|
|
|||
|
|||
|
|
Nove recenzije
Slayer: World Painted Blood (Sony Music, 2009.)
Epica: Design Your Universe (Nuclear Blast, 2009.)
Immortal: All Shall Fall (Nuclear Blast, 2009.)
Marduk: Wormwood (Regain Records, 2009.)
Behemoth: Evangelion (Nuclear Blast, 2009.)
Enochian Theory: Evolution - Creatio Ex Nihilio (Anomalousz Music Records, 2009.)
Heaven And Hell: The Devil You Know (Rhino Records, 2009.)
Lacuna Coil: Shallow Life (Century Media, 2009.)
Vomitory: Carnage Euphoria (Metal Blade, 2009.)
Lay Down Rotten: Gospel Of The Wretched (Metal Blade, 2009.)
Static-X: Cult Of Static (Reprise Records, 2009.)
Ektomorf: What Doesn't Kill Me... (AFM Records, 2009.)
Believer: Gabriel (Metal Blade, 2009.)
Candlemass: Death Magic Doom (Nuclear Blast, 2009.)
Razor Of Occam: Homage To Martyrs (Metal Blade, 2009.)
Samael: Above (Nuclear Blast, 2009.)
|
A - B C - F G - J K - O P - S T - Z
Callenish Circle: My Passion // Your Pain
CALLENISH CIRCLE "My Passion // Your Pain" je vrlo intrigantan album čiji bi se sound donekle mogao usporediti sa poznatom Göthenburškom školom melodic death metala (At The Gates, Dark Tranquillity, In Flames). No, ta usporedba stoji samo u širem kontekstu, jer Callenish Circle imaju izuzetno osebujan zvuk, okarakteriziran prije svega vrlo inteligentnim izmjenama ritma i tempa, te neskrivenim elektro utjecajima. Album je kompleksan, složenih glazbenih građa, no istodobno i vrlo žestok i energičan, te tehnički odlično odsviran. Callenish Circle ističu se izuzetnim osjećajem za pravi odnos riffova i melodija, no čini se da ponegdje svjesno pretjeruju sa agresijom kako bi postigli jači efekt, što neizbježno šteti glazbenoj cjelovitosti pjesama. Bez obzira na to, "My Passion // Your Pain" daje naslutiti goleme mogućnosti ovog benda koji bi, uz samo mrvicu više glazbene zrelosti, mogao postati izuzetno moćan. Artwork za CD obavio je Niklas Sundin iz Dark Tranquillity, dok produkciju potpisuje Andy Classen (ex-Holy Moses). (DS)
"(Pitch.Black.Effects)" velik je korak naprijed za Callenish Circle u odnosu na "My Passion // Your Pain", kojim je bend svojedobno nagovijestio velike potencijale na području melodic death metala; ne treba ih, međutim, ograničavati žanrovskim etiketama, jer njihov vrlo osebujan, poseban stil teško se uklapa u stroge definicije bilo kojeg tipa. Na novom albumu, Callenish Circle doima se kao zrelija grupa sa više samosvijesti i osjetno promišljenijim materijalima. Činjenica jest da nekoliko pjesama ostavlja dojam varijacija na istu temu ("Blind" i "Guess Again", na primjer), no, usprkos tome, bend uspijeva isporučiti vrlo uvjerljive izvedbe kojima premošćuje povremeni nedostatak raznolikosti u temeljnim idejama. Kombinacija razornih riffova i melodija ovdje je u savršenom balansu, a pretjerano forsiranje pomalo isprazne agresivnosti kakvo smo čuli na "My Passion // You Pain" kod novih materijala ustupa mjesto još uvijek žestokom, no mnogo uravnoteženijem i kompletnijem zvuku. Elektro elementi još su uvijek prisutni kod Callenish Circle, no bitno jači utjecaj na "(Pitch.Black.Effects)" predstavljaju svojevrsni "groove" elementi, koji daju ukupnom soundu dodatnu injekciju dinamike i obogaćuju album dahom svježine iz poprilično neočekivanog pravca. Zaključno, "(Pitch.Black.Effects)" nedvojbeno je najzreliji album Callenish Circlea, a s obzirom na golem napredak u odnosu na prethodni "My Passion // Your Pain", dalo bi se naslutiti da bend krije još poneko iznenađenje u rukavu. (DS)
Vratili su nam se kraljevi doom metala, odnosno, kako bi ih mogli nazvati po ovom albumu, kraljevi sivih otoka. Mora se reći da je na njihovim otocima u zadnje vrijeme bio itekako problematičan period, uslijed razlaza s pjevačem Messiah Marcolinom u vrijeme kad je trebalo krenuti snimanje ovog albuma. Novi pjevač je pronađen na audiciji, ali se nikako ne radi o nepoznatom imenu, već o jednom od najboljih metal pjevača uopće. Legendarni Robert Lowe (Solitude Aeturnus) se javio na audiciju, naprosto uništio konkurenciju, a na novom albumu je itekako ostavio svoj pečat. Iako je najavljivano da će ovaj album biti puno depresivniji od prošlog, to je samo donekle točno. Istina, ima manje živahnih pjesama nago na prošlom albumu jednostavnog naziva "Candlemass", a definitivno nema ničega u stilu "Black Dwarf", ali nikako se ne radi o jako usporenom ili "mrtvom" CD-u, već se njegov ugođaj može najbolje usporediti s "Nightfall", budući da je gitaristički izuzetno snažan. Album se temelji na kontrastu sporijih dionica s prevladavajućim segmentima u kojima dominiraju teški riffovi, odsvirani prilično brzo za doom standarde. Radi se zapravo o jednoj od najživljih i najdinamičnijih Candlemass ploča, a daljnju posebnost mu svakako daje novi vokal, jer Robert Lowe se savršeno uklopio u bend i svojom karakterističnom interpretacijom stihova istovremeno prenosi na slušatelja osjećaj nemoći i depresije u sporijim dijelovima, te snagu i agresivnost u žestokim dijelovima, a oni koji su ga već slušali sa Solitude Aeturnus znaju da rijetki mogu bolje od njega interpretirati te osjećaje. Album ima cijeli niz odličnih pjesama: u "Emperor Of The Void", relativno smirenoj pjesmi, već se jasno vidi hipnotički efekt kojeg stvara vokal (posebno u refrenu), "Devil Seed" je vrlo dinamična, jer se temelji na kontrastu snažnog refrena i inače osjetno mirnije glazbene strukture, a isto se može reći za "Of Stars And Smoke", samo je ovdje situacija obrnuta - refren je melodičan, a ostatak pjesme pun snažnih i teških riffova. Osim navedenih, odlične su i "Man Of Shadows" u kojoj kombiniraju odlične riffove i prilično depresivno pjevanje, "Clearsight" sa sjajnim melodijama i posebno završna "Embracing The Styx" čiji riffovi bi se gotovo mogli uklopiti u sporijim dijelovima albuma Slayera (podsjećaju na "South Of Heaven"). Nakon slušanja ovog albuma postaje sasvim jasno da je Candlemass itekako dobro prebrodio line-up krizu i da se na njih i dalje može računati kao jednu od najboljih doom metal snaga, a i šire. (Siniša Baričević)
Iza jednostavnog imena "Kill", krije se točno ono što bismo i mogli očekivati, odnosno jedan od najsirovijih albuma legendarne američke death metal ikone Cannibal Corpse. "Kill" nam pruža samu esenciju ovog benda - dakle, bubnjeve iz pakla, sijaset sirovih riffova i growl-fest u izvedbi Georgea "Corpsegrinder" Fishera. Album je brži i eksplozivniji od "The Wretched Spawn", no za nijansu manje svjež i nadahnut, što nadoknađuje neospornom žestinom koja će oduševiti fanove ogoljenog deatha. "Kill" će aranžmanima podsjetiti na prve dane ovog žanra i beskompromisnu, razornu silu koju je dobar dio njihovih vršnjaka već pomalo i izgubio. Zanimljivo, već prvom pjesmom na albumu, "The Time To Kill Is Now", bend dolazi na korak od savršenstva po pitanju tog, do kostiju razgolićenog deatha, a izdvojiti treba još i mid-tempo masakr "Barbaric Bludgeonings", te groovy klaonicu "Submerged In Boiling Flesh". Sve u svemu, "Kill" će razgaliti sve koji od Cannibal Corpse očekuju čist, brz i efikasan pokolj. A, manje-više, to je upravo ono čemu se fanovi grupe i nadaju. Vuk sit, dakle, a za ovce - koga briga? (DS)
Jedan od najvećih i najpoznatijih američkih death metal bendova izbacio je na tržište svoj jedanaesti studijski album, ugodnog naslova "Evisceration Plague". Cannibal Corpse je jedan od onih bendova koji, ma koliko god death metal scena postala pretrpana raznim plagijatima i neuspješnim pokušajima raznih bendova da sviraju death metal, uvijek ostaju vjerni svom umijeću stvaranja groteskne muzike i do sada nas nisu razočarali. "Evisceration Plague" je mješavina "Butchered At Birth" i "Tomb Of The Mutilated" sa novom dozom brzine i preciznosti. Iako je na ovom albumu izostalo ultra-odvratnih-izvadi-utrobu-i-pucaj-si-u-glavu naslova pjesama, Cannibali to nadoknađuju žestokim riffovima. Konstanto mijenjanje ritma, razna nenadana ubrzavanja riffa u vrijeme kad očekujete neki spori tempo u skladu sa Paulovim bubnjevima, Georgeov ubojiti vokal i Patove fill-solaže usred refrena neke su od beneficija koje donosi "Evisceration Plague". Bend zvuči svježe, ali se i dalje drže starog recepta za stvaranje death metala - brzo, oštro, krvavo. I upravo to ne izostaje na ovom CD-u. Uvodna pjesma, "Priests Of Sodom", ne dozvoljava pitanja "kako?, zašto?", već odmah ulijeće sa svojim brain-drill verseom, a "Scalding Hail" i "To Decompose" su vjerojatno među najbrutalnijim stvarima koje je bend ikada napravio. Lyricsi za ove pjesme su čisti homage starim Cannibalima iz ere "Gallery Of Suicide", znači obavezno štivo za sve ljude kojima je prioritet prvo pročitati kakve sve boleštine izviru iz uma Alexa Webstera i Paula Mazurkiewicza. Album također dolazi u limited CD+DVD izdanju koje sadrži bonus pjesmu "Skull Fragment Armor" i 60-minutni DVD "Making of...". Među slabije strane albuma, za koje bismo opravdanje mogli naći u tome što je pri kraju Alexu i Robu vjerojatno ponestalo inspiracije, spadaju stvari poput naslovne "Evisceration Plague" i "Skewered From Ear To Ear" koje zvuče pomalo dosadno, a uleti u pjesme su relativno isti. Cannibal Corpse su bend koji je poput vina. Što starije, to kvalitetnije, a to su upravo dokazali i ovim albumom koji je MUST HAVE za sve fanove ove petorke iz Buffala i za ljubitelje dobrog death metala uopće. "Evisceration Plague" je album koji daje odgovor na pitanje - zašto postoji bend poput Cannibal Corpse? Odgovor je jednostavan. Da razaraju. Ocjena 9/10. (Ivor Stipetić)
Iza nešto nam slabije poznatog imena Casketgarden krije se mađarski bend osnovan 1998. godine pod utjecajem At The Gates i općenito švedskog melodic death pokreta koji se uporno potvrđuje kao jedan od najutjecajnijih metal žanrova devedesetih. "Open The Casket, Enter The Garden" njihov je drugi album, te bez većih oscilacija nastavlja smjerom hvaljenog prvijenca "This Corroded Soul Of Mine". Bend, dakle, ostaje potpuno izvan gitarističke heavy melodioznosti, te svoj death/thrash radije povezuje sa mračnim, gotovo doomerskim melodijama (koliko je to god moguće za ovakav tip glazbe). Naglasak, ipak, ostaje na brutalnosti i dinamici, pa bismo - u potrazi za razlikama u odnosu na "This Corroded Soul Of Mine" - mogli napomenuti kako je "Open The Casket, Enter The Garden" nijansu žešći, na momente čak i otvoren za poneku metalcore naznaku. Međutim, glavna misao Casketgardena još uvijek je gothenburški melodic death sa jakim thrash uplivima, dok sve ostalo pada u drugi plan. Preciznim doziranjem melodija kao kontrapunkta sveopćoj agresivnosti albuma, bend uspijeva postići zanimljive atmosfere, a uz nešto bolju produkciju i mrvu više originalnosti u promišljanju metala, "Open The Casket, Enter The Garden" bio bi zaista zaokruženo, kompaktno ostvarenje vrijedno visokih ocjena. No, i ovako, radi se o natprosječno dobroj ploči i biti će vrlo zanimljivo pratiti daljnji razvoj Casketgardena. (DS)
Poznato je da se danas većina novih metal bendova rađa na području Njemačke i Švedske, ali Casus Belli dolaze iz zemlje koja u metal svijetu i ne znači baš previše, to jest iz Grčke. Kupio sam ovaj CD iz puke znatiželje i nisam se pokajao, štoviše, bio sam ugodno iznenađen! Radi se o petorici mladih i perspektivnih muzičara koji su nam se svojim prvim albumom predstavili vrlo dobro, kroz kombinaciju hard rocka i klasičnog heavy metala. Album otvara kratki "Intro" na klavijaturama, a zatim kreće odlična, možda i najbolja stvar na albumu, "Mirror Out Of Time". I dalje se nastavlja full tempom i ako bih morao izdvojiti nešto od ovih jedanaest sjajnih pjesama, bile bi to "Casus Belli" i "Graves In The Darkness", ali kao što sam rekao, sve su odlične. Tehnički gledano, sjajni su muzičari, posebno gitarista Panos Arvanitis, čija svirka pomalo liči na Malmsteenovu. Kao još jedan plus naveo bih solidan cover, a jedino produkcija je malo tanka, premda i neki bogatiji bendovi nemaju takvu. U svakom slučaju, odličan bend i vjerujem da bi već bili poznati da imaju bolju promociju, ali ako ovako nastave vjerujem da im je budućnost osigurana! Znam da je ovaj album teško nabaviti, ali isplati se truda. Iskreno ga preporučam svima, a posebno onima kojima je kvaliteta muzike na prvom mjestu! (Vlatko)
Sredinom ove godine švicarski hardcore/metal bend Cataract potpisao je za Metal Blade, ponajviše na temelju zapaženih uspjeha u sklopu underground scene - njihov demo CD prodao se u preko 2,000 primjeraka, a prvi album "Golem" objavili su za respektabilnu američku indie kuću Ferret Music. Turneje u Americi i Velikoj Britaniji pomogle su Cataractu da stvori dobre temelje za budućnost, a nakon još jednog albuma, "The Great Days Of Vengeance", koji je požnjeo sasvim solidan uspjeh na underground nivou, logičan idući korak bio je - ugovor sa većom kućom. Zbog toga, "With Triumph comes Loss" predstavlja važan trenutak za Cataract. Iskoračili su na veliku scenu i eto im prilike da naprave nešto značajno. Jesu li uspjeli? Unutar žanra kojim se bave, teško je napraviti nešto novo, pa "originalnost" tu i nije pravo mjerilo vrijednosti. Ono što se od hardcore benda očekuje, to Cataract sasvim ispunjava. Vokal Federico Carminitana je sjajan, stilski negdje između Phila Anselma i Evana Seinfelda (ili da ga zovemo Spyder Jones, što je njegov pseudonim za porniće koje snima sa suprugom, Terom Patrick >:D). Posebno treba izdvojiti bubnjara Rickyija Dürsta, koji se nije izgubio u pukom nabijanju što bržeg ritma; pjesme su prepune ritmičkih izmjena, varijacija, pa i radikalnih promjena tempa kojima suvereno rukovodi Dürst. I gitaristički dvojac Simon Füllemann & Greg Mäder dobro se snalazi, uz primjetne utjecaje Tonyija Iommija, ili što je vjerojatnije, Dimebaga Darella, koji je pak veliki Iommijev fan, pa se tu zatvara krug, heh... Sveukupno gledano, Cataract je uspio biti vrlo žestok ali i artikuliran, bez "besciljnog podizanja buke" koja je svojstveno za mnoge bendove sličnog glazbenog opredjeljenja. U svakom slučaju, visoke ocijene za "With Triumph Comes Loss", uz poseban naglasak na naslovnoj pjesmi i "Banished In The Dark"... (DS)
Već na svom prvijencu za Metal Blade, "With Triumph Comes Loss", švicarski metalcore bend Cataract dao je nagovijestiti određene sklonosti "čišćem" metalu, sa rasponom utjecaja koji se proteže od klasičnog speed/thrash-a do suptilnih elemenata osjetno ubrzanog heavy-ija, pa čak i pokojeg Black Sabbathovskog riffa. Na "Kingdom" to dodatno dolazi do izražaja. Razorni riffovi duguju mnogo speed/thrash-u, ali i Tonyiju Iommiju iz žešćih trenutaka, dok poneka temeljna ideja nedvojbeno podsjeća na sirovu snagu izvornog heavy metala. No, iako vrlo ogoljeni, aranžmani i sam mentalitet Cataracta vuku prema eksplozivnom metalcore zvuku najviše kvalitete. "Kingdom" je nešto izravniji od prethodnika, ali jednako tako i zreliji, a izdvojiti treba, kao i kod "With Triumph Comes Loss", bubnjara Rickyija Dürsta, koji zaista nosi bend na svojim savršeno tečnim, pa opet divljim ritmovima. Zaključak? Cataract, dakle, još jednom ističe kandidaturu za metalcore bend budućnosti uz jasan naklon prema tradicionalnom metalu, a za "Kingdom", kao i za "With Triumph Comes Loss", trebalo bi se naći mjesta i u vašoj kolekciji. (DS)
Iako u osnovi orijentiran prema novijim generacijama, švicarski Cataract osvojio je podosta bodova i kod značajnog dijela tako zvanih "true metal" fanova budući da svoje interpretacije metalcore žanra temelji na jakim thrash elementima i ponekim riffom a la Tony Iommi (Black Sabbath). Njihov je najjači adut od prvih dana upravo ta "svijest o korijenima" žanra kojem pripadaju, a svojim petim albumom ponovo odaju dojam benda koji poluprikriveno naginje thrashu sa metalcore utjecajima, a ne obratno. Ključni su pojmovi, dakle, i dalje moćan gitaristički groove u kombinaciji sa razornim izmjenama ritma (redovito u sjajnom tajmingu!), dok Federico Carmintana pruža vrlo dinamičnu vokalnu izvedbu, često na samom rubu death growlowa. Nezaobilazna stavka priče je i vrlo dobra produkcija Tue Madsena, a tu i tamo na obzorju naziremo prve natruhe (nimalo loših) melodija. Općenito govoreći, Cataract ovog puta odlazi u širinu, pa tako svjedočimo njihovom najraznovrsnijem albumu do sada, iako čitavo vrijeme stvari ostaju manje ili više unutar thrash/metalcore zvuka. Primjetna je, međutim, neupitna death kultura gitarističkog dvojca Mäder/Kuzmic. Također, na listi njima najdražih bendova nisu slučajno svoje mjesto pronašla i imena kao Black Sabbath, Led Zeppelin, The Pixies i slični "žanrovski uljezi". Bend, naime, ostaje iznimno otvoren "vanjskim" utjecajima i to, imajući na umu njihove neupitne skladateljske sposobnosti, daje više nego dobre rezultate. "Cataract", zato, pruža izvrsnu perspektivu jednog "ujedinjenog" metala (kakav prečesto biva snobovski otpisan od rigidnih fanova) i stavlja pečat na izrastanje ovog benda u jedno od najboljih imena na aktualnoj metalcore sceni. (DS)
Novi album već pomalo zaboravljenih Cathedral vrlo nam efektno dočarava zašto je, dakle, ovaj bend - već pomalo zaboravljen. Nakon hvaljenih doom početaka, grupa sve više uranja u stoner zvuk, koji im je dobro pasao u kontroliranim dozama, ali u posljednje vrijeme postaje poprilično kontraproduktivan. Na "The Garden Of Unearthly Delights" Cathedral koristi distorzije i prljav sound upravo onako kako ne bi trebao, odnosno gušeći interesantne ideje u promašenoj produkciji koja odgovara tek ponekoj od novih pjesama, kao što je vrlo uspjela "North Berwick Witch Trials". No, dio materijala zahtjeva drugačiji pristup, što bend nije prepoznao, barem ne u pravoj mjeri, pa stoga ukupnim dojmom dominira osjećaj jednoličnosti i monotonije. Kao i uvijek, utjecaj Black Sabbatha je prisutan, ali polako pada u drugi plan, potisnut od neočekivane "I'm happy/ I'm groovy" atmosfere, što u krajnjoj liniji i nije novo za recentnije radove Cathedrala. Centralna točka albuma je 26-minutna "The Garden", koja sadrži više ideja nego sve ostale stvari zajedno. Od nabrijanog hard rocka, preko akustičnih pejzaža sa ženskim vokalom, pa do inteligentno komičnih instrumentalnih ulomaka, bend ovdje konačno podsjeća na ono što bi trebao biti. No, od ostalih materijala tek se donekle nameću "Tree Of Life And Death" i "Upon Azraels Wings", što uz ranije spomenutu "North Berwick Witch Trials" ipak nije dovoljno da održi cijelu ploču "iznad vode". Dakle, "The Garden Of Unearthly Delights" neće vam vratiti vjeru u Cathedral, ali ako do sada od njih niste odustali, nećete niti zbog ovog albuma. (DL & DS)
Potpomognuti producentom Billyijem Andersonom (Mr. Bungle, Melvins), koji im donosi dašak eksperimentalnog mentaliteta, Cattle Decapitation dosegli su vrhunac svoje kreativnosti na novom albumu sugestivnog naslova "Karma.Bloody.Karma". Istina, potrebno je više od Andersona da bi ovaj bend napustio čvrsta grind/death usmjerenja, no njegov utjecaj svejedno se pokazao dovoljno jakim da bi momci osvježili zvuk sa bogatijim rasponom različitih raspoloženja i ozračja. Iako agresivni kao i uvijek, Cattle Decapitation ovdje su pokušali lagano proširiti svoje horizonte, što im se obilato vraća kroz višeslojne, gotovo sočne glazbene teksture - nešto što ekstremnom metalu često nedostaje. Istodobno, međutim, uspijevaju održati ravnotežu i postići pravi odnos između zdravoseljačkog headbanginga i zrelosti u sveukupnom soundu, što je više nego dovoljno da bi "Karma.Bloody.Karma" zaslužio epitet ponajboljeg albuma u njihovoj dosadašnjoj diskografiji. Dakle, grind/death sa mudima ali i mozgom. Gotovo predobro da bi bilo istinito... (DS)
NAko vas je Helloween razočarao novim "Keeperom", a željeli ste čuti točno ono što su svirali krajem osamdesetih, određenu utjehu mogao bi vam pružiti Cellador. Glupo ime na stranu, bend je gotovo savršena kopija starog Helloweena iz vremena Michaela Kiskea. Savršena kopija u svemu osim što nisu toliko dobri, naravno. Pa ipak, pjesme kao "Never Again" ili "Seen Through Time" (znakovitog li naslova) uspješno nas vraćaju kojih dvadesetak godina unatrag. Jasno, druga je priča koliko reciklaža ovog tipa ima smisla. U solidnoj produkciji Erika Rutana (koji, međutim, može i mnogo bolje - retro power očito ga ne motivira previše) Cellador odaje počast nekim drugim vremenima i to radi dobro. Pjevač Michael Gremio sa Kiskeom dijeli i više od imena, štoviše, zvuči kao njegov klon, a ostatak benda dogmatično praši prema svim pravilima starog heavy/powera uz zapanjujuću sposobnost da u svakom trenutku potpuno ignorira bilo što što se u metalu dogodilo nakon '89. Dakle, tko voli... Himničnih vokala, frenetičnih ritmova i jakih melodija ovdje ne manjka. (DS)
Znate već Talijane... Ako nije gothic onda je power. Centvrion (čita se Centurion) spada u ovu drugu kategoriju. Bend je osnovan 1997. godine, a za Scarlet Records izdali su tri albuma - "Arise Of The Empire" (1999), "Hyper Martyrium" (2000.) i "Non Plus Ultra" (2002). Krajem 2004. potpisuju ugovor sa Dragonheart Records, izdavačkom kućom koja se većim dijelom oslanja upravo na talijanski heavy/power. Njihov četvrti album, "Invulnerable", izgrađen je na oprobanoj formuli nešto žešćeg heavyija (u stilu Primal Fear) sa jakim melodijama i tipičnom sword’n’sorcery ikonografijom. No, iako ni po čemu originalni, Centvrion uspijevaju održati sasvim solidan standard klasičnog heavy zvuka, uz rijetke ali upečatljive iskorake prema modernijim utjecajima tipa Nevermore ("Standing On The Ruins"). Ono što, međutim, najviše smeta na albumu jest pretjerana fascinacija legendama ovog žanra kao što su Judas Priest ili, u melodičnijim trenucima, Gamma Ray; Centvrionu, naime, ne polazi za rukom da se nametne kao zaseban entitet, već čitavo vrijeme lebdi između usporedbi sa drugim, većim bendovima. Uz malo više vlastitog identiteta, ova bi grupa imala zanimljivih potencijala, no dok god budu sputani sektaškom reciklažom svojih idola, ostaju u drugoj ligi europskog heavy metala. (DS)
Naslov ovog albuma (resurrection - uskrsnuće) nije odabran slučajno. Američki thrash bend Chimaira zbog različitih problema dospio je praktički na rub raspada, ali se u toj teškoj situaciji dogodilo pravo uskrsnuće - pronašli su novu diskografsku kuću, u bend se vratio njihov prijašnji bubnjar i veliki prijatelj Andols (Andy) Herrick, a nakon toga snimili su najbolji album u svojoj karijeri! U odnosu na prethodne, puno je naglašenija komponenta klasičnog, brzog thrasha, a solaže su puno duže i prisutnije nego ikad prije u njihovoj diskografiji. Najbolji primjer tih promjena je pjesma "Six" koja prelazi devet minuta trajanja i sadrži neusporedivo više soliranja i melodija od bilo čega što su do sada objavili. Ovaj album definitivno zvuči više "europski", iako je naravno zadržana osjetna doza groovea i teških elemenata u Pantera-stilu, što je jako dobro ukomponirano u nove materijale, ali manje naglašeno nego ranije. Najbolje pjesme na albumu uvodna su "Resurrection", kao određena poveznica s prethodnim pločama benda budući da je napisana više "američkim" pristupom, pa thrasherska "Worthless", već spomenuta "Six", "The Flame" koja spaja melodije i moderni američki thrash, zatim "End It All" i "Black Heart" u kojima jasno dolazi do izražaja veliko otvaranje benda prema klasičnim thrash-riffovima, brzini i melodijama, te "Needle" koja kreće razornim gitarama da bi ubrzala do munjevitih blastbeatova. Cijeli bend je zaista odradio odličan posao, a snažnim vokalom i vrlo lijepim clean dionicama posebno se ističe pjevač Mark Hunter. Spomenuti moramo i gitarista Roba Arnolda koji se nameće zaista moćnim solažama, te legendarnog bubnjara Andyija Hericka koji na ovom albumu nudi zastrašujuću demonstraciju brzine i tehnike. Pored svega navedenog, zvuk je čist i jak, za što su zaslužni producent Jason Suecof te Andy Sneap koji je obavio miks. Ovaj album na najbolji način spaja novi i stari thrash, što znači da bi ga trebali imati fanovi i jednog i drugog pravca. (Siniša Baričević)
"Madtropolis" je tipičan njemački power / heavy metal album, utemeljen na jakim ritmovima, gitarističkim riffovima i melodioznom vokalu. Za razliku od većine power grupa, Chinchilla je uglavnom više orijentirana na razorne ritmove nego na epski feeling, kojeg ipak ima, ali tek u nekoliko pjesama. Usprkos tome, klavijatura na ovom albumu ima dosta, a uvod u prvu pjesmu mogao bi zavarati slušatelja: dug intro na sintisajzeru koketira sa klasikom, pa se stječe dojam da će Chinchilla krenuti u pravcu progressive metala. Ništa od toga. Nastavak albuma čvrsto drži heavy usmjerenje. Interesantne solo dionice se povremeno pojavljuju kao svojevrstan dokaz da Chinchilla zna složiti i zahtjevnije glazbene strukture, međutim malo što skreće pažnju sa ukupnog dojma albuma, a to je - dobar, profesionalno odsviran heavy metal prepun borbenih, himničnih ritmova i pamtljivih refrena. Između brojnih žestokih himni stisnuta je i sjajna, svevremenska balada, "Satellite". (DS)
Nakon osam godina u Savatageu, pjevač Zak Stevens oprostio se 2000. godine od kompletne glazbene scene kako bi proveo više vremena uz obitelj. No, njegovo odsustvo nije dugo potrajalo. Svega godinu dana kasnije razmotrio je ideju o come-backu, pa okupio svoj bend, Circle II Circle, i nastavio točno tamo gdje je stao sa Savatage. "Watching In Silence", naime, ne samo da se direktno nadovezuje na sound Stevensovog bivšeg benda, već su uz njega ključne figure u pisanju pjesama bili Savatage veterani, Jon Oliva (koji je "usput" producirao album) i Chris Caffery. Ovaj dvojac, međutim, nije sudjelovao u svirci - Circle II Circle sastoji se od vrlo kvalitetnih američkih muzičara, a to su, redom, Matt LaPorte (gitara), John Zahner (klavijature), Kevin Rothney (bas) i Chris Kinder (bubnjevi). No, ruka Olive i Cafferyija jako se osjeća u ukupnom zvuku - moglo bi se čak reći da je "Watching In Silence" najbolji Savatage album još od "Dead Winter Dead". Vrlo vješta kombinacija jakih melodija, žestokih riffova, neskrivenih progressive metal utjecaja i fenomenalnog Stevensovog vokala vraćaju nas u doba klasika kao što su "Handfull Of Rain" ili "Edge Of Thorns". Circle II Circle svojim debijem ostavljaju više nego pozitivan dojam - na albumu nema fillera, a bend se podjednako dobro snalazi u power baladama ("Into The Wind", "Watching In Silence", "Walls", "F.O.S.") kao i u žešćim pjesmama ("Out Of Reach", "Sea Of White", "The Circle"). Posebno treba skrenuti pažnju na sjajno dizajnirano digipack izdanje, pogotovo znajući da ga se može nabaviti po vrlo povoljnoj cijeni. Zaključak? Vrijedno vaših para ;o) (DS)
Nakon sjajnog debi albuma "Watching In Silence" i turneje koja je dotakla Hrvatsku koncertom u zagrebačkom Pauku, Circle II Circle vratili su se u studio sa zahtjevnom obavezom da zadrže visoke standarde svojeg prvijenca. U međuvremenu, zbog razilaženja sa menadžmentom, cijela je postava (osim, naravno, frontmana Zaka Stevensa) napustila bend, pa nam se CIIC na novom albumu predstavlja u potpuno redizajniranom izdanju - tu su Evan Christopher i Andrew Lee (gitare), Paul Michael Stewart (bas) i Tom Drennan (bubnjevi). Postava sa klavijaturistom, dakle, zamijenjena je postavom sa dvije gitare, što se osjeća na većini materijala sa novog albuma. Izuzev uvodnih "In This Life" i "All That Remains" koje ostaju bliske soundu sa "Watching In Silence", većina stvari na "The Middle Of Nowhere" okrenuta je izravnijem, mnogo prljavijem hard rock zvuku. Također, ovaj je album većim dijelom osjetno jednostavniji od prethodnog, ima više riffova i in-your-face pjesama, a manje kompleksnih aranžmana i progressive elemenata. U skladu s time i produkcija je puno sirovija. Stječe se dojam da je Zak Stevens ovdje svjesno tražio prljavi, garažni zvuk, a kao i kod prvog albuma oko pisanja pjesama pomogao mu je bivši sudrug iz Savatagea, slavni Jon Oliva. Na žalost, ova pojednostavljenost zvuka mjestimično nije izvedena na najbolji način, što tu i tamo dovodi do neugodnog osjećaja nedorečenosti, kao da ideje nisu do kraja razrađene, pa njihov potencijal ostaje neiskorišten - to naročito dolazi do izražaja u središnjem dijelu albuma. U odnosu na prvijenac grupe, "The Middle Of Nowhere" nema one cjelovitosti, onog osjećaja da albumu ništa ne treba dodati niti oduzeti. Baš suprotno, nekoliko pjesama odskače kvalitetom, i te su zaista izvrsne ("In This Life", "All That Remains" "Psycho Motor", "Lost", ...) ali barem 50% materijala osjetno je slabije i ruši ukupan dojam. Međutim, iako predstavlja korak unatrag za Circle II Circle, "The Middle Of Nowhere" je još uvijek vrlo solidan album. Bude li Stevens ostao vjeran ideji prljavijeg sounda, ovo ćemo vjerojatno pamtiti tek kao prelaznu fazu, uigravanje za stvari koje slijede, jer nakon dugogodišnjeg iskustva sa kompleksnijim aranžmanima, prijelaz na izravan hard rock & heavy metal stil teško može biti potpuno bezbolan. Djelomični i zbog toga, za one koji se tek upoznaju sa radom ovog benda, kao "prvi kontakt" mnogo će bolje, za sada, poslužiti "Watching In Silence". (DS)
Kao bivši frontman legendarnih Savatage, Zak Stevens nosi na plećima golem teret prošlosti. Zna se, naime, što od Zaka očekujemo. Prije svega, manje-više savršenu vokalnu izvedbu, zatim kompleksne glazbene strukture i razrađene tematske koncepte... te, naravno, da stvar bude - je li - prva liga. Pokušao je, jadnik, pobjeći od toga na prethodnom albumu, "The Middle Of Nowhere", koji se ističe daleko jednostavnijim zvukom i prljavijom produkcijom, no kao jedini rezultat tog izleta na njega su se obrušili komentari tipa "da, ok, ali zar ne bi ipak bilo bolje onako, znaš, više kao Savatage?" No, nije krivnja za slabe ocijene "The Middle Of Nowhere" samo na tvrdoglavim fanovima. Jer, u srcu tog albuma čuči jedna velika, najveća mana - slabe pjesme. Izvedba je ok, kao i sama ideja o izravnijem soundu, ali barem polovica materijala jednostavno smrdi na fillere. Logično, dakle, Zak se našao u situaciji gdje mora birati - natrag formuli sa izvrsnog prvijenca, "Watching In Silence", odnosno natrag korijenima iz Savatage ere, ili - s druge strane - hrabro gurati naprijed i pustiti da se eksperiment sa "The Middle Of Nowhere" razvije i eventually - dozrije. Pomalo očekivano, odabrao je onu prvu soluciju. "Burden Of Truth", inspiriran sveprisutnim "Da Vincijevim kodom", glazbeni je blizanac "Watching In Silence", a ako ćemo posezati i dublje u prošlost, priziva u sjećanje Stevensov posljednji studijski rad sa Savatage, "Wake Of Magellan". Album je, sveukupno, vrlo dobar, daleko bolji od prethodnog, no još uvijek nijansu slabiji od prvijenca (koji, čini se, postaje pravi bauk za sve što dobri Zak napravi nakon njega). U igri su ponovo kompleksnije, strukture sa slojevitim, sočnim aranžmanima, jače melodije i - budući da se radi o konceptualnom albumu - vrlo teatralan, sugestivan opći feeling. Jedna od jačih strana "Burden Of Truth" svakako je svojevrsni groove koji, gotovo prikriveno, struji kroz većinu materijala i nosi pjesme kao što su "Who Am I To Be", "Heal Me" ili "Live As One" na krilima vrlo zanimljive epic/groovy građe. ‘Fala onoj stvari, pravih fillera nema, a nedvojbeni su vrhunci ploče najavni singl "Revelations", sjajna power balada "The Black", zatim nabrijana prog/thrashy "Messiah", pa i naslovna stvar u kojoj se Zak vraća vokalnim kontrapunktima sa kojima se proslavio u Savatage, te ranije spomenute "Who Am I To Be", "Heal Me" i "Live As One". Dakle, kad se sve zbroji, "Burden Of Truth" svakako označava povratak benda u formu, međutim ostaje činjenica da se radi o safe-shot politici, odnosno o konceptu koji 99% nije mogao promašiti. Ono što albumu nedostaje je malo više rizika, poneko iznenađenje, nešto što su nam, kada već govorimo u tom kontekstu, Savatage uvijek znali pružiti, baš kao i Jon Oliva na svojim solo projektima. A Zak je apsolutno premlad da bi se umrtvio unutar jedne glazbene ideje, ma koliko mu ona dobro ležala. (DS)
"Delusions Of Grandeur" konačna je potvrda da neuspjeli eksperimenti sa jednostavnijim, prljavim soundom pripadaju prošlosti Zak Stevensovog Circle II Circle. Kao i na prethodnom "Burden Of Truth", a za razliku od osrednjeg "The Middle Of Nowhere", bend ovdje nastavlja stazom jakih aranžmana i složenijih glazbenih vizija; no, da ne bude zabune, ne radi se toliko o ambicioznom, progressive zvuku a la Symphony X ili Dream Theater, koliko o vrlo inteligentnom i dobro komponiranom heavy/power metalu sa jakim hard rock utjecajima i ponešto thrashy riffova. Ako smo nakon sjajnog "Burden Of Truth" ipak pomalo priželjkivali nešto više eksperimenta i avanture, "Delusions Of Grandeur" to neće promijeniti - treba međutim reći da pred savršenom ravnotežom i kompletnim zvukom ovog albuma polako blijede ta i takva traganja za dlakom u jajetu. Stevens i njegov prateći bend pružaju nam besprijekoran CD na kojem svaka od deset novih pjesama živi vlastitim životom, sa jakim melodijama i, istodobno, usijanim gitarama visoko naelektriziranih riffova, dok se u prvom planu Zak ponovo dokazuje kao jedan od najmoćnijih američkih vokala u metalu uopće. "Delusions Of Grandeur", pored toga, sjajno objedinjuje te razrađene, inteligentne aranžmane, sa vrlo tečnim melodijama i, u osnovi, pristupačnim zvukom kakav ostaje otvoren kako fanovima progressive metala, tako i ljubiteljima čistog heavyija, powera ili klasičnog hard rocka, dok bi dio materijala u nekim drugim okolnostima glazbene industrije imao dobar potencijal i pred širom publikom. Zasluge za to, međutim, ne počivaju u nekoj komercijalnoj orijentaciji albuma (koje zaista nema u onom negativnom smislu), već u snazi samih pjesama, bilo da ih promatramo u kontekstu cjeline, ili zasebno, kao potencijalne singlove. Zak i društvo ovdje postižu savršenu ravnotežu klasičnih Savatage elemenata, te svega onoga što je Circle II Circle do sada nudio kao zaseban entitet. Pored toga, i van konteksta grandioznog nasljeđa koje Stevens nosi na leđima, a ne samo kao novo poglavlje jedne već dobro poznate priče, "Delusions Of Grandeur" drži svoje položaje kako sirovom snagom, tako i neupitnom elegancijom zrelog, ali istodobno tom zrelošću nimalo otupljenog heavy metala prve klase. (DS)
Novo otkriće Nuclear Blasta, norveški Communic, mogao bi postati kokoš sa zlatnim jajima. Na svom (tek) drugom albumu, "Waves Of Visual Decay", bend (već) ostavlja dojam potpuno sazrjelih i definiranih glazbenika, čiji zvuk vrlo efikasno preuzima najbolje od power i thrash metala. U potrazi za adekvatnom usporedbom, što je uvijek pomalo nepravedno spram grupa jakog identiteta, a Communic to jest, mogli bismo povući dijagonalu od modernog power pristupa bliskog Brainstormu, prema sofisticiranoj kombinaciji svega i svačega a la Nevermore; negdje posred te dijagonale ukotvio se ovaj norveški bend. U besprijekornoj produkciji Jacoba Hansena, "Waves Of Visual Decay" vrlo izražajno povezuje žestoke thrashy elemente sa melodičnim pasažima, dok pjevač Oddleif Stensland, slično Warrelu Daneu (Nevermore), pjeva u bezbroj nijansi što dodatno naglašava višeslojan, stilski izrazito slobodan karakter Communica. Bilo da se radi o beskompromisnom thrash/poweru ("Under A Luminous Sky", "Fooled By The Serpent", "My Bleeding Victim", ...) ili postmodernističkim polubaladama ("Watching It All Disappear", "Waves Of Visual Decay"), bend polaže ispit zrelosti i preko noći postaje jednim od udarnih aduta Nuclear Blasta. U dvije riječi - nezaobilazno izdanje, čiji je vrhunac završna "At Dewy Prime" u kojoj se ponovo sastaju sva različita usmjerenja kojima grupa kreće tijekom albuma. Svakako zapamtite ime Communic. Radi se o budućnosti europskog metala. (DS)
Conspiracy je projekt kojeg su pokrenuli Chris Squire (Yes, bas/vokal) i Billy Sherwood (ex-Yes, gitara/klavijature/vokal), a "The Unknown" je njihov drugi album. Uz Squirea i Sherwooda, tu je i Jay Schellen (bubnjevi/vokal). Dok je u prošlosti Conspiracy bio usputni projekt dvojice zaposlenih muzičara, ovoga puta trio se potpuno posvetio svom albumu, i to se jako osjeća; dok je prvi album više zvučao kao kolekcija raznovrsnih, međusobno nepovezanih pjesama, "The Unknown" je cjelovit i povezan. Osjeća se duh zajedništva i timski rad, a očito je da su Squire i Sherwood radili sa više koncentracije, potpuno fokusirani na ovaj album, što im je omogućila pauza u stvaralaštvu Yesa. Poznato je da njih dvojica više naginju rocku i popu, dok ostatak Yesa radije teži progressive muzici i simfonijskim aranžmanima. Zbog toga, Conspiracy je orijentiran izravnijem, žešćem soundu, iako često zalazi i u art rock područja. Sherwood je slobodniji, ima više prostora nego što je imao u Yesu, gdje je bio tek druga gitara, osjetno podređen nedodirljivom Steveu Howeu, dok je Squire standardno dobar na basu (pjesma "New World" donosi jednu od uzbudljivijih ovogodišnjih izvedbi na basu). Vokalno, obojica su solidni, ali ne više od toga - što se same koncepcije vokalnih harmonija tiče, album je vrlo zanimljiv, ali nijedan od njih nije vrhunski pjevač, pa izvedba ostaje tek solidna, ne i odlična. Produkcija, za koju su se pobrinuli Sherwood i Squire, koji su i autori cijelog materijala, je vrlo dobra, a "The Unknown" bih preporučio svima koji vole moderan, ambiciozan, ali i izravan rock sa utjecajima stare progressive škole. (DS)
Cornerstone je, prema prvobitnoj ideji, trebao biti kratkoročan projekt Doogie Whitea (vokal, Yngwie Malmsteen, ex-Rainbow) i Steena Morgensena (bas, Royal Hunt), no sjajan odjek njihovog prvog albuma, "Arrival", nije ostao bez efekta. Eto nam, stoga, i novih materijala, ponovo u jakoj tradiciji hard rocka na tragu Rainbow ili Deep Purple, no isto tako sa jakim prilivom modernih elemenata, prije svega u state-of-art produkciji, te u dobro promišljenim, iznimno zrelim aranžmanima koji su svakako jedan od značajnih aduta ove grupe. U odnosu na "Arrival", "Human Stain" osjetno je žešći, te posve imun na laganiji, eighties zvuk prvijenca. Cornerstone se ovdje potpuno uranja u heavy rock zvuk sa neoklasičarskim gitarama tipa Blackmore/Malmsteen, te zaista teškim, kick-some-serious-ass riffovima, uz lagano prisustvo proggy klavijatura koje, međutim, ostaju u drugom planu. Ovakvo opredjeljenje pokazuje se najboljim mogućim za Whitea, Morgensena i društvo, budući da svaka od deset novih pjesama, bez pretjerivanja, stoji kao malo remek-djelo redizajniranog, "apdejtanog" heavy rocka. Od žestokih, mid-tempo stvari sa jakim, himničnim refrenima, kao što su uvodna "Unchosen One", "Wounded Land", "Future Rising", "Forever Young" ili ritmična "Ressurection Sympathy" koja bi uz naglašenu medijsku podršku (kakvu Massacre Records na žalost sasvim sigurno ne može pružiti) nedvojbeno postala radio hit, preko Blackmoreovske, brze "Midnight In Tokyo", pa do fantastičnih bluesy-epic balada "Some People Fly", "Singing Alone", "House Of Nevermore" i Whitesnakeovske "Sail On Stormy Waters" bend ne griješi niti u jednom koraku. Bez hair rock prenemaganja, sa jakim korijenima u seventies hard rocku i neo-klasičnoj gitari, ali i sa sviješću o svemu onome što se u glazbi dogodilo nakon toga, "Human Stain" bez sjenke sumnje stoji kao jedan od najboljih albuma ovog žanra ne samo 2002. godine, već i mnogo šire, gotovo pa još od vremena kada su Deep Purple i Rainbow punili svjetske stadione. Cornerstone stadione neće napuniti, danas ondje pušu drugi vjetrovi, ali u CD playeru svakog ljubitelja rocka mogao bi ostati vrlo, vrlo dugo... Obavezna lektira, dakle! (DS)
U posljednjih pet godina (nakon albuma "Midian") Cradle of Filth su počeli pokazivati pad kvalitete i količine novog materijala. Nakon nepotpunog "Bitter Suites To Succubi" izdali su kompilaciju "Lovecraft & Witch Hearts" i live album "Live Bait For The Dead" s namjerom ponovne zarade na starom materijalu. Prvi pravi album nakon toga, "Damnation and a Day" bio je veliko razočaranje jer su sve pjesme zvučale isto i činilo se da su COF još jedna grupa koja je ostala bez ideja. Na sreću, album "Nymphetamine" je svojevrstan povratak u formu grupe, i prvi kvalitetan album nakon mnogo vremena. Najveća kvaliteta ovog albuma je raznovrsnost, pjesme su vrlo slušljive i teško je izdvojiti najbolje. Većina pjesama ima u sebi nekoliko različitih elemenata, brzi ritmovi gitare i bubnjeva izmjenjuju se s melodičnim klavirskim dijelovima. Najbolji primjer za to su pjesme "Gabrielle", "Absinthe With Faust", "English Fire" i odlična "Swansong For a Raven". S druge strane, u pjesmama "Gilded Cunt", "Nemesis", "Medusa and Hemlock" i "Mother of Abominations" glavnu riječ imaju gitare te su zbog toga nešto jednostavnije i direktnije. Ženske vokale na naslovnoj pjesmi pjeva Liv Kristine (Leaves Eyes, ex-Theatre of Tragedy) čije se angažiranje pokazalo kao pun pogodak. Osim činjenice da je album "ziheraški" tj. napravljen u dobro poznatom COF stilu bez previše eksperimentiranja, teško je naći neke veće zamjerke. Ono što je najvažnije je da nema loših pjesama, što znači da je ovaj CD jedan od onih koji se mogu slušati "u komadu". Ukupni dojam je da su s ovim CD-om COF nastojali povratiti povjerenje svojih fanova, što će vjerojatno i ostvariti, ali nema nikakvih novih pomaka. Sljedeći album trebao bi pokazati ima li grupa još inspiracije ili će reciklirati samu sebe. Samo par mjeseci nakon izlaska ovog albuma, očito u želji da se od fanova iscijedi još koji novčić, objavljen je i "special edition" na 2 CD-a. To će sigurno natjerati kupce budućih COF albuma da dobro razmisle prije nego što kupe CD odmah nakon izlaska. Što reći nego vrlo, vrlo nekorektan potez. S druge strane, ako još niste nabavili CD sad imate razlog više za to. Na dodatnom CD-u nalazi se 6 pjesama (od kojih 3 obrade) i video za pjesmu "Nymphetamine". Obrađene su stvari "Devil Woman" (Cliff Richard), "Bestial Lust" (Bathory) i "Mr. Crowley" (Ozzy Osbourne). Tu je i nezaobilazna pjesma "Nymphetamine", koju ovaj put izvodi "standardna" pjevačica grupe Sarah Jezebel Deva. Preostale pjesme su "Soft White Throat" i "Prey" koje se donekle razlikuju od ostalih pjesama na osnovnom CD-u i njihovim uvrštavanjem taj bi se CD razvodnio. Ukupno gledajući, pjesme na bonus CD-u su u usporedbi s onima koje se nalaze na osnovnom CD-u sporije i atmosferičnije, s većim prisustvom sintetiziranih zvukova, a manje gitara. Ukratko, ovaj bonus CD sadrži upravo ono što se u takvim slučajevima očekuje tj. pjesme koje nisu mogle biti uvrštene na album i obrade, ali je objavljen nekoliko mjeseci prekasno. Jedini način na koji bi se COF mogli iskupiti u očima fanova bilo bi zasebno objavljivanje bonus materijala na MCD-u, naravno po povoljnijoj cijeni. (Pozl1tivac)
Nakon odličnog CD-a "Nymphetamine" i isto tako kvalitetnog DVD-a "Peace Through Superior Firepower" Cradle Of Filth ponovo su među nama. Ovaj put riječ je o albumu "intrigantnog" naslova "Thornography" za čije je smišljanje sigurno bio zadužen cijeli tim PR stručnjaka. Kao i obično kada je riječ o COF, album otvara atmosferični intro "Under Pregnant Skies She Comes Alive Like Miss Leviathan" koji traje otprilike onoliko koliko vam treba da par puta naglas pročitate njegov naslov. Prva pjesma na albumu, "Dirge Inferno", je klasična COF pjesma (posebno zbog karakterističnog ritma). Slične su i "Libertina Grim", "Cemetery And Sundown" te pomalo repetitivna "I Am The Thorn". To su ujedno i najbrže stvari na albumu, najbliže svemu onome što smo imali prilike čuti na prethodnim albumima. Ostale pjesme su uglavnom sporije ili kombinacija sporih i brzih dijelova. Kao zanimljivije izdvajaju se "Tonight In Flames", te atmosferična "Lovesick For Mina" u kojima se izmjenjuju brzi i melodični dijelovi, klavir i recitacija. Tu je i "Under Huntress Moon" s gitarskim dionicama karakterističnima za skandinavski black metal zvuk, no nažalost, ti su "citati" nabacani jedan na drugi i nepovezani, pa se pjesma doima pomalo konfuzno. Pjesma koja najviše odskače od ostalih na albumu je "Rise Of The Pentagram". Riječ je o odličnoj instrumentalnoj stvari s uvodnom recitacijom, violinom i klavijaturama. Sve u svemu, jako ugodno iznenađenje i dobrodošao eksperiment. U plemenitoj namjeri da se poboljša komercijalni učinak albuma, na njemu "gostuje" i Ville Valo (frontman grupe HIM) u pjesmi "Byronic Man". Iako se Valo pojavljuje u samo jednoj strofi pri kraju i pjeva oko 40-tak sekundi, sigurno će se naći neki fanatični fan grupe HIM koji će kupiti CD samo zbog toga. Hvalevrijedan potez, jedino nije jasno zbog čega gost nije bio netko još popularniji (npr. Robbie Williams). Inače, sama stvar nije loša, ali je mogla biti puno bolja da se Valu dalo malo više mjesta. Ovako ostaje samo dojam želje za lakom zaradom. Album zatvara prilično bezvezna obrada pjesme "Temptation" grupe Heaven 17 (poznata sa soundtracka filma "Trainspotting"). Nije jasno je li riječ o zajebanciji ili možda pjesmu treba slušati unatrag u potrazi za subliminalnim porukama. Uglavnom, moglo je i bez toga. "Thornography" u cjelini je izrazito heavy (posebno gitare), a od nekadašnjeg black metal zvuka tu su neizbježni Danijevi vokali, ritam i poneka gitarska dionica. Jedna od stvari karakterističnih za ovaj album je i dužina pjesama koje su uglavnom duže od 5 (često i cijelih 7) minuta. Nažalost, često se radi o nepotrebnom razvlačenju i ponavljanju, pa je dojam da bi album djelovao bolje da su pjesme malo kraće i direktnije (kao što je npr. "The Foetus Of A New Day Kicking"). Sve u svemu, ovo je solidan ali ne i vrhunski album koji će se najvjerojatnije svidjeti velikom dijelu fanova grupe. S tehničke i produkcijske strane ne mogu mu se naći zamjerke, ali mu nedostaje one sirove energije koja je nekada bila karakteristična za COF. Možda je riječ i o namjernoj promjeni zvuka s nadom da će tako biti pristupačniji široj publici. Ako prodaja ipak ne bude išla baš najbolje, možemo očekivati "specijalno extra limited prošireno" izdanje ovog albuma. Nadajmo se da će se na njemu naći i neke bolje pjesme ili barem kvalitetnije obrade. (Pozl1tivac)
"Sicario" je peti album čileanske thrash/death grupe Criminal koje stječe sve više poklonika među fanovima ekstremnog metala. Ključna riječ kod Criminala je - adrenalin. Istina, radi se o tehnički dobro potkovanim glazbenicima, no prvi i najjači element ovog albuma ostaje sirova energija što, naravno, znači da "Sicario" ne donosi ništa novo, ništa što već ranije nismo čuli, međutim, unutar granica thrash/deatha funkcionira vrlo dobro. Kao logična usporedba nameću se Sepultura i Kreator, možda donekle The Haunted, a poneka pjesma otkriti će i lagane utjecaje starog Slayera. Bend zvuči vrlo usklađeno, kao dobro podmazana mašina, sa razvijenim osjećajem za mjeru, pa ni jedna pjesma ne ponire u beskonačno ispucavanje riffova i divljih ritmova što je pozitivno, budući da na albumu nema praznog hoda. "Walking Dead", "The Root Of All Evil" i "Self Destruction" ostaju u pamćenju već nakon prvog slušanja, a i ostatak materijala brzo će vam ući pod kožu - stoga, palčevi gore za "Sicario", no samo pod uvjetom da je thrash/death vaš omiljeni obrok od ranije. Criminal, naime, ipak nije toliko moćan da bi stvarao nove sljedbenike ovom žanru. (DS)
Njemački Cross X svakako polazi od dobre početne ideje - dinamičan mix svega pomalo (thrash, hardcore, nu metal, rock) mogao bi upaliti pod uvjetom da bend slijedi vrlo dobro zamišljen koncept svojevrsnog "freestyle" nastupa. No, čini se da momci umjesto toga radije upiru sve svoje snage u brzinu i razoran, žestok zvuk, zapostavljajući pritom autorske doprinose. Rezultat toga je slabašan "songwriting" koji, logično, otupljuje oštricu uloženoj energiji te izaziva dojam kaotičnog nabacivanja različitim elementima upravo ondje gdje bi grupa trebala posebno obraćati pažnju na organizaciju i bazičan koncept. Kao i kod prethodnog "Emolution", Cross X dopušta entuzijazmu da ih ponese dalje nego što su spremni otići, iako - istini za volju - dojma smo da bi uz više koncentracije bend možda i mogao ponuditi zadovoljavajuće strukture kao podlogu silnoj energiji i agresivnosti svoje muzike. No, imajući na umu dvije godine utrošene na osmišljanje ovog CD-a, zaključak je samo jedan: ili nisu u stanju, ili su previše lijeni zasukati rukave kod pisanja pjesama. A s obzirom da se radi o jednom od ključnih elemenata same glazbene kreacije, konačna ocjena za ovakav rezultat može biti isključivo negativna. (DS)
Melodičan death metal bez greške. Produkcija - perfektna. Pjesme - dinamične, karakterne, svaka je potencijalan metal klasik. Album obiluje vještim produkcijskim rješenjima, a Dark Tranquillity se u svakom trenutku potvrđuju kao vrhunski muzičari. Moderni, synth elementi pametno se uklapaju u tradicionalan izraz ovog stila. Na ovom albumu bend je napravio veliki iskorak i konačno pokazao svoju punu snagu - ako su do sada bili veliko ime iz "drugog plana" (a za mnoge jesu), sada je sasvim jasno da Dark Tranquillity spada u prvu ligu ekstremnog metala, štoviše - u prvu ligu metala općenito. Michael Stanne se kroz ovaj album nameće kao vodeći melodic death pjevač u Europi, a impresivno je kako prirodno i tečno gitare na "Damage Done" prelaze iz power melodioznosti u žestoke, brutalne riffove. Ritam sekcija je hiperaktivna, ali i savršeno disciplinirana - bubnjar, na primjer, ne skreće pozornost na sebe, ali kada čovjek obrati pažnju, tada primjećuje koliko on radi. Slično je i sa bas linijama, ali one bi mogle biti i malo naglašenije u miksu, jer ih uraganska izvedba ostalih instrumenata pomalo gura u treći plan. Na cijelom albumu, kao u ostalom, i u cijeloj diskografiji Dark Tranquillityija, jako se osjeća pripadnost takozvanoj "Gothenburškoj sceni" - to znači, ako vam se sviđa In Flames, ovaj album je prava stvar za vas. (DS)
Iako album nosi naziv "Fiction", ne radi se o nikakvoj fikciji, već o novom albumu švedskih majstora death/thrasha, i to o albumu koji objedinjuje sve najbitnije elemente njihovog zvuka. Moglo bi se reći da bend ovdje skladno spaja krajnosti: brzinu kakvu smo u prošlosti čuli na "Character" i "The Mind's I" te melodičnost sa "Haven". Posebnost ovog CD-a leži baš u melodičnim dijelovima, koji se često javljaju i na brzim pjesmama, te pokazuju nevjerojatnu sposobnost Dark Tranquillityija da gotovo hipnotizira slušatelje; onima koji ih poznaju, dobro su znani trenuci kada odjednom uspore, a glavnu riječ preuzmu klavijature, bass i vrlo lagane gitare koje polako razvijaju melodiju, da bi potom pjesma krenula dalje punom žestinom. Ovog puta takvih prijelaza ima zaista puno, pa je album vrlo dinamičan i ostaje zanimljiv nakon opetovanih preslušavanja. Kao i melodije, i brzina je na nekim pjesmama dovedena do maksimuma ("Terminus (Where Death Is Most Alive)", "Blind At Heart"), a na "Empty Me" blastbeatovi i gitare gotovo dosežu granice melodičnog blacka. Tu su i mid-tempo stvari (u stilu albuma "Haven") sa dominantnim melodijama i klavijaturama koje ponekad stvaraju Depeche Mode ugođaj (naravno, u metal varijanti). Među tim pjesama nalaze se dvije koje treba posebno izdvojiti: hit "Misery's Crown" s najboljom melodijom na albumu i "The Mundane And The Magic" na kojoj se javlja odličan ženski vokal Nell Sigland (Theatre Of Tragedy). Uz sve navedeno, na "Fiction" se jako ističe pjevač Mikael Stanne koji kombiniranjem žestokih i clean vokala, te samom interpretacijom tekstova stvara cijeli spektar različitih emocija kakav može ponuditi vrlo mali broj pjevača i bendova. Jasno je da se ovaj album nikako ne smije propustiti, jer po svim svojim elementima predstavlja jedan od vrhunaca melodičnog death/thrasha i pokazuje zaista zavidnu razinu koju je dosegao švedski i europski metal općenito. (Siniša Baričević)
David Gilmour, gitarist i vokal sad već pokojnih Pink Floyda, ponovno pokušava iskoračiti iz sjene svog velikog benda. To mu je do sada treći pokušaj - 1977. objavio je album "David Gilmour", a 1985. "About Face" (koji je donio najgoru pjesmu nekog solo Floyda - "Blue Light", sa disko remiksom!). Nakon reformiranja i rasformiranja Floyda i 20 godina, vraća se kao solist sa albumom "On An Island". Gilmour uvijek zvuči kao Gilmour, i to na najbolji način - izvrsno intoniran i obojen vokal, karakteristične solaže i odličan ton na gitari (na ovom albumu svoje Fendere zamijenio je Gibsonom). Sa glazbene strane, album je kvalitetan kako se od Gilmoura i očekivalo. Ono što ovom albumu nedostaje je strast, ako se već žestina nije ni očekivala. Vokali su nježni, ali previše studijski dotjerani (osim u izvrsnom dvoglasju Gilmoura i Richarda Wrighta, klavijaturista i vokala Pink Floyda, u pjesmi "The Blue") i brzo prelaze u monotoniju, čemu doprinose i pomalo snene i melankolične pjesme. Naslovna pjesma (i singl) je možda i najbolji trenutak na albumu, uz "The Blue". U gotovo svim pjesmama se osjeća utjecaj Pink Floyda iz kasnije faze, a u "Take A Breath" gitara citira "Astronomy Domine" s prvog albuma Pink Floyda (na, ipak, kvalitetan način). Gilmour je u stanju i iznenaditi (pomalo iznenađujuće) i to čini akustičnom "This Heaven". S druge strane, instrumentali su prilično nepotrebni i razvučeni, a kraj albuma ugodno šalje slušatelja na spavanje i brine se da ga ništa ne trgne iz sna (iako je "Where We Start" vrlo ugodna i emotivna pjesma). Tekstovi nisu nikad bili Gilmourova jača strana i na ovom albumu koautorica tekstova njegova je supruga Polly Samson, slično kao na posljednjem albumu Pink Floyda "The Division Bell", što ipak ne spašava neke tekstove od osrednjosti. S obzirom da su Pink Floydi i službeno prošlost, Gilmourov album je najbolja stvar koja se mogla dogoditi obožavateljima grupe, ali neće ostaviti većeg traga. Kao mainstream album, vrlo je kvalitetan i mogao bi privući pažnju. Gilmour kreće na svjetsku turneju, pa će i pjesme dobiti novo ozračje i sakriti neke nedostatke. Sve u svemu, radi se o albumu kojeg se isplati poslušati, ali oni koji ga i ne poslušaju, neće biti strašno zakinuti. (Matko)
Debase i njihov album "Unleashed" ugodno su iznenađenje kataloga diskografske kuće Noise. Radi se o bendu, koji usprkos kratkom stažu, zvuči vrlo zrelo i autorski oblikovano. Glavni su im aduti mračni, ''tromi'' riffovi u stilu Black Sabbatha, koji se uglavnom pretaču u brže gitarističke dionice i sjajan vokal koji vješto kombinira melodičnu boju glasa nalik Zaku Stevensu (ex-Savatage, CircleIICircle) sa grubljom izvedbom na tragu Leeja Doriana (Cathedral) pa čak i Iana Astburyija (The Cult). Iz te kombinacije Debase stvara jaku atmosferu obogaćenu apokaliptičnim prizvucima mračnog, ali ne i depresivnog tona. Usprkos pomalo otrcanim frazama (gavran sjedi na mome ramenu… na obali krvave rijeke… vidim mrtva tijela posvuda…), stihovi uspijevaju ostvariti jak dojam i tmurno ozračje usklađeno sa makabričnom muzikom. Pod uvjetom da održe postavljene standarde i nastave se autorski razvijati, Debase imaju sve prilike da postanu jedna od vodećih sila graničnog područja metala koje balansira između zatvorenih granica heavy metala i ekstremnijih žanrova. (DS)
Novi studio album rock legendi Deep Purple čekao se čak pet godina. A kada je bend konačno potvrdio da album zaista izlazi, i to pod naslovom "Bananas", ljudi su ostali pomalo začuđeni - neki su fanovi čak pomislili da ovaj neobičan naslov najavljuje radikalne promjene zvuka i glazbenog stila, a budući da je producent Michael Bradford poznat po radu sa novijim bendovima tipa Uncle Cracker, taj strah postajao je sve prisutniji. Međutim, ništa od toga. Novi Purple zvuči kao i stari Purple, a čak bih rekao da je "Bananas" manje moderan nego "Purpendicular" (1996.) ili "Abandon" (1998). No, krenimo od početka. Neobičan naslov. Priča je u stvari jednostavna. Basist Roger Glover naišao je u novinama na sliku čovjeka koji vozi kolica puna banana. Zatim je, u šali, rekao Ianu Gillanu: "Gle, mogli bismo ovo staviti na naslovnicu i nazvati novi album 'Bananas'." Na Rogerovo čuđenje, Ian Gillan se složio s tom idejom. I to je to - nema očekivane, dubokoumne pozadine; samo vic koji je nadrastao sebe i postao naslov rock albuma. Tu je još jedan faktor važan za ukupnu sliku. Uoči snimanja ovog CD-a, bend je napustio Jon Lord, legendarni klavijaturist koji je snimao sa Deep Purple od samog početka, od 1968. pa sve do 2002. Kao zamjena doveden je Don Airey, jedan od najpoznatijih rock klavijaturista, koji je radio sa kult bendovima Jethro Tull, Black Sabbath, Whitesnake, pa i sa superpopularnim solo izvođačima među kojima se ističu Gary Moore i Ozzy Osbourne. Ipak, usprkos velikoj težini Dona Aireya, Jon Lord je karizma kakvu se ne može lako zamijeniti. Je li Airey uspio? Na to je teško odgovoriti, jer album nije toliko oslonjen na klavijature kao što su bili prijašnji - ipak, Airey često dobiva mnogo prostora (u naslovnoj pjesmi, na primjer) i taj prostor koristi jako dobro. Ima agresivan pristup, sa moćnim Hammond zvukom, a pomalo podsjeća na Keitha Emersona, što nije loše, ali je svakako neobično u kontekstu Deep Purplea. Airey stvara jaku atmosferu ("Sun Goes Down"), a njegov solo na naslovnoj pjesmi, u kojem duelira sa Steveom Morseom (gitara), može bez kompleksa ući na svaku antologiju najboljih DP solaži. Sam album je vrlo retro orijentiran. Zapravo je začuđujuće što su Purple doveli modernog producenta, budući da novi materijali stilski jako vuku prema sedamdesetima i albumima tipa "Who Do We Think We Are" (1973). Ima elemenata psihodelije, ponešto bluesa, čak i honky tonk boogieja, a dominantan je, očekivano, čisti hard rock. CD otvara pjesma "House Of Pain" - pravi Deep Purple singl, sa jakom melodijom, vrlo pjevnim vokalnim linijama i žestokim riffovima. Pjesma ima solidan radio potencijal, a napisali su je Gillan i producent Bradford. Radi se o prvoj autorskoj suradnji grupe sa "vanjskim" muzičarom još od šezdesetih. Slijedi pravi mali klasik, "Sun Goes Down". Ta pjesma donosi sjajan spoj hard rocka i atmosferične psihodelije, a mogla bi se dodatno razraditi na koncertima - uz improvizacije po kojima je bend poznat, "Sun Goes Down" može postati live klasik za sva vremena. Tu je, zatim, neobična balada "Haunted" (odabrana za drugi singl), koja se teško uklapa u uobičajen imidž benda, ali dobro funkcionira. Gillan se neobično lako prilagođava pop folk tonu pjesme, a cijeli bend se bez problema "prebacuje" u taj neočekivan folky đir na tragu Procul Haruma ili Fairport Convention. Četvrta pjesma, "Razzle Dazzle", je (jedini) promašaj na albumu - vedar, opušten honky-tonk boogie na pola puta od Doobie Brothers do Creedence Cleerwater Revival teško se uklapa u ovaj album, a i u ukupan stil Deep Purplea. Pjesma je pomalo isprazna, ne ide nikamo, samo se ponavlja u krug, kao dječja nabrajalica, no mora se priznati da ima zaraznu melodiju. "Silver Tongue" popravlja dojam, i to kako. Prijeteći ritam, uz dinamične klavijature i moćne vokale Iana Gillana brzo briše neugodan okus prethodne pjesme. Prvu polovicu albuma zatvara odlična blues balada "Walk On". Već nakon tih, prvih šest pjesama, jasno se ističe Gillanov glas koji je u najboljoj formi još od 1984. i antološkog "Perfect Strangers" albuma. Bio je dobar i na "Purpendicular", ali ovdje je eksplozivan - pjeva vrlo dinamično i raznovrsno, pa premda to vjerojatno neće moći ponoviti na koncertima, zaista podsjeća na starog sebe iz najboljih dana. "Pictures Of Innocence" pomalo nalikuje na funky rock pjesmu "Rosa's Cantina" sa "Purpendicular" albuma, međutim, na interesantan način spaja taj funky groove sa žestokim, gotovo hard core refrenom. Ta neobična kombinacija, uz jake solaže na gitari i klavijaturama, pretvara "Pictures Of Innocence" u interesantan eksperiment koji bi se ipak bolje uklopio na prethodan, "Abandon" album. Iduća, "I Got Your Number", je klasičan Deep Purple hard rock uz lagane moderne prizvuke. U srednjom dijelu, pjesma se stišava i bezbolno prelazi u ugodnu, nježnu baladu, iz koje se vraća žestokom hard rocku. Taj tiši dio sjajno najavljuje "Never A Word", možda i ponajbolju folk baladu koju je bend ikada snimio - neobičan efekt na vokalima, u kombinaciji sa jakom, atmosferičnom melodijom, vodi bend u teritorij grupa kao što je Traffic i Purple se ondje (ne)očekivano dobro snalaze. Nešto slično napravio je i Black Sabbath na "Paranoid" albumu sa pjesmom "Planet Caravan". Naslovna "Bananas" je zanimljiva, ali pomalo monotona, sve do fenomenalne solaže Aireya i Morsea, a novi highligt je "Doing It Tonight" - iako relativno kratka, ova pjesma donosi jak riff, niz minijaturnih solaža, duhovit tekst i nadahnutu vokalnu izvedbu; uz dodatne improvizacije, na koncertima bi mogla biti jedan od vrhunaca večeri. Album zatvara kratak instrumental Stevea Morsea, "Contact Lost". Ukupno, album je solidan, pa i više od toga, ali bi bio još bolji da je sveden na standardnih sedam pjesama, koliko ih je bend uvijek imao na albumima tokom sedamdesetih; u tom slučaju, od ovih dvanaest pjesama Purple bi izdvojili samo najjače i iskristalizirali esenciju svog trenutnog glazbenog postojanja. Ovako, ima jačih i slabijih dijelova, pa iako većina materijala zadovoljava kriterije, album je pomalo razvodnjen - naime, sve što su napisali na kraju su i uvrstili na CD (osim instrumentala "Well Dressed Guitar" - eto izazova za kolekcionare: studio verzija te pjesme je neuhvatljiva). Kada postupite tako, kada sve što vam padne na pamet i objavite, čovjek se mora zapitati - a što je sa zdravom, samokritičnom selekcijom? Također, pitanje je zašto bend stoji čvrsto ukorijenjen u sedamdesetima, kada su i "Purpendicular" i "Abandon" pokazali da Deep Purple može postojati i u kontekstu devedesetih, primajući novije utjecaje. To na stranu, radi se o jako dobrom albumu koji efektno odgovara na pitanje - zašto DP polako ne razmotre penziju? Nakon "Bananas" malo tko će postavljati takva pitanja. (DS)
"No matter what they do I keep coming back" kaže stih u pjesmi "Kiss Tomorrow Goodbye" sa novog Deep Purple albuma, "Rapture Of The Deep". I stvarno, čini se da nema te sile koja će umiroviti ovaj bend. Zlobnik bi se zapitao - je li to dobra ili loša vijest? Neposredno po objavljivanju albuma, Internet su preplavile ekstatične recenzije, što nije nimalo čudno, a još je manje mjerodavno, budući da Deep Purple ima iznimno predane fanove koji će svakom njihovom CD-u dati najmanje sedmicu već zbog same činjenice da uopće postoji, a onda još poneki poen za svaku iole "nelošu" notu na njemu. Rezultat toga jest da čak i očigledne katastrofe tipa "Slaves & Masters" (1990.) ili "The Battle Rages On" (1993.) najčešće bivaju ocijenjene kao sasvim solidni ili čak vrlo dobri albumi. Yeah, right. U ovom slučaju, međutim, dobar dio oduševljenja sasvim je opravdan; "Rapture Of The Deep" staje bok uz bok sjajnom "Bananas" (2003), čime bend po prvi puta nakon sedamdesetih uspijeva povezati dva vrlo kvalitetna albuma za redom. Dominantna figura na novim je materijalima gitarist Steve Morse, zauvijek stigmatiziran nepravednom etiketom "zamjene za Ritchija Blackmorea"; na "Rapture Of The Deep" Morse uspijeva isporučiti fantastičnu kolekciju riffova, usporedivu tek sa legendarnim "Machine Head" (1972); u prilog tome govore pjesme kao što su "Wrong Man", "Don't Let Go", "Back To Back", itd. Istodobno, Purple otvara nešto više prostora za melodije i, savršeno ih uskladivši sa hard rock riffovima u prvom planu, lako poentira. Kao favoriti ističu se uvodna "Money Talks" i bolno jednostavna "Don't Let Go". Naslovna stvar nas, u međuvremenu, vraća orijentalnim utjecajima kakvi su bili zaslužni za posljednji veliki hit grupe, "Perfect Strangers", a neočekivani as iz rukava postaje atmosferična balada "Clearly Quite Absurd". Tradicionalan Deep Purple potpis nosi energična "Kiss Tomorrow Goodbye", apsolutni klasik za sva vremena vješto izgrađen oko moćnog ritma Iana Paicea. Tu je i "MTV", o kojoj se mnogo pričalo, u stvari duhovit vic na vlastiti račun sa sjajnim stihovima i ukupnim soundom na tragu poznate "No One Came"; završna strofa ove pjesme simulira intervju sa Gillanom i Gloverom: "Mr Grover'n'Mr Gillian / you musta made a million / the night that Frank Zappa caught on fire / could you tell us all about it?" (jasan ubod prema "Smoke On The Water" koju je inspirirao požar u studiju Franka Zappe), "We can speak about bananas for one second / just because I understand / you have to get them off your chest" (nizak udarac zadnjem albumu, "Bananas") - dakle, autoironija bez dlake na jeziku, što uvijek zaslužuje priznanje, posebno kada nije isforsirano (kao, na primjer, kod "The Dog-Ear Years" Jethro Tulla, sa "Dot Com" iz 1999). Najveća slabost albuma je jezivo loša produkcija. Iako se ni "Bananas" nije posebno isticao u ovom segmentu, "Rapture Of The Deep" otvara sasvim nove horizonte u smislu loše produkcije, sa krajnje neusklađenim soundom, što se vjerojatno može pripisati deklariranoj želji benda da snimi album sa "live" ugođajem. Sveukupno, međutim, "Rapture Of The Deep" odlično funkcionira, čvrsto usidren u tradicionalnim Deep Purple područjima, ali i obogaćen osvježavajućim daškom melodioznosti, te neupitnom glazbenom zrelosti. I mediji su ovom prilikom pokazali nešto više sluha za "stare rock prdonje", pa je album, pored očekivano dobrog plasmana u Njemačkoj i Skandinaviji, upao i na BBC-jev rock top 20. Penzija će, dakle, ipak još malo pričekati... S pravom. (DS)
Zlobnici kažu - Demiricous je super, s obzirom da već neko vrijeme nema novog albuma Slayera. I, stvarno, zlobnici su dobrim dijelom u pravu. Demiricous mnogo duguje Slayeru, a - iskreno - pritom ne nudi previše vlastitog identiteta kojim bi izašao iz sjene svojih mnogo poznatijih uzora. No, svejedno, fanovi agresivnog thrash metala neće biti razočarani; u ovom žanru originalnost je odavno iscrpljena, a ono što se računa jesu energija, silina i količina nabrijanih riffova. U svakom od tih segmenata Demiricous nikome ne ostaje ništa dužan. Uz kvalitetno ukombinirane death prizvuke i sijaset provjerenih old-school thrash shema, bend kroz četrdesetak minuta trajanja ovog albuma pruža slušatelju "the-next-bext-thing" kad već Slayer nije u igri. Bottom line: malo više identiteta dobro bi im došlo, ali nije nužno, barem ne za ortodoksan old-school revival kakav ih, očigledno, interesira više od ičega. Shodno tome, fanovima žanra uljepšati će dan, ali za bilo koga tko već nije opako navučen na death/thrash Demiricous može malo učiniti. (DS)
Nakon prvog albuma, koji je radi jednostavnosti i lakšeg pamćenja nazvan "One", američki thrasheri Demiricous snimili su i drugi, logično nazvan "Two (Poverty)", najvjerojatnije opet s ciljem što lakšeg memoriranja, u čemu su sigurno i uspjeli… Osim kod odabira naslova, Demiricous je težnju za jednostavnim i efektnim rješenjima pokazao i na coveru albuma, kojeg krasi smiješni i gotovo minimalistički metal monstrum u stilu nekih starijih naslovnica Cannibal Corpsea, ali ovog puta kao da se crtač napio do granice alkoholne kome… Bez obzira na gore navedeno, jedino je glazba važna, i na tom planu nema nikakvih razočaranja. Budući da je Demiricous nakon izdavanja svog prvog albuma bio označen gotovo kao Slayerov klon (budući da je njihov zvuk imao ogromne sličnosti sa zvukom prva dva albuma Slayera), sa zadovoljstvom se može primijetiti da je ta sličnost dobrim dijelom smanjena, a ubačeni su novi elementi koji jako dobro pristaju uz thrash bazu CD-a. Vokal je najbliži hardcore-screamingu, iako u nekim pjesmama (npr. "Tusk And Claw") prelazi u pravi Araya-screaming, u stilu novijih Slayera. Umjesto inzistiranja na thrashu kao kod "One", novi "Two" ima mnoštvo teških hardcore riffova te blastbeatove, odnosno urnebesno bubnjanje koje podsjeća na neke pjesme s zadnjeg Anthraxovog albuma "We've Come For You All". Rezultat toga je i da u prvom dijelu ove ploče prevladava thrash metal, dok u drugom jačaju hardcore elementi. Zbog svih tih novosti zvuk benda je itekako obogaćen i zvuči neusporedivo originalnije nego prije, pa među odličnim pjesmama na albumu nije lako odabrati najbolje, ali to bi ipak mogle biti "Never Enough Road" s jakim hardcore utjecajem, posebno kod vokala, "Expression Of Immunity To God" s odličnim brzim bubnjanjem tipa Anthrax, "Knuckle Eye", najbrža pjesma na albumu koja istovremeno ima i najteže riffove, "Leprosaic Belief" ponovo s divljanjem na bubnju te klasičnim thrash riffovima i ubrzanjima, "Tusk And Claw" koja kreće sporo, a kasnije prelazi u fenomenalno thrash ubrzanje, te "Acid Lung", prava granata u stilu novijih Slayera, opet s munjevitim ubrzanjem u drugom dijelu koji ima i odličnu, gotovo rockersku solažu. Zaključno, "Two (Poverty)" je važan korak naprijed u karijeri ovog benda, ovo je energičan i snažan moderni američki metal album, ali ipak čvrsto utemeljen na klasičnim thrash uzorima (Slayer, Anthrax, Exodus) pa slušateljima nudi mali presjek razvoja američkog thrash zvuka kroz zadnjih desetak godina, i zato ga nikako ne bi trebalo zaobići. (Siniša Baričević)
Demons & Wizards, zajednički bend Hansija Kürscha (Blind Guardian) i Jona Schaffera (Iced Earth), postigao je golem uspjeh svojim istoimenim prvijencem iz 2000. godine. Na žalost, zbog obaveza u matičnim bendovima, Kürsch i Scaffer teško se mogu ozbiljnije posvetiti ovom projektu, pa je do novog albuma trebalo čekati čak pet godina. "Touched By The Crimson King" nastavlja ondje gdje je "Demons & Wizards" stao; materijali su, dakle, nešto jednostavniji od uobičajenog Blind Guardian i/ili Iced Earth zvuka, a sklonost dvojca Kürsch & Scaffer prema akustičnom zvuku i ovdje dolazi do izražaja kroz vrlo kvalitetne epske balade kao što su "Seize The Day" i "Love's Tragedy Asunder" ili nešto intimnija "Down Where I Am". Žešći dio albuma naklonjen je izravnom, ogoljenom power metalu bez previše složenih struktura, a od takvih pjesama ponajbolji dojam ostavlja uvodna "Crimson King". Kao posebna zanimljivost, album zatvara "Immigrant Song", obrada starog hita Led Zeppelina, ovdje odsvirana gotovo istovjetno originalu. Uz vrlo čistu produkciju, album u potpunosti zadovoljava D&W standarde, iako se osjeća da Kürsch i Scaffer ovim materijalima nisu posvetili onoliko pažnje i vremena koliko bi dobio novi album Blind Guardiana ili Iced Eartha. No, to je već problem sa kojim se mora suočiti manje-više svaki side-projekt, pa tako i Demons & Wizards. (DS)
Iako se Derek Sherinian najčešće spominje u kontekstu bendova sa kojima je radio (Dream Theater, Kiss, Alice Cooper, Billy Idol), vrlo su zanimljive - možda i zanimljivije - avanture u koje se upušta na solo albumima. Na najnovijem, ukupno petom do sada, klavijaturistički virtuoz Sherinian okupio je zastrašujuću ekipu gostiju - između ostalih, tu su Zakk Wylde, Yngwie Malmsteen, Billy Idol, John Petrucci, Tony Franklin i mnogi drugi. Usprkos tome, album nije puka parada zvučnih imena u vratolomnim tehničkim masturbacijama, već kompaktna cjelina vrlo jasnog usmjerenja i fokusa. Prema očekivanjima, osnovna glazbena misao "Blood Of The Snake" (kao i svih ostalih Sherinianovih solo izleta) počiva u mračnoj kombinaciji metala, progressive rocka i fusion jazza. Ono što će fanove najviše zbuniti jest najavni singl, obrada Mungo Jerryijeve "In The Summertime" koja nema baš nikakve veze sa ostatkom albuma - ova je pjesma proizašla iz neobaveznih sessiona sa Billy Idolom, pa je stoga i posljednja na CD-u, više kao simpatičan dodatak nego organski dio same ploče. No, i bez "In The Summertime", "Blood Of The Snake" se ističe iznimno širokim spektrom različitih stilova. Nekoliko naslova zaista oduzima dah: sjajan album-opener "Czar Of Steel" na kojoj gostuje John Petrucci (Dream Theater), pa Sabbathovska "Man With No Name" (sa fantastičnim vokalima Zakka Wylda), zatim jazzerska "On The Moon" koja priziva u sjećanje Pata Methenyija i njegov opušteni fusion đir iz kasnijih dana, te "Viking Massacre" sa Yngwie Malmsteenom u pravoj formi, ali prije svega, sa Malmsteenom sposobnim da bude dio veće cjeline (što je zaista rijetkost). Istina, album ponekad pomalo neprirodno, možda prenaglo preskače sa stila na stil bez prave tečnosti, no to mu je ujedno i jedina prava zamjerka. Sve ostalo funkcionira na najvišem nivou, pa "Blood Of The Snake" potpomognut efektnom garniturom gostujućih glazbenika, opasno prijeti da postane najbolji Sherinianov album do sada. (DS)
Desaster je vrlo zanimljiv thrash/black bend, čiji peti album, "Angelwhore", vješto balansira između tradicionalnog blacka sa epic prizvucima, ritmičnog thrasha i garažnog deatha. Bez previše studijskih masturbacija na produkciji i aranžmanima, Desaster osvaja simpatije izravnim pristupom i energijom koja podsjeća na prve generacije ekstremnog metala, kada su bendovi mnogo više razmišljali o samoj muzici, a manje o tehničkom ušminkavanju svojih materijala. No, s druge strane, Desaster povremeno gubi osjećaj za mjeru, pa neke pjesme postaju groteskne, previše nabrijane (naslovna "Angelwhore", na primjer). Među svjetlije trenutke albuma spadaju uvodna "The Arrival (intro)" u paru sa "The Blessed Pestilence" koja se na nju nadovezuje, pa šestominutna "Nihilistir Overture" i "Revalation Genocide" čiji je razorni riff sam po sebi dovoljan za pozitivne ocijene. Treba spomenuti i cover artwork, na žalost ne u pozitivnom kontekstu. Amaterski crtež gole žene, doduše, ima svoj šarm kao posveta starim black omotima iz kućne radinosti, no ipak izgleda jednostavno previše neprofesionalno, gotovo komično. Sve u svemu, solidan album koji će zadovoljiti fanove prljavog thrash/blacka, ali za najviše ocijene nedostaje malo više glazbene zrelosti. (DS)
Više nego ikada, u posljednjih desetak godina metal je bio prinuđen odrastati, sazrijevati, mijenjati se, a često i opravdavati svoje evidentne stereotipe koji ga u mnogim slučajevima, na ovaj ili onaj način, čine onim što jest. Radi se, naravno, o procesu koji je dobrodošao, koji tjera svaki žanr naprijed, prema novim definicijama sebe samog, prema glazbenom širenju i, na kraju krajeva, nužnoj evoluciji. Istina je, međutim, isto tako, da metal (kao i mnogo cjenjeniji blues, zanimljivo), ponekad treba upravo te svoje "slabosti" da bi sačuvao onaj izvorni šarm. Fantastično je, stoga, što ima onih koji su u stanju ići prema novim horizontima (bez imalo ironije, štoviše), ali povremeno ne štete niti obrnuti primjeri, među kakvima zapaženu ulogu definitivno zaslužuje njemački Desaster. Njihov je thrash/black sound apsolutno izvan svih tekovina 21. stoljeća, no pronalazi svoju težinu upravo u tvrdoglavoj, nabrijanoj reprodukciji old school ekstremnog metala sa "Satan, My Master" tipom stihova, ubitačnim ritmovima, prljavim riffovima i promuklim growlovima na granici između deatha i blacka. Garažna produkcija, eksplozivne distorzije i vrlo izravne, nedvosmislene pjesme bez sumnje sadrže prvotnu energiju ovog žanra i sjajno reflektiraju njegovu "so what / fuck off" filozofiju. Isto tako, istina je da dobar dio materijala juri u istom pravcu, te se pojedine stvari međusobno razlikuju samo naslovima, no u ovom slučaju i to biva minusom tek donekle. Posebno se, ipak, ističu, uvodna "Satan’s Soldiers Syndicate", te iduća "Angel Extermination", nakon koje pjesme počinju biti vrlo slične sve do furiozne "Vile We Dwell" i sjajnih atmosfera sadržanih u epskim melodijama (!) izvrsne "Tyrannizer" kojom bend zalazi u mid-tempo vode, uz gostovanje velikog A. A. Nemtheange (Primordial) na clean vokalima. Upravo je "Tyrannizer" i neupitni vrhunac albuma, pravi klasik žanra. Ukratko, za ljubitelje old school ekstremnog black/thrasha, "666 - Satan’s Soldiers Syndicate" jedno je od boljih ovogodišnjih rješenja... Rječnikom te iste, izvorne metal scene: Kicks ass! Ebough said. (DS)
"Devilish Impressions je ime zvijezde koju ćete otkriti gledajući u oči svoje najgore noćne more...." - piše na poleđini ovog, više nego intrigantnog glazbenog djela. Zapravo, radi se o side-projektu pjevača Poljskog dark metal benda Asgaard koji je potpuno drugačiji (čitaj mračniji) od matičnog mu benda. Zanimljivo je navesti da se na CD-u nalaze tri (3?!) pjesme u ukupnom trajanju od 45 minuta i 56 sekundi (?!). Način na koji bismo opisali stil ovog umjetnički vrijednog, glazbenog remek-djela, nije nimalo lak i jednostavan. Pošto ga već moramo nekako kategorizirati, reći ćemo da je to melodični progressive/black/gothic metal koji je svojom izvedbom doveden gotovo do savršenstva. Albumom, odnosno bolje reći EP-jem, dominiraju klavijature, a vokal dolazi u različitim varijacijama od tipičnih blackerskih do gotovo tenorskih dionica, a u pozadini se mogu čuti i ženski vokali. Teme pjesama su vrlo mračne i zahtjevne kao da uranjaju u najcrnje dijelove tamne strane vaše svijesti, stoga zahtijevaju pozorno slušanje i potpunu koncentraciju slušatelja. Prava poslastica za ljubitelje umjetnički orijentiranog black metala. Đavolje!!! (Ivan Prebeg)
Devlin je melodičan gothic metal sa death vokalima i jakim riffovima, a tu je i neizbježan ženski vokal, koji međutim uopće nije heavenly intoniran kao kod većine gothic bendova - upravo suprotno, pjevačica Lexi doprinosi žestokoj atmosferi, svojim moćnim, rockerskim vokalom. Lider Devlina je Marcus Ehlin iz Siebenbürgena, koji na ovom albumu svira gitare i klavijature, a i pjeva. Uz njega tu je još i već spomenuta Lexi, kao ženski vokal, te još nekoliko gostujućih pjevača (plus dvije kratke pojave gitariste Fredrika Folkarea). Svu muziku i stihove napisao je sam Ehlin. Album otvara možda i najbolja pjesma na CD-u, "Underworld", koja je vrlo melodiozna i pjevna, premda izgrađena na heavy riffovima, koje međutim ublažava pitoma, gotovo soft rock produkcija. "Grand Death Opening" usprkos blackerskom naslovu prati takav glazbeni ton, uz povremene black vokale. Ističe se i uspješna obrada Billy Idolove "White Wedding". Devlin je zamišljen kao projekt, ali već ima materijala za novi album, pa... Ako želite čuti zanimljivu varijaciju na temu melodičnog gothica, Devlin bi mogao biti pravi izbor. (DL)
Prikazano brojkama, radi se o sedmom albumu četvrte njemačke thrash sile, benda koji po kvaliteti odmah slijedi nedodirljivu trojku Kreator / Sodom / Destruction. Dew-Scented i na novom albumu ostaje vjeran svom zvuku, odnosno thrashu s dosta jakim death utjecajima. U odnosu na prethodna tri CD-a, na kojima je dominirao utjecaj Slayera, "Incinerate" je nešto posebniji. Riffovi su još brži (!), ali i originalniji, i po svojoj brzini (u kombinaciji s basom i bubnjem) djeluju kao hici iz mitraljeza ili kao kakav ultrabrzi propeler. Radi se o zaista žestokom thrashu s poprilično čestim blastbeatovima, a budući da album ima čak dvanaest pjesama plus intro i outro, dosta je naporan za preslušavanje u jednom šutu, te će ga vjerojatno lakše prihvatiti oni inače skloni death metalu. Bez obzira na to, Leif Jensen i ekipa obavili su odličan posao, te se posebno ističu klasična bomba "Final Warning", "Into The Arms Of Misery" sa fenomenalnim mitraljiranjem u drugom dijelu, himna "Perdition For All" na kojoj se pojavljuju kao gosti Jeff Waters (Annihilator) i Gus G. (Firewind), te posebno "Retain The Scars", sjajna stvar sličnog tona, koja je uz to nijansu sporija od prosjeka i najklasičnija na cijelom albumu, te nam donosi gostovanje legendarnog Mille Petrozze (Kreator) čiji joj vokal daje dodatnu snagu. Gledano u cjelini, radi se o konstantnom razaranju bez većih prilika za predah, na što nas je ovaj bend već navikao na prethodnim albumima. Četvrta njemačka thrash mašinerija je opet u pokretu i ovim CD-om naši sjeverni susjedi ponovo su potvrdili status centra europskog klasičnog thrasha. (Siniša Baričević)
Nakon što je napustio Iron Maiden, Bruce je bio u potrazi za novim zvukom. Snimio je "Balls To Picasso" 1994. godine, a dvije godine nakon toga "Skunkworks". Ta su dva albuma pokazala veliki odmak od onih snimljenih sa Iron Maiden. Iako zanimljiv, taj novi zvuk je bio previše alternativan i sirov i odbijao je dobar dio ljudi koji su očekivali drugi Iron Maiden. Bruce tada ulazi u krizu i razmišlja o prestanku bavljenja glazbom! Nakon godinu dana slučaj ga spaja sa producentom/gitaristom Royem Z sa kojim snima "Accident Of Birth", na kojem mu se pridružuje i Adrian Smith. Ovaj album je definirao zvuk kojim će krenuti i idući, "Chemical Wedding" (1998.) - remek-djelo mračnog heavy metala, sa Royem i Adrianom na gitarama. Što je bilo dalje valjda svi znaju - Bruce sa Maidenima snima još dva albuma, a zatim nenadano najavljuje svoj novi solo-album. Kako i kada je "Tyranny Of Souls" uopće snimljen misterija je koja me navodi da pomislim da ovaj renesansni čovjek najvjerojatnije ima nekoliko klonova od kojih jedan piše, drugi pjeva i izvodi vratolomije sa Iron Maiden, treći radi kao pilot, a četvrti se intenzivno bavi mačevanjem ... ili je to ista manična persona koja valjda nikada ne spava. Dakle, "Tyranny Of Souls"... Nakon Iron Maiden albuma "No Prayer For The Dying" očita je promjena u boji glasa čovjeka čiji je nadimak "Air raid siren", tako da zvuči više režeći nego vrišteći, no glas je i dalje u odličnoj formi i još uvijek može posramiti većinu wannabe-pjevača žanra. Roy se kao gitarist pokazao vrlo raznovrsnim - taj tehničar valjda može svirati sve - od kratkih i divljih rifova, pa do žestokih solaža, no katkad mi zvuči pomalo sterilno. Bit će da ovom albumu fali začin zvan Adrian Smith, pa da bude drugi "Chemical Wedding", no i ovakav je iznimno kvalitetan. Pjesme neću pojedinačno opisivati, no ukratko ... u "Kill Devil Hill"- pjesmi posvećenoj braći Wright i njihovom prvom letu je očita Bruceova vječna fascinacija letenjem i avionima. Za one koji su zaboravili kako Bruce zvuči kada ne vrišti, tu je prekrasna, zarazna "Navigate To The Seas Of The Sun", a "Devil On A Hog" kao da je pobjegla sa albuma "Tattooed millionaire". Glazba je atmosferična, mračna, melodična, pametno umotana u omot majstorske produkcije. Ovaj album nadasve zvuči svježe, vrlo je kvalitetan i ugodno je iznenađenje, pogotovo što je pao poput groma iz vedra neba i predstavlja sve ono čemu su se nadali fanovi Bruceovog solo rada, a voljet će ga i svi koji cijene heavy metal - hard rock sound. (Antracit)
Kraljevi simfoničnog blacka su snimili novi CD, što samo po sebi - s obzirom na njihov status - predstavlja jedan od metal događaja godine. Ovog puta radi se o konceptualnom albumu čija je radnja smještena u srednji vijek, a u centru priče imamo mladića iz svećeničkog reda koji počinje kritički promatrati učenja kršćanstva i napokon spoznaje da s tim nema nikakve veze i, štoviše, da potječe direktno od Sotone, te se postupno sjedinjuje sa suprotnom, mračnom stranom i osniva novi, sotonistički kult. Tekstualno zanimljiv koncept o prijelazu na mračnu stranu (mogli bismo reći Darth Vader iz Star Warsa u srednjovjekovnom izdanju) popraćen je na muzičkoj strani solidnim, iako ne savršenim ostvarenjem proslavljenih Norvežana. Glazbeno, "In Sorte Diaboli" svojevrsni je nastavak prethodnog albuma, "Death Cult Armageddon", sa kojim dijeli i stilske i kvalitativne smjernice. Očekivano, dosta je jaka simfonijska komponenta zvuka i klavijature, ali Borgiri ni ovaj put nisu štedili na žestini i blastbeatovima, koji u ovom slučaju spadaju među najbrže u njihovoj karijeri, što i ne čudi obzirom da je bubnjeve odsvirao legendarni Hellhammer (Mayhem, ex-Immortal, Arcturus, itd). Riffovi su dobri, Shagrath reži odlično kao i uvijek, a Vortex (bas) svojim fenomenalnim čistim vokalom dodaje posebnu čar pjesmama na kojima je dobio prostora u ulozi pjevača. Bez obzira na to, "In Sorte Diaboli" je dosta ujednačen i ne nudi nam stand-out pjesme koje bi bile na razini "Kings Of The Carnival Creation" ili "Progenies Of The Great Apocalypse", odnosno fali mu hit-faktor, što se može pripisati i činjenici da se radi o konceptualnom albumu, pa je glazba donekle podređena zapletu tekstova. Ipak, to ovaj CD ne čini lošim, tu je niz dobrih pjesama, kao što su "The Serpentine Offering" (za koju su snimili odličan spot), "The Conspiracy Unfolds", "The Sacrilegious Scorn" (Vortexov sjajan čisti vokal), "The Fundamental Alienation" (odlični thrash riffovi), te najbolja "The Invaluable Darkness" (još jednom, fenomenalni Vortexovi čisti vokali, te razorni blastbeatovi). Zaključno, iako album ne djeluje uvjerljivo poput "Enthrone Darkness Triumphant" ili "Puritanical Euphoric Misanthropia", i iako Borgiri definitivno mogu bolje, ipak se ne radi o razočarenju. "In Sorte Diaboli" zaslužuje da mu se posveti pažnja, nakon svakog idućeg slušanja postaje sve bolji i još jednom dokazuje veliku snagu svojih autora. (Siniša Baričević)
U odnosu na prethodni album, "Killing The Dragon" (2003.), Dio i njegov istoimeni bend pretrpjeli su nekoliko važnih izmjena. Prije svega, umjesto Douga Aldricha, vratio se Craig Goldy, ponajbolji od brojnih Diovih gitarista. Otišao je i basist Jimmy Bain, a upražnjeno mjesto popunio je Jeff Pilson (Dokken). Ove izmjene ostavile su traga i na ukupnom glazbenom usmjerenju albuma - zvuk je osjetno sporiji, ali istodobno i vrlo žestok. Nema, dakle, munjevitih heavy metal himni, kao što su "Stand Up And Shout" sa "Holy Divera", "We Rock" sa "The Last In Line" ili "Night People" sa "Dream Evil"... "Master Of The Moon" je više orijentiran prema "pripovjedačkom" mid-tempo zvuku. No, više prostora dobio je klavijaturist Scott Warren, što je svakako dobra vijest. Dio je, naime, uvijek znao sjajno ukomponirati klavijature u ukupan sound svojih albuma, i u stvari je neobjašnjivo što uglavnom zazire od toga. Ovdje su, međutim, aranžmani pažljivo razrađeni, i Warren dolazi do izražaja, naročito na pjesmama "Shivers" i "The Man Who Would Be King", koje su, uz "The Eyes", ujedno i najbolje na albumu. Tu se ne radi o klasičnim sympho klavijaturama, već o prijetećim, prigušenim zvukovima paranoje i straha ("Shivers") i ekspresivnim melodijama na rubu sumorne doom izražajnosti ("The Man Who Would Be King")... Dakle, sve samo ne suhoparni pseudo-art elementi kakve često pretjerano recikliraju brojni power bendovi. Ipak, najveći problem ovog CD-a je - monotonija. Većim djelom, "Master Of The Moon" se drži sličnog tempa, bez raznolikosti koja bi ga nedvojbeno učinila interesantnijim i raznovrsnijim. Nema nijedne zaista brže stvari, osim možda uvodne "One More For The Road", kao što nema niti balada, pa je cijeli album usidren u tom mid-tempo pripovijedanju, što nakon nekog vremena postaje previše jednolično i besciljno. No, usprkos tome, Dio ovdje ostaje na nivou prethodna dva albuma - "Killing The Dragon" i "Magica" - dakle, visoko iznad većine konkurenata. (DS)
Heavy metal veteran Ronnie James Dio ima za sobom ogromno koncertno iskustvo. Sudjelovao je, između ostaloga, na antološkim live albumima "Rainbow: On Stage" i "Black Sabbath: Live Evil", pa ne treba sumnjati u njegove koncertne kvalitete, a to je po tko zna koji put dokazao i krajem devedesetih, sjajnim "Dio Inferno: Last In Live". "Evil Or Divine", arhivska snimka iz 2003. godine, novi je dodatak impresivnoj kolekciji vrhunskih Diovih live albuma. Treba napomenuti da se radi o audio snimci njujorškog koncerta kojeg smo imali prilike gledati i na istoimenom DVD-u. U odabiru pjesama nema većih iznenađenja - mješavinom starih hitova ("Stand Up And Shout", "Heaven & Hell", "Egypt", "Holy Diver", itd) i novih pjesama (sa albuma "Magica" i "Killing The Dragon"), Dio ne može promašiti. Prema očekivanjima, bend je elegantno zaobišao materijale iz zloglasne industrial faze i fokusirao se na klasičan hard rock/ heavy metal sound, što će velika većina fanova primiti s odobravanjem. Određeno iznenađenje je što (opet!) nema pjesama sa hit albuma "Sacred Heart" i "Dream Evil", no i bez njih stvar dobro funkcionira. Uz uobičajeno energičnog Dija, zvijezda albuma je nedvojbeno i sada već bivši gitarist grupe, Doug Aldrich, koji pronalazi savršenu ravnotežu između svog osobnog stila s jedne strane, i standardnog zvuka starih Diovih hitova s druge. Uz vrlo dobru produkciju, svi uvjeti za odličan live album su tu, pa možemo slobodno reći da su "Rainbow: On Stage", "Black Sabbath: Live Evil" i "Dio Inferno: Last In Live" dobili dostojnog nasljednika. (DS)
Vrlo nedavno svesrdno sam popljuvao novu, live verziju kultnog "Aqualunga" rock legendi Jethro Tull. I zaista, bila je to nemušta i dramatično slabija kopija inače maestralnog originala. Ronnie James Dio, međutim, pokazuje kako isti koncept može biti iskorišten i na vrlo zanimljiv, pozitivan način. Prije svega, na "Holy Diver Live", osim svog najpoznatijeg albuma preodjevenog u live ruho, pruža nam i bonus disk sa nizom inače pomalo zapostavljenih stvari iz svoje beskrajne karijere, bilo da se radi o pjesmama izvorno snimljenim za njegovog boravka u Rainbow, Black Sabbath ili iz "solo" opusa ("solo" pod navodnicima jer je i Dio, službeno, bend). Posebno treba izdvojiti "Tarot Woman", "Gates Of Babylon" i "Sign Of The Southern Cross", naslove koje zaista predugo nismo čuli u koncertnoj izvedbi. Da stvar bude bolja, niti osovina albuma, to jest materijali sa "Holy Divera", nisu tek puka preslika originalne long-plejke, već bivaju proširene, izmijenjene i, štoviše, obogaćene. "Gypsy" tako, primjera radi, kroz solo na bubnjevima doživljava klimaks u orkestralnoj eksploziji kakve od Dija nismo navikli čuti, dok epski patos možda i najbolje među nepravedno potisnutim pjesmama iz njegove duge karijere, "Shame On The Night", izrasta u 16-minutnog monstruma na krilima zastrašujuće solaže sada već bivšeg gitarista grupe, Douga Aldricha, da bi se pretočila u kratku reprizu naslovne stvari i trijumfalno okončala prvi dio koncerta. Posebna je stavka Diov svemoćni vokal, koji ovdje zalazi u mnogo mračniji, hrapaviji spektar sa nerijetkim growlowima (!) te tako pruža starim pjesmama osvježen, novi sound. Drugi disk uranja još dublje u prošlost i podsjeća nas koliko su Rainbow i Black Sabbath bili moćni sa Diom u svojim redovima. Kao dodatak, tu su i dvije pjesme sa "The Last In Line" ("One Night In The City" & "We Rock"), kojim je Dio (bend) zacementirao svoj status nakon sjajno primljenog prvijenca, "Holy Diver". Ovaj live, dakle, pokriva period od prvog Ronnijevog proboja na veliku scenu, do sredine osamdesetih, odnosno raspon koji puristi smatraju njegovim zlatnim danima. Uz razoran zvuk i produkciju (iako je Aldrich kasnije imao negativnih primjedbi na iste), stvar je dakle zaokružena. Ne samo još jedan live, već rijedak i zlata vrijedan osvrt na prošlost, koji u paru sa opsežnijim "Evil Or Divine: Live in NYC" daje kompletnu sliku Diove moći od prvih "big shot" dana do recentnog "Killing The Dragon". Sjajna najava za njegov skorašnji reunion sa Black Sabbath (pod "prikrivenim" imenom Heaven And Hell). Iako, ovim se momcima nikada ne može do kraja vjerovati. Budućnost je sve prije nego izvjesna, ali prošlost uz "Holy Diver Live" svakako izgleda ružičasto. Ili, radije, crno. U najboljem mogućem smislu. (DS)
Prije dvije godine njemački je Disillusion pošteno prodrmao fanove ekstremnog metala svojim prog/death remek-djelom "Back To The Times Of Splendor". Na užas mnogih, stvari su se u međuvremenu poprilično promijenile. Bend je, naime, napravio oštar zaokret i praši čisti industrial sa vrlo catchy melodijama i jako, ali stvarno jako puno elektronike. Naravno, die hard fanovi prethodnog albuma ljuto će podići nos već nakon prvih tonova "Glorie", no činjenica je da ova ploča i te kako drži vodu. Isto tako, istina je i da ovaj Disillusion nema gotovo nikakve veze sa onim "prijašnjim". Dakle, kompleksan koliko i tečan progressive death sa "Back To The Times Of Splendor" možete zaboraviti, na scenu stupa mračan industrial-goth sa nemalim radio-friendly sklonostima. Vrlo moćan industrial-goth, that is. Ultra fluidne melodije, razorni "tvornički" riffovi, ponešto techno/trance utjecaja, tu i tamo malo Prodigyija ("Don’t Go Any Further")... Drugim riječima, vrlo eklektična kolekcija bizarnih zamisli koje - hereza! hereza! - funkcioniraju bolje od svih očekivanja, donekle usporedivo sa Rammsteinom (uvodna "The Black Sea") ili NIN, ali uz puno više goth elemenata i ponešto cinično/ironičnih nijansi na tragu Talking Heads ili dua Sylvian/Fripp. Problem je, možda, vokal na kojem se previše često ispucavaju raznorazni efekti, što samo po sebi nije loše, ali ograničava inače mnogo raznovrsnijeg Schmidta, jednako kao i pretjerana naklonost polu-rap recitalima ("Gloria", "The Hole We Are In"). S druge strane, njegov gitaristički rad ostavlja bez daha u proggy trenucima kao kod "Dread It", gdje se upušta u svojevrsnu defragmentacije zvuka a la King Crimson. Izdvojiti treba i dva instrumentala, "Avalanche" i "Lava" (prvi sa efektnim, postupnim podizanjem tenzija, a drugi sa beskompromisnim riffom koji se pretače u moody melodiju). Svojevrstan pogled unatrag nudi nam nešto izravnija "Too Many Broken Cease Fires", zanimljiv hibrid između Depeche Mode i industrial-goth sounda. Sve u svemu, vrlo zanimljiv album, koji bi bio i zanimljiviji uz više dinamike kod vokala. Isto tako, album koji će pokidati živce svima koji su očekivali "Back To The Times Of Splendor part II". No, to i nije nužno loša stvar. (DS)
Jedan od utemeljitelja švedske death metal scene, Dismember, sa svojim se novim uratkom polako ali sigurno vraća na stare staze. Nakon odličnog albuma "Where Ironcrosses Grow" koji ih je poslije stanke vratio tamo gdje i pripadaju, ovaj album nastavlja u istom smjeru. Jedanaest furioznih pjesama tipičnog Dismember stila koji već godinama ne odstupa od svog zvuka dokaz su da bend i dalje ima što pokazati. Slušajući ovaj album mogla bi pasti i usporedba s njihovim prvim radovima - ništa novo, ali opet dobro. Posebno bih izdvojio pjesme "Time Heals Nothing", zatim odličan instrumental "Phantoms (Of The Oath)", te "Feel The Darkness", koje su udarni aduti ovog albuma. Jedino malo razočaranje je trajanje CD-a od nekih pola sata; mislim da bi još pokoja pjesma upotpunila cjelinu. Ali i ovako je sve fino ukomponirano i slušatelj se može udobno zavaliti, pa pojačati na maksimum. Zamjerka također ide i produkciji, jer je sound gitara mutan. Namjerno ili ne, ali svakako minus. Preporuka, dakle, za sve stare fanove, ali i one koji se sa bendom susreću po prvi puta. (Schebo)
Iako ne naročito eksponiran, Domine svakako zauzima posebnu poziciju na talijanskoj heavy sceni, pa i šire. Naime, dok 99.9% bendova ovog ili sličnog glazbenog usmjerenja uglavnom koristi jednu te istu shemu, odnosno klasičan, sto puta isfuran Maiden/Priest/Dio pristup (uz jedinu razliku što se neki priklanjaju nijansu više melodijama, a drugi riffovima), dotle Domine bira nešto drugačiju varijantu u sintezi britkog metal zvuka sa vrlo jakim, gotovo Zeppelinovskim rock korijenima, akustičnim (ne nužno folk) elementima i izuzetno naglašenim sympho/prog utjecajima. Njihov novi album, "Ancient Spirit Rising", sjajan je pokazatelj te "politike". Pored jakih riffova i tečnih melodija, bend obilato (ali pravodobno!) koristi akustične gitare, bogat spektar suptilnih atmosfera, te elokventne, sjajno izbalansirane harmonije, sve skupa zaogrnuto vrlo kvalitetnom produkcijom. Najbolji su primjer devetominutna "The Lady Of Shalott" kao jedan od vrhunaca albuma, te podjednako raznovrsna, moćna (i dugačka) naslovna pjesma. Ne manjka niti pompoznih sympho bombi ("The Messenger", "On The Wings Of The Firebird") sa eksplozivnim kontrastima i euforičnim partiturama, koje stvaraju čvrstu ravnotežu nasuprot prigušenijim, intimnijim trenucima CD-a, dok su za fanove sklonije "pure power" usmjerenom Domineu tu "Tempest Calling" sa pamtljivim, pjevnim refrenom, ali i zapaženim, distorziranim gitarama, te slično intonirane "I Stand Alone (After The Fall)" i "Sky Rider". Međutim, apsolutni highlight albuma svakako je "Another Time, Another Place, Another Space", odmjerena i savršeno izbalansirana "esencija" albuma, izuzetno zrela, fluidna pjesma koja sadrži sva lica benda "sabijena" u sedam minuta gotovo neočekivane glazbene zrelosti. CD zatvara epska balada "How The Mighty Have Fallen", čime je dojam u potpunosti zaokružen. Izuzetno elaboriran i dotjeran, sa gotovo manijakalno detaljističkim pristupom, "Ancient Spirit Rising" nikako nije power/heavy koji će razarati vaše zvučnike i neodoljivo tjerati na headbanging. No, upravo je to njegova snaga - onih drugih ionako ima sasvim dovoljno, pa Domine postaje sve značajniji predstavnik nešto dubljeg, razrađenijeg heavyija sa jakom rock okosnicom i dovoljno muda da ne bude baš sve u - mudima. (DS)
Doomsword je talijanski true/epic metal bend, a kako jasno nagoviješta već samim imenom, i tematika tekstova je klasična za taj pravac: kraljevi, vitezovi, velike bitke između dobra i zla, te omiljeno oružje - mačevi, kao sredstvo za postizanje vječne slave. Ovdje se radi o zaista klasičnom true metalu koji uključuje sve stereotipe tog pravca, a zvuk benda na ovom albumu najbolje se može usporediti s Blind Guardianom u nešto sporijem izdanju, te s Manowarom, čiji prizvuci pogotovo dolaze do izražaja u bržim pjesmama. Zvuk standardnog epic heavy (true) metala izvire iz svake sekunde CD-a: dubok vokal koji na trenutke gotovo prelazi u naraciju, podosta galloping-ritmova, kao i nešto bržih pjesama u power metal stilu, iako na albumu u globalu prevladava mid-tempo. Ono čime se "My Name Will Live On" ističe svakako su melodije na gitari, posebno prisutne kod prvih dvaju pjesama, koje dodatno podupiru epski ugođaj. Te su melodije stvarno dobre i vrlo zastupljene na CD-u, te ni u jednom trenu ne postaju dosadne, pa se album zahvaljujući njima ipak može uzdignuti iznad prosjeka true metal žanra koji je već dugo vremena "prenaseljen" stotinama bendova, počev od domovine Doomsworda, Italije, pa dalje diljem Europe. Naravno, jasno je da se ploča ne može pohvaliti bilo kakvom originalnošću, jer tko god je slušao ili sluša ovaj glazbeni pravac zna točno što očekivati. Ipak, iako je tematika ratnika i vitezova u heavy metalu do besvijesti iskorištavana i ponekad zloupotrebljavana i iako stalno zazivanje istih na ovom albumu ponekad postaje iritantno, mora se priznati da Doomsword zna stvarati itekako dobre melodije koje uvelike ublažavaju osjećaj već viđenog, odnosno slušanog, i to će prevagnuti nad nedostatkom originalnosti. Govoreći o melodijama, najviše se ističu uvodne pjesme "Death Of Ferdia" i "Gergovia", te završne "Once Glorious" i "The Great Horn", a još treba izdvojiti i brzu power metal stvar "Steel Of My Axe" koja već po nazivu ukazuje na utjecaj Manowara, te "Luni" koja je nešto sporija od prosjeka i ima doom elemenata. Sve u svemu, radi se o dobrom true metal albumu namijenjenom prije svega ljubiteljima tog pravca, koji njime vjerojatno neće ostati razočarani. (Siniša Baričević)
Nakon gromoglasno najavljivanih (i tragikomično izvedenih) suradnji sa orkestrom koje za sobom imaju Metallica i Kiss, istog se izazova morala uhvatiti daleko manje razvikana Doro da bi stvar konačno ispala kako treba. Iskreno, od ovog albuma nisam očekivao mnogo, uglavnom poučen lošim iskustvima iz prošlosti, no... Tresli se miševi, rodilo se brdo. Bez imalo pompe, dobra stara Doro zasukala je rukave i izbjegla ponoviti pogrešku svojih prethodnika. Dok su oni uglavnom koristili orkestar kao "naglasak", odnosno bombastičnu podršku svojim hitovima u manje-više neizmijenjenoj izvedbi, prva dama metala ozbiljno je promislila stvar i prilagodila se orkestru točno onoliko koliko se i orkestar prilagodio njoj. Imamo, dakle, savršenu ravnotežu između klasičnih i hard rock / heavy metal elemenata, što rezultira krasnim albumom. Neobična je, međutim, njena odluka da prvo izvede niz gromkih hitova, a zatim pregršt uzastopnih balada. Tu se donekle gubi udarna moć čitavog koncepta, no blago onoj ploči kojoj je redoslijed pjesama jedini problem. Osim standardnih naslova iz Warlock/Doro repertoara, "Classic Diamonds" nudi i nekoliko osvježenja. Prije svega tu je obrada "Breaking The Law" (Judas Priest) sa gostujućim vokalima Uda Dirkschneidera, pjesma koju su mnogi nagazili zbog nešto slabije Udove izvedbe, no sasvim nepravedno. Ako Mr. Dirkschneider i nije u punoj snazi, ostaje činjenica da je obrada napravljena s jebenim mudima: prva polovica ove klasične heavy himne tako postaje balada (!), a druga polovica furiozni kick-your-ass sympho metal. Ok, ako nekome previše odudara od originala... Neka onda sluša original. Ova izvedba daje pjesmi novi život i impresivno viđenje iz sasvim drugog kuta. Zatim, imamo dvije nove pjesme, obje balade, ali vrlo moćne, sa sjajnim vokalnim izvedbama Miss Pesch. A kao vrhunce između dobro nam znanih hitova teško je ne spomenuti "I Rule The Ruins", "Metal Tango", "Für Immer", "All We Are" i "Burn It Up". Btw, Limited Edition verzija sadrži i tri bonus pjesme, dakle znate što vam je činiti. Izvrstan album, ponajbolji u nizu orkestralnih metal eskapada, možda baš zbog svoje odmjerenosti i nepretencioznosti. You go, girl! (DS)
U interviewu za "Sound Chaser", pjevač HammerFalla, Joacim Cans, rekao nam je: "Jedan novi bend iz Švedske morate poslušati - Dream Evil. Razarajući bend sa razarajućim debut albumom." U međuvremenu, Dream Evil su stekli naklonost metal tiska, a brojni časopisi proglasili su ih za najveće nade heavy metala. Godinu dana kasnije, došlo je vrijeme za drugi album grupe, onaj kojim se mora potvrditi obećavajući početak. "Evilized" nam donosi tipičan heavy / power u stilu osamdesetih, donekle nalik već spomenutom HammerFallu, premda Dream Evil na trenutke biva osjetno žešći. Ovaj bend nosi ime po poznatom albumu Ronnie James Dija iz 1986, i to je još jedan očit utjecaj, iako više u samoj muzici nego kod vokala. Pjesme su melodiozne, sa istaknutim refrenima, žestokim riffovima i brzim solažama, uz neizostavne power balade u liku naslovne stvari i završne "The End". Album je, naravno, predvidljiv, kao i većina sličnih ostvarenja, međutim bit ovog benda nikada i nije bila da otkriva nove horizonte, već da unese nov život na sve jaču scenu tradicionalnog heavy metala. Dream Evil se pridržava nepisanih pravila koja su postavili još Iron Maiden i Judas Priest, i to rade vrlo dobro. Kome se takav stil sviđa, pronaći će mnogo u albumu "Evilized", pogotovo budući da je produkcija vrlo dobra, a bend svira sa mnogo energije. Očekivane tekstove, kao "We are made of metal, made of metal", na sreću, pokriva vrlo dobra muzika. (DS)
U odnosu na hvaljeni "Evilized" (2003.), Dream Evil je osjetno sazrio i kroz "The Book Of Heavy Metal" doseže svoj trenutni vrhunac forme, još uvijek duboko u području klasičnog heavy metala, uz jaku glazbenu orijentaciju na zvuk osamdesetih. Ukupno gledajući, album drži nešto lakši ritam od svog prethodnika, međutim istodobno nam nudi jače melodije i znatno upečatljivije pjesme. Tu se krije dvosjekli mač - na novom albumu pomalo nedostaje one sirove žestine sa "Evilized", baš kao što je na "Evilized" nedostajalo jačih glazbenih struktura i izbrušenijih melodija koje pak "The Book Of Heavy Metal" pruža u obilju. Idealno rješenje bilo bi, vjerujem, na pola puta između ova dva albuma. No, bez obzira na sve navedeno, Dream Evil u ovom trenutku zvuči bolje nego ikada. Naslovna pjesma novog albuma ima poseban sound, od zlokobnog ritma popraćenog sjajno ukomponiranim back vokalima, pa preko žestoke "osovine" do izvrsnog refrena; svi su elementi tu, sve što je potrebno za heavy metal klasik. Ostatak albuma ne uspijeva održati visok standard te pjesme, no još se nekoliko naslova ističe kao natprosječno dobar heavy metal. Prije svega tu su "Let's Make Rock" koja priziva u sjećanje Twisted Sister iz najboljih dana, pa epske "Crusader's Anthem" i "Chosen Twice" u kojoj vrlo dobro zvuči pompozan zbor himničnih vokala. Jedan od čudnijih trenutaka albuma je "No Way" koja zvuči kao da je skinuta direktno sa Ozzyijevog "Bark At The Moon" albuma. Ne radi se, naravno, o kopiji, nego o ukupnom soundu koji neodoljivo podsjeća na Ozzyijev glazbeni mentalitet, a pjevač Niklas Isfeldt to otvoreno podcrtava oponašajući Ozzyijev glas u nekoliko navrata. Tu je i "The Mirror", koja je sasvim ok, ali iskreno govoreći, mogli smo preživjeti i bez još jedne pjesme koja počinje stihom "Mirror mirror on the wall" - nakon Blind Guardiana i Helloweena zaista je nepotrebno ponovo zazivati očito sve popularnije ogledalce. No, moguće je i da se radi o namjernim citatima, jer - na kraju krajeva - album se zove "The Book Of Heavy Metal", pa nije toliko nelogično da se bend ovdje osvrne na neke od najpoznatijih predstavnika žanra. Zaključak - jedan od boljih heavy metal albuma u 2004. i dodatna injekcija snage razbuđenoj heavy sceni koja je predugo drijemala na leđima rutiniranih veterana. (DS)
Iako je Švedska od sredine devedesetih do danas metalu najviše dala kroz čuveni melodic death kojeg ostatak svijeta vrijedno kopira već godinama, sa istih geografskih dužina dolazi nam i vrlo jaki revival tradicionalnog heavy metala, na čelu sa HammerFallom, Dream Evil i Astral Doors. Iza ultramega stereotipnog naslova "United" krije se četvrti album Dream Evil, grupe koja je naslovnom pjesmom s prethodnog "The Book Of Heavy Metal" stvorila možda i najsvjetliji trenutak čitavog tog revival pokreta. Dvije godine kasnije, bend nastavlja u okrilju klasične stand up and fight filozofije koju je još davne 1982. začeo Ronnie James Dio u istoimenoj pjesmi sa kultnog albuma "Holy Diver". Uvodna "Fire! Battle! In Metal" sjajno utjelovljuje taj duh, no ne uspijeva pomesti slušatelja onom istom silinom koju je imala ranije spomenuta "The Book Of Heavy Metal". "United" se, međutim, nameće kao jača cjelina sa više pažnje vrijednih pjesama i daleko, daleko manje fillera. Dvojaka situacija, dakle, jer ova ploča nema nijednog bljeska takve moći kakvu je sadržala "The Book Of Heavy Metal" (pjesma), ali u potpunosti nadilazi istoimeni album po pitanju cjelovitosti. Kao vrhunci novog CD-a ističu se još jedna himna žanru, odnosno naslovna "United", zatim "Let Me Out", u kojoj bend na trenutak ponovo doseže sirovu snagu svojih prvih radova, ali ovog puta u pravoj ravnoteži sa kasnije otkrivenim hiper-produciranim zvukom, pa epska "Higher On Fire", neobična balada "Love Is Blind", a tu je i sjajna "Doomlord", te pravi prst u oko die-hard metal "ratnicima", obrada Abbinog "You’re The One". Nauštrb jednog "udarnog" naslova, dakle, Dream Evil ovog su puta isporučili kompaktan album, što je, dugoročno gledano, napredak. A pridružimo li tome i prve naznake dobro pogođene ravnoteže između žestine, melodija i kristalno čiste produkcije, stvar dodatno dobija na težini - može se, stoga, reći, da je bend na korak od prave stvari. Pitanje je samo hoće li taj korak znati napraviti u pravom smjeru. (DS)
Prog meets thrash - ovako bi se najkraće mogao opisati novi album trenutno prvog imena prog-metala. Dream Theater je ponovo, kao i 2003. godine na albumu "Train Of Thought", želio dokazati da je univerzalan metal bend koji kombinira vrlo različite stilove i koji, usprkos svom statusu ultratehničkog, melodičnog i kompliciranog benda, može biti itekako direktan, agresivan i žestok. Ovim albumom ne samo da su u tome uspjeli, nego se bez problema može reći da se vjerojatno radi o najboljem Dream Theater albumu ikad! CD se temelji na kontrastu thrasha u stilu Metallice i Testamenta(!) i melodičnog, virtuoznog proga karakterističnog za ovaj bend. Već na početku prve pjesme "In The Presence Of Enemies - Part I" osjeća se snaga i jaki groove kombiniran s odličnim gitarističkim melodijama, i to je ugođaj koji gotovo neprekidno prati slušatelja kroz čitav "Systematic Chaos". Sve je pojačano u odnosu na ostale njihove albume: groove je snažniji, melodije još bolje, a riffovi puno teži, iako se u svakom trenutku itekako osjeća da je to Dream Theater, i to u svom najboljem izdanju. Druga pjesma "Forsaken" počinje kratkim uvodom na klaviru kojeg iznenada zamjenjuje odličan melodic thrash riff, te potom sjajni vokali koji se posebno ističu u refrenu. "Constant Motion" nakon uvodnog prog-dijela prelazi u brze Metallica-riffove praćene adekvatnim vokalom, a u drugom dijelu odjednom ubrza u stilu Testamenta(!) da bi se zatim ponovo vratila na početni Metallica sound! "The Dark Eternal Night" je pravo remek djelo kombiniranja progressive i thrash metala - početak i kraj su u znaku thrasha (ovaj put najbližeg Panteri) koji dostiže nevjerojatno i neočekivano ubrzanje, a srednji dio pripada virtuoznosti - gitara (John Petrucci), bubanj (Mike Portnoy) i klavijature (Jordan Ruddess) pokazuju sve što znaju, a znaju zaista puno. "Repentance" je spora i melankolična pjesma s dobrim melodijama, a na kraju mnogobrojni gosti (Steve Vai, Mikael Akerfeldt, Steven Wilson, Joe Satriani, Neal Morse…) govore, dok traju melodije, o svom žaljenju zbog negativnih stvari koje su učinili osobama koje su im bliske. "Prophets of War" će vjerojatno biti pravi koncertni hit - počinje lagano i postupno jača, a kulminaciju doživljava u refrenu i u snazi pjevanja (krikova) fanova koje slijedi nakon toga - bend je pozvao veliki broj fanova na snimanje albuma i njihovi krikovi djeluju kao krikovi vojske spremne za bitku. "The Ministry Of Lost Souls" je laganica s čestim i vrlo snažnim riffovima (posebno u srednjem, prog dijelu), odličnim refrenom i dobrim melodijama, dok je završna "In The Presence Of Enemies - Part II" zapravo album u malom jer kombinira sve elemente ovog CD-a u šesnaest minuta odlične svirke i na najbolji način zaključuje ovaj složeni, snažni i virtuozni album. Ako tražite album koji vas može 78 minuta isključiti iz svakodnevnih problema i povesti na putovanje kroz najkvalitetniju glazbu i najrazličitije emocije, vrlo je vjerojatno da bi vaša potraga mogla završiti upravo ovdje. A ako neki CD može postići takav efekt, onda je sasvim jasno o kakvoj se glazbenoj razini radi. (Siniša Baričević)
Jednom davno, Edguy je bio vrlo dobar metal bend. Bez dvojbe još su uvijek jaki, možda i jači nego ikad, ali s metalom imaju sve manje veze. Je li to dobro ili loše, subjektivna je stvar. No, "Superheroes" EP logičnim se putem nadovezuje na prethodni album, "Hellfire Club", te uranja još korak dublje u jednostavan, komercijalan rock, na tragu starog Bon Jovija, dakle sa čvrstom orijentacijom prema pjevnim refrenima i pitkim melodijama, a uz jak pečat synthova i mainstream aranžmana. Primjetni su i sramežljivi art rock utjecaji a la Meat Loaf ili čak Styx ("Judas At The Opera", uz gostovanje Michaela Kiskea, ex-Helloween), no fokus ostaje na hitoidnim naslovima kao što su naslovna "Superheroes", catchy "Spooks In The Attic", ili izuzetno uspjele balade tipa "Blessing In Disguise". U najavi ovog EP-ja, lider grupe Tobias Sammet izjavio je: "Imam 27 godina i još sam solo. Ovo bi mi moglo pomoći da se oženim, ili barem, u najgorem slučaju, da nešto poševim". Iako rečena u šali, tvrdnja apsolutno stoji. Sound "Superheroesa" živo podsjeća na pomalo sterilan ali kvalitetan rock osamdesetih za kojim su tinejdžerke vrištale, a bendovi pritom zadovoljno trljali ruke. Album će sasvim sigurno uzrokovati mnoge ironične komentare od strane onih koji se još uvijek sjećaju metal faze Edguya, no ako jednostavno prihvatimo da je bend ostavio te dane za sobom i okrenuo se komercijalnijem, plićem zvuku, čitava stvar može zvučati prilično zabavno. Zanimljiva je i tzv. "epic" verzija naslovne pjesme, kojom se EP zatvara - u potpuno drugačijem aranžmanu, Edguy ovdje pretvara svoj vedri mid-tempo hit u upečatljivu, radio-friendly power baladu! U svakom slučaju, kvaliteta "Superheroesa" je neosporna, pitanje je samo poklapa li se sve to skupa sa velikim očekivanjima sa kojima je ovaj bend dugo promatran. Ako konačan cilj Sammeta i kompanije predstavljaju pamtljive melodije i hitoidni pjesmuljci, može se reći da su potpuno uspjeli. Bez imalo ironije. (DS & DL)
Nedavni "Superheroes" EP bio je, čini se, najkomercijalnija točka u karijeri Edguya. Jer, naime, na "Rocket Ride" ipak zvuče nijansu žešće, sa više "prijetnje" u zvuku i nešto manje pročišćenom produkcijom. No, njihov fokus još uvijek ostaje na vrlo pitkim melodijama i overall ozračju hair rocka iz osamdesetih. Prednost ovog albuma jest što dobro balansira između dvaju suprotstavljenih težišta, odnosno starijeg, "prljavijeg" Edguya, i arena-rock zvuka kakav smo upoznali na njihovim recentnijim izdanjima. Hitoidnih refrena ne manjka, međutim tu su i jaki riffovi, što - uz vrlo dobru produkciju - garantira zadovoljstvo fanovima ovog benda, ali i onima koji sa nostalgijom pamte najbolje dane pompoznog hard'n'heavyija u tradiciji Whitesnake, Def Leppard, pa čak i mladog Bon Jovija. Kao vrhunce albuma vrijedi izdvojiti "Rocket Ride", "Wasted Time", "The Asylum", "Superheroes" i epsku "Sacrifice". Jednostavno rečeno, Edguy uspijeva isporučiti još jedan neobavezan, ali vrlo kvalitetan hard'n'heavy album koji dobro sjeda već nakon prvog slušanja, ali neće ponuditi naročitu dubinu opetovanim preslušavanjima jer, na kraju krajeva, dubina mu i nije cilj. (DS)
Švedski all-star bend Engel je dobio ime po svom osnivaču, a taj osnivač je Niklas Engelin, bivši live gitarist In Flamesa, te član bendova Gardenian i Passenger. Ono što objedinjuje nabrojene bendove (osim preklapanja nekih članova) je prije svega zvuk, odnosno moderna varijanta metala sa žestokim riffovima, grooveom američkog prizvuka, dobrim melodijama na gitari, kombiniranjem growl i clean vokala, te jakim refrenima. I sam Engel prilično je čvrsto utemeljen na In Flames i Gardenian bazi, posebno po zvuku gitara i snažnom bubnjanju, a ono što ih posebno izdvaja su moderni utjecaji, te veća raznovrsnost i maštovitost. Raznovrsnost možda proizlazi i iz različitog muzičkog backgrounda članova, koji uopće nisu nepoznati na metal sceni. Osim Engelina, tu su Marcus Sunesson (ex-The Crown, gitara), Michael Håkansson (ex-Evergrey, bass), Daniel Moilanen (ex-Lord Belial, bubnjevi) i fenomenalni vokal Mangan Klavborn. Upravo vokal je ono što ovaj album najviše čini posebnim, jer stvarno začuđuje kroz koliko različitih nijansi i kombinacija prolazi. Po boji glasa i interpretaciji stihova Klavborna bi se moglo opisati kao kombinaciju Andersa Fridéna (In Flames) i Christiana Älvestama (Scar Symmetry), što dovoljno govori o njegovom potencijalu. Budući glazba na ovom albumu ipak nije pretjerano komplicirana, upravo on je odvodi dalje i razvija njenu priču, kako u žestokim, bijesnim dijelovima kada koristi screaming i growl vokal, tako i u melankoličnim i smirenijim dijelovima kad laganim clean vokalima dodatno umiruje atmosferu. Glazba koju Klavborn na ovom albumu tako sjajno nadopunjuje je zapravo daljnja evolucija novijeg zvuka In Flamesa i Gardeniana te još veće otvaranje prema grooveu, industrialu, clean vokalima i pamtljivim refrenima, što se vjerojatno neće svidjeti old school fanovima, ali se takvu evoluciju itekako isplati napraviti ako rezultat bude kao na ovom albumu. Dok pjesme "In Splendour", "Scyth" i posebno "I'm The One" zadržavaju jake elemente In Flamesa i Gardeniana, "Next Closed Door", "The Hurricane Season" i "The Paraclete" su prave moderne metal himne s odličnim refrenima otpjevanim clean glasom, ali ni u njima nisu zaboravljeni oštri riffovi. Pjesme koje posebno odskaču su ipak totalni hit "Casket Closing" koji pored žestokih riffova i kombiniranja growlova sa clean vokala ima jedan od najboljih refrena ove godine, "Calling Out" koja ima razorne gitare američkog tipa (podsjećaju gotovo na Slipknot), te završna "Seven Ends", koja svojim umirujućim refrenom zatvara album i "spušta zastor" za ovom vrhunskom metal predstavom pod nazivom "Absolute Design", koju fanovi old school metala možda nikad neće htjeti gledati, dok će joj ostali posvetiti puno pažnje, uživati u njoj i često joj se vraćati. (Siniša Baričević)
Ako smo Visions Of Atlantis prihvatili kao vrlo uspješno kloniranje Nightwisha kojem, međutim, za ulazak u odabrano društvo "female-fronted" symphonic power metala nedostaje dašak vlastitog identiteta i stepenica više po pitanju same glazbene zrelosti, onda za Epicu i njihov novi album, "The Divine Conspiracy", vrijedi upravo suprotno. Naime, sa Nightwishem dijele samo žanrovsko opredjeljenje, a u odabrano društvo, bok uz bok spomenutim Fincima, te After Forever i Within Temptation - već spadaju! Mali podsjetnik - grupu je osnovao 2002. godine Mark Jensen po odlasku upravo iz navedenih After Forever, a za sobom imaju nekoliko zaista moćnih ploča i singlova... No, "The Divine Conspiracy" nedvojbeni je vrhunac njihovog dosadašnjeg stvaralaštva - klasični elementi koje obilato koriste čitavo vrijeme sve su zreliji, sve organskije povezani sa power/heavy segmentima, a sam Jensen priklonio se više nego ikada ekstremnim death/black vokalima, što donosi bendu odmak od potencijalnog radio-friendly nazivnika, dok Simone Simons (koju smo imali prilike čuti i na Kamelotovom "The Black Halo") pruža sjajne operne soprano dionice sa neskrivenim utjecajima orijentalnih melodija. Uz produkciju bez mane i iznimno zrele aranžmane, ovakva, žestoka Epica uspijeva isporučiti sjajan, energičan, ali nimalo sladunjav sympho power jakih progressive tendencija, a istodobno izbjeći neizbježno, odnosno utapanje u sjeni velikog Nightwisha. Kao favoriti nameću se krasan intro "Indigo" i ultra-žestoka (u kontekstu žanra) "The Obsessive Devotion", intimna balada "Chasing The Dragon", orijentalno-hipnotička "Death Of A Dream" i, na kraju, naslovni ep koji zatvara album kroz 13 minuta dobro elaboriranog, dinamičnog sympho powera sa jakim izmjenama ritma, zanimljivim prijelazima, i mega-pogođenim izletima u black/death teritorije. Upravo su elementi ekstremnog zvuka (ne samo kod vokala) na ovom CD-u vrlo uspješni i izuzetno dobro ukomponirani u cjelinu, te daju "The Divine Conspiracy" dubinu i osjetno prošireni spektar ekspresije (interesantno, gledajući sam vrh ovog žanra, za growlowe, čini se, hrabrosti još uvijek imaju samo Jensenove umotvorine, Epica i After Forever). U nekoliko riječi, ako vam je sympho/power mio, ali nemate više snage boriti se sa patetičnim, predvidljivim radio-friendly kompromisima, učinite si uslugu i poslušajte Epicu. (DS)
Sa više nego prihvatljivim come-back albumom za leđima ("Start From The Dark" iz 2005), švedske legende "hair metala", Europe, nisu predugo čekali na novo poglavlje svoje (ne)očekivano uskrsle karijere. "Secret Society" međutim predstavlja nam se osjetno drugačijim zvukom. Ako je "Start From The Dark" uspješno objedinio izravniji, grublji sound sa svim onim obilježjima kojima je bend dosegao svjetsku slavu osamdesetih, onda ova ploča sasvim sigurno donosi i poneko iznenađenje - primjera radi, već prva (i naslovna) pjesma upušta se u zbunjujući, ali interesantan hard’n’heavy flert sa pomalo hipnotičkom psihodelijom. No, i oni materijali koji u osnovi ostaju vjerni originalnom zvuku benda u ovom se slučaju izdvajaju manje konvencionalnom produkcijom, bez kristalne jasnoće tipa "The Final Countdown" ili "Carrie". Istina, i na "Start From The Dark" Europe su odabrali ogoljeniji, prljaviji zvuk, no ovdje koriste sasvim drugačiju metodu. Prije svega, radi se o razrađenijoj produkciji i višeslojnijim aranžmanima, sa bogatijom teksturom, donekle na tragu Queensryche iz sredine devedesetih. U osnovi, Led Zeppelin škola - minuciozno, ali ne sterilno, uz mnogo detalja, kontrasta i studijskih efekata u ukupnom soundu. Međutim, za razliku od Queensryche koji su u navedenom periodu usprkos inovativnoj produkciji izgubili temeljno usmjerenje, odnosno glazbenu ideju, današnji Europe ima i tu, osnovnu materiju - dobre pjesme. "Secret Society", naime, obiluje jakim melodijama ("Always The Pretenders", primjera radi), sjajnim solažama ("Secret Society", "The Getaway Plan", itd), a Joey Tempest pritom izvlači maksimum iz svog vokala. Stoga, uz volju da napreduju i nastave istraživati svoje potencijale u različitim kontekstima, momci apsolutno izgledaju na pravom putu. Biti će, zato, zanimljivo čuti i kako zvuče nove pjesme u kombinaciji sa starim hitovima tijekom live nastupa. Naslovi koje bi svakako vrijedilo isprobati su navedena "Always The Pretenders", sjajna "Let The Children Play" koju će vjerojatno većina fanova izdvojiti kao highlight albuma, pa zatim munjevita "The Getaway Plan", kao i ponajbolja među baladama na CD-u, "A Mother’s Son". Spomenuti treba i naslovnu "Secret Society", te "Brave And Beautiful Soul". Inače, odličan cover albuma napravio je kultni dizajner Storm Thorgerson (Pink Floyd, Wishbone Ash, Peter Gabriel, Bruce Dickinson, Led Zeppelin, The Cranberries, Yes, itd) - dakle, možemo reći da stvar funkcionira na svim nivoima, od omota, preko produkcije, do same glazbene srži - još jedan korak naprijed u odnosu na "Start From The Dark" i, iako Europe neće više doživjeti slavu iz "The Final Countdown" ere, dobro je ponovo ih vidjeti u akciji. (DS)
Debitantskim albumom neobičnog naslova "Cassandra E Il Sole Che Oscura", talijanski Eva’s Milk predstavlja nam se kao poprilično intrigantan stoner bend sa jakim doom, rock, ali i grunge utjecajima naročito bliskim Nirvani, te sveukupnim indie ozračjem devedesetih godina prošlog stoljeća. Momci imaju za sobom jedan EP, "Milkshake" i zamijećene koncertne nastupe, a svojim prvijencem pokazuju više nego solidne skladateljske sposobnosti, te se vrlo uspješno poigravaju navedenim glazbenim elementima, iako nisu imuni niti na poneko predvidljivo rješenje uvjetovano citatima (Oprez! Ne radi se o "posuđenim" melodijama, već o čisto stilskim referencama!) svojih idola i uzora iz prošlosti. Njihove kvalitete dolaze do izražaja u naslovima kao "Rane Su Venere", oniričnoj doom/stoner pjesmi kojom otvaraju album u prigušenoj, meditativnoj, ali i distorziranoj, žestokoj atmosferi koja će nas ne jednom podsjetiti i na System Of A Down, te slično intoniranoj "Nella Siccita’", dok "Lo Specchio Di Tuna" demonstrira gotovo pa hitoidni potencijal. S druge strane, rockerska "Tu" sa jakim, hipnotičkim ritmom i visokim tenzijama "ispresijecanih" gitara daje uvid u sposobnosti benda da stvara moćna ozračja i u pjesmama jačeg tempa, dok akustična "Sequoia" fino zaokružuje dojam. S druge strane, materijali kao "Boheme" ili "L.U.C.R.A." (odabrana za prvi singl) ostaju previše u sjeni Nirvane i drugih uzora grupe, što donekle obara inače vrlo pozitivan dojam o zrelosti mladog benda kakav je Eva’s Milk. Sveukupno, međutim, "Cassandra" funkcionira vrlo dobro i obećava mnogo od benda koji, između ostaloga, bez kompleksa pjeva na talijanskom - znajući kako naši susjedi barataju engleskim, i to je jedna od dobrih vijesti. Srećom, ne jedina vezana uz Eva’s Milk. (DS)
Nakon svojih progressive metal početaka, Event se okrenuo nešto drugačijem zvuku. "Scratching At The Surface" je svjedočanstvo o njihovom novom usmjerenju. Bend je zadržao neobične i interesantne glazbene strukture, ali je tipičan prog metal sound zamijenjen elektronskim metalom sa elementima industriala i nu metala. Event se osjetno modernizirao, pomalo naginje zvuku kakav se najčešće veže uz Marilyna Mansona, a "Scratching At The Surface" se može donekle usporediti i sa muzikom grupe Korn - novi Event je, u stvari, maštovita kombinacija navedenih bendova i interesantnih progressive konstrukcija. Nešto slično posljednjih godina rade i čuveni prog rockeri King Crimson. Kome se svidio njihov "ConstruKction Of Light" (2000.) album, mogao bi lako zavoljeti i novi Event - ipak, nu metal elementi pomalo će udaljiti fanove progressive muzike od Eventa. S druge strane, ti nu metal elementi mogli bi ih približiti široj publici. Ukupno gledajući, Event je zakoračio u interesantno glazbeno područje, iako dodirne točke sa nu metalom više ograničavaju Event, nego što im pomažu u napredovanju. (DS)
Sjajan electro-gothic album, sa jakim utjecajima industrial metala, koji se ponajviše osjećaju u sample riffovima. Uvodna "This Heart" na najbolji način otkriva novo usmjerenje EverEvea: jak, žestok sample riff, moćan ritam i tipičan muški gothic vokal koji kombinira pomalo depresivno raspoloženje sa energičnim, bijesnim izražajem. Vrlo su prisutni i electro-synth elementi, koji bend ponajviše koristi u izgradnji pozadinskog raspoloženja, atmosfere. Druga strana ovog albuma su laganije, melankolične pjesme, koje, međutim, nisu samo tužne naricaljke, nego i same sadrže određen energičan naboj. To lice EverEvea fino oslikava pjesma "Her Last Summer". Što je najvažnije, bend zvuči svježe - za većinu ovakvih bendova to se ne može reći, jer često zvuče kao nevješti spoj The Sisters Of Mercy i Moonspell. Treba izdvojiti još nekoliko pjesama: "SilverGod" koja ima impresivan, munjevit riff, naročito izražen u početku pjesme, pa zatim i atmosferičnu "December Wounds", koja u uvodnom djelu gotovo da podsjeća na melankolične trenutke Peter Gabriela, a zatim se razvija u slojevit, višedijelan gothic ep. Tu je i super žestoka "Eat-grow-decay"… Ipak, na drugoj polovici albuma, EverEve pomalo gubi svježinu i počinje se ponavljati, što ne mora nužno biti loše, jer bend ponavlja dobre stvari. Ukupno gledano, ".enetics" je ugodno iznenađenje i dokaz da electro-industrial-gothic još uvijek nije potpuno iscrpljen. (DS)
Iako cover albuma izgleda opako, ali i pomalo djetinjasto (kao i sam naziv benda), glazbi ovog američkog hardcore benda se ne mogu uputiti ozbiljnije kritike. Evergreen Terrace svira, dakle, odličan hardcore s dosta melodija i vrlo lijepim refrenima često otpjevanim čistim vokalom koji najviše podsjeća na one svojstvene američkim new thrash bendovima. Temelj zvuka ipak ostaje hardcore, koji je često dosta brz, dok se u nekim dijelovima pretvara u nevjerojatno moćne mid-tempo dionice sa teškim riffovima i screaming vokalima koji zbog dva pjevača u bendu (Andrew Carey i Craig Chaney) ponekad djeluju kao krikovi mase na ulici, a što se upravo fenomenalno uklapa u ovaj žanr. Sasvim je jasno da se dečki iz Jacksonvillea na ovom, njihovom već šestom albumu, savršeno snalaze u ovom stilu kojeg su i dodatno obogatili jakim melodičnim elementima, punk brzinom, te snažnom dozom ironije, koja izbija već iz naslova kao što su "Chaney Can't Quite Riff Like Helmet's Page Hamilton", "Where There Is Fire We Will Carry Gasoline" ili "High Tide Or No Tide" - smisla za humor im, dakle, ne manjka. Album je zaista pun energije, što je sasvim jasno već od uvodne pjesme karakterističnog naziva "Bad Energy Troll" koja je totalno opaka hardcore stvar, krcata teškim riffovima, a sličan dojam razaranja donose i "Where There Is Fire We Will Carry Gasoline" koja ima i odličnih gitarističkih melodija, te "Rip This!" i brza "To The First Baptist Church Of Jacksonville". Ipak, na ovom CD-u treba posebno izdvojiti prave žanrovske hitove obogaćene lijepim melodičnim refrenima: "High Tide Or No Tide", "Wolfbiker" i "Starter", te apsolutni highlight "Chaney Can't Quite Riff Like Helmet's Page Hamilton" koja pokazuje sav talent ovog benda kroz kombinacije krikova koji bi se mogli iskoristiti čak i u himnama za nogometne ili druge sportske klubove, hardcore riffova, fenomenalnih melodičnih vokala i izvrsnih solaže. Za one koji Evergreen Terrace nikada nisu čuli - nikako se ne treba zaustaviti na šarenoj i pomalo djetinjastoj naslovnici već svakako krenuti u preslušavanje albuma, jer na njemu ima potencijala kojim može bilo koga iznenaditi, a namijenjen je svim ljubiteljima inteligentne žestoke svirke. (Siniša Baričević)
Gotovo je zapanjujuće s kolikim nestrpljenjem su kritičari diljem Europe očekivali ovaj album - nakon njegovog objavljivanja, Internet je bio pretrpan recenzijama koje Evergrey dižu u nebesa. Ovaj je power/progressive metal bend iz Švedske pažnju javnosti privukao su svojim prošlim, konceptualnim albumom, "In The Search Of Truth". Novi, "Recreation Day" nešto je direktniji i žešći. Album otvara furiozan solo koji kreće iz "ničega", a zatim se, suprotno velikoj većini materijala baziranih na klasičnom rock formatu, iz te solaže razvija sama pjesma koja jasno postavlja smjernice za cijeli album: tehnički "neizvedive" akrobacije izmjenjuju se sa žestokim riff strukturama, a sve skupa objedinjuju pravilni, čvrsti ritmovi i sjajno napisane vokalne harmonije. Ima i dosta virtuoznih klavijatura, koje se međutim ne guraju u prvi plan već radije stvaraju atmosferu iz pozadine. Ta, prva pjesma ima, osim neobičnog početka, i neobičan kraj: kao da ju je netko presjekao i prebacio CD na iduću stvar što je još jedan odmak od uobičajenih isfejdavanja ili beskrajnog, klimaks-svršavanja. Zanimljiv je i vokal - umjesto tipičnog visokog, prodornog glasa u stilu Helloweena, Stratovariusa ili Dream Theater, Evergrey predvodi standardan hard rock pjevač, sa dubokim, pomalo promuklim glasom. Ciljajući više prema emotivnoj izvedbi nego tehničkom isfuravanju, vokal/frontman Tom S. Englund postiže vrlo jak efekt. Kako se po jutru dan poznaje, tako i čitav ovaj album prati visoke standarde uvodne pjesme, pa svakako zaslužuje tople preporuke. Usput budi rečeno, tema "Recreation Daya" je - smrt. Ne u bajkovitom, fantasy smislu, već prije kao suočavanje sa smrtnošću čovjeka na osobnom nivou. S obzirom da se radi o priči koja je ispričana mnogo puta iz mnogih kuteva, Evergreyu treba skinuti kapu i za slojevite, dobro posložene stihove. Sveukupno, dakle, kompletan i vrhunski odsviran album kojeg treba imati u kolekciji bez obzira na "matično" žanrovsko opredjeljenje slušatelja. (DS)
Napokon smo i to dočekali: live DVD ovih briljantnih Šveđana. Naravno, radi se o dvostrukom izdanju, što je danas postalo standard, tako da je na prvom disku koncert, a drugi, pod nazivom "The Shocking Truth", sadrži prikaz benda. Tu su turneje (europske i američke, te festivali i behind the scenes materijali, odnosno zafrkancije u backstageu), zatim isječci sa snimanja albuma ("Dark Discovery", "Recreation Day" i "Inner Circle"), pa dio posebno zanimljiv glazbenicima: predstavljanje opreme svakog člana benda (instrumenti, pojačala…) te kratki intervju uoči gore spomenutog koncerta, plus šest video spotova i to za pjesme: "For Every Tear That Falls", "The Masterplan", "I'm Sorry", "Blinded", "A Touch Of Blessing" i "More Then Ever". Moram naglasiti da je većina materijala s ovog DVD-a lošije kvalitete zbog amaterskih snimaka, bootlega i slično, ali to ne umanjuje previše doživljaj gledanja. Što se tiče samog koncerta, odsviran je doista vrhunski, a pravi je pogodak što je održan u kazalištu, jer je na nekim pjesmama gostovao i gudački kvartet ("Nosferatu", "Solitude Within", "Recreation Day"…) te prateći vokali uključujući i Engludovu (pjevač i gitarist) suprugu. Izbor pjesama i nije iznenađujući jer su se prošetali čitavom karijerom i odsvirali, neću reći najbolje (jer su im sve odlične), već najpoznatije i najizvođenije svih ovih godina. Uz gore navedene pjesme odsvirane su i "For Every Tear That Falls", "Blackened Dawn", "Misload", "The Masterplan", "Blinded"… te na kraju i meni najdraža "A Touch Of Blessing". Gledajući koncert, vrijeme doista brzo prođe iako je odsvirano ukupno 20 pjesama, što je najbolji pokazatelj da se radi o vrhunskoj svirci iznimno talentiranih glazbenika. Nadam se da ćemo ih imati prilike poslušati i u živo negdje u blizini. Iako je cijena ovog DVD-a oko 300 kuna, smatram da ga se isplati kupiti, a ne dvojim da će istinski ljubitelji ovog po meni izvrsnog prog-heavy benda to i napraviti. (Zdejo)
Ako su "A Night To Remember" DVD-om
zaokružili jedno uspješno poglavlje, sa "Monday Morning Apocalypse"
Evergrey otvaraju novo koje obećava podjednaka uzbuđenja. Savršeno
uigrani, kao jedan, ponovo dosežu fantastičnu kompaktnost i "logiku"
zvuka, a njihove pjesme teku s bolnom lakoćom glazbene elokvencije kakva
se rijetko viđa. Ono što možda nedostaje novom albumu jest određen smisao
za avanturu – naime, mnogo je jednostavniji i "pravocrtniji" od "The Inner
Circle". No, tu se prije radi o svjesnom odabiru nego o bilo kakvom padu
forme - savršene vokalne harmonije gotovo hipnotički vode slušatelja kroz
bogat, "sočan" zvuk besprijekorno izbalansiranih materijala, dok goleme
tehničke sposobnosti pojedinih članova benda bivaju podređene relativno
izravnom, donekle i ogoljenom soundu albuma. Dakle, grandioznosti sa "The
Inner Circle" ovdje nema mjesta, a zauzvrat dobijamo jednostavnost koja
pogađa direktno u cilj. Naravno, kod benda kao što je Evergrey riječ
"jednostavno" u stvari znači "manje složeno", jer "Monday Morning
Apocalypse" još uvijek nudi izuzetno nijansirane strukture i pridaje mnogo
pažnje detaljima, međutim osnovna crta albuma daleko je izravnija od one
se "Recreation Day" ili "The Inner Circle". To, jasno, rezultira hitoidnim
tonom i brojnim single-intoniranim pjesmama što će neizbježno otvoriti
vrata koncertnih izvedbi velikom dijelu novih materijala. Upravo stoga
"Monday Morning Apocalypse" mogao bi postati nezaobilazna točka u
diskografiji Evergreya. Svježim i donekle redizajniranim zvukom, ovaj
album garantira bendu mirnu budućnost, a među vrlo ujednačenim pjesmama od
kojih gotovo svaka ima "ono nešto", dodatno se ističu naslovna (ujedno i
uvodna) stvar, pa "Unspeakable", "Lost", "In Remembrance", "The Dark I
Walk You Through" i "I Should". U tom kontekstu, potpuno odsustvo fillera
jak je argument za optimističan pogled prema naprijed. Ipak, bez žurbe...
jer i sadašnjost Evergreya je vrlo ugodna. (DS)
Nakon šest godina mirovanja ovaj kultni Bay Area Thrash bend je izdao novi album. I to kakav! Najsiroviji mogući riffovi i žestoko kompleksno bubnjanje s manijakalnim i dobro odmjerenim solažama, a sve to skupa popraćeno nikad boljim pjevanjem Steve "Zetra" Souze koji je ovaj put u svoje vokalne izvedbe, osim svog standardnog izričaja, unio elemente manijakalnog urlanja koje je naprosto fenomenalno. Ti ljudi ovim albumom daju naznaku da se nikad neće promijeniti i dan-danas sviraju metal koji je nažalost umro davne 1990. Album ima jedanaest pjesama (s time da je zadnja obrada od AC/DC-a na Exodus način hehehe: Dirty Deeds Done Dirt Cheap) od kojih se stvarno ne zna koja je bolja i traje 58 fenomenalnih minuta čistog i neiskvarenog metala. Mogu slobodno reći da je ovo njihov najbolji album (iako sam ja uvijek smatrao da se ne može snimit bolji album od njihovog "Impact Is Imminent", ali eto i to se dogodilo) kojega krasi najbolja, kristalno čista produkcija, a za to je zaslužan veliki Andy Sneap. Malo me začudilo kad sam čuo da su ih pod okrilje uzeli Nuclear Blast s obzirom da su oni orijentirani na sve ostale metal žanrove osim starinskog thrasha. Ovaj je album čista petica. Pa kako i neće bit kad je ovo najbolji album koji sam čuo u životu. Poslušajte npr. drugu pjesmu na albumu: "War Is My Sheppard" i vidjet ćete zašto. (Mimo)
Thrash veterani Exodus proživljavaju drugu mladost, odnosno jednu od najkreativnijih faza od kada su osnovani (još početkom 80-ih godina, a u osnivanju benda tada je sudjelovao i Kirk Hammett, sadašnji lead gitarist Metallice). Bilo je ipak teško zamisliti da će thrash legende nakon razlaza i povratka na scenu 2004. godine albumom "Tempo Of The Damned" imati u sebi toliko kreativne snage, koja se u ovom slučaju iskazala na nevjerojatno uvjerljiv način. Naime, ovaj album, naznačen kao "Exhibit A" samo je prvi dio cjeline pod nazivom "The Atrociy Exhibition" (koja tematski govori o nasilju u suvremenom svijetu), a drugi dio (Exhibit B) već je gotov… Stvari koje zaista impresioniraju su ogromna količina riffova, melodija, brzih thrash razaranja, a ovaj put čak i raznovrsno pjevanje, pa se stječe dojam da Exodus ima toliko ideja da gotovo ne zna kako bi ih izrazio i upotrijebio. Rezultat tog obilja je i trajanje pjesama, koje se u prosjeku protežu preko sedam minuta, ali nikad ne postaju dosadne. Najčešće počinju mid-tempom koji postupno ubrzava, na što se nadovezuju solaže i harmonije na gitari, da bi nakon toga pjesma doživjela vrhunac u fenomenalnim teškim riffovima ili dodatnom thrash ubrzanju. Nabrojeni elementi pjesama tako su dobro spojeni da baš u trenutku kad poželite promjenu u pjesmi ona se i dogodi, što govori o talentu i veličini ovog benda, a posebno o glavnom skladatelju, gitaristi Gary Holtu, koji oduvijek slovi za jednog od najvećih majstora riffova, što je na ovom albumu još jednom potvrdio. U vezi članova grupe treba još reći da se u međuvremenu u stalnu postavu vratio bubnjar Tom Hunting, koji je više nego dobro odradio svoj posao, a relativno novi pjevač Rob Dukes dokazuje kako se i na albumima Exodusa može koristiti raznovrsniji vokal, što je definitivno pridonijelo još većoj kvaliteti ploče. Uglavnom, usprkos dužini pjesama i čestim promjenama ritma i ugođaja radi se od 200%-tnom thrash albumu; na ovom CD-u nema nikakvih "stranih tijela" koja bi ga mogla zaraziti, postoji samo čistokrvni thrash metal! Granate koje možemo posebno izdvojiti su "Funeral Hymn", u kojoj do izražaja dolaze odlično bubnjanje, melodije na gitari te razorni brzi thrash dio, "Children Of A Worthless God" u kojoj Rob Dukes koristi i clean vokal i koja ima teške riffove za pravi kaos na koncertima, pa naslovna "The Atrocity Exhibition", najduža pjesma na albumu koja ponovo nudi pravi festival riffova i melodija, "Iconosclasm" s najboljim solažama i harmonijama na cijelom CD-u, te thrash projektil "Bedlam 1-2-3", koji je prava demonstracija snage Exodusa na velikim brzinama. S obzirom da album ima svega osam pjesama i intro, a ovdje su nabrojene gotovo sve, prilično je jasno da svi koji vole thrash i heavy metal općenito nikako ne smiju preskočiti ovaj album, koji je bez sumnje jedan od žanrovskih događaja godine. (Siniša Baričević)
Treći album švedskog power metal benda Falconer, "The Sceptre Of Deception", u potpunosti demonstrira njihov neupitan osjećaj za melodije i klasična sword & sorcery ozračja. Sa novim pjevačem, Krisstoferom Göbelom, grupa je dobila vrhunskog frontmena čiji vokalni raspon garantira prvoklasnu izvedbu kvalitetnih autorskih materijala. Album je vrlo ujednačen i njegova je snaga upravo u tome što kroz svih deset pjesama tvrdoglavo ostaje na visokom nivou kojeg postavlja već uvodna "The Coronation". Ključna riječ u opisu albuma je - himničnost. Moćne vokalne harmonije i izravan sound vrlo uravnoteženog benda uspješno stvaraju dojam "poziva na oružje", no bez uobičajenih, jeftinih ritmova iz vojnih marševa i konačnica. Falconer zna stvoriti atmosferu, ali često ostaje pomalo previše jednostavan, minimalistički raspoložen, što će se vjerojatno promijeniti s godinama i iskustvom koje je pred njima. Tu je i obavezna power balada, "Hear Me Pray", a album zaokružuje i zatvara nježan outro. Sve u svemu, bude li bend znao pametno iskoristiti iskustvo sa predstojećih live nastupa, te uspije li izgraditi nešto osobniji pristup power metalu, budućnost bi za njih mogla biti svijetla. (DS)
Nakon velikih promjena u postavi, Falconer nije uspio održati kvalitetu sa vrlo dobrog albuma "The Sceptre Of Deception" iz 2003. godine. Iako počinje neočekivano žestoko, "Grime Vs. Grandeur" je slabašan album, čiju kvalitetu ponajviše obaraju pretjerano izraženi kontrasti između energičnih riffova i sladunjavih, pop refrena. Već prva pjesma, "Emotional Skies", to dobro ilustrira - sa njom je sve u savršenom redu dok ne dođe do refrena koji više podsjeća na Kool & The Gang ili Boney M, nego na jedan od najnadarenijih power bendova nove generacije. Naravno, pjevni refreni su sastavni dio ovog žanra, no Falconer na svom novom albumu apsolutno pretjeruje, pretvarajući efektnu melodioznost koja im inače dobro leži u komercijalno-infantilne napjeve za djecu. Pored toga, pjesme nemaju onu cjelovitost i čvrstinu kakve je na "The Sceptre Of Deception" bilo na pretek. Dio krivice za pad kvalitete može se pripisati izmjenama u postavi, međutim u dvije godine koliko je trajala diskografska tišina Falconera, zaista su mogli pripremiti i bolje materijale. Istina, tu i tamo prepoznaju se interesantne zamisli, poneka zgodna ideja i moćan riff, no kao cjelina "Grime Vs. Grandeur" neće ostaviti dubljeg traga u diskografiji Falconera, a kamo li na prekrcanoj power metal sceni. (DS)
Usprkos tvrdoglavim tvrdnjama benda kako je njihov zadnji album, "Grime Vs. Grandeur", pravi primjer zvuka za kakvim su dugo tragali, čini se da je slabašan prijem kod kritike ipak utjecao na njihove stavove. Bend se tako, mic po mic, vratio unatrag kroz vrijeme osnažen starim pjevačem Mathiasom Bladom, te ponovo zaronio u svijet mitova i legendi vikinško-srednjovjekovnog tona. Dakle, nijansu siroviji rifovi i modernija tematika kakvoj smo svjedočili na "Grime Vs. Grandeur" odlaze u ropotarnicu povijesti kao jedan izolirani (i neuspješni) eksperiment pomalo dezorijentiranog Falconera, dok folk/power sound ponovo preuzima kormilo. Međutim, iako dio novih materijala zvuči sasvim dobro ("Legend And The Lore", "Perjury And Sanctity" kao definitivni highlight albuma, "Fairyland Fanfare", više nego solidna "Delusion", pa donekle čak i preelaborirana "Blinded"), "Northwind" nam zorno prikazuje da problem nije bio ni u tematici ni u pjevaču, već u surovoj činjenici da bend više ne izgleda sposoban pobjeći iz labirinta predvidljivih stereotipa i poprilično patetičnih himni koje će malo koga emotivno uvući u Falconerov svijet. Bez obzira na pozamašne stilske korekcije, stoga, kao i kod "Grime Vs. Grandeur" grupa još uvijek utjelovljuje sve ono što šira publika zamjera power metalu: pretjerana patetika, previše sladunjavosti, premalo glazbene hrabrosti i individualnosti. Naime, upravo iz poštovanja prema power metalu kakav bi trebao biti, albumi kao što je "Northwind" i samom bendu i cjelokupnom žanru donose više štete nego koristi. (DS)
Najlakši mogući način za recenziranje "Among Beggars And Thieves" vjerojatno bi bio kopirati i zalijepiti sve ono što je ovdje već rečeno o prethodnom albumu Falconera, "Northwinds". Izuzetno talentiran bend visoke tehničke spreme koji je otišao k vragu jednostavno zato što previše voli stereotipe. Pjesmama kao "Man Of The Hour" ili "Boiling Lead" momci nam serviraju vrlo dobar, tečan power/folk metal sjajnih melodija i izražajnog vokala, sa sasvim dobrim riffovima u drugom planu, no 90% preostalih materijala pati od svih onih boljki ovog žanra nad kojima se već i poslovični vrapci na grani zgražaju. Predvidljiva glazbena riješenja, preforsirani, lažni patos i prava redaljka "povraća-mi-se" pop refrena kakvih se ni Magazin ne bi sramio doslovno dezintegriraju svaku nadu da bi ovaj album mogao ponovo doseći nekadašnje vrhunce Falconera, iz doba kada je bend još bio sposoban balansirati između žestoke energije i sjajnih melodija. Pored toga, i njihov je folk sve više šabloniziran i primiče se hotelskim intonacijama lažnih Indiosa koji naivcima valjaju "Sound Of Silence" odsviran na fruli kao svoju nacionalnu glazbu. Zanimljivo, zahvaljući hiper pročišćenoj, sterilnoj produkciji, čak i brze bombe kao "Pale Light Of Silver Moon" djeluju nekako otupljeno i bezopasno. S pozitivne strane, završna, sedmominutna "Demons & Pyres" čudesno uspjeva pronaći prave odnose između svih ključnih elemenata ovog albuma i donekle podiže ukupan prosjek ove ploče u cjelini, te zaključno, ne može se poreći da ekipa zaista s lakoćom rešeta slušatelja epskim tonovima i uspjeva biti relativno ujednačena u tom poppy power/folku, pa ako volite i Magazin i metal, a takve pojave su češće nego što bi čovjek pomislio, onda je "Among Beggars And Thieves" poklon s neba za vas. (DS)
Nakon albuma "Disconnected" iz 2000. godine, Fates Warning su si priuštili najdužu pauzu u svojoj karijeri. Čak četiri godine nisu snimali nove materijale, ali nisu ni sjedili skrštenih ruku. Jim Matheos (gitara) snimao je sa bendom Office of Strategic Influence (objavili su i zapažen album), a uz Joeya Veru (bas) gostovao je i na solo EP-ju bivšeg Fates Warning pjevača, Johna Archa. Ni ostali članovi trenutne postave nisu bili besposleni, no krajem 2004. godine bend je konačno odvojio vremena i za svoj deseti zajednički album, nazvan jednostavno "Fates Warning X". Dakle, je li vrijedilo čekati četiri godine? U odnosu na prethodne, ovaj album predstavlja povratak jednostavnijoj formi, manje kompleksnim pjesmama i izravnijem glazbenom pristupu. Na "FWX" nema zajedničkog koncepta koji bi objedinio pjesme; one su jasno odijeljene i svaka živi svojim životom. No, svejedno, cijelim albumom prevladava podjednaka, ujednačena atmosfera. Bend konstantno balansira između intimnih, akustičnih elemenata, mid-tempo riffova i progressive psihodelije. Poprilično su zastupljeni hipnotički ritmovi i pregršt orijentalnih elemenata (koji su, izgleda, ponovo u trendu), pa opet, bend niti u jednom trenutku ne zalazi u pretjerano ambiciozne aranžmane, tako da "FWX" gotovo zvuči kao "ublažena" verzija onoga što od Fates Warning obično očekujemo i dobivamo. Većim djelom, album nije nimalo "spektakularan" niti otkriva neka nova glazbena područja, no ne može se reći niti da je riječ o lošem CD-u. Štoviše, "FWX" je sasvim solidno ostvarenje, sa nekoliko interesantnih pjesama. Vrlo je dobra "River Wide Ocean Deep", kao i polu-kompleksna balada "Another Perfect Day", koja bi, uz manje preinake, imala i određen radio potencijal. No, kao očigledan favorit nameće se "Crawl", sa svojim žestokim mid-tempo riffovima i izražajnom vokalnom izvedbom Raya Aldera. Zanimljiva je i "Wish", koja se polako nadograđuje oko jake ritmičke linije, a na kojoj također Ray Alder daje poseban emotivan naboj. Od preostalih, vrijedi izdvojiti "Left Here" i "Sequence #7". Sveukupno, solidan album, kvalitetno odsviran i još kvalitetnije produciran. No, da odgovorimo na prijašnje pitanje... Za četiri godine čekanja, "FWX" ipak nudi premalo svježih, pažnje vrijednih ideja. (DS)
Reunion album originalne postave legendarnih Fields Of The Nephilim najavljen je za 2002. godinu, no pokazalo se da je riječ o marketinškom triku diskografske kuće; triku kojeg Carl McCoy još uvijek pamti kao jedan od mračnijih trenutaka svoje karijere. Naime, budući da se originalna postava nije uspjela okupiti, željno očekivani reunion album, "Fallen", pretvorio se u kolekciju starih, zaboravljenih demo snimki, čije objavljivanje McCoy nije podržao. No, bez obzira na činjenicu da frontman Nephilima nije imao direktne veze sa ovom prijevarom, ona je svejedno naškodila imidžu grupe. Uslijedila je poduže kreativna pauza u radu grupe, a McCoy je, u međuvremenu, odustao od okupljanja originalnih članova, da bi ove godine konačno povukao najbolji mogući potez koji će sasvim sigurno isprati gorčinu kod većine fanova; snimio je izvrstan album, istinski klasik u diskografiji Fields Of The Nephilima, ujedno i prvi nakon kultnog "Eliziuma" (1990.) koji zaista zaslužuje takav epitet. "Mourning Sun" se vraća soundu sa kraja osamdesetih i tipičnoj dark-wave atmosferi prepunoj hipnotičkih, psihodeličnih elemenata, jakih ritmova i moćnih melodija. No, "Mourning Sun" nije samo retro trip namijenjen zadovoljavanju ostarjelih fanova. Primjera radi, eksperimentalna iskustva sa kontroverznog "Zoon" (1996), posljednjeg pravog albuma grupe, imaju jakog upliva u nove materijale, ponajviše kroz produkciju i aranžmane, a pjesme "Straigh Into The Light" i "New Gold Dawn" savršena su kombinacija klasičnog Nephilim-sounda i modernih tekovina goth/dark metala. Kroz "Requiem XIII-33", pak, McCoy pokazuje da je još uvijek itekako u stanju stvarati sugestivne audio-pejzaže i jaka, gotovo uznemirujuća ozračja. Među vrhuncima albuma treba istaknuti još i dark wave himnu "She", koja bi, bude li odabrana za singl, mogla dogurati visoko čak i na mainstream ljestvicama. Sveukupno, "Mourning Sun" je album kakvog smo dugo očekivali od ove grupe, puni povratak u formu i sjajan kamen temeljac za novo uskrsnuće Fields Of The Nephilim. (DS)
Već po nazivu i coveru ovog albuma nije teško zaključiti što nas čeka nakon što se on zavrti u našem plejeru: Fleshcrawl sviraju old school death metal u stilu starijih, legendarnih švedskih bendova, posebno Dismember i Entombed. Kao što sam naslov kaže, "Structures Of Death" je pažljivo planirani i "strukturirani" death metal napad. Iako dolaze iz Njemačke, njihov zvuk, odnosno "brujanje" gitara, ritam glazbe, riffovi, vokali i melodije direktno upućuju na stari švedski sound, s tim da kvaliteta pjesama ni po čemu ne zaostaje za najvećim bendovima žanra. Stvari su uglavnom brze, u već opisanom, tipičnom stilu, sa relativno dubokim growlom koji dosta često prelazi u screaming, a ima i ponešto sporijih materijala sa teškim riffovima, te još naglašenijim "brujanjem" gitara i melodijama koje su, kao i solaže, prilično česte. Gitaristi Mike Hanus i Oliver Grbavac tu su obavili itekako dobar posao, no album zbog melodija ipak nipošto ne gubi na agresivnosti i brutalnosti, već one uzdižu agresivnost na još višu i kvalitetniju razinu. Struktura pjesama je jednostavna, ali zato i vrlo efektna, i ne treba puno preslušavanja da vas "lupe u glavu" i navedu na headbanging. Na CD-u zapravo nema loše stvari, sve su pravi tribute najčišćem švedskom death metalu s početka devedesetih, a već naslovna "Structures Of Death", odsvirana u brzom Dismember stilu s melodičnim solažama, najavljuje totalno razaranje koje se nastavlja sve do zadnje sekunde albuma. Naslovi koje treba posebno istaknuti su i "Into The Fire Of Hell" i "Anthem Of Death", obje poprilično spore u svakom segmentu, a ugođajem donekle nalik Bolt Throweru, zatim "Written In Blood" koja je najveći hit ovog albuma - brzi death s genijalnim riffovima kakvima bi se ponosio i sam Dismember, pa "Fleshcult" koja joj je dosta slična po razornoj brzini, "A Spirit Dressed In Black" koja kombinira heavy mid-tempo s odličnim ubrzanjima, te "Nothing But Flesh Remains", još jedna munjevita stvar sa sjajnim melodičnim soliranjem. I kad već pomislite da vas Fleshcrawl više ničim ne može iznenaditi, na samom kraju albuma naletite na pravu old school death metal himnu - "War Of The Dead", najdužu, najrazorniju i najmelodičniju pjesmu na albumu, u kojoj su, na način kakvim se mogu pohvaliti samo najbolji bendovi ovog žanra, stopljene brojne izvrsne gitarističke melodije, blastbeatovi i brzi death thrash. Iz "Structures Of Death" izvire spoznaja da Fleshcrawl ima itekako jaki know-how, talentom, inspiracijom, sviračkim umijećem i iskustvom - samo karijera posvećena old school death metalu može proizvesti ovako uvjerljiv death bastard! (Siniša Baričević)
Forever In Terror mlade su snage u thrashcore svijetu (prosjek godina im je oko 18), puni su energije i usprkos njihovoj dobi vrlo dobro potkovani sviračkim umijećem, što se sve itekako osjeća na debi albumu, "Restless In The Tides". Dečki iz Ohia (SAD) sviraju thrashcore u stilu As I Lay Dying, dakle s puno melodičnih riffova, bubnjem koji često podsjeća na ubrzani vojnički marš i brojnim kombinacijama brzih i heavy groove dijelova, te growlova i melodičnog vokala. Vrlo bitan element njihove glazbe su melodični riffovi i povremene laganije dionice na gitari koje podsjećaju na In Flames iz starih dana. Sve pjesme na albumu su inteligentno komponirane i "posložene" tako da dinamike ne manjka: brzi thrash ritam prelazi u mid-tempo s teškim riffovima, u groove-dijelovima često su prisutne dobre melodične solaže na gitari, a vokal adekvatno prati čitavu stvar kontrastom growlova i clean segmenata. CD u globalu djeluje itekako snažno i uvjerljivo, a posebno se ističu naslovi kao "Shameless Crucifixion", koja kombinira teške i melodične riffove sa brzim ritmom popraćenim vrlo dobrim melodijama, te završava akustičnim dijelom, "I'm Not Afraid Of Tomorrow" koja ima totalno razorne, teške riffove, "Upon Your Grave" u kojoj su skladno spojeni As I Lay Dying bubnjanje, melodični riffovi koji podsjećaju na God Dethroned i odlične solaže. Osim nabrojenih, obavezno treba spomenuti završnu "Restless In The Tides" - nije slučajno što nosi isti naziv kao i album, jer predstavlja spoj svega najboljeg što nam ovaj CD može ponuditi, a ima i dodatne elemente u obliku laganih gitarističkih dijelova unutar pjesme, a ne samo kao svojevrstan outro. Osim toga, ti su dijelovi popraćeni nježnim čistim vokalom pa sve dobiva neki Opeth-touch, a prisutne su i fenomenalne melodije u prog-death stilu što zaista pokazuje da se Forever In Terror jako dobro snalazi na svim "death-poljima". Definitivno se radi o bendu s itekako velikim potencijalom, a već ovim prvim albumom mladi su si Amerikanci otvorili vrata za vrlo raznolike mogućnosti razvoja svog zvuka. (Siniša Baričević)
Prvijenac zagrebačke grupe Fragment, "The Masquerade", poprilično je uvjerljiva mješavina ambicioznog prog zvuka i nešto izravnijih elemenata koji se protežu od klasičnog heavy metala do modernih prizvuka američke scene. Solidno produciran, album obećava, a podosta slobodan pristup neopterećen žanrovima daje mnogo prostora bendu da svoje ideje gradi kroz zanimljiv mozaik raznolikog zvukovlja. Kao ponajbolje trenutke "The Masquerade" vrijedi izdvojiti "Relapse", "Point Blank" i "A World Inside", ali vrhunac cijele priče nije neka pojedina pjesma već ukupan dojam koji nam govori o fino iskristaliziranom identitetu benda, te o vrlo zrelo posloženim idejama. CD donosi i dvije bonus pjesme: "Creative Mind" svakako spada među najsvjetlije točke albuma zahvaljujući iznimno fluidnom, a istodobno bogatom soundu suptilnih nijansi, dok "Putovanje" pruža zanimljiv pogled iz drugog kuta s obzirom da je napisana na hrvatskom jeziku, a funkcionira jednako dobro kao i one na engleskom. Kada se podvuče završna linija, "The Masquerade" je više nego uspio prvi korak benda od kojeg svakako treba očekivati mnogo, posebno budu li uspjeli redovito nastupati uživo i osigurati sredstva za drugi album koji bi, sa live iskustvom kao preduvjetom, mogao biti vrlo zanimljiv. (DS)
Kada govorimo o Fragments Of Unbecoming, tehničke kvalitete i talent nisu upitni. Bok uz bok sa Callenish Circle, ovaj bend trebao bi predstavljati budućnost melodičnog death metala, no albumom "Sterling Black Icon" gubi korak i ostaje daleko ispod očekivanog nivoa inovacije i svježine. Iako tu i tamo prepoznajemo neupitne kvalitete ovog kvinteta, veći dio ploče zasnovan je na stereotipima i shematskim rješenjima - a znajući koliko Fragments Of Unbecoming objektivno mogu, time se malo tko može zadovoljiti. Otprilike kao kada odlikaš napiše test za trojku. Dobra je trojka, ali čovječe, uz malo truda... Da ne bi bilo nesporazuma, školski odrađenim kombinacijama razornih ritmova, nabrijanih riffova i tečnih melodija, te uz poneku naznaku sugestivne atmosfere, "Sterling Black Icon" može proći kao solidan album. No, inovacijama puno bogatiji "Pitch.Black.Effects" u izvedbi osjetno zrelijih Callenish Circle ostavlja Fragments Of Unbecoming daleko za sobom. A krenuli su sa sličnih startnih pozicija, podjednako nadareni i otvoreni za eksperiment. Gdje se Fragments putem izgubio, teško je reći. No, činjenica jest da "Sterling Black Icon" djeluje kao rutinski odrađen posao bez posebne ideje i/ili motivacije. Kao ponajbolje trenutke albuma, koji daju nadu u budućnost ovog benda, ipak valja izdvojiti "Breathe In Black To See" (u stvari old school death upakiran u modernu produkciju), kratak "Ride For A Fall" intro u "A Faint Illumination" (koja pak balansira između dobrih ideja i uprskanih izvedbi), "Scythe Of Scarecrow" i završni instrumental "Chambre Noire". (DS)
Carry on, carry on / The chanting has begun / A hymn of fame and glory forever / And ride on, ride on / In union we are strong / A symphony for freedom and glory... Zatvorite oči i zamislite sljedeće: ratnici (može i ekipa iz Bravehearta :))) trijumfalno marširaju bojištem, pjevajući i slaveći pobjedu... a u backgroundu svira Freedom Call. Nije teško, je li tako? Bombastičan metal, sa puno zaraznih melodija i marching-style refrena... Freedom Call možda nisu najžešći metalci na planetu, ali po svojoj inovativnosti svakako mogu stati uz bok bendovima tipa Helloween, Blind Guardian, HammerFall, itd. Gitarističke dionice na albumu su savršene. Punctum. Točka. The End. Amen. U pravilu, metal gitaristima je glavni cilj odsvirati što je više moguće nota odjednom; ne i Larsu. U solo dionicama je puno pažnje posvećeno melodijama i raznoraznim melodijskim ukrasima, a uz divlji groove pjesme odišu energijom i žestinom. Klavijature su malo preizražene za metal album, ali, nevertheless, figure koje Nils Neumann koristi jesu jednostavne, ali slatke i efektne. Bubnjevi zvuče totalno moćno - za razliku od prijašnjih albuma s vremenom su postigli taj neki snažniji, klasičniji zvuk. Prva stvar, Mother Earth, za čudo, nije "Freedom Call-alike" ali ipak je jedna od najboljih pjesama na albumu, sa odličnim stihovima, mrak vokalnim dijelovima i divljim riffovima... zanimljivo je kroz koje se tonalitete proteže pjesma, lijepo ukombinirano i atmosferično. The Rhythm Of Life definitivno vuče na Scorpionse, to forsiranje bass-bubnjeva i solaže koje lako možete propustiti ako samo na tren odlutate mislima, njihov su recept. Na isti kalup napravljena je i Starlight, dakle sa zaraznim refrenom, snažnim vokalima i izraženim bubnjevima. Carry On bi lako mogla postati jedna od must have metal himni, između ostaloga zahvaljujući fora sing-a-long refrenu; isto vrijedi i za Hero Nation, Starchild i Kings & Queens. High Enough je definitivno jedan od vrhunaca albuma; gitare su usklađene da sve pršti od energije, totalno groovy zvuk - nakon svih onih marching-style pjesama ovo dolazi kao pravo osvježenje. Veseo rambling na klavijaturama, uz ubacivanje gitare i varijacije u akordima, čine The Eternal Flame krasnim power metal pjesmuljkom, ugodnim za slušanje i pjevušenje pod tušem (ili gdje već tko upražnjava svoje potrebe za iskazivanjem pjevačkog talenta :)) Konačno, dolazimo i do naslovne pjesme.... The Circle Of Life protječe u potpuno drugačijoj atmosferi od ostalih pjesama. U njoj se, tematski i instrumentalno, odražavaju različita raspoloženja i emocije kroz koje svatko tokom života prolazi. Atmosfera kroz cijelu pjesmu nije ista, ima puno promjena, od mračnih, sporih dijelova do veselih i brzih ritmova, varijacija u tonalitetu, a sve je povezano u jedinstvenu cjelinu veličanstvenim refrenom. Album sadrži dosta novih elemenata, bend je pronašao novi zvuk i to je ono što album čini posebnim, te se razlikuje u finim nijansama i puno zanimljivih detalja koje će pažljivo uho sigurno uočiti. Istina je da dužina trajanja cijelog albuma nije nimalo impresivna, ali pjesme su baš kako treba - kratke i slatke :) i gotovo je sigurno da će fanovi kvalitetnog power metala uživati u svakoj minuti. I pošteno se iskakati. (alchemy_gothic)
Novi milenij je počeo dobro za Roberta Frippa (King Crimson). Pod njegovim vodstvom, novi album King Crimsona ("The Power To Believe") ponovo otvara neslućene glazbene horizonte, a sa G3 turnejom (uz Stevea Vaia i Joea Satrianija) ponovo je dosegao i masovniju, mainstream publiku. Još od sedamdesetih, Fripp povremeno surađuje i sa klavijaturistom Brianom Enom (ex-Roxy Music), a plodovi njihove suradnje uvijek su začuđujući, ambijentalni albumi, teško usporedivi sa bilo čime drugim na rock sceni. "The Equatorial Stars" nije iznimka. Inspirirani "obližnjim" sazviježđima, Fripp i Eno snimili su devet meditativnih instrumentalnih skladbi, kojima dominira osjećaj umirujuće monumentalnosti i kozmičkog beskraja. Dok Eno stvara hipnotičke melodije u pozadini, Frippova pomalo sjetna, ali na trenutke i gotovo prijeteća gitara vodi slušatelja na putovanje kroz vakuum nabijen jedva zamjetnim, ali upečatljivim "treptajima" Kozmosa. "The Equatorial Stars" nije album kojeg se može slušati "uz pranje suđa". On zahtjeva punu pažnju slušatelja, a uzvraća gotovo spiritualnim iskustvom koje povremeno graniči sa "simuliranom agorafobijom". U svakom slučaju, radi se o "obaveznom štivu" za ljubitelje ambijentalnog progressive rocka, ali - oprez! - Fripp i Eno zahtijevaju strpljenje. Ovaj album neće se nametnuti slušatelju; upravo suprotno, slušatelj mora "uskočiti" u njega. Drugim riječima, tu nema pamtljivih melodija ili zaraznih ritmova; samo pregršt "hrane" za one koji su voljni prepustiti se i pozorno slušati. (DS)
Za razliku od velike većine novih prog rock bendova koji grade ime nastupajući po opskurnim kafićima i klubovima, Frost* za sobom ima sasvim drugačiju priču. Lider grupe, Jem Godfrey već je osigurao egzistenciju kao producent i ko-autor pjesama za Holly Valance, Atomic Kitten, Blue, Ronana Keatinga i druge. Zbog toga su mu, naravno, brojni die-hard prog fanovi u startu zamjerili "nelojalnost" žanru, no - imajući na umu koliko je nisko prog potonuo - provjerenim bi zanatlijama takvog kalibra svakako trebalo dati priliku. Prvijenac Frost*-a, "Milliontown", smješten je negdje između mračnog, prijetećeg King Crimson zvuka i pompozne Yes melodičnosti. No, bend ostaje dovoljno autorski neovisan da bi izbjegao puko repliciranje prošlosti, pa mnogo dobiva unošenjem modernih elemenata u svoj zvuk, bilo da se radi o metal riffovima ili pop pasažima. Godfreyev mentalitet uspješnog producenta ovdje u potpunosti dolazi do izražaja: on inteligentno ostavlja dovoljno manevarskog prostora unutar inače rigidnih prog formi, te kroz čitav album uspjeva periodično osvježavati i redizajnirati razvoj Frost*-ovog zvuka. Zbog toga, "Milliontown" bi mogao postati jednim od važnijih izdanja aktualnog trenutka u ovom žanru, budući da pruža zanimljiv primjer kako se sa njime može poigravati bez nepotrebnog robovanja shemama iz sedamdesetih. S druge strane, prvi i osnovni manjak Frost*-a jest činjenica da bend, iako vrlo pozitivnih nazora, nema toliko jakih ideja koliko bi progu bilo potrebno za neki značajniji proboj iz undergrounda u koji je odavno potonuo. "Milliontown" zato može poslužiti kao ishodište prema nečemu većem, ali nikako ne i kao groundbreaking remek-djelo koje bi u bilo kojoj kombinaciji promijenilo današnje odnose na glazbenoj sceni. (DS)
Bay Area bend koji tako i svira - punokrvni Bay Area Thrash, dakle! Ovom definicijom se na najkraći i najbolji način može opisati ono što nam nudi prvijenac američkih thrashera Fueled By Fire. Već naslovnica koja jako podsjeća na one kanadskih razarača Razor ili Exciter daje naslutiti o čemu se radi, a i kod imidža samih članova benda (Gio, Carlos, Anthony i Rick) ne možete pogriješiti - 100% thrash!!! Zvuk, vokali, pa i sami naslovi pjesama prizivaju u sjećanje velikane Bay Area Thrasha, posebno Exodus, Heathen i Slayer iz razdoblja druge polovice 80-ih, a album kojim su dečki najviše inspirirani svakako je Exodusov "Bonded By Blood" čiji "duh" gmiže kroz cijeli "Spread The Fire". Iz navedenih razloga kod opisa ovog benda ne treba ulaziti preduboko u detalje - odlični thrash-riffovi, brzi tempo, brze solaže i vokali na tragu Heathena. Iako je, dakle, sasvim jasno da se cijela priča ne može pohvaliti prevelikom originalnošću, činjenica je da bend svira zaista moćno i uvjerljivo. U današnje vrijeme uopće nije lako napraviti tradicionalan album, a da isti ne ispadne loša kopija starih thrash klasika, što se u ovom slučaju nije dogodilo. "Spread The Fire" oduševljava energičnim i melodičnim thrashem koji podiže raspoloženje i kao da je stvoren za svirku na veselim metal partijima s hektolitrima alkohola. Old school feeling pojačavaju i već spomenuti naslovi pjesama koji također neskriveno vuku korijene direktno iz osamdesetih. Album u cijelosti održava visok standard, ujednačene je kvalitete i jasno odaje koliko dečki vole i znaju svirati ono što nam ovdje nude. Pjesme "Striking Death" i "Metal Forever" riffovima, vokalom i melodijama naročito podsjećaju na Heathen, dok se brze "Massive Execution" i "Dreams Of Terror" naslanjaju na rane albume Slayera, a "Chaotic Punishment" ima najbrže dionice na albumu koje se približavaju divljanju starih albuma Anthraxa. Najbolja je ipak "Betrayal" u kojoj bend kombinira odlične thrash riffove sa fenomenalnim solažama i melodijama gotovo u stilu Iron Maidena. Bez obzira što je sve to skupa svojevrstan "tribute to the past" u ovom će CD-u zasigurno uživati većina metal fanova, a za thrashere će biti prava bomba! (Siniša Baričević)
|
|
|
|
|||
