo izdanje, što uz karakterističan socijalno-politički bijes u stihovima, rezultira u najmanju ruku korektnim, a na momente i vrlo uspjelim ostvarenjem. (DS)
Na albumu "System X", gitaristički as Chris Impellitteri po drugi puta u svojoj karijeri udružio se sa bivšim pjevačem grupa Rainbow i Alcatraz, Grahamom Bonnettom. Rezultat toga je žestok heavy metal album, sa modernom produkcijom koja daje muzici dodatnu oštrinu. Bonnett je sa Impellitterijem radio 1988, na albumu "Stand In Line", a još od tada, Chrisu sa japanskog tržišta pristižu zahtjevi da obnovi ovu suradnju. Na "System X" to se konačno i dogodilo. Impellitteri je o ovom albumu rekao: "Morao sam promijeniti svoj stil da bih surađivao sa Bonnettom, jer na kraju krajeva, on je pjevač kome najbolje stoji melodičan metal. Istodobno, zamolio sam Grahama da na 'System X' upotrijebi žešći pristup nego što on to obično radi..." U skladu sa ovom izjavom, Impellitteri je posložio svoj novi album kao spoj između melodičnog hard rocka, i moderno produciranog, gitarističkog heavy metala. Bonnett se dobro prilagodio zadatku, pa na albumu pjeva daleko agresivnije nego ikada do sada, a Impellitteri je uzvratio sa nekoliko pjesama koje zaista očito naginju prema Rainbow. Na primjer, "Falling In Love With A Stranger" je izgrađena na potpuno istom riffu i melodiji kao i veliki hit Rainbowa, "All Night Long", a "She's A Nighttime Lover" je pravi paradoks - ima isti riff kao pjesma "Can't Happen Here" (također od Rainbow), na kojoj u originalu uopće ne pjeva Bonnett, već njegov nasljednik u Rainbowu, Joe Lynn Turner. S druge strane, cijeli album je vrlo brz i žestok, daleko žešći od Bonnettovih prijašnjih radova, pa se cijeli "System X" može doživjeti kao pokušaj da osnovne strukture pjesama podsjećaju na rane dane heavy metala, ali aranžmani i produkcija ipak vuku ukupan sound prema modernijem, agresivnijem metalu. Uz to, na albumu ima dosta instrumentalnih tekstura i nijansi koje će privući ljubitelje tehničkog metala i gitarističkih vratolomija. "System X" je vjerojatno jedini album na kome će surađivati Impellitteri i Bonnett, uz "Stand In Line" naravno, pa ga se može nazvati i kratkotrajnim eksperimentom, a interesantan je i zato što se na "Stand In Line" bend ipak više prilagođavao Bonnettu, dok ovdje Impellitteri uvlači Bonnetta u novo okruženje, čime njegovom vokalu daje priliku da se okuša u drugačijem kontekstu. (DS)
Zanimljiva je zvjerka taj "Holy Murder Masquerade". Jer, nakon što je jedan recenzent ocijenio muziku švedskih thrash/deathera Impious kao "vrlo dobru, ali nedovoljno originalnu", momci ne samo da nisu uvrijeđeno digli nos, već su kritiku prihvatili i, ponukani njome, odlučili snimiti konceptualnu ploču. Pored toga, čitav koncept predočen nam je u knjižici CD-a kroz strip od 28 stranica (!) gdje oblačići s tekstom u stvari prenose stihove albuma, a kojeg potpisuje talijanski horror autor Andrea Cavaletto. Dopadljivo i dosjetljivo, te u svakom slučaju osvježavajuće. Zanimljivo, naslovnicu nije napravio Caveletto, već Justin Kamerer, što nije loša stvar znajući da se radi o čovjeku za kojim su već posezali Slayer, Slipknot, Black Sabbath, Mudvayne, itd. Što se same muzike tiče, "Holy Murder Masquerade" bez sumnje stoji kao moćan death/thrash metal CD srednjeg tempa, sa jakim aranžmanima ali i značajnim novitetom u vidu cool groove ritmova i catchy (ne i sweet) melodija. Mnogima će prva misao biti - ok, još jedan bend koji se prodao, no u ovom slučaju nije tako. Melodije i pjevni elementi dobro se uklapaju u prepoznatljiv zvuk Impiousa. Pored toga, kroz nepunih četrdeset minuta koliko čitava stvar traje, momci uspijevaju stvoriti efektna ozračja, pa album ima natprosječno jak osjećaj cjelovitosti i prirodnog tijeka. Iz te, ujednačene cjeline, kao favoriti iskaču naslovna pjesma, "Bloodcraft", "The Confession", kao i iznenađujući akustični pasaži u "Three Of One". Dakle, album koji zaslužuje poneki obrtaj u vašim playerima. A jednom kada u njih uđe, mogao bi se ondje i zadržati duže od očekivanja. (DS)
In Blackest Velvet je njemački bend osnovan 1998. godine, a sastoji se od članova grupa Night In Gales, Godz At War, Bloodred Bacteria i Pope Death Thread. Za sobom imaju jedan album, "Edenflow", objavljen 2001. za Prophecy Records. Mini CD-om "Insuisight", In Blackest Velvet nam predstavljaju nove materijale ukorijenjene u kvalitetno aranžiranom melodic death metalu, uz zapaženu rolu twin-lead gitara i moćne vokale iskusnog Christiana Müllera (ex-Night In Gales, itd). Njihove nove pjesme, međutim, nadilaze okvire melodičnog deatha i objeručke prihvaćaju širok spektar utjecaja - iako agresivan, brutalan ton ovdje ostaje u prvom planu kroz svih šest pjesama, na "Insuisight" do izražaja također dolaze pjevni refreni, ambijentalne gothic dionice, pa i poneki tradicionalniji rock utjecaj. Uvodna "Lamb Of Liberty" je čisti melodic death, vrlo žestok ali nešto sporijeg tempa od čuvene göthenburške škole. Na idućoj, "Flames Await" uz jaku melodiju prepoznat ćemo i lagane utjecaje hard rocka, dok "Suicide Sun" naginje bržem ritmu i približava se klasičnom zvuku spomenute gothenburške škole. Slijedi "Bastard Show", vrlo uspješna avantura u new wave gothic pravcu koja potvrđuje glazbenu raznovrsnost In Blackest Velveta. "Whorehouse" se nadovezuje u sličnom tonu, ali uz nešto žešći pristup, a album zatvara lagani instrumental "Nothingness". Zaključno, "Insuisight" je dobra, čak odlična najava za, nadajmo se, skorašnji full-length album. Ukoliko vam se nađe na putu, potrudite se da "Insuisight" završi u vašem džepu. (DS)
U proteklih desetak godina, In Flames se opravdano izborio za naslov najjačeg melodic death metal benda, a njihovi posljednji albumi, "Colony" i "Clayman" lansirali su ih u vrh popularnosti na sceni ekstremnog metala. "Reroute To Remain" je album koji se očekivao sa velikim interesom, o čemu svjedoči i direktan ulaz singla "Cloud Conected" na drugo mjesto top ljestvice mainstream TV programa VIVA. Možda zbog prevelikih očekivanja, a možda i zbog svojih objektivnih slabosti, "Reroute To Remain" ipak nije ono što se očekivalo. Album je često "premelodičan" - naslovna pjesma i "Egonomic", na primjer, zalaze preduboko u radio-friendly vode. Ima i dosta čistih, "clean" vokala koji razbijaju oštrinu pjesama ("Minus", "Dismiss The Cynics") pretvarajući ih tako u neobične hibride između klasičnog In Flamesa i pomodnih nu metal tekovina. Pored ovih slabosti, album je solidan, tipičan In Flames. Brzi ritmovi, melodične gitare, odličan vokal... I, naravno, savršena produkcija. Međutim, gotovo svaka pjesma je "oštećena" prenaglašenim radio friendly elementima, pa na kraju "Reroute To Remain" izgleda kao kompromis između melodičnog death metala i komercijalnijeg, pjevnijeg metala, a takav kompromis nikada ne može biti dobar. Uz sve ovo, tu je i 13. pjesma, "Metaphor", koju se može opisati kao country pop rock, a to je zaista već malo previše... Tu je i omot koji nimalo ne sliči uobičajenim In Flames coverima - no ovoga puta radi se o pozitivnoj promjeni - radio ga je Niklas iz Dark Tranquillity, i stvar zaista izgleda OK. Sudeći po tom omotu, a i po većini muzike, In Flames okreće novu stranicu u svojoj povijesti i prihvaća određene promjene. To je razumljivo, jer uglavnom niti jedan bend ne želi stagnirati, a koliko će ova promjena utjecati na budućnost In Flamesa to će se tek vidjeti. Ljubitelji žešćeg melodičnog death metala trenutno bolje ocjene daju novom albumu Dark Tranquillityija, što je logično, budući da je ovakav In Flames ipak više melodičan nego death. (DS)
Objavljen tek nakon prvog Iommijevog solo albuma iz 2000. godine, "The 1996 DEP Sessions" nas vraća u 1996, kada je legendarni gitarist Black Sabbatha udružio snage sa podjednako dobro poznatim pjevačem/basistom Glennom Hughesom (ex-Deep Purple). Iommi i Hughes već su surađivali u prošlosti - sredinom osamdesetih potonji je nakratko bio vokal i frontman Black Sabbatha (album "Seventh Star"). "The 1996 DEP Sessions" donosi kolekciju zanimljivih pjesama - neke od njih su klasičan sabbathovski materijal ("Gone", "Time Is The Healer"), dok druge flertuju sa bluesom prema kome je Hughes uvijek naginjao. Najveće iznenađenje su, međutim, pjesme kao "From Another World", "Don't Drag The River" ili "It Falls Through Me", u kojima se bend uspješno poigrava radio-friendly formatom - radi se o vrlo efektnim, jednostavnim power baladama na kakve od Iommija nismo navikli, ali sa kojima se, očigledno, vrlo dobro snalazi. Na albumu su zamjetni i lagani grunge utjecaji ("Fine"), a bend se podjednako kvalitetno snalazi u svakom od navedenih žanrova budući da se radi o iznimno iskusnim muzičarima sa velikim stažom - uz Iommija i Hughesa, tu je, primjera radi, i Don Airey (klavijature, Deep Purple, ex-Black Sabbath, Ozzy, Rainbow, Jethro Tull, itd). Usprkos stilskoj raznolikosti, "The 1996 DEP Sessions" je dobro izbalansiran i kvalitetom ujednačen album koji svakako nudi više od dezorijentiranih Sabbatha iz istog perioda ("Forbidden" era) (DS)
Nakon zajedničkih sessiona iz 1996. godine (zabilježenih na albumu "The 1996 DEP Sessions"), Tony Iommi i Glenn Hughes razišli su se u korist drugih projekata; Iommi je pokrenuo Black Sabbath reunion sa Ozzyijem, dok se Hughes posvetio hvaljenom Hughes/Turner Projectu. Igrom sudbine, Black Sabbath reunion pokazao se kao loš vic, a u međuvremenu to je, valjda, shvatio i Iommi. Okrenuo se, stoga, solo projektima (odličan "Iommi" album iz 2000.) da bi ove godine, konačno, obnovio suradnju sa Hughesom. Rezultat njihovog novog susreta vrlo je dobar album, "Fused", kojim duo odlazi korak dalje u odnosu na "The 1996 DEP Sessions" i postiže vrlo uspjelu kombinaciju tradicionalnog sabbathovskog hard rocka obilježenog monumentalnim riffovima i nešto modernijeg, gotovo radio friendly zvuka. Iako je, prema većini fanova, "The 1996 DEP Sessions" bio bolji, "Fused" je svakako interesantniji album. Više eksperimenta, više hrabrosti u korištenju moderne produkcije, pa čak i hitoidnih elemenata MTV-jevskog tona daju ovom projektu zanimljiv koliko i neortodoksan sound. Stari će fanovi vjerojatno zamjeriti Iommiju koketiranje sa radio friendly aranžmanima, no ne bi trebali. Njegov je opus većim djelom duboko usidren u standardnom riff rocku i stoga "Fused" treba promatrati kao hvalevrijedan iskorak u pravcu u kojem bi se ne samo on, već i čitav rock pravac, mogao redizajnirati i osvježiti. Iommi i Hughes ovdje dokazuju da modernija produkcija nije nužno u sukobu sa prljavim hard rockom, već ova dva pristupa mogu vrlo dobro funkcionirati zajedno, bez da stvar postane slatkasto bljutava na nu metal ili Rasmus način. "Fused", stoga, apsolutno zaslužuje "milestone" status u diskografiji obojice glazbenika, a nama pruža i više od očekivane Sabbath nostalgije. (DS)
Još jedan u moru power bendova, Iron Fire pokušava isplivati i ostaviti kakav-takav trag na sceni. Hoće li uspjeti, pokazat će vrijeme i slušatelji, a određen uvid u svoje mogućnosti pružaju nam novim studijskim albumom pod nazivom "Revenge", koji donosi dvanaest pjesama tipičnog power/heavy usmjerenja. Ovaj je pravac metala jedan od najkopiranijih, pa se i kod Iron Fire teško možemo oteti dojmu da smo sve to već negdje čuli. Kvaliteta pjesama na albumu je, međutim, ujednačena, što produkcijski, što svirački. Ne može se reći da album ima nekih slabih točaka, jer kvaliteta odsviranog je u gornjem domu powera, a posebno bih izdvojio "Break The Spell", apsolutni hit albuma. Stvar jednostavno razara! Treba još spomenuti i "Icecold Arion", neizbježnu laganicu koja dolazi kao predah i daje albumu osjećaj cjelovitosti. Među pozitivne strane Iron Firea vrijedi uvrstiti i činjenicu da bend ne pretjeruje sa hrpom solaža, već su više orijentirani na ono kratko ali slatko, što je dobro jer se danas ionako svi trude biti što kompliciraniji u izvedbi. Odmjerene, efektne solaže i pjevni refreni daju onaj dodir po kojem je heavy metal kao pravac poznat. Što se tiče samog vokala, nema previše vrištanja i to je još jedan plus. S ovim albumom Iron Fire si, dakle, polako ali sigurno otvara mnoga vrata i ako budete u mogućnosti pružite im priliku, nećete požaliti. (Schebo)
Da su kojim slučajem svirali osamdesetih godina prošlog stoljeća, Jaded Heart bi vjerojatno vladali svjetskim top ljestvicama. Ovako, međutim, moraju se zadovoljiti prorijeđenom "hair metal" publikom koja još pamti (i voli) klasičan zvuk osamdesetih. Dakle, zaštitni znak ovog albuma su umjereno žestoki riffovi, pjevni refreni i pompozan, himnični ton koji se provlači kroz većinu pjesama. Istina, radi se o "backdated" muzici, koju međutim Jaded Heart svira sasvim pristojno, na trenutke čak i vrlo dobro. Osim toga, imaju mnogo iskustva, na sceni su još od 1994, i to se osjeća. Pjesme su kompaktne i profesionalno odrađene, nipošto previše originalne, ali sasvim dopadljive. Zanimljivo, za razliku od većine sličnih, ovaj bend se bolje snalazi u žešćim pjesmama nego u baladama, što je osvježavajuće, ali ipak među vrhunce albuma spada lagana "Get It Back". No, ističu se i energičnije "Anymore" i "Feels Like Home". "Trust" je osjetno jači u svojoj prvoj polovici, možda i zbog slabe selekcije čiji je rezultat prevelik broj slično intoniranih pjesama koje potkraj albuma polako postaju monotono jednolične. Što se ukupnog dojma tiče, kada netko svira hard'n'heavy u 2004. godini to može biti samo iz ljubavi prema ovoj muzici, nikako ne iz komercijalnih razloga, budući da jedan album ovakvog glazbenog opredjeljenja već dugo nikome nije donio bogatstvo, pa Jaded Heartu možemo kao plus upisati i predanost glazbi koju vole. Centralna figura albuma (i grupe) je pjevač/gitarist Michael Bormann koji je napisao većinu pjesma, a usput se pobrinuo i za produkciju. Sve u svemu, pravi odabir za ljubitelje osamdesetih i bendova kao što su Whitesnake ili Poison, uz napomenu da CD donosi i bonus video "The Making of Trust". (DS)
Američki epic/power bend Jacobs Dream vratio se nakon četverogodišnje diskografske pauze novim albumom "Drama Of The Ages", na kome dominiraju progressive metal elementi u stilu Thresholda ili čak, povremeno, Dream Theatera. "Drama Of The Ages" je suptilan album, bez previše glazbenih egzibicija, umjesto kojih bend nudi kompaktan, uravnotežen zvuk, sa mnogo jakih gitara i vrlo dobrom izvedbom novog pjevača Chaza Bonda. Uz njega, tu su četiri originalna člana, pa se možemo uzdati da novih turbulencija u postavi neće biti, barem ne u dogledno vrijeme. Pjesme su melodične, a dodatnu im snagu daju kvalitetni aranžmani i jaka produkcija. Prevladavaju mid-tempo ritmovi, sa pomalo mračnom atmosferom i vrlo dobrim stihovima. Lagan utjecaj osamdesetih osjeća se u himničnim, pamtljivim refrenima, međutim česta usporedba koja Jacobs Dream opisuje kao "eighties revival" bend, ne drži vodu. Radije ih možemo uspoređivati sa novim valom prog metala iz devedesetih, dakle uz bok sa Thresholdom, Arenom ili Star One. U tom društvu, Jacobs Dream kotira kao pažnje vrijedan, ne i najbolji, ali svakako iznadprosječan bend. "Drama Of The Ages" je album koji će biti interesantan fanovima inteligentnog ali ne previše kompleksnog proga, a mogao bi se svidjeti i ljubiteljima modernog epic-powera koji su se umorili od uobičajenog riff-melodija-refren pristupa. U tom smislu, ovaj bend nudi nešto više, ograđujući se ipak od virtuoznih solaža i dvadesetominutnih epopeja, pa bi se moglo reći da je Jacobs Dream obećavajući most između žanrova. (DS)
"Fanatic" je peti studijski album britanskih progressive rockera Jadis, a njihovi se novi materijali, očekivano, još uvijek dobrim djelom oslanjaju na art rock iz sedamdesetih. Istina, ovdje nema ambicioznih simfo aranžmana, ali ima mnogo neobičnih melodijskih struktura, skladnih vokalnih harmonija, akustičnih gitara i ponešto hard rock utjecaja, uz gotovo hippyijevsko sing-along ozračje. Međutim, upravo je odsustvo simfonijskih elemenata ono što redovito izdvaja Jadis iz hrpe ambicioznih progressive bendova nove generacije. Kroz minimalistički, ali još uvijek neobičan i karakterističan pristup prepun zanimljivih harmonija, bend stječe vlastito mjesto pod suncem, daleko od prenapuhanih, pretencioznih glazbenih konstrukcija kakve koriste bezbrojni klonovi Yesa, Genesis ili ELP-a. Jadis, dakle, apsolutno ima neki svoj "đir", čemu ostaje vjeran i na novom albumu, a pjevne melodije približavaju "Fanatic" čak i potencijalnom radio uspjehu. Kada bi bend oprezno skratio neku od pjesama u singl format, zadržavajući naglasak na vokalnim harmonijama, tada bi im ograničen ali zamjetan uspjeh bio sasvim ostvariv. Sukladno svom prepoznatljivom zvuku, Jadis se i ovdje posebno ističe rasterećenim pristupom bez grandioznih aranžmana, pa će fanovi progressive rocka sa intimnim ozračjem pronaći dosta dobrih strana kod ove ploče. Radi se o albumu svakako vrijednom pažnje, posebno budući da bend ponovo nastupa u originalnoj postavi Chandler - Christey - Jowitt - Orford. (DS)
Tri godine nakon hvaljenog "Fanatic", Jadis se vraća u epicentar neo-prog scene novim albumom koji od prvih nota jasno nagoviješta velike stvari. Iznimno fluidan i tečan, "Photoplay" u potpunosti premašuje svog prethodnika, a dinamična međuigra između ritam sekcije Jowitt & Christey i dvojca Orford (klavijature) - Chandler (gitara) rezultira vrlo up-tempo pločom jakog glazbenog kolorita. Novi je album osjetno ritmičniji i življi od prethodnog, te donosi raznovrsnija raspoloženja i širi spektar emocija, a kao ponajbolje stvari treba izdvojiti "There's A Light", "What Goes Around". "Standing Still", "Make Me Move", "Need To Breathe" i naslovnu "Photoplay". Iako energičan, ovaj album još uvijek ostaje imun na prog rock grandioznost, te time nastavlja tradiciju vrlo intimističkog zvuka grupe. Zanimljiva promjena u odnosu na "Fanatic" jest i u vokalima. Ovog puta bend manje polaže u pjevne harmonije, te odabire izravniji pristup bez upornog naglašavanja trubadursko/bardovskih elemenata flower power intonacije. Ako ovoj jednadžbi pridodamo još besprijekornu produkciju, jasno je da "Photoplay" izrasta u jedan od najboljih albuma grupe, što već dovoljno govori samo za sebe. Must-have izdanje za prog fanove, dakle, i vrijedan dodatak kolekciji svakog poklonika kvalitetne rock muzike općenito. (DS)
Na "Elements Of Persuasion", James LaBrie (vokal, Dream Theater) upustio se u nekoliko zanimljivih eksperimenata koji u potpunosti daju smisao ovom solo albumu. Definitivno se ne može reći da je LaBrie "podmetnuo" reciklažu matičnog benda kao vlastiti uradak i to je u svakom slučaju pozitivna stvar. S druge strane, upitno je bi li ikoja od ovdje uvrštenih pjesama svojom kvalitetom izborila mjesto na albumima Dream Theatera, što također može biti legitiman razlog za solo album. Sama muzika je vrlo mračna i žestoka, uz neskrivene industrial utjecaje i mnogo razornih riffova. Naglasak je na gitarama i vokalu, no LaBrie ostaje u okrilju progressive metala, istina nešto jednostavnijeg i manje kompleksnog u odnosu na Dream Theater. "Elements Of Persuasion" jako dobro funkcionira u startu - uvodne "Crucify" i "Alone" drže visok ritam, a industrial elementi (naročito u potonjoj) izvrsno se uklapaju u ukupan sound. Međutim, negdje sredinom albuma, prva i najveća slabost LaBrievog solo izleta postaje bolno očigledna - previše ponavljanja, premalo svježih ideja. Od raznovrsnosti kakvu bismo očekivali od pjevača sa Dream Theater pedigreom ni traga ni glasa. Ono što donekle razbija monotoniju su (ne)očekivani moderni elementi i utjecaji (zloglasnog) nu metala. No, u LaBrievoj koncepciji, takvi se elementi dobro uklapaju u ukupan dojam, dajući albumu zanimljivu nijansu svijesti o tekovinama suvremenog metala, pa ih ne treba uzimati kao nešto negativno. Tu je i podosta laganih, polu-ambijentalnih balada, upečatljivih, ali opet previše brojnih i jednoličnih. Stvar, dakle, u osnovi dobro funkcionira, no glavni problem ostaje nedostatak kvalitetnih ideja koje bi opravdale više od sat vremena muzike koliko je uvršteno na "Elements Of Persuasion". Album bi mnogo bolje funkcionirao uz jaču selekciju - stječe se dojam da je LaBrie nekritički birao materijale za ovaj CD, koristeći svaku minutu snimljene muzike, umjesto da nešto objektivnijom prosudbom odabere četrdesetak minuta, odnosno 7-8 najboljih pjesama ("Oblivious", "Undecided", "Lost", "Alone", itd). Ovako, imamo kvalitetan, ali razvodnjen i - što je najgore - često dosadan album vrijedan prolazne ocijene, nikako ne i prevelike euforije. (DS)
Još 1985. godine lider Jethro Tulla, Ian Anderson, pretrpio je neugodan virus glasnica, nakon kojega mu se vokal nikada nije potpuno oporavio. Problem s Andersonovim glasom znatno je utjecao na kvalitetu koncertnih albuma "In Concert" (1991.) i "A Little Light Music" (1992.) - razumljiva je, prema tome, bila lagana skepsa kojom je dočekan novi, "Living With The Past" live album. Međutim, usprkos negativnim prognozama, "Living With The Past" predstavlja vjerojatno najbolje što je Jethro Tull objavio još od ranih osamdesetih, uključujući i studijska ostvarenja grupe. Prije svega, album nije obična snimka jednog, odabranog koncerta, već kolekcija različitih nastupa čiji karakter varira od tihih, opuštenih akustičnih radio-pojavljivanja, preko "live in studio" sessiona, pa do vrlo dobrog koncerta u Hammersmith Apollu iz prošle godine. "Problematičan" vokal mjestimice zvuči toliko čisto da se čovjek mora zapitati je li možda nanovo sniman u studiju, i "ubačen" umjesto uživo snimljenih vokala. Anderson je na flauti bolji nego ikada - očito se kroz godine aktivno bavi svojom tehnikom sviranja ovog instrumenta, a i ostatak grupe zvuči nadahnuto i spremno na eksperiment. Odabire pjesama je logičan, sa naglaskom na prvih desetak godina stvaralaštva ove grupe ("Fat Man", "Aqualung", "Locomotive Breath", Bouree", itd), ali i uz poneki noviji naslov, među kojima najviše nedostaje vrlo dobra "Hunt By Numbers" is 1999, koju bend inače redovito svira na koncertima. Najveća snaga albuma je njegova raznolikost, a upravo ta raznolikost (uz besmrtnu flautu) predstavlja zaštitni znak Jethro Tulla, tako da "Living With The Past" zaslužuje vrlo dobre ocijene. (DS)
1972. godine Jethro Tull je postigao ogroman uspjeh svojim antologijskim albumom "Living In The Past", koji se sastojao od ranije neobjavljenih pjesama, singlova i rijetkih live izvedbi. Više od trideset godina kasnije, bend je pokušao nešto slično. Istina, na "Christmas Albumu" sve su pjesme svježe odsvirane, sa novim aranžmanima i, jasno, modernijom produkcijom, ali poanta ostaje ista - radi se o kolekciji prosječnih novih pjesama, koje se "šlepaju" na račun starih hitova, premda ovdje prezentiranih u novoj izvedbi. Sam naslov, "Božićni album", u osnovi nije previše tematski ograničio Tullovce. Osim sjajne "Christmas Song" (čija je izvorna verzija objavljena 1972. na ranije spomenutom "Living In The Past") i njenog manje sjajnog nastavka "Another Christmas Song" (originalno snimljena 1989. za osrednji "Rock Island" album), ostatak materijala nije čvrsto vezan uz Božić, ali opći ton albuma ima u sebi nečeg blagdanskog, ponajviše kroz melankolično ozračje (pretjerano) intelektualističkog oslikavanja Božića. Kod starih fanova grupe melankoliju će, međutim, izazvati povremeni glazbeni bljeskovi koji nas podsjećaju koliko je Jethro Tull jednom davno bio dobar bend. A upravo ti povremeni bljeskovi, u kontrastu sa mnogo češćim glazbenim razočaranjima na ovom albumu, zorno pokazuju koliko Jethro Tull više nije dobar bend. Istina, Ian Anderson je kroz godine postao sjajan flautist, no baš u toj svojoj tehničkoj superiornosti koju danas ima, on je negdje putem izgubio onu lepršavu žestinu i impresivnu jednostavnost kojom je osvajao publiku sedamdesetih i ranih osamdesetih. Također, do izražaja sve više dolazi njegov pseudointelektualizam, koji ga pretvara u ogorčenog cinika, što je doista tužno kada se prisjetimo njegove ekspresivne snage iz prošlosti. I tada je bio cinik, ali sa mnogo više stila, dok sada sve više nalikuje onome što je u mladosti energično kritizirao - umornom, ostarjelom rockeru koji radije kritizira ono što ne valja nego što stvara nešto što valja. Najsjajniji elementi albuma su instrumentalne prerade poznatih klasičnih kompozicija, a i uvodna pjesma, "Birthday Card At Christmas" na trenutke podsjeća na "ono nešto", iako ona nikada u potpunosti "to nešto" ne postaje. Stari hitovi su odsvirani korektno, ali - očekivano - lošije nego u izvornoj verziji, tako da "Christmas Album" zaslužuje onu neugodnu etiketu albuma "samo za die-hard fanove ove grupe". Zaključno, ma koliko volio Jethro Tull - ili možda baš zato što ih volim - ovom albumu idu "palčevi dolje". (DS)
Kada sve drugo pođe naopako, stari rock bendovi uvijek mogu posegnuti za arhivskim live snimkama i dobro unovčiti kakav zaboravljeni koncert iz sedamdesetih. Po svojoj motivaciji, i "Nothing Is Easy - live at Isle Of Wight 1970" vjerojatno spada u istu kategoriju, no ipak, radi se o albumu kojeg treba dočekati raširenih ruku; naime, tijekom sedamdesetih Jethro Tull nisu imali previše interesa za live snimkama, pa je između 1968. i 1984. bend objavio samo jedan koncertni album ("Bursting Out", 1978). Paradoksalno, nakon neugodnog virusa koji mu je zauvijek oštetio vokal, frontman grupe, Ian Anderson, naglo se napalio na snimanje koncerata, tako da postoji cijeli niz manje ili više loših live albuma novijeg datuma, dok zlatno doba Jethro Tulla još uvijek nema prave dokumentacije koja bi potvrdila njihovu iznimnu koncertnu reputaciju iz tog perioda. "Nothing Is Easy - live at Isle Of Wight 1970" donosi nam snimku sa kontroverznog festivala na otoku Wight, kada su horde hipija zahtijevale besplatan ulaz, da bi - nakon što im je to uskraćeno - jednostavno provalili unutra uz brojne incidente i čitav val nasilja koji je potresao lokalno stanovništvo. Svoj obol dala je i policija spustivši se na vandalski nivo; navodno su puštali pse na podivljale hipije i tukli ih svime što se našlo nadohvat ruke. Dakle, klasična "love, peace and flowers" situacija. Jethro Tull nastupili su u posebnoj psihozi: očajan organizator pokušao je isprazniti poljanu slagavši da bend odbija nastupiti ako im se ne osigura proba pred praznim gledalištem! No, čini se da je Tull pretočio gorčinu u motiv za sjajan koncert - iako još uvijek pomalo sirovi s glazbenog stajališta, golemom količinom energije oduševili su okupljene gledatelje i definitivno potvrdili da izrastaju u jedan od vodećih rock bendova svog vremena. Na albumu se nalaze pjesme sa prva tri albuma grupe, uz ranu verziju kultne "My God" (sa četvrtog LP-ja "Aqualung"), a posebno se ističu furiozna izvedba "My Sunday Feeling", pa "With You There To Help Me", kojoj je pridodana poduža improvizacija (u stvari embrionalna verzija kasnijeg instrumentala "By Kind Permission Of" sa "Living In The Past" ploče) i nabrijana "Dharma For One". Od poznatijih hitova, na albumu su "To Cry You A Song", "Bouree" i "Nothing Is Easy". Radi se, dakle, o efektnom svjedočanstvu koncertne snage Jethro Tulla iz mladih dana, uz mnogo improvizacija, no još uvijek bez prog-rock prizvuka sa kakvima će se bend obilato poigravati svega nekoliko godina kasnije; "Nothing Is Easy - live at Isle Of Wight 1970" je prije svega hard rock album, nimalo sličan pažljivo uglancanom "Bursting Out - Live" iz 1978, što ga čini jedinstvenim u koncertnoj diskografiji Jethro Tulla. (DS)
Diskutabilna ideja o novoj, live verziji kultnog albuma "Aqualung" grupe Jethro Tull potekla je od radio stanice XM koja, da stvar bude bolja, ima čitavu ediciju sličnih izdanja - njihovim riječima: "Then Again Live originalni je koncept XM radija, čija je namjera ponovo stvoriti najvažnije albume svih vremena. Pružajući punu kreativnu slobodu umjetnicima prilikom njihovog povratka ključnim pločama svoje karijere, cilj nije natjecati se sa izvornim snimkama, već ih iznova iskusiti". Zvuči dobro, ali uz ogromnu dozu rezerve. Jer, nije teško naslutiti i lošu stranu cijele bajke. Naime, XM Radio dobiva osiguran koncert kvalitetnih materijala (bez najčešće otužnih novih materijala kojima stari bendovi preživljavaju "na aparatima"), dok bendovi dobivaju priliku snimiti CD za kojeg ne treba posvetiti ni minutu autorskog rada, već samo rutinski odvoziti provjerene klasike na temelju kojih, to start with, i imaju legendarni status. Stvar posebno dolazi do izražaja kod Jethro Tull (iako ne možemo izostaviti činjenicu da sva zarada od albuma ide dobrotvornim ustanovama). "Aqualung Live" sjajno je odmorište za nekad genijalan, ali danas umoran i bezidejan sastav posve oslonjen na pleća karizmatičnog Iana Andersona čiji je glas - blago rečeno - otišao k vragu. Na stranu što stvar vokalno ne drži vodu ni pod razno, bend se usput odrekao i svoje glasovite sposobnosti da posve prearanžira i osvježi stare materijale, pa ovdje dobivamo tek neusporedivo lošiju, štrebersku, copy-paste varijantu jednog mitskog albuma vulgarno repliciranog u vlastitu parodiju za dosjetljivi XM Radio. Nešto poluinventivne improvizacije nazire se tek na proširenoj izvedbi "Mother Goose", dok "Up To Me" (neuspješno) pokušava poprimiti jazzy prizvuke, a "Hymn 43" biva preobraćena iz hard rock eksplozije u donekle dopadljivu trubadursku folk naricaljku, da bi nam bend potom u drugoj polovici iste stvari bojažljivo ponudio i izvedbu istovjetnu originalnoj. Safe shot, nema što. Najpoznatije pjesme, naslovna "Aqualung", "My God" i "Locomotive Breath" odrađene su bez ikakvih izmjena (izuzmemo li, naravno, oštećeni Andersenov glas). Kratko i jasno - za nekoga tko već posjeduje originalni "Aqualung" nemoguće je smisliti bilo koji iole opravdan razlog da nabavi i "Aqualung Live" (izuzev kolekcionarskog mazohizma, naravno). S druge strane, ako ne posjedujete ni jedan ni drugi, podjednako je nemoguće naći razlog zbog kojeg biste radije nabavili ovu novu verziju, a ne sjajni izvornik. Slabašan argument u korist novog "Aqualunga" mogu eventualno biti završni audio intervjui (sveukupno oko osam minuta) u kojima Ian Anderson i gitarist Martin Barre govore o svemu pomalo, uz vrlo duhovitu analizu stvaranja rock riffova te nekoliko nadahnutih komentara... No, s glazbene strane - jad i bijeda. Više od trideset godina nakon onog pravog "Aqualunga" Tull je, čini se, konačno dosegao samo dno. Ili, kako bi rekao poslovični optimist, nakon ovoga stvari mogu biti samo bolje. (DS)
Tko bi uopće mogao naslutiti da posao za kauboja (engl. Job For A Cowboy) može biti i sviranje jako dobrog, agresivnog tehničkog death metala? Bez obzira što naziv benda nimalo ne upućuje na njihov stil (za razliku od kompliciranog logoa i covera albuma) i što je ime duhovito i možda autoironično, momci iz Glendalea (Arizona) se nimalo ne šale sa svojom glazbom. Radi se o 30 minuta kompliciranog i stvarno uvjerljivog tehničkog deatha. Ritam se, stoga, stalno mijenja s brzih na mid-tempo dionice i obratno, bubanj neumorno razara, posebno s blastbeatovima i duplim bass bubnjem, ali nerijetko ima i odličnih prijelaza koji pokazuju zavidnu tehniku bubnjara, pa bi Jon Rice uskoro mogao postati novo ime death metal bubnjanja. Daljnji bitan element zvuka su gitare, koje uspijevaju kreirati razorne, ali istovremeno i vrlo zanimljive riffove, a u najnapetijim dijelovima vrlo često ulijeću melodične solaže radi razbijanja napetosti i "nervoze" koju stvara intenzivno muziciranje i agresivno pjevanje. Radi se o odličnim solažama u stilu američkih velikana death metala Morbid Angel i Hate Eternal pa se i kod gitara (Ravi Bhadriraju i Bobby Thompson) osjeća utjecaj Trey Azathotha i Erika Rutana, imajući ipak na umu da je zvuk ovog benda više usmjeren na vrlo česte promjene ritma, iako nerijetko stvara atmosferu koja podsjeća na veliki Morbid Angel, a dojam je dodatno pojačan svaki put kad se u pjesmama javi vokal Jonny Davy (sličnost s vokalom Stevea Tuckera je prilično velika). Album ima deset pjesma, od čega dva instrumentala koji, kao i solaže, služe za efikasno smanjivanje napetosti i kao uvod u nadolazeća razaranja. Pjesme su dosta ujednačene po snazi i kvaliteti, ali ipak se posebno ističu "Reduced To Mere Filth", "Embedded" i "Martyrdom Unsealed" koje imaju jako dobre solaže s prizvucima Trey Azagthoth-genijalnosti. Poslušajte ovaj album, Job For A Cowboy imaju veliki potencijal, i neće biti čudno ako se uskoro pojave na turnejama s velikim imenima death metal scene. (Siniša Baričević)
"The Thunderthief" je sjajan album. John Paul Jones je upoznao lice planetarne slave još sedamdesetih kao basist/klavijaturist u Led Zeppelinu. "The Thunderthief" je njegov drugi solo album, a sadrži najbolje od "oba svijeta" - ima Zeppelinovskih elemenata, ali i svježeg, novog Johna Paula Jonesa, koji, očito, u doba slave nije ispucao sve svoje ideje. Posebno su impresivni instrumentali na kojima njegov goropadni bas lansira zastrašujuće riffove. Uvodna pjesma, "Leafy Meadows" (na kojoj gostuje Robert Fripp iz King Crimson), kao i sjajna "Shibuya Bop", najbolje svjedoče o tome. Kod vokalnih pjesama, Jones se uglavnom koristi trikovima da bi prikrio svoj objektivno prosječan (premda srčan) glas - međutim, on svoju slabost pretvara u vrlinu. Na naslovnoj pjesmi pjeva prigušeno, što daje sjajan efekt, a na "Angry Angry" koristi vrlo duhovit cockney naglasak, koji se, opet, sjajno uklapa u pjesmu. Izuzetak je "Ice Fishing Net", gdje Jones pjeva bez trikova i efekata, ali na toj baladi on postiže vrlo jaku izvedbu, na tragu Peter Gabrielovih emotivnih ispovijesti. Ipak, najjača strana albuma su psihodelični, žestoki instrumentali, nešto kao susret između King Crimsona i Led Zeppelin. "The Thunderthief" potvrđuje da je Jones velik muzičar i jak multiinstrumentalist - on svira svašta, uključujući razne basove, gotovo sve gitare, mandoline, klavijature, itd.… Vrlo jaka strana albuma je i njegova eklektičnost. Kao i u doba Zeppelina, Jones obuhvaća raznovrsne stilove, od akustičnog folka do žestokih metal eksplozija. Album je zaista dobar, "drži vodu" čak i u svijetlu velikih očekivanja fanova Led Zeppelina. (DS)
John Wetton (King Crimson, Uriah Heep, Wishbone Ash, ...) i Geoff Downes (Buggles, Yes) bili su svojedobno glavna pokretačka sila pop-rock supergrupe Asia, a njihov zajednički album "Icon" vuče korijene upravo iz pokušaja ponovnog okupljanja originalne postave ovog mainstream fenomena, čijim su djelom bili i podjednako legendarni Steve Howe (Yes), te Carl Palmer (ELP). No, s obzirom da prava na ime "Asia" drži aktualni frontman benda, John Payne, čitav je projekt propao, a dio materijala pisanih u tu svrhu završio je na Wettonovom solo albumu. No, dvojica veterana odbila su povući ručnu, pa fanovi Asie dobivaju "the next best thing" – suradnju Wetton/Downes okrunjenu novim studijskim albumom, "Icon". S obzirom da nema originalnog gitariste Howea, naglasak je na Downesovim klavijaturama i Johnovom glasu, ali njihov klasičan easy listening art-rock pristup ostaje nepromijenjen. Većina materijala ističe se izrazito suptilnim, produkcijski besprijekornim zvukom, uz radio-friendly ton i vrlo opuštena ozračja nešto lakšeg tempa nego što je to bio slučaj kod originalne Asie. Kao vrhunci albuma nameću se balade "God Walks With Us" i "In The End", te nešto življe "I Stand Alone" i "Please Change Your Mind", a da ne bi bilo zabune o sveukupnom glazbenom usmjerenju, Wetton i Downes na naslovnicu su stavili sliku jedne – azijatkinje. Vješto, nema što. Kako bilo da bilo, "Icon" je vrlo dobar album vrlo zrelog i izbrušenog zvuka koji s lakoćom razbija posljednja ostvarenja Asie (iako Downes i ondje zna postići zanimljivih rezultata), te jasno pokazuje koliko bi još originalna postava mogla pokazati. Bez obzira pod kojim imenom. (DS)
Kao dugogodišnji mastermind iza jedne od najvećih metal institucija, što Savatage svakako jest, Jon Oliva izgradio je ime i reputaciju kakvu malo tko ima. Čini se, međutim, da ćemo fantomski novi album Savatagea čekati barem koliko i onaj Guns’n’Rosesa. Logičan je, zato, velik interes za novim Olivinim projektom kojeg će mnogi fanovi njegove matične grupe doživjeti kao "the next best thing". Koliko je, međutim, u tome istine? Poveznica sa Savatage ne manjka, štoviše jednu imamo već u samom naslovu - riječ ‘Tage (oprez, s apostrofom prije slova "T") dugo je korištena kao kratica za ime benda, jednako kao i "Sava". Oliva, dakle, od tog aspekta svoje karijere nipošto ne bježi. Isto vrijedi i s glazbene strane. Na "‘Tage Mahal" naći ćemo mnogo dobro nam poznatih elemenata, naročito iz kasnije faze Savatagea - od utjecaja klasike, preko jakih i naglašenih klavijatura, do kompleksnih struktura u kojima se groovy riffovi bezbolno pretaču u sjetne melodije ili, s druge strane, u pompozne erupcije orkestralnog tona. Ono čega, međutim, nema, su izravne, thrashy, "kick-your-ass" stvari, a odatle potječe osjetno meditativniji, intimniji feeling ploče, čime se Jon Oliva’s Pain izdvaja i postiže vlastiti identitet. Kao najuspjeliji trenuci albuma nameću se uvodni trio "The Dark", "People Say - Gimme Some Hell" i "Guardian Of Forever", pa "Walk Alone", "Father Son Holy Ghost", "Outside The Door" i "Fly Away" - sjajno producirane, višeslojne pjesme koje nose "‘Tage Mahal" do najviših ocjena. Apsolutno treba izdvojiti i Olivin glas koji ovdje zvuči fantastično, mnogo bolje nego na "Poets & Madman" (iako je i ondje bio dobar), te priziva u sjećanje sjajne izvedbe sa "Hall Of The Mountain King" i drugih klasika prije Jonovog privremenog odstupanja sa pozicije lead vokala. Ukratko, Jon Oliva’s Pain svakako vrijedi para, kako za one koji traže najbolju moguću zamjenu za Savatage (iako ni Zak Stevensov Circle II Circle nije daleko) tako i za one koji žele nešto drugačije, nešto sa vlastitim životom. Dakle, još jednom... Oliva rulz! (DS)
Iz trećeg pokušaja Jon Oliva pogađa pravo u centar: dok je "‘Tage Mahal" bio sjajan povratak u srce Savatagea, no sa dovoljno vlastitog identiteta da ne bi ostao tek retro trip, a "Maniacal Renderings" samo mlak nastavak iste priče, na novom "Global Warning" konačno svjedočimo savršenoj ravnoteži svih onih elemenata sa kojima se mountain king poigravao u proteklih tridesetak godina svoje glazbene karijere. Od klasičnog hard rocka, preko žestokog thrash/heavy metala s jedne i progressive zvuka iz kasnije faze Savatagea s druge strane, pa do teatralnih mjuzikl natruhi a la Trans-siberian Orchestra, "Global Warning" uspjeva objediniti sva ta, često i oprečna Olivina lica kroz šarenu ali savršeno ujednačenu priču o nebrizi kojom čovjek vodi svoj planet prema konačnom uništenju. Osjetno više nego kod prethodna dva albuma, Jon ovdje posvećuje pažnju aranžmanima, ali i samoj glazbenoj konstrukciji, te se tako primiče kompleksnom soundu kakav je sa Savatageom dosegao na "Dead Winter Dead" ili "The Wake Of Magellan", no ne bez nabrijanih thrashy trenutaka, a sve to uz veliku dozu atmosferičnih, melankoličnih balada obilježenih tipičnim Olivinim "late-hour empty bar" feelingom. Istina, pjesme nisu toliko intenzivne kao one iz njegovih Savatage dana, no Jon odiše (a) iskustvom i zrelošću, (b) totalnim odsustvom potrebe da se bilo kome dokazuje, te jednostavno radi "ono što mu dođe" i rezultat je vrlo kompletna cjelina, glazbena izjava čovjeka koji nema ambicije "usisavati" nove fanove pod svaku cijenu, već jednostavno pruža izuzetno suvisla rock/metal zapažanja o svijetu koji ga okružuje... ili se, ništa rjeđe, samo dobro zabavlja. S te strane, prethodni "Maniacal Renderings" često se doimao kao isforsirani "još sam ovdje" pokušaj da Pain bude Savatage, dok "Global Warning" ide svojim putem i na matični Olivin bend podsjeća utoliko što je obje grupe predvodio isti čovjek, no ostaje mnogo spontaniji i prirodniji uradak jakog dojma bez obzira na kontekst slavne prošlosti. Uz dodatni naglasak na Broadwayskim mjuzikl atmosferama i neskrivene izlete u prog rock sedamdesetih, ovaj je album definitivno najraznovrsnije Jonovo post-Savatage izdanje sa nizom zapaženih materijala; od simfonijsko/Vaudevillskog ozračja uvodnog dvojca "Global Warning"/"Look At The World", preko brze riff-furije "Adding The Cost", pa do sjajne "Before I Hang" koja kao da stapa prethodne tri stvari u jednu majstorsku kovanicu moćnih kontrasta i ultra jakog emotivnog naboja. Sljedeća "Firefly" prva je u nizu vrlo uspjelih introspektivnih balada, dok "Master" nudi zastrašujuće, gotovo industrial mid-tempo udare u same temelje informatičke ere u kojoj živimo. "The Ride" izvrstan je spoj akustičnih i žestokih, heavy elemenata, no povremeno previše podsjeća na "Closer To Home/I'm Your Captain" Grand Funk Railroada, dok "O To G" i "Walk Upon Water" nastavljaju diskretnijim tonom. "Stories" stapa teške thrash riffove sa teatralnim zborom, da bi se u nešto diskretnije sfere vratili preko "Open Your Eyes" sa gotovo Queenovskim, radio friendly prizvucima. Album zatvaraju trominutni heavy projektil "You Never Know" i melankolična "Someone/Souls". Ako je, stoga, "Maniacal Renderings" bio skretanje u krivom smjeru, onda "Global Warning" ne samo da nas vraća na pravi put, već se kandidira za vrhunac dosadašnje produkcije Olivinog Paina, a ne blijedi ni pred klasicima nikad prežaljenog Savatagea. (DS)
Početak devedesetih bio je kritičan za heavy metal. Od najvećih bendova, dva - Iron Maiden i Judas Priest, ostala su bez svojih frontmana koji su u potrazi za novim zvukom snimili koliko-toliko uspješne albume, a zamijenili su ih pjevači koji su svojim glasom koliko-toliko i zaslužili njihovo mjesto, no nikako nisu mogli biti uspješna zamjena za heavy metal bogove. Nakon albuma "Demolition" iz 2001., drugog sa pjevačem Timom "Ripper" Owensom, bilo je jasno kako su se Judas Priest našli na prekretnici, poput Iron Maidena, za koji je nakon isto tako drugog albuma sa Blazeom Bayleyem bilo očito kako se legendarna fanovska baza rasplinjava i kako je jedino rješenje u korištenju provjerene dobitne formule u originalnoj/najuspješnijoj postavi. Tako na ovom dugo očekivanom albumu svira originalna postava - Rob Halford (vokal), Glenn Tipton (gitara), K.K. Downing (gitara), Ian Hill (bas) i Scott Travis (bubnjevi). Album donosi sve čemu se fan mogao nadati. "Angel Of Retribution" u sebi sadrži sve elemente prethodnih albuma, pa tako uglavnom svaka pjesma ostaje dosljedna Judas zvuku, što je pozitivna stvar jer bend nije upao u zamku ponovnog dokazivanja i pretjeranog produciranja i moderniziranja. Neki pomak u tom smjeru se možda osjeća na komercijalnijoj "Revolution", izabranoj od strane Sonyija za prvi singl, no to je ujedno i jedini eksperiment takve vrste na albumu, za koji je vjerojatno odgovoran Roy Z - popularni gitarist/producent, poznat po radu s Bruceom Dickinsonom. Uglavnom, zbirka je to različitih pjesama iz koje će svatko pronaći svoje highlightove - od prve uvodne i himnične, kao stvorene za buđenje - "Judas Is Rising" do posljednje, epske "Loch Ness", koju će jedni mrziti a drugi obožavati. Album počinje sa zvukom gitare koji se pretapa u moćni Halfordov vrisak. A Halford je raspoložen, mračan i snažan kao nikad do sada! Ovo je album koji će više cijeniti publika nego kritika, no zasigurno može stajati rame uz rame ranijim najboljim ostvarenjima. "Angel Of Retribution" je slojevit album kojem ćete se često vraćati. (Antracit)
Postoji teorija prema kojoj rock'n'roll iz kasnih pedesetih i šezdesetih nikada nije nestao nego se jednostavno pretvorio u punk rock. Ta teorija se potvrđuje na primjeru bendova kao što je Jughead - pjevne melodije i poluozbiljni stihovi, pomalo sirova produkcija i jednostavne, kratke pjesme. Jughead istodobno sadrži rock'n'roll nedužnost (u ideji pjesama) i punk rock sirovost (u izvedbi). Bend je očito nastao pod jakim utjecajem novog vala punk rocka iz devedesetih. Interesantno, ovaj bend je u stvari side-projekt prilično poznatih muzičara - to su Ty Tabor (King's X), Derek Sherinian (Dream Teather, Alice Cooper, Kiss, itd) i braća Matt & Gregg Bissonette. Blink 182, Green Day i Offspring su najsvjetlije točke tog pravca, a Jughead kaska za njima. Ipak, na albumu ima dovoljno materijala za MTV ili VIVU što je u posljednje vrijeme najgora preporuka za neki bend. (DS)
|
|
|
|
|||
