|
|
|||
|
|||
|
|
Nove recenzije
Slayer: World Painted Blood (Sony Music, 2009.)
Epica: Design Your Universe (Nuclear Blast, 2009.)
Immortal: All Shall Fall (Nuclear Blast, 2009.)
Marduk: Wormwood (Regain Records, 2009.)
Behemoth: Evangelion (Nuclear Blast, 2009.)
Enochian Theory: Evolution - Creatio Ex Nihilio (Anomalousz Music Records, 2009.)
Heaven And Hell: The Devil You Know (Rhino Records, 2009.)
Lacuna Coil: Shallow Life (Century Media, 2009.)
Vomitory: Carnage Euphoria (Metal Blade, 2009.)
Lay Down Rotten: Gospel Of The Wretched (Metal Blade, 2009.)
Static-X: Cult Of Static (Reprise Records, 2009.)
Ektomorf: What Doesn't Kill Me... (AFM Records, 2009.)
Believer: Gabriel (Metal Blade, 2009.)
Candlemass: Death Magic Doom (Nuclear Blast, 2009.)
Razor Of Occam: Homage To Martyrs (Metal Blade, 2009.)
Samael: Above (Nuclear Blast, 2009.)
|
A - B C - F G - J K - O P - S T - Z
Abigail's Mercy: Salvation
ABIGAIL'S MERCY Na prvoj polovici svog prvijenca, "Salvation", Abigail's Mercy zvuče kao iskusan goth rock bend kojem ne manjka ni ideja ni tehničkih sposobnosti da te ideje ostvare. Njihove pitke melodije vješto upakirane u dark aranžmane sa jakim new wave začinom funkcioniraju besprijekorno. Hard rock elementi fino su ukomponirani, a neizbježan Sabbathovski utjecaj dobro je odmjeren i više daje nego oduzima ukupnom dojmu. Sredinom albuma, međutim, bend gubi kompas i počinje miješati previše različitih elemenata bez prave glazbene supstance koja bi to opravdala. Stoga, gledan kao cjelina, "Salvation" previše oscilira. No, na njemu se još uvijek nalazi više nego dovoljno natprosječno dobrih pjesama koje garantiraju visoke ocijene - prije svega, tu su "To Hell With Angels", "Just For You" (sa uvodnim vriskom prekopiranim iz pjesme "Fight" Doro Pesch) i "Sarah", pa "The Sky Begins To Cry", "Cloud Dancer" i "The Truth", a vodu drže i "Meaningless", te "Salvation". "Keep Me Coming", pak, djeluje potpuno izvan konteksta sa svojim punk/r'n'r skakutanjem amo-tamo, dok "Ashes", valjda predstavlja eksperiment sa folk rock prizvucima, eksperiment koji definitivno nije uspio. Album zatvara hidden track bez naslova. Radi se o ugodnom premda donekle predvidljivom instrumentalu, koji dobro služi kao outro ali na momente djeluje previše slično tisućama drugih goth svršavanja. Ukupno, "Salvation" daje i više od očekivanog, ali posrće gdje ne bi trebao. Albumu treba dati priliku zbog nekoliko izvrsnih pjesama, te u ime nade da će Abigail's Mercy sazrijevati i nadići neke od tupavih pogrešaka sa svog prvijenca. (DS)
Ad Inferna je simfonijski black metal bend. Muzika koju sviraju nije ništa novo, ali je vrlo dobro komponirana i dinamična - često su izmjene ritma unutar jedne pjesme, kao i kontrasti čistog i black vokala, sa rijetkim, ali upečatljivim elementima deatha i gothica. Album "L'Empire Des Sens" će oduševiti svakoga tko voli Cradle Of Filth ili Dimmu Borgir, naročito zato što Ad Inferna niti u jednom trenutku ne upada u klopku "monotonog vrištanja", što se često događa black metal bendovima. Sve pjesme na ovom albumu dobro su strukturirane, imaju glavu i rep, a simfonijski elementi su dobro dozirani i fino se uklapaju u osnovne glazbene teme pjesama. Čisti vokal prilično podsjeća na Fernanda Ribeira iz Moonspell, dok se ekstremni vokal može usporediti sa Dannyijem Filthom. Ad Inferna je dobar bend, ali ipak još uvijek nemaju "ono nešto" što bi ih izdiglo iznad velikog broja symphonic black metal grupa, tako da će, ako žele nešto više, morati još raditi na svom osobnom stilu. Isplatilo bi im se, jer imaju dobre temelje. (DS)
Usprkos optimističnom naslovu albuma, švedski Aeon nipošto ne djeluje sposoban dominirati na nekom značajnijem nivou tradicionalnog deatha - istina, ovaj, njihov treći CD, sasvim je korektno odrađen, no bez toplih preporuka Alexa Webstera (Cannibal Corpse), koji je grupu "progurao" u elitnu Metal Bladeovu ergelu, teško da bi dobili priliku za proboj na veliku scenu ekstremnog metala. Ovako, miksanje CD-a obavio je "big shot" Dan Swano, a žestoka promocija otvara bendu mnoga vrata. Sa intenzivnim, tehničkim death zvukom kakav prakticiraju, uz razorne riffove i relativno inteligentne izmjene tempa, te ponekom pažnje vrijednom solažom, momci tu i tamo uspijevaju osvojiti pozitivne poene, no kao cjelina "Rise To Dominate" ostaje pretjerano "običan", bez jačeg individualnog pečata, odnosno - ni vrit ni mimo. Daleko od toga da je album razočaravajuć ili prazan, dinamični prelasci iz munjevitog u teški mid-tempo funkcioniraju dobro, a vokal Tommy Dahlstrom poprilično je artikuliran, dok ostatak benda ima nedvojbene tehničke vrline. Problem je, međutim, određeno uzimanje "zdravo za gotovo" samog death metala, od kojeg Aeon uzima mnogo, no ne daje mu gotovo ništa. Jasno, ovaj žanr ne trpi previše inovacija, a stereotipi su njegov sastavni dio, pa ipak i unutar takvih okvira treba biti dasa, pa se nametnuti nečim svojim, čega ovdje nema. Ukratko, za fanove tradicionalnog deatha "Rise To Dominate" može upaliti kao umjereno zadovoljavajuć CD napravljen školski, po udžbeniku starih veterana, no više od toga - teško. (DS)
U pravoj erupciji sympho/gothic bendova i albuma, After Forever je ponudio možda i najkvalitetnije ostvarenje ovog žanra u 2004. godini. "Invisible Circles", naime, nipošto nije samo još jedan tipičan album prepun melodioznih orkestracija i pjevnih melodija. To nikako, jer ovoga puta, After Forever je zagrebao duboko ispod površine. Izgrađen oko koncepta o neželjenom djetetu u svađama razorenoj obitelji, ovo je prije svega CD jakih emocija izraženih kroz kompleksne glazbene strukture - tu su efektne i uznemirujuće disharmonije, pa fenomenalne vokalne izvedbe koje variraju od mračnog afekta do furioznih death elemenata, uz impresivne operne dionica, a sve začinjeno vrlo žestokim metal soundom. Album je strahovito intenzivan i - u kontekstu ovog žanra - vrlo žestok, a predstavlja vjerojatno najbolje što je After Forever do sada snimio. Ključan element u kvaliteti ovog CD-a je upravo taj intenzitet. Stječe se dojam da je album prekratak, jer prolazi munjevito, u jakom tempu, sa pregršt jakih riffova i bijesnih, "neuravnoteženih" melodija koje sjajno dočaravaju priču o sukobima u maloj, mladoj obitelji. Osim toga, "Invisible Circles" je ujednačen, nema "fillera", niti pjesama koje odskaču kvalitetom - umjesto toga, bend nam servira kompaktnu, čvrstu cjelinu. Napredak u odnosu na "Decipher" (2001.) je očigledan, a odstupanje od "slatkih" harmoničnih melodija daje rezultata, jer se After Forever svojim morbidnim portretima neuravnotežene obitelji izdvaja iz mase sličnih grupa i postaje zreo, poseban bend, konačno spreman da stupi iz sjene drugih, razvikanijih sympho/gothic imena. (DS)
U posljednje vrijeme After Forever zaista impresioniraju sposobnošću da, usprkos klasičnim "beauty and the beast" vokalima i generalnom sympho/goth/dark soundu, zvuče sasvim drugačije od ostalih bendova ovog žanra, te da izbjegnu ama baš bilo kakav element sladunjavih lamentacija toliko karakterističnih za dobar dio njihove "konkurencije". Prethodni "Invisible Circles" (2004.) nedvojbeni je vrhunac dosadašnjeg stvaralaštva grupe, a to ostaje i nakon objavljivanja "Remagine" koji, ipak, kotira nijansu slabije... Nipošto se ne radi o razočaranju - štoviše, novi je After Forever glazbeno zreliji, produkcija jača (do izražaja dolazi veći budžet kojim grupa raspolaže), a melodije tečnije. Jedino što je "Invisible Circles" imao, a novi CD nema, jest ona posebna cjelovitost, kada se sve poklopi, kako se poklopilo u slučaju prethodnog albuma, kojim je bend maestralno oslikao jednu poremećenu obitelj sa svim njenim kontrastima, traumama i privatnim ludilima. "Remagine" je nešto pravocrtniji, sa tečnijim melodijama i izravnijim riffovima, djelomično i zbog jednostavne činjenice da se ne bavi toliko "neuravnoteženom" temom koja je sama po sebi zahtijevala svjesno kaotičniji pristup. Najbliža stvar hitu na novom albumu jest "Being Everyone" nošena fluidnim klavijaturama (koje pokazuju svoje drugo, uzburkanije lice na upečatljivoj "Free Of Doubt", sve zajedno sa potpisom novog klavijaturiste, Joosta van den Broeka), no kao vrhunce treba istaći "Face Your Demons", sa fenomenalnom vokalnom izvedbom neočekivano "opake" Floor Jansen i moćnim, uznemirujućim atmosferama, te orijentalni ep "Forever", dok surovije lice benda brani "No Control" sa razornim bubnjem, sjajnim growlowima i gitarom koja krši slušatelja kao roj podivljalih osa. Govoreći o growlowima, sve ih je manje, što donekle oduzima silovitost prethodnih albuma, no ne znači nužno i da je grupa komercijalnije orijentirana, štoviše, After Forever ostaju daleko od Nightwish/MTV tendencija... ali ondje gdje se pojavljuju, death vokali funkcioniraju sjajno i s vremena na vrijeme teško se oteti dojmu da bi ih moglo biti i više. Ukupno gledajući, manje hermetičan od "Invisible Circles", ovaj bi album mogao (i morao) pomoći bendu da dosegne širu publiku, no ekipa pritom nije izgubila svoje posebnosti, niti riskira utapanje među brojnim Nightwish-klonovima. Cool, eh? (DS)
Konačno i potpuno zasluženo, After Forever osvojili su jackpot i potpisali ugovor sa velikim diskografom, Nuclear Blast. Nakon četiri sjajna albuma, te sijaset singlova, mini CD-a, izvrsnih live nastupa... možemo slobodno reći - bilo je i vrijeme. Možda i ponajbolji među sve brojnijim progressive/sympho/goth bendovima dobio je tako svoju veliku priliku. I zaista, od prve minute znakovito naslovljenog "After Forever" (smells like novi početak, huh?), veliki budžet dolazi do izražaja. Pun, moćan zvuk i sjajna produkciju pružaju idealan okvir za bogato glazbeno putovanje kojim grupa objedinjuje elemente svih svojih prethodnih ostvarenja (uz neočekivan koliko i trijumfalan povratak growlowa u ravnopravnu poziciju naspram impresivnih vokala pouzdane Floor Jansen). Novi klavijaturist, Joost van den Broek, koji je debitirao na prethodnom "Remagine", potvrđuje se kao velik dobitak benda, ne samo izvedbom, već i autorskim doprinosom, a spektakularnu notu albumu donose zvučni gosti, odnosno Jeff Waters (gitara na "De-Energized") i Doro Pesch (duet sa Floor na "Who I Am") - imena koja, hopefully, ne treba posebno predstavljati. Ove dvije pjesme mogli bismo ujedno izdvojiti i kao vrhunce albuma, no s druge strane isto važi i za sve ostale, jer After Forever ovdje doista doseže nevjerojatan nivo intenziteta i ujednačenosti, te postiže savršenu sintezu zvuka, čime pretvara ovaj CD u krunu svoje dosadašnje karijere. Natrag velikom budžetu; budući da uloženo treba opravdati, bend se ne usteže od klasičnog, melodičnog hit singla (što bi "Energize Me" trebao postati), te otvara vrata nešto modernijim, electro elementima, iako oni ostaju toliko sporadični i dobro upotrijebljeni da zaista ne treba brinuti pretvara li nam se to After Forever u novu MTV atrakciju. Nipošto ne, barem ne u negativnom smislu. Mane? Pretjerano očigledan prodor u teritorij Nightwisha sa "Withering Time", te tu i tamo ponešto pompoznosti koja je sama sebi svrha. No, sveukupno, vrhunski album vrhunskog benda. Ako sada ne pokupe odavno zaslužene lovorike, nikada neće. (DS)
Aina je još jedan produkt novonastalog i u posljednje vrijeme jako popularnog metal stila - metal opere. Smisao ovog je da se okupe poznati i kvalitetni glazbenici iz raznih bendova i žanrova metala i rade na jednom konceptualnom materijalu te tako unesu djelić sebe i svog stila u taj materijal. Ovaj projekt dolazi na dva CD-a s preko dvadesetak pjesama i njihovih raznih verzija te jednim petnaestominutnim narativnim dijelom u kojem je ispričana priča Aine koju je zajedničkim snagama napisalo, ispjevalo i odsviralo preko trideset glazbenika i umjetnika. Od poznatih gostujućih imena na albumu navest ćemo samo neka kao Michael Kiske, Tobias Sammet, Emmpu Vuorinnen, Marco Hietala, Jens Johansson, Derek Sherinian, Erik Norlander... Materijal sadrži elemente heavya, powera i progressivea s jakim utjecajem orkestralnog i simfonijskog zvuka poznatog iz Nightwisha ili Edguya. Za produkciju su se pobrinuli Sascha Paeth i Miro (između ostalog producirali Rhapsody, Edguy, Kamelot i dr.). Robert Rizzo odrađuje bubnjeve, gitare i bass, a Amanda Somerville (After Forever) pisanje priče, pjesama i pjevanje. Priča, doduše, nije nešto posve originalna, ali je dosta zanimljivo slušati. Aina je prekrasna i bezgrešna zemlja u kojoj jednog dana pođe nešto po zlu. To donese godine patnje i nevjerojatne zaplete. Uglavnom, radi se o borbi dobra i zla. Dobro na kraju pobjeđuje, ali uz određene žrtve. Sama imena ljudi koji su sudjelovali u ovome govore o kvaliteti ovog albuma koji je obavezno štivo za ljubitelje ovog tipa metala, ali i bilo kojeg drugog metalheada, jer ovdje svatko može pronaći nešto za sebe. (Mark Steel)
Ovim albumom Alice Cooper u potpunosti je okrenuo leđa modernijem, industrial ozračju prethodnih "Brutal Planet" i "Dragontown" da bi se vratio svom izvornom zvuku iz sedamdesetih. Logična je, zato, usporedba sa slavnim pločama iz njegove prošlosti kao što su "Love It To Death", "Billion Dollar Babies" ili "School's Out". Međutim, iako je apsolutno uspio ponovo stvoriti zvuk svoje mladosti, Alice ovdje zvuči tupo i predvidljivo, bez one svoje klasične oštrice umočene duboko u ironiju, parodiju i socijalnu kritiku. Stihovi, istina, još uvijek pogađaju pravo u središte, međutim glazbeni dio albuma nikako ne drži vodu usprkos uobičajeno jakoj ekipi muzičara koja prati Coopera. Standardan easy-listening rock sa laganim prizvukom Britpopa (ne)očekivano loše pristaje Aliceu, čak i uz povremena cinična pretjerivanja po kojima je nadaleko poznat, ali koja ovdje koristi previše sterilno i zanatski da bi bilo imalo duhovito. Ako se prisjetimo "It's Much Too Late" sa "Dragontown" koja je bila slično intonirana, ali sjajna, postaje očigledno da on može i danas napraviti sjajnu pjesmu ovakvog tipa, ali samo ako mu ona dođe spontano, a ne kada namjenski snima "back-to-the-roots" album kao što je ovdje slučaj. Tu je i "Be With You Awhile", sladunjava balada koja nas vraća u najgore noćne more i Cooperove radio-friendly pokušaje s kraja sedamdesetih ("You And Me", "I Never Cry"). Između trinaest pjesama na albumu kao manje loše ističu se "Detroit City", "Love Should Never Feel Like This" i "Backyard Brawl", dok samo bittersweet tonovi "This House Is Haunted" dostiže one standarde koje od Alicea očekujemo. Očigledan utjecaj na "The Eyes" izvršio je i novi val rocka, odnosno bendovi kao The White Stripes i The Strokes, no opet samo kao dio jedne planske, zanatske politike, a ne instinktivne kreativnosti. Prava je šteta, stoga, što se Cooper odlučio dići ruke od žestokog metal zvuka prethodnih albuma na kojima je zvučao sjajno, pa nam ostaje tek da se nadamo kako će ova ploča doživjeti komercijalan fijasko i nagnati Coopa da se vrati nešto hrabrijim eksperimentima. (DS)
Alice Cooper nikada nije snimio zaista sjajan album. Mnogo sjajnih pjesama? Da, svakako. Niz vrlo dobrih albuma? Apsolutno. Ali, jednu ploču koja će od prve do zadnje minute držati maksimalan standard, bez fillera, Coop nikada nije uspio sastaviti. Čak i legendarni naslovi kao "Billion Dollar Babies" (1973.) ili "Trash" (1989.) kriju poneku "ni vrit ni mimo" pjesmicu za popunjavanje prostora, pa stoga nije čudno što novi, "Along Came A Spider", boluje od iste boljke. No, za razliku od prethodna dva, slabašna albuma, stvari ovdje kreću uzlaznom putanjom. Povratak izvornom zvuku još je uvijek glavno jelo na Cooperovom meniju, međutim ovog puta uz mnogo više inspiracije, ali i zapaženu dozu industrial elemenata kakve je Alice sjajno koristio na "Brutal Planet" (2000.) i "Dragontown" (2001). Pored toga, radi se o konceptualnom albumu koji prati serijskog ubojicu Spidera i upravo taj, zajednički tematski nazivnik daje albumu solidniju bazu iz koje proizlaze jače atmosfere, puniji, dublji zvuk i - očigledno - stabilna misao vodilja, odnosno sve ono što je prošlim dvjema pločama "oca shock rocka" bolno manjkalo. Fillera je još uvijek koliko vas volja, no naslovi kao "I Know Where You Live", "Vengeance Is Mine", "Wake The Dead", "Salvation" ili "I Am The Spider" definitivno imaju u sebi krv pravog, stopostotnog Alice Coopera, a i ljigava balada "Killed By Love" spašava se budući da je možda i ponajbolja njegova ljigava balada uopće do sada (iako nisam siguran je li to pozitivno XD). Od navedenih, posebnu notu zaslužuju tri naslova: zlokoban rock’n’roll hitoidnog glamy album openera "I Know Where You Live", pa maestralna ispovjest "Salvation", te zaključna, spooky "I Am The Spider" u kojoj Coop ponovo pronalazi prijeteće, industrial tonove iz svoje ne tako davne prošlosti. Dodatne bodove Alice nedvojbeno osvaja golemom kreativnom energijom - od 2000. godine do danas objavio je čak pet studijskih albuma, čime daje efektnu lekciju brojnim rock veteranima koji radije "mute vodu" raznoraznim live, best of ili remaster izdanjima, prikrivajući iza toga nedostatak inspiracije, ili jednostavno želje da ostanu u igri i riskiraju davno izgrađenu reputaciju novom mjuzom. Sveukupno, dakle, vrlo solidan CD koji kvalitetom pronalazi svoje mjesto negdje na pola puta od neujednačenog "Alice Cooper Goes To Hell" do vrlo dobrog "School’s Out", te s lakoćom nadmašuje prethodne "The Eyes Of Alice Cooper" i "Dirty Diamonds", ali ne doseže visine jednog "Billion Dollar Babies". Obavezno štivo za fanove, a solidna iako ne i najbolja moguća solucija za one koji Coopa tek trebaju upoznati. Treba napomenuti i da je plasmanom na 53. mjesto Billboardove top ljestvice "Along Came A Spider" postao njegov najuspješniji album u Americi još od bestsellera "Trash", te 31. mjestom na britanskoj listi ostvaruje sličan uspjeh i po pitanju europskih plasmana. Još malo publiciteta i još jedan takav disk, pa nam ga evo natrag u žarištu pažnje. Netko je spominjao penziju? (DS)
Istina je da eksplozivan razvoj novih metalcore bendova više malo tko može pratiti, a isto tako stoji činjenica da tu i tamo mogu postati iritantni svojim haiku imenima, no – u brk die-hard metal tradicionalistima - treba biti iskren pa priznati da žanr izbacuje sve više pažnje vrijednih izdanaka. Nakon As I Lay Dying i Unearth, "the next big thing" mogao bi biti A Love Ends Suicide. Njihov novi album, "In The Disaster", prvi je kojim će imati priliku dospjeti do šire publike, prvenstveno zahvaljujući Metal Bladeu i novoosnovanoj diskografskoj kući Tima Lambesisa iz As I Lay Dying, High Impact Records. "In The Disaster" sjajan je prikaz moći metalcorea, iako jasno pokazuje i koliko ovaj pokret duguje kultnoj sceni švedskog melodic deatha a la In Flames, At The Gates, Dark Tranquillity, itd. Premda na trenutke otupljuju vlastitu oštricu tipično američkim radio-friendly refrenima, A Love Ends Suicide nude nam više nego artikuliran glazbeni izraz vrlo elokventnih ideja i izrazito energične performanse. Pjesme kao "Cold Summer", "Lets Spark To Fire", "The Black Art", "Another Revolution" i "Skate Junction" pravi su primjer prvoklasnog metalcorea izgrađenog na vrlo uspjeloj kombinaciji hardcore, melodic death i thrash/speed elemenata. Sve skupa upakirano u očekivano dobru produkciju, "In The Disaster" je sve prije nego dizaster. Oprez, A Love Ends Suicide bi uskoro mogao krenuti stopama As I Lay Dying i Uneartha, pravo prema magičnoj Top 40 liniji na Billboardovim top ljestvicama. (DS)
Amon Amarth nastavlja u svom prepoznatljivom stilu - što znači da je "Versus The World" još jedan prvoklasni death metal album duboko ukorijenjen u mitološkom svijetu. Gitare su nešto melodioznije, čišće, ali ne i previše omekšane, dok je vokal možda i dublji, zlokobniji u odnosu na prethodan album, "The Crusher". "Versus The World" ima osnovne značajke švedskog deatha, to jest - jaku melodiju, i moćne ritmove, ali Amon Amarth ostaju bliski i američkom deathu kroz česte elemente sirovog, brutalnog riff metala. Produkcija je vrlo kvalitetna - čist zvuk, instrumenti se jasno raspoznaju (što i nije redovita pojava kod ovakvog metala). Amon Amarth je sačuvao i svoj standardan imidž na coveru - logo i pozadina su isti kao i na prethodnom albumu, a jedina razlika je novi položaj vikinškog ratnika na naslovnici. Predvidljivo? Svakako. Ali uz imidž ovog benda, drugo se i ne očekuje. Ukupno gledajući, "Versus The World" je točno ono što fanovi Amon Amartha žele čuti, a pritom je bend napravio i mali iskorak prema nešto većoj melodioznosti, tako da ih se ne može optužiti za stagnaciju. Na kraju krajeva, velike promijene zvuka i nisu osnovni cilj Amon Amartha. (DS)
Već svojim prvim EP-jem, "Sorrow Throughout The Nine Worlds", Amon Amarth su nagovijestili da u njima ima nečeg posebnog. U poplavi sličnih bendova, uspjeli su stvoriti prepoznatljiv zvuk, a Viking metal nikada prije nije zvučao tako uvjerljivo kao u njihovoj izvedbi. Idućim albumima, "Once Sent From The Golden Hall", "The Avenger", "The Crusher" i "Versus The World", potvrdili su talent, ali tek je novi "Fate Of Norns" pravo ostvarenje njihovog potencijala i s autorske i s tehničke strane. Amon Amarth ovdje ostavlja dojam dobro izbalansiranog benda koji u svakom trenutku zna što hoće, ali i kako da to ostvari. Naravno, sam žanr kojem pripadaju ne ostavlja previše mogućnosti za velike glazbene iskorake, međutim, ključna riječ u opisu "Fate Of Norns" je - sazrijevanje. Amon Amarth je definitivno sazrio, i po prvi puta djeluje savršeno odmjereno, bez praznog hoda, bez forsiranja i pretjerivanja koji su tipična mana manje kvalitetnijih Viking/death grupa. "Fate Of Norns" nije mnogo drugačiji od "Versus The World", ali sve ono što je bend radio na prethodnom albumu ovdje zvuči uvjerljivije, skladnije i, da - zrelije. O očiglednom glazbenom napretku gitarist Olli Mikkonen (gitara) kaže: "Koliko god to zvučalo kao klišej, smatram da je razlika između novog i prethodnog albuma u boljim pjesmama. Johan Söderberg (gitara, op. a.) je dao mnogo veći doprinos u autorskom segmentu što pjesmama daje novi 'dodir' I nove vizije (…) Više pažnje smo posvetili i produkciji." I zaključno, ono što se jako osjeća, jest da članovi grupe nisu umorni od onoga što rade, imaju energiju kao da su tek na početku - a bend postoji više od deset godina - i to je vrlo važan element u ukupnom dojmu. Mikkonen to potvrđuje svojim riječima: "Prema mom mišljenju, u nama ima još mnogo toga što možemo ponuditi, a sve dok smo tako gladni ovoga čime se bavimo, nastavit ćemo raditi ono što volimo: svirati Metal u Amon Amarthu". (DS)
Vikinzi ponovo napadaju, a Odin je ovaj put itekako bio na njihovoj strani i to ne sudeći samo po nazivu albuma, jer radi se o jednoj od njihovih najboljih, ako ne i najboljoj ploči. Za razliku od prethodnog, "Fate Of Norns", kojeg su napisali na brzinu i koji nije bio previše dobro prihvaćen, "With Oden On Our Side" obuhvaća sve najbolje elemente ovog švedskog benda. Agresivnost najbolje predstavljaju uvodna stvar "Valhall Awaits Me" koja sadrži tipične elemente Amon Amarth zvuka - razorni death metal s melodičnim riffovima i odličnim solažama, te "Asator" koja je još žešća i brža. Ipak, ono što najviše uzdiže ovaj album, vjerojatno iznad svih ostalih njihovih albuma, su zaista fenomenalne melodije kojima su protkane sve pjesme, a solaže na gitarama su još duže i razrađenije nego prije. Po melodijama se posebno ističu pjesme "Runes To My Memory" koju smo imali prilike čuti pred par mjeseci na Metal Campu, zatim "Gods Of War Arise" koja po stilu donekle podsjeća na "Pursuit Of Vikings" s prethodnog albuma i koja će vjerojatno postati nova himna i koncertni hit benda, a ista stvar se vrlo lako može dogoditi i sa pjesmom "With Oden On Our Side", koja je nešto sporija, ali se zaista radi o pravoj himni. Još bolji primjer sveprisutnih melodija su pjesme "Cry Of The Black Birds", koja je i itekako agresivna, te "Under The Northern Star" u kojoj gitare i teški riffovi savršeno usklađuju ugođaj s tekstom pjesme koji govori o žaljenju vikinga za prijateljima palim u ratu. Iako je cijeli ovaj album prepun najboljih melodija koje su Amon Amarth napisali u svojoj karijeri, bend nije izgubio ni nijansu svoje agresivnosti, a dojam odličnog albuma još je više potenciran vrlo snažnom i čistom produkcijom. Oni koji ih slušaju znaju što očekivati od ovog benda i neće ostati razočarani, a vjerujem da će "With Oden On Our Side" zapravo i premašiti njihova očekivanja. (Siniša Baričević)
Pa, dakle, stvari oko Amon Amartha postaju zaista interesantne. Njihova kvaliteta nikada i nije bila upitna - mnogi će se složiti da govorimo o vjerojatno ponajboljem viking/death bendu u posljednjih desetak godina, ako ne i više. No, svojim novim CD-om, "Twilight Of The Thunder God", momci nam prezentiraju novi korak u neprekidnoj evoluciji zvuka koja sasvim sigurno nadilazi gotovo svačija početna očekivanja. Amon Amarth počeo je kao klasičan death metal bend utemeljen na "starim vrijednostima" žanra, te nije previše odmicao od tradicionalnog, poprilično hermetičnog zvuka namijenjenog relativno uskom krugu fanova, dok im je određenu osebujnost priskrbljivao ponajprije vrlo naglašeni vikinški imidž. No, kroz posljednja dva albuma, "With Oden On Our Side" i "Twilight Of The Thunder God", grupa nam otkriva neka nova lica, kakva su u prošlosti tek stidljivo dali naslutiti. Jasno, radi se o postepenoj evoluciji koja prelazi stepenicu po stepenicu uzduž i poprijeko njihovih dosadašnjih osam diskova, ali na ovom posljednjem doseže puno sazrijevanje. Elementi tradicionalnog death zvuka obogaćeni su ovdje jakim, gotovo zaraznim ritmovima i nabrijanim gitarističkim "grooveom", dok sve bitniju ulogu igraju i donekle prigušene, no vrlo prisutne melodije. Međutim, ako bi netko pomislio da sve to skupa vodi svojevrsnoj "komercijalizaciji" Amon Amartha, apsolutno se ne radi o takvom iskoraku iz death okvira. Bend, naime, uspjeva zadržati svu svoju silinu i agresivnost, a da ih pritom sjajno artikulira kroz elokventniju, jasno definirinu muzičku građu čiji jedini cilj nije samo i isključivo biti najbrutalnijim na današnjoj sceni, već - sačuvaj Bože - razmišljati i o strukturama i smjeru svojih pjesama. Stoga "Twilight Of The Thunder God" na neki način postaje točkom punog sazrijevanja ove grupe koja pored volje da govori ima i što za reći. Dubok naklon Amon Amarthu! (DS)
Ponajboljim albumom nakon legendarnog "Elegy", redizajnirani Amorphis ojačan novim pjevačem vraća se "danima ponosa i slave". "Eclipse" je začuđujuća kombinacija starog zvuka grupe, sa death metal vokalima, i novijeg gothic/ambiental stila. No, uprkos kombiniranju različitih lica Amorphisa, album djeluje vrlo cjelovito i tečno. Od žestokih riffova i ekstremnog vokala, preko sofisticiranog progressive/ambiental rocka, do jakih folk/gothic elemenata, "Eclipse" glatko klizi kroz bogatstvo zvuka kakvome se od Amorphisa više i nismo nadali. Mnogi su strahovali da je odlazak Pasija Koskinena (vokal) bio posljednji čavao u lijesu benda, no pokazalo se da, baš suprotno, novopridošli Tomi Joutsen donosi toliko potreban dah svježine Amorphisu. Ponovo hrabar, bend razbija žanrovske okvire i stvara zadivljujuću mješavinu svega onoga čime su eksperimentirali kroz karijeru, od "Tales From A Thousand Lakes" do "Far From The Sun", ali bez monotonije u "Tuonela" tonu... Sve to skupa uz sjajno pogođenu produkciju i izuzetno uspjele aranžmane. Novih klasika ima na pretek - "House Of Sleep", "Leaves Scar", "Born From Fire", "Perkele", "The Smoke", "Same Flesh", "Brother Moon"... Ukratko, dobrih 90% albuma... što govori dovoljno o "Eclipse". Na kraju, napomena: u opticaju je izdanje sa bonus pjesmom "Stone Women", i upravo njega treba ciljati, jer radi se o dodatku vrijednome truda i/ili strpljenja. (DS)
Sa "Silent Waters" nestaje i posljednja dvojba - vratio nam se jedan od najboljih i najposebnijih bendova iz Zemlje tisuću jezera. Jer, posebno u periodu oko izlaska albuma "Far From The Sun", Amorphis je ušao u dosta duboku krizu, postupno prevladanu prvenstveno zahvaljujući dolasku novog pjevača Tomija Joutsena koji je sa sobom donio gotovo nezamislivu snagu i svježinu kakva je bendu bila više nego potrebna. To se jasno osjetilo na prethodnom, fenomenalnom albumu "Eclipse", a novim "Silent Waters" nastavlja se ovo vrlo povoljno kreativno razdoblje za Amorphis. "Silent Waters" ima dosta dodirnih točaka sa svojim prethodnikom i opći ugođaj na oba albuma je dosta sličan: catchy refreni, odlične melodije, folk-prizvuk i kombiniranje death i clean vokala. Ono po čemu se, međutim, novi CD razlikuje od "Eclipse" je veća doza melankolije, koja ga zbog toga vezuje za legendarni treći album grupe, "Elegy". Melankolija proizlazi i iz tekstova, ponovo inspiriranih "Kalevalom", finskim nacionalnog epom punim pesimističnih pričao, a kao i na prošlom CD-u član benda kojeg posebno treba istaknuti jest pjevač Tomi Joutsen, čiji se vokal pokazuje savršenim u oslikavanju svih nijansi Amorphisovog aktualnog zvuka, pa jednako uvjerljivo djeluju odlični catchy refreni otpjevani clean vokalom, kao i agresivniji dijelovi u kojima pjeva toliko dubokim death vokalom da gotovo podsjeća na Jan-Chris De Koeyera iz Gorefesta. Santeri Kallio (klavijature) je još jedna "zvijezda" ovog albuma, potpisuje nekoliko pjesama (između ostalog i hit naslovnu stvar, "Silent Waters"), a svojim klavijaturama koje često imaju retro-prizvuke stvara posebnu Amorphis-magiju, odnosno karakterističan zvuk koji ih prati tijekom manje-više cijele karijere. Album zaista nema loše pjesme, a najbolje su "Weaving The Incantation", koja ima dobre melodije i još bolji refren otpjevan snažnim clean vokalom, već spomenuti totalni hit "Silent Waters" koji je dospio na 2. mjesto finske top-ljestvice i ima jedan od najboljih refrena godine, te melodična "Her Alone" sa sličnim hit-potencijalom. Tu su još i odlične "Shaman", s lijepim melodijama i folk elementima, te "Black River" koja je građena na gitarističkim i klavijaturističkim melodijama karakterističnim za Amorphis. Bitno je i ponovo naglasiti vrlo zapaženu ulogu death vokala koji stvarima na albumu daju jaku dozu dinamičnosti i dodatnu snagu. Zato, ne preostaje ništa drugo nego preporučiti kupnju ovog CD-a, koji pokazuje koliku raznovrsnost i visoku kvalitetu zvuka i izvedbe može postići suvremeni heavy metal. (Siniša Baričević)
Prema vlastitim riječima, raspadom The Crown, Marko Tervonen našao se na životnom raskrižju. A konačan rezultat njegovih glazbeno/životnih autoanaliza jest Angel Blake, u stvari solo album sakriven iza novog imena koje bi tek u budućnosti moglo postati bend, budući da na prvijencu sve instrumente svira sam Tervonen. Tamo gdje nije mogao - a radi se o vokalu - pomogao mu je Tony Jelencovich, očigledno naše (ili susjedne) gore list, inače član poprilično popularnog benda Mnemic. Kako bilo da bilo, Angel Blake nema previše dodirnih točaka sa The Crown i (očekivanim?) thrash/death razaranjem. Ovdje su u prvom planu clean vokali, melankolične melodije i distorzirani riffovi, sve skupa objedinjeno poludepresivnim goth ozračjem. To, naravno, neće biti po volji dobrom dijelu fanova The Crowna, ali treba napomenuti da se Marko sjajno snalazi u novoj ulozi. Angel Blake djeluje vrlo uvjerljivo, sa iskrenom emocijom i neupitnim tehničkim izvedbama dvojca Tervonen/Jelencovich. Njihov The Cult meets Sentenced meets The Crown zvuk dobro je izbrušen, ima glavu i rep, a od klasičnog mračnjačkog prenemaganja ni traga ni glasa. Album stoji na svojim nogama, odsviran je više nego korektno, a svježih ideja ne manjka. Dakle, čast i slava Tervonenu, uz nadu da će Angel Blake postati pravi, full-time bend, jer njihovi bi live nastupi mogli biti izuzetno zanimljivi. (DS)
Uoči svog drugog albuma, "The Daily Grind", nova nada njemačkog metalcorea, Anima, vlastitim si je rukama položila na pleća golem teret - u njihovoj biografiji, naime, stoji: "Gdje leži budućnost metala? U starim, ispranim herojima koji izlaze iz svojih prašnjavih grobova svake godine upravo na vrijeme za sezonu festivala, kako bi zaradili još ponešto love? Ili leži u današnjim klonovima (...) koji će radije samo prepisati stare standarde nego li postati iduća velika stvar? Ili pak budućnost metala pripada onim mladim bendovima koji razaraju limite današnjih ekstrema i neumornom energijom gaze sve pred sobom? (...) Odgovor je jednostavan: budućnost naše omiljene muzike leži u rukama novih ekstrema, a Anima će se uskoro prometnuti u lidere ovog novog pokreta". I, naravno, kao i obično, iza ovih velikih parola leži tek prosječan bend koji će biti sretan dogura li do petog albuma, kamo li do trona novih kraljeva metala. Svi znamo koliko je metalcore scena u posljednje vrijeme prenapučena, novi albumi - dobri i loši - izlaze svakodnevno, pa čak i dobrim poznavateljima scene postaje teško održati korak. Radi se o poznatom fenomenu - s rađanjem svakog novog žanra, prolazimo fazu erupcije kada novi bendovi niču kao gljive, a zatim slijedi neminovna filtracija nakon koje preživljava samo nekoliko "odabranih" koji, u osnovi, zaista imaju nešto za reći. Anima? Jok. Klasičan deathcore na tragu mnogo boljih Job For A Cowboy, no bez imalo iskakanja iz klasične copy-paste radionice. Ne, ne može se reći da Anima "replicira" tuđe pjesme, no svakako replicira tuđe ideje. Momci kao da su pročitali "100 stvari koje svaki metalcore/deathcore bend mora znati", da bi potom snimili album strogo se pridržavajući udžbenika. Školski, precizno i agresivno, ali nimalo uzbudljivo, nimalo osobno, nimalo originalno, bez ikakvog identiteta ili hrabrosti da se razmišlja vlastitom glavom. Ukratko, "lideri ovog novog pokreta" my ass. Ukratko, samo za manijakalne kolekcionare svega što u sebi sadrži nastavak "core". (DS)
Čim se pomisli na metal kao glazbeni pravac, a posebno na thrash žanr, jedna od prvih osoba koje se nameću svojim umijećem i karizmom svakako je Jeff Waters, osnivač i jedini pravi član Annihilatora, te jedan od najbržih i najboljih metal gitarista uopće. Novi album ove grupe još je jedan Watersov dar našoj omiljenoj glazbi, te ujedno spada među ponajbolja ostvarenja u njegovoj dosadašnjoj karijeri. Radi se o melodičnom thrashu najviše kvalitete, sa nizom posebnosti koje ga uzdižu među najbolje ploče ove godine, a i šire. Naslovima, stilom i tematikom tekstova (posebno u pjesmi "Army Of One") prava je posveta heavy metalu, a plejada slavnih gostiju čini ga još interesantnijim. Radi se uglavnom o virtuoznim gitaristima, koji su itekako poznati u metal svijetu, a ovdje bivaju objedinjeni pod dirigentskom palicom Jeffa Watersa. Svatko od njih dao je zaista najbolje od sebe, i često je njihov stil moguće prepoznati samim slušanjem, bez prethodne provjere u bookletu, budući da su se držali svojih karakterističnih načina sviranja solaža: dok su neki priklonjeniji brzini i tehniciranju (Jeff Loomis, Alexi Laiho, Corey Beaulieu, William Adler), drugi su solaže odsvirali s većim naglaskom na melodijama (Anders Björler, Jesper Strömblad, Michael Amott), a Jeff Waters doslovno je "pojeo" gitaru u objema od tih "kategorija", te pored toga i otpjevao pjesmu "Operation Annihilation". Svaka od stvari na albumu ima bar jednog gosta, a na "Couple Suicide" gosti su pjevači: rockerski vokal Danko Jones (Danko Jones) i "evil lady" Angela Gossow (Arch Enemy), što govori dovoljno o raznovrsnosti ovog albuma. Muzika koju ovdje prezentira Annihilator u osnovi je klasični melodični thrash odsviran moderno, što je ovom bendu uvijek odlično uspijevalo i održalo ga među legendama heavy metala. Kao i obično, ima melodičnijih pjesama (npr. "Couple Suicide", "Smothered"), kao i totalno brzih ("Chasing The High", "Kicked"), a najbolja je ipak "Haunted" koja u centralnoj harmoniji i solaži Jespera iz In Flamesa postaje veliki tribute legendarnim Iron Maiden, te stoji među zapaženijim trenucima ovogodišnje metal scene. Osim solaža, melodičnost albuma leži i u sjajnim vokalima (za koje će neki čak reći da su premelodični), a za to je zaslužan mladi Dave Padden koji se odlično snalazi i u agresivnim segmentima, te se savršeno uklapa u ukupan sound. Bubnjeve je odsvirao nitko drugi nego Mike Mangini, svjetski rekorder u broju udaraca rukama u minuti (uvjerite se na You Tube, uspio je 1203 puta lupiti po bubnju!!!), pa se nitko ne treba bojati da li je uspio pratiti superbrze Watersove riffove. Za produkciju albuma ponovo se pobrinuo sam Jeff Waters i sve zvuči snažno i izbalansirano. Najkraće rečeno, ovaj album razara: "Target acquired / we open fire / this operation / ANNIHILATION!!!" (Siniša Baričević)
Death comes from Wales! U ovom, vrlo dobrom razdoblju za death metal s mnogo kvalitetnih bendova, i taj dio Velike Britanije daje svoj doprinos - Anterior su iz Walesa kao i mnogo poznatiji Bullet For My Valentine, no dok je Bullet skrenuo ka komercijalnijem, catchy stilu, Anterior "gazi" punom snagom agresivnog death/thrasha koji ne želi nikakve kompromise. Momci zaista znaju svirati i njihov stil jasno je određen već na ovom, prvom albumu. Drugim riječima, znaju što hoće i kako to ostvariti. Pri opisu "This Age Of Silence" treba krenuti od gitara, jer Luke Davies i Leon Kemp definitivno su glavne zvijezde ovog CD-a; njihove gitare razaraju u žestokim dijelovima kada zvuk ovog benda ulazi u zonu death metala, te režu ritam u odličnim thrash segmentima koji su najzastupljeniji na ovom albumu. Posebno, međutim, dolaze do izražaja u melodijama, kod kojih Anterior ima vrlo malo prave konkurencije među novim thrash imenima na sceni. Budući da dolaze iz Velike Britanije, uopće ne čudi što u njihovim solažama postoji jak utjecaj Iron Maidena, ali je nevjerojatno kako su se maidenovske melodije, na kojima su momci vjerojatno i odrasli, mogle u ovako fenomenalnom obliku pojaviti na njihovom albumu čije je žanrovsko usmjerenje ipak poprilično drugačije. "This Age Of Silence" je jednostavno od početka do kraja prepun melodija, koje se u svakoj pjesmi postupno razvijaju u harmonije, baš u stilu velikih Maidena ili In Flames, a mnoge od njih bile bi sasvim dobrodošle i na albumu nekog od ova dva velika benda. Naravno, Anterior nema samo vrhunske gitariste, već je i ostatak benda itekako na razini. Teško je uopće izdvajati pojedine pjesme, jer svaka od njih nudi izuzetno visok glazbeni nivo - već "The Silent Divide", koja slijedi nakon introa, najbolje dočarava sve opisano i pravi je death/thrash hit. "Dead Divine" donosi nam kombinaciju totalno razornih riffova (na početku zvuče gotovo kao da se radi o Bolt Throweru) i thrasha, a pred kraj ima sjajne solaže i sveprisutne melodije, koje se, primjerice, javljaju i u "Human Hive", i u "Scar City" koja je bliska starom In Flamesu, ali i neovisno od spomenutih pjesama cijeli album od prve do zadnje note stvarno oduševljava. Uz sve navedeno, dodatnu snagu zvuku daje odlična produkcija pa je "This Age Of Silence" ugodno slušati i iz tog razloga. Ako nastavi ovim putem, Anterior će bez problema moći parirati američkom new thrash naletu, a u nekim aspektima mu je ionako već sada znatno superioran. (Siniša Baričević)
Studijski debi kalifornijskog benda Apiary, "Lost In Focus", uglavnom je obilježen tehnički naprednim metalcore zvukom, sa podosta dinamike, izmjena i transformacija. Kroz čitav album očigledno je da grupa zna točno što hoće, a - s obzirom da nemaju previše iskustva - treba odati počast i relativno zreloj izvedbi. Ono što ih koči svakako je pretjerana "lojalnost" čistoj agresiji koja sputava potencijalno bogat i višeslojan zvuk. Također, tu i tamo Apiary biva previše oduševljen nekim svojim idejama pa ih ponavljaju mrvu predugo, što je i inače svojstveno debi albumima bez obzira na ime benda i/ili žanr. S druge strane, njihova je žestina većim djelom CD-a dobro kanalizirana i artikulirana, a aranžmani promišljeni i sasvim solidni. Bend je na sebe preuzeo i produkciju, kojoj također nema većih zamjerki. Sve u svemu, "Lost In Focus" obećava, no samo kao polazna točka za grupu koja bi, ako ne zaspi na lovorikama samozadovoljstva, mogla u budućnosti isporučiti vrlo zanimljive metalcore albume. (DS)
"Rise Of The Tyrant" sedmi je album virtuoza švedskog death metala Arch Enemy i označava povratak benda u vrhunsku fazu inspiracije, koja se posebno vidi kroz nevjerojatan broj solaža i melodija, novih riffova i općenito novih ideja. Na to ponovno uzdizanje ne upućuje samo naziv CD-a, već i povratak Christophera Amotta (gitara) u redove grupe. Naime, Christopher se vratio nakon otprilike dvije godine odsustva i sa sobom donio puno materijala i ideja za novi album koji je i zbog toga nastao zaista brzo. To ipak ne znači da je nedorečen, već upravo suprotno: radi se o jednom od najboljih CD-a Arch Enemyija, koji stilom podsjeća najviše na "Wages Of Sin", dok je brojnim solažama i virtuoznošću blizak kultnom "Burning Bridges" (1999). Kad su gitaristi Michael i Christopher Amott u formi, malo tko se može mjeriti s njima, i to se jasno vidi na ovom albumu koji je, kao svojedobno i "Burning Bridges", prava škola metal gitare, i to već od uvodne "Blood On Your Hands", nabijene soliranjem, melodijama i odličnim, agresivnim riffovima. U sličnom stilu je i naslovna "Rise Of The Tyrant" koja se ističe brzim death-thrash ritmom, te fenomenalnim dodatnim ubrzanjem u svom drugom dijelu što biva popraćeno virtuoznim solažama. Album ima jaki himnični prizvuk, refreni su najčešće vrlo energični i pamtljivi čime daju dodatnu snagu pjesmama, a to posebno vrijedi za "I Will Live Again", "Revolution Begins" te "The Great Darkness" koja ima i dosta jaki mistični prizvuk ("sakralni" zbor), a u svom drugom dijelu donosi rokerske riffove i solaže, koji pokazuju koliko je ovaj bend vezan za legendarne rock muzičare i same korijene žestokog zvuka. Po stalnim melodijama se ističu dvije pjesme koje izravno podsjećaju na odlični "Wages Of Sin": jedna je "The Day You Died" koju bi mogli nazvati "Burning Angel part 2", budući da joj je stilski vrlo slična i predstavlja još jedan hit ovog benda, a druga je "Intermezzo Liberte", melodični instrumental s puno solaža koji budi sjećanja na "Snow Blind". Na albumu su još "Night Falls Fast", true death metal stvar ovog albuma, ali na kojoj švedski virtuozi nisu zaboravili ubaciti melodije, te završna (i najduža) "Vultures", koja vrlo dobro sumira cijeli album i uopće stil benda: brzina, solaže, melodije, razorni riffovi i tehnički superiorna svirka. Arch Enemy nastavlja svoj put spajanja deatha i thrasha s klasičnim metalom i hard rockom, a ovim albumom su na tom putu napravili još jedan važan korak naprijed. (Siniša Baričević)
Velik broj mlađih progressive rock bendova teško dolazi do većih priznanja, uglavnom zbog toga što su previše slični svojim slavnim učiteljima kao što su Yes, ELP i drugi. Međutim, ako neki od tih, novijih progressive bendova, zaslužuje priznanja, to je svakako Arena. Ovaj bend uspio je pronaći svoj sound i svoj karakter, utemeljen na sličnim vizijama kao i prog sedamdesetih, ali izveden na nov, autorski neovisan način. "Contagion" je album jake atmosfere. Vokal, Rob Sowden, pomalo podsjeća na Petera Gabriela, slično je izražajan i naglašeno emotivan - sjajan frontman koji daje jak ton ukupnoj atmosferi albuma. No, individualne kvalitete na stranu, Arena ne zvuči kao zbroj nekoliko jakih solista, već kao čvrsta, uhodana cjelina (za razliku od mnogih progressive rockera), a na "Contagion" se to posebno jako osjeća. Pjesme su vrlo kompaktne, iako ima mnogo zahtjevnih solaža. U tome je snaga ovog benda - čak i kada soliraju, ne zvuče pompozno, već održavaju unutarnji red pjesama. Kao ponajbolji dio albuma istakao bih "Spectre Of The Feast", pjesmu koja svojom strukturom podsjeća na Gabrielovu "San Jacinto", pa opet, ima svoj vlastiti život i identitet. "Contagion" je, bez dvojbi, jedan od najboljih progressive albuma do sada objavljenih u 2003. godini. (DS)
Prethodnim albumom, "Contagion", Arena je dosegla zavidan nivo zrelosti i vrlo svojstven, prepoznatljiv sound, prometnuvši se tako u možda i ponajbolji progressive rock bend nove generacije. "Pepper's Ghost" dostojan je nasljednik hvaljenog prethodnika. Predvođen kultnim klavijaturistom Cliveom Nolanom, bend ovdje napušta melankoličan prizvuk "Contagiona" i kreće u nešto žešćem pravcu, sa osjetno prominentnijim gitarama. Pjesme su jednostavnije, jačeg ritma, povremeno na tragu klasičnog progressive metal sounda, iako većim djelom ukorijenjene u rock okvirima. Bend se ne libi eksperimentirati sa različitim žanrovima: uvodna "Bedlam Fayre" svojim folk utjecajima priziva u sjećanje Jethro Tull, dok "The Eyes Of Lara Moon" kombinira elemente akustične balade sa prijetećim metal riffom u središnjem dijelu pjesme. "Purgatory Road", pak, poseže za hard rock soundom na tragu epskih mid-tempo pjesama kakvima se Deep Purple poigravao osamdesetih ("Perfect Strangers", "Strangeways")... Album se razvija i, bez ijednog fillera, evoluira kao eklektična zbirka raznolikih utjecaja, ovdje omotanih u prepoznatljiv Arena-sound. Prva zvijezda albuma, na kome se Nolan svjesno povukao u drugi plan, sasvim sigurno postaje gitarist John Mitchell. Mitchellu, čini se, nije nikakav problem mijenjati tračnice sa akustičnog folka na prog-metal kolosijek, pa preko hard rocka do klasičnih harmonija; impresivno je kakvom se lakoćom prilagođava potrebama vrlo raznovrsnih materijala na albumu. Radi se o timskom igraču koji se ne gura u prvi plan, i baš time dokazuje svoje sposobnosti, te neizbježno osvaja simpatije slušatelja. Treba spomenuti i Roba Snowdena, vrhunskog pjevača čiji višeslojan vokal savršeno odgovara nijansiranoj glazbi Arene. "Pepper's Ghost" je, dakle, vjerodostojan korak naprijed, osjetno raznolikiji od "Contagion", a što je najvažnije, garantira da Arena neće upasti u šablone i reciklažu svojih prethodnih uspjeha - paradoksalno, u prog rocku takva je progresija prava rijetkost. (DS)
Američki kvintet As I Lay Dying sakupio je podosta iskustva tijekom zadnjih nekoliko godina. Nastupali su posvuda, a prelazak sa Pluto Records na Metal Blade omogućio im je kvalitetnije uvjete za rad i bolje koncertne mogućnosti. Sve to osjećalo se i na prethodnom albumu, "Frail Words Collapse" (2003), međutim tek "Shadows Are Security" je definitivna potvrda vrijednosti ovog benda. Radi se o vrlo dobro odsviranom melodic death metalu koji zvukom vuče prema slavnoj göthenburškoj školi tipa stari In Flames ili Dark Tranquillity, uz vrlo prisutne metalcore utjecaje. Album nam donosi dvanaest novih pjesma koje uglavnom ne prelaze tri i po, četiri minute trajanja a nabijene se energijom i jakim ritmom. No, iako mnogo bolji od "Frail Words Collapse", "Shadows Are Security" ipak ne donosi ništa novo i djeluje tek kao zrelija varijanta prethodnog albuma. Napredak je, dakle, očigledan, međutim pravog iskoraka nema, barem ne u onoj količini koja bi se od As I Lay Dying očekivala s obzirom na njihov nedvojbeni talent. Produkcija je sjajna, kao i tehničke sposobnosti članova benda, no dio pjesama ne uspijeva svojom slabašnom supstancom opravdati svu silnu žestinu izvedbe - drugim riječima, bend još mora naučiti da nije baš svaka ideja vrijedna razrade i mjesta na albumu. To na stranu, "Shadows Are Security" je bez sumnje najbolje što smo čuli od As I Lay Dying do sada, a gostujući vokali među kojima se posebno ističe Daniel Weyandt (Zao) dodatno podižu ukupan dojam i doprinose raznovrsnosti albuma. Tu je i nekoliko zapaženih solaža na gitari što je još jedan važan korak naprijed za bend. Ukupno gledajući, radi se o klasičnoj situaciji na kakvu često nailazimo kod melodic death metal/metalcore izdanja - talent je očigledan, dobre ideje također, no bend se jednostavno ne uspijeva u potpunosti osloboditi nekih stereotipa ovog žanra. (DS)
As I Lay Dying, jedan od najboljih američkih thrashcore bendova, otvorio je treće poglavlje svoje karijere, odnosno objavio treći album, koji nastavlja istim putem začetim na prethodna dva. Pristup je, ipak, nešto drugačiji, jer bend je ovog puta ekstremizirao i posebno naglasio sve pojedine elemente svog zvuka, u čijim temeljima stoje teški, razorni riffovi praćeni eksplozivnim duplim bas bubnjem, death-thrash ubrzanjima, odličnim melodijama, te vokalom koji varira sa growla na clean varijantu. Svi ti "sastavni dijelovi" zvuka As I Lay Dying su, gledajući dosadašnju karijeru grupe, na "An Ocean Between Us" dovedeni do vrhunca: riffovi nikad bolji i upečatljiviji, death-thrash ubrzanja obogaćena brzim dijelovima u kojima gitare bruje kao kod legendarnih thrash bendova (posebno Destructiona), melodije sjajne, i to posebno u kombinaciji s već spomenutim žestokim elementima (u takvim stapanjima suprotnosti AILD su pravi majstori), a vokal u growl varijanti totalno agresivan, dok clean opcija dominira posebno u refrenima, koji su melodični i izuzetno pamtljivi. Član benda koji se posebno ističe na ovom albumu je bez sumnje Jordan Mancino, jedan od najrazornijih i najspektakularnijih bubnjara thrashcore scene, i to posebno dolazi do izražaja kod gotovo manijakalne upotrebe duplog bas bubnja: ako ovaj CD slušate dovoljno glasno, imat ćete gotovo dojam da netko puca na vas iz nekog ogromnog mitraljeza. Iako tih dijelova ima na svakoj pjesmi, nikad ne djeluju naporno jer bend itekako zna gdje i kada ih ubaciti, i zapravo takvi segmenti predstavljaju pravi trademark njihovog sounda još od samih početaka. Kao primjer razvoja zvuka koji je As I Lay Dying postigao na ovom albumu mogu se izdvojiti naslovna pjesma "An Ocean Between Us", brza thrash-death stvar sa odličnim clean refrenom, "Within Destruction" koja ima munjevite dionice upravo u stilu velikog Destructiona, a u drugom dijelu riffove koji naprosto uništavaju, te "The Sound Of Truth" sa najboljim solažama na albumu. Pjesme koje su, pak, sasvim bazirane na opisanim razornim gitarama su "Comfort Betrays" i "Wrath Upon Ourselves", i one zaista djeluju poput potresa koji ruši sve pred sobom. Nakon slušanja ovog albuma nije teško zaključiti da se As I Lay Dying probio u samu elitu američkog thrashcorea, i tamo će, po svemu sudeći, ostati jako dugo. (Siniša Baričević)
Četvrti album riječkog doom/gothic benda. Prva stvar koju ćete čuti kada stavite ovaj CD u player je zvuk vatre, ženskih koraka i njeno uplašeno disanje, pa lupanje vratiju i vrištanje raznih ljudi - ne bih to spominjala da nije napravljeno prilično amaterski i neuvjerljivo, dakle isto kao i cover albuma. Takav prvi kontakt sa albumom nikako ne ostavlja dobar dojam. Međutim već u nastavku prve pjesme vidi se da ipak nije sve izgubljeno - Ashes You Leave i dalje sviraju kvalitetan doom, ovaj put sa osjetnijim elementima gothica. Bend je zadržao svoj karakterističan sound, ali u odnosu na prethodni, treći album Ashesi su sada puno življi, ponajviše zbog toga što im više glavni uzor nije My Dying Bride, nego su to sada Nightwish, ali treba uzeti u obzir da je znatan utjecaj na to imala i promjena ženskog vokala. U pjesmama se osjeća utjecaj melosa sa ovih prostora, a osjeća se i da pjevačica ne zna engleski jezik (posebno obratite pažnju na izgovor riječi u pjesmi "Free"). Također, ponekad neuspješno oponaša Tarju iz Nightwisha, što je ipak prevelik zalogaj za nju. Album završava naglo, kao da posljednja pjesma, "Manservant", nije stala do kraja na vrpcu. Kada se sve ovo uzme u obzir, cjelokupni dojam je da je album napravljen površno i na brzinu. "Fire" ima relativno velik potencijal, ali nije do kraja izbrušen, što je čudno, jer je od njihovog posljednjeg albuma prošlo više od dvije godine. (DL)
Stari rockeri Asia daleko su od najvećih uspjeha koje su požnjeli sredinom osamdesetih, a ovaj album zadovoljit će tek prosječnog fana umjerenih očekivanja. "Silent Nation" očekivano ostaje izvan modernih trendova i drži se klasične formule iz osamdesetih - pjevne, jednostavne pjesme, sa jakim melodijama, vrlo kvalitetnim aranžmanima i produkcijom, uz poneku stidljivu naznaku progressive rock miljea iz kojeg članovi grupe potječu. Općenito gledano, cijeli album usmjeren je čvrsto prema mainstream publici, i taj nedostatak hrabrosti za eksperiment oduzima mu potencijalno više ocijene, iako nema dvojbe da i ovakav "Silent Nation" drži vodu kao natprosječno dobar pop rock uradak. Najbolja pjesma na albumu je sasvim sigurno "What About Love", koja jasno potvrđuje zanatske sposobnosti ovog benda - radi se o kompaktnoj, hitoidnoj pjesmici jake melodije i refrena. Naravno, takva pjesma ne donosi ništa u umjetničkom smislu, međutim umjetničkih pretenzija nije imala ni "Heat Of The Moment", pa je se sjećamo kao besmrtnog klasika. Tu je i efektna "Darkness Day", dok u naslovnoj pjesmi do izražaja dolazi nekoliko nadahnutih instrumentalnih dionica - upravo takvi elementi daju naslutiti koliko je ovaj album mogao biti bolji uz malo više želje za eksperimentom i malo manje oslanjanja na dobitne formule iz osamdesetih koje su ionako odavno prestale davati rezultata za Asiu. (DS)
Iskreno, od albuma koji se zove "Evil Is Forever" nisam očekivao mnogo. Na kraju krajeva, "furka na zlo" je odavno ispušena do filtera. No, naslov na stranu, ovaj album je veliko i vrlo ugodno iznenađenje ovogodišnje heavy/power scene. Čudan, uvrnuti vokal, eksplozivni ritmovi, moćne melodije i jaki refreni... Astral Doors nam isporučuje sve ono što je potrebno za sjajan heavy metal album a la Accept, Metal Church ili Angel Dust. Za razliku od HammerFalla i drugih heavy bendova nove generacije, Astral Doors se drži prljavog "in your face" zvuka u tradiciji prvobitnog metala iz kasnih sedamdesetih i ranih osamdesetih. Već uvodna "The Bride Of Christ" otkriva punu snagu ovog albuma, a visok standard ne popušta do samog kraja, uz nekoliko briljantnih izvedbi, kao što su "Time To Rock", "Fear In Their Eyes", "From The Cradle To The Grave", "The Flame" i epska "Path To Delirium". Posebnu pažnju zaslužuje Nils Patrik Johansson, čiji sjajan vokal podiže ukupnu ocjenu albuma za barem jedan poen, a tehničkom izvedbom podsjeća na Ronnie James Dia, iako u osnovi imaju poprilično različitu boju glasa. Ukratko, "Evil Is Forever" je ono što smo očekivali od nekih drugih, razvikanijih bendova, a osigurao nam ga je iz sjene Astral Doors. (D&D)
Na novom albumu, "Chained", At Vance ostaje vjeran tradicionalnom hard rock zvuku osamdesetih. Jasno je, dakle, da ovaj CD ne donosi ništa novo u glazbenom smislu, no bend se još jednom potvrđuje u svakom drugom pogledu: prije svega, tu je vrlo visok nivo tehničke vještine koja međutim niti u jednom trenutku ne postaje svrha sebi samoj, već sjajno funkcionira u sklopu dobro odmjerenih, uravnoteženih pjesama. Također, At Vance se ističe zrelim aranžmanima i više nego solidnom produkcijom, dok same pjesme imaju glavu i rep - od jednostavnih, pamtljivih refrena, preko tečnih melodija i efektnih solaža, do moćnih riffova, sve skupa na tragu hard rock velikana kao što su Rainbow ili Whitesnake. Na inače vrlo ujednačenom albumu za nijansu odskaču naslovna "Chained", pa "Heaven", "Two Hearts" i "Run For Your Life", a gitarist i lider gruper, Olaf Lenk, daje si oduška kroz poprilično uspjelu obradu Vivaldijeve "Zime" ("Vivaldi Winter"). "Chained" je nešto dinamičniji od prethodnika "The Evil In You", nudi više i kao cjelina i po pojedinačnoj kvaliteti pjesama, čime se At Vance promiče u jedan od vodećih europskih hard'n'heavy bendova današnjice, kvalitetom bok uz bok sa mnogo razvikanijim Masterplanom. (DS)
Svojim dosadašnjim radom, a naročito kroz posljednja tri albuma ("Only Human", "The Evil In You", "Chained"), njemački se At Vance prometnuo u jedne od stijegnoša takozvanog neoclassical power metala, na tragu zvuka kakav su proslavili Rainbow i Yngwie Malmsteen, te uz dobru dozu hitoidnog hard rocka osamdesetih u stilu Whitesnakea iz njihove čuvene ‘87. faze. U pravom labirintu heavy riffova i jakih melodija, Olaf Lenk i društvo snalaze se sjajno, a novi "VII" u teoriji ne odstupa od te provjerene formule. Pa ipak, ovaj album ne uspjeva zadržati standard svojih prethodnika; problem nije u novoj promjeni vokala, sa Rickom Altzijem (Treasure Land) koji preuzima poziciju mnogo čuvenijeg Matsa Levena (ex-Therion, Yngwie Malmsteen), već u samom konceptu novih materijala gdje jedna lagana rotacija, na žalost, značajno mijenja ukupnu sliku. Lenk ovog puta, naime, gura u prvi plan masivne, eighties melodije, koje dobrim dijelom istiskuju iz jednadžbe heavy elemente, te tako "VII" ostaje bez one ravnoteže kontrasta kakvu su do sada At Vance besprijekorno održavali. Lišen tog balansa bend naglo naginje prema sladunjavim, Def Leppardovskim intonacijama kakve su prije dvadesetak godina donosile brdo love, ali i gorak okus natapiranih, MTV-jevskih frizura i potrošne, fast-food radio friendly muzike bez prave težine ili, sačuvaj bože, supstance. Izuzetaka je svega nekoliko - prije svega maestralna "Cold As Ice" koja podsjeća na najbolje trenutke benda sa prethodna tri albuma, te "Friendly Fire" i "Truth", u kojima ravnoteža suprotnih polova ostaje nedirnuta. Ukratko, At Vance je uvijek bio vrlo melodična grupa, tu nema rasprave, no tajna njihove kvalitete leži (odnosno, ležala je) upravo u delikatnom, dobro odmjerenom odnosu između brzine, žestine i melodije, a ovdje taj odnos puca i tone u prenapuhanim refrenima iza kojih nema prave glazbene podrške. Sve skupa, tako, postaje plošno i predvidljivo, ukorijenjeno u glazbenim postulatima kakvi su, ne bez razloga, odavno mrtvi i pokopani. Definitivno, stoga, krivi korak za At Vance, te preporuka zainteresiranima: od sedam albuma benda, bilo koji od prethodnih šest sasvim je sigurno bolja akvizicija. (DS)
O Audioslave vjerojatno svi znate sve - bend se sastoji od bivših članova Rage Against The Machine, bez pjevača Zakka Della Roche, kojeg je zamijenio čuveni Soundgarden-man, Chris Cornell. O Chrisovim sposobnostima ne treba raspravljati - svojim vokalom izborio je poziciju uz same velikane rocka, kao što su Robert Plant, Ian Gillan ili Roger Daltrey. Pored toga, osim objektivnih pjevačkih sposobnosti, on ima i strahovitu energiju po kojoj se savršeno može mjeriti sa frenetičnim Della Rochom. Bend zvuči kao savršen spoj RATM-a i Soundgardena: tu su i divlji funk riffovi i mračne grunge dionice, ima elemenata hard rocka i metala, po kojima se Soundgarden izdvajao od drugih vječito-depresivnih perjanica grungea… Na ovom CD-u osjećaju se utjecaji Led Zeppelina, iako je moderna produkcija to donekle prikrila. Uvodna "Cochise", koju smo imali prilike svakodnevno po nekoliko puta vidjeti na MTV-ju, pa i VIVI, otvara album u visokom tonu, koji do kraja ne jenjava, ali se mijenja i razvija kroz kontraste laganih, sjetnih pjesma s jedne, i žestoke, sirove energije s druge strane. Povremene melankolične balade ni u jednom trenutku ne postaju sladunjave (impresivna "Shadow of the Sun", npr), i to je sjajno. Ukratko, Audioslave potpuno opravdava status prve supergrupe (bend sastavljen od raznih poznatih muzičara) novog milenija. (DS)
"Out Of Exile", novi album grupe Audioslave, brzo je osvojio top ljestvice širom svijeta. Najavljen kao korak naprijed u odnosu na prethodni, debitantski album benda, "Out Of Exile" u stvari predstavlja nešto komercijalniju varijantu onoga što je Audioslave radio na svom prvijencu. U prvom planu, dakle, ostaje klasičan hard rock zvuk sa obilato zastupljenim elementima funka, ali ovoga puta album je dobro potkovan mainstream baladama i "općeprihvatljivim" aranžmanima, što će teško zadovoljiti fanove tvrđeg sounda. Ponajbolja stvar na albumu je pamtljivi mid-tempo singl "Your Time Has Come", koja i otvara album. Ostatak CD-a donosi nam kolaž mid-tempo funk-rocka i klasičnih balada kojima će bend nesumnjivo nastaviti pohod top ljestvicama. No, iako sve funkcionira korektno, teško se ne zapitati - može li Audioslave bolje? Sasvim sigurno može. Uz malo više hrabrosti i eksperimenta, "Out Of Exile" bio bi osjetno bolji album; ovakav kakav jest, međutim, ostavlja dojam ziheraškog "odrađivanja" posla: MTV i drugi medijski giganti dobili su nekoliko sigurnih hitova, dok fanovi hard rocka mogu zadovoljno trljati ruke slušajući nekoliko zanatski odrađenih stvari a la Led Zeppelin. No, pravog glazbenog izazova na albumu nema. Sve je previše sterilno, previše proračunato i, što najviše smeta, previše predvidljivo. (DS)
Kao što je poznato, Audioslave je nastao udruživanjem Rage Against The Machine (bez Zacka De La Roche) i Chrisa Cornella, bivšeg vokalista Soundgardena. Audioslave je odmah privukao pozornost, ne samo zbog naizgled neobičnog spoja, već i zbog čvrste glazbe, koja je najviše vukla na stari Rage i vrlo kvalitetne izvedbe Cornella, otprije poznatog kao jedan od najboljih vokala na alternativnoj sceni. "Live In Cuba" je DVD zapis koncerta u Havani (6. svibnja 2005), prvog koncerta na Kubi neke američke grupe uopće i pomalo u skladu sa ljevičarskim usmjerenjem bivšeg Ragea. To je trebao biti Audioslaveov trijumf pred publikom koja je, stvarno se i vidi, željna dobre glazbe, što se međutim se nije ostvarilo. Iako je publika očito dobro primila pjesme, izvedba je podbacila. Cornell je nakon nekoliko pjesama počeo "škripati", mučio se na žešćim dijelovima, a svoje nezadovoljstvo je pokazivao pomalo prestrašenim licem i "stisnutim" stavom. Ostatak grupe se ipak ponio vrlo profesionalno i nastavio kao da se radi o jednoj od najboljih večeri. Što se tiče pjesama, one se većim dijelom mogu svesti na nazivnik "Rage sa Cornellom". Riffovi su tipično Morellovski i postaju pomalo zamorni nakon nekog vremena, ritam sekcija svira ravno, bez iznenađenja, a solaže uglavnom predstavljaju Morrellovo pokazivanje tehnike, što ponekad upropasti odlične lagane pjesme ("Be Yourself"). Lagane pjesme su svjetlija strana ovog koncerta i grupe uopće ("Like A Stone", "Doesn't Remind Me"). Čisti promašaj koncerta je Morrellov klišeizirani govor ("Čast nam je biti prvi američki bend koji svira na Kubi..."), sviranje pjesama Rage Against The Machine ("Bulls On Parade", "Sleep Now In The Fire"), koje bez De La Roche gube snagu, dok je Soundgardenova "Outshined" mlaka i neuvjerljiva, što je uglavnom Cornellova krivnja. U čiste promašaje spada i "The Worm", koja zvuči kao preslika Zeppelinovog "Black Dog". Prateći dokumentarac prilično zanimljivo pokazuje karaktere članova grupe. Tim Commerford, basist, po tome ispada šupljoglavi biker, bubnjar Brad Wilk simpatičan i jednostavan tip, Chris Cornell je realist koji se zgraža nad embargom i oduševljava Kubancima, dok Morrello, čini se, jednostavno uživa što je vidio hram socijalizma (kojem je ipak našao packe). (Matko)
Ako vam ime Austrian Death Machine djeluje kao vic, pogledajte naslovnicu i biti ćete sasvim sigurni da ste u pravu. I, srećom, jeste - vic je. Iza ovog projekta krije se Tim Lambesis, a materijali koje nam donosi na "Total Brutal" albumu tek su ostaci, grube ideje i skice sa sessiona za posljednji CD njegovog ozbiljnog, "for real" benda, As I Lay Dying. U pitanju je dakle "mala šala" inspirirana Arnoldom Schwarzeneggerom, a odsvirana na neizbrušenim temeljima nečega što bi u idealnom slučaju trebalo sličiti na Destruction ili Exodus. No, kako ni sam Lambesis nije imao namjeru biti previše ozbiljan, stvari ostaju na poluzajebantskom nivou, uz nekoliko njegovih monologa i mnogo hiper-žestoke, ali nipošto razrađene ili na bilo koji način organizirane svirke. Naslovi kao "I Am A Cybernetic Organism, Living Tissue Over (metal) Endoskeleton", "If It Bleeds, We Can Kill It" i "Not So Hidden Track" govore dovoljno o pristupu, ali usprkos tome ideja albuma nije sasvim promašena. "Total Brutal" nalazi svoju pozitivnu stranu u spontanom, opuštenom pristupu koji na neki neobičan način priziva u sjećanje onaj "izvorni" metal, kada su se albumi snimali u nekoliko dana, instinktivno, bez previše razmišljanja. Istina, ovdje nema "pravih" pjesama, očigledno je da se radi o mrvicama koje su pale sa As I Lay Dying stola i ostale neiskorištene (s razlogom), no svejedno - zabavan i neobičan izlet u Lambesisov laboratorij zvuka, te simpatičan tribute filmovima kao što su "Conan", "Terminator", "Komandos" ili "Predator", kada Arnie još nije bio ozbiljan političar. A upravo ove posljednje riječi najbolji su vic u cijeloj priči. Ozbiljan političar, eh? Arnie for president! (DS)
Nizozemski Autum dugo je važio za novu nadu europske goth scene, no nakon prva dva albuma ("When Lust Evokes The Curse", 2002. i "Summer’s End", 2004.) nisu se ozbiljnije pomakli s mrtve točke, pa bi "My New Time" stoga mogao biti ključni moment njihove karijere. Uz značajne promjene u postavi, ali još uvijek predvođeni nadarenom pjevačicom Nienke de Jong, ovdje nam se predstavljaju poprilično kvalitetnim, premda pomalo predvidljivim goth metal zvukom, sa povremenim hard rock izletima (što posebno dolazi do izražaja u "Closest Friends Conspire"), a zamjetni su i (neizbježni) utjecaji Lacune Coil, kako kod vokala, tako i u kompletnim glazbenim konstrukcijama ("Blue Wine"). Pitki aranžmani, ali pritom ne previše melodična, mainstream orijentacija čine "My New Time" nekom vrstom "graničnog" izdanja, a njegovo najjače oružje ostaju snažni vokali Nienke de Jong. Album je vrlo kompaktan, istini za volju na momente monoton, no ipak dovoljno interesantan da bi zadržao slušatelja "u igri" kroz svih jedanaest pjesama, među kojima pažnju posebno privlače ranije spomenuta "Closest Friends Conspire", sugestivna, doomy "Communication On Opium", ritmična "Shadowmancer" sa zanimljivim izmjenama ritma i jakom atmosferom, vrlo intenzivna "State Of Mind" i ponajbolja među baladama, "Epilogue (What’s Done Is Done)"... Spomena su vrijedne i up-tempo naslovna stvar, te solidna "Angel Of Desire", no generalno gledajući, bend doseže punu snagu u drugoj polovici albuma. Sa dvije-tri pjesme manje i nešto originalnijim pristupom sintisajzerima, "My New Time" svakako bi kotirao osjetno bolje... No, ovakav kakav jest, premda sasvim dobar, zadržava bend u kategoriji "nada", što bi moglo postati njihovo prokletstvo - uvijek tako blizu, ali nikada "the real thing". (DS)
Iskreno, do ovog albuma nisam baš pratio djelovanje Axxisa. Na žalost, jer ugodno su me iznenadili i to iz više razloga. Jedan od njih je i činjenica da Axxis ne pokušava napraviti ništa novoga i revolucionarnog već se drži dobro uhodanih standarda. Power metal u svojoj najboljoj maniri, kojeg odlikuje hrpa odličnih solaža, vokali koji razaraju sve pred sobom i lijepo ukomponirane klavijature koje daju vrlo specifičnu, prepoznatljivu atmosferu. Ne znam koliko je domaćim slušateljima poznat rad ovoga benda, no Axxis dobro kotira u rodnoj Njemačkoj. Naravno, tu je i hrpa objavljenih albuma što potvrđuje njihovu dugovječnost i interes tamošnje publike. A "Paradise In Flames" svakako bih uvrstio u top deset najboljih za ovu godinu; sadrži trinaest pjesama koje svojom kvalitetom variraju od dobre do odlične. Na par stvari pojavljuje se i ženski vokal koji te pjesme podiže na još jednu višu razinu. Udarne stvari su "Dance With The Dead" i "Tales Of Glory Island", te odlična "Talisman". Sve su pjesme jako pamtljive i imaju hrpu pjevnih refrena, što može biti i nedostatak ako volite malo grublje vokale. Također moram spomenuti i odličnu produkciju zahvaljujući kojoj možemo čuti i najmanji sound svakog od muzičara. Sve će vam to pomoći da uživate u sat vremena odlične glazbe koja nam je ovdje prezentirana. Preporučljivo, dakle, za sve koji vole ovakav stil muzike. Od prvih taktova na dalje, album vas neće razočarati. (Schebo)
Nakon vrlo uspješnog reuniona, originalna postava Bad Companyija još jednom je prepolovljena - međutim, ovoga puta, pod zastavom "lošeg društva" ostao je nedvojbeni lider grupe, čovjek koji daje Bad Companyiju "ono nešto" - pjevač Paul Rodgers. On i stari bubnjar Simon Kirke regrutirali su dva nova člana, rezultat čega je ponajbolji traditional rock koncertni album u zadnjih desetak godina. David "Bucket" Colwell (gitara) i Jaz Lochrie (bas) potpuno su neutralizirali bilo kakav nostalgičan uzdah žaljenja za svojim slavnim prethodnicima. Rodgers je jedan od rijetkih pjevača koji već četrdeset godina rasturaju pozornice diljem svijeta, a da im glas nije pretrpio baš nikakva oštećenja - pridodamo li tome njegov energičan, emotivan nastup, i ništa slabiju formu ostatka benda, jasno je da "Merchants Of Cool" ne može biti loša investicija. Dojam upotpunjuju dvije nove, studijske pjesme, "Joe Fabulous" i "Saving Grace" (napisana u suradnji sa Neal Schönom iz grupe Journey). "Joe Fabulous" postavlja temelje nešto modernijeg Bad Companyija koji, iako duboko unutar hard rock granica, eksperimentira sa suvremenom produkcijom i aranžmanom, dok je "Saving Grace" klasičan straight rocker u duhu sedamdesetih. Rodgersov je povratak u Bad Company, dakle, više nego uspio, a nakon "Merchants Of Cool" imamo se pravo nadati i kvalitetnim studijskim materijalima... (DS)
Veteran metal scene, Tom Gattis (gitara, vokal) pokrenuo je, sa još trojicom iskusnih muzičara (Tim O'Connor - bas, Peter Petev - gitara i Rikard Stjernquist - bubnjevi), novi band pod imenom Ballistic. Tom Gattis je poznat po radu u grupama Deuce (sa kasnijom legendom Megadetha, Martyijem Friedmanom), Tension i Wardog. Debitantski, istoimeni album Ballistica obiluje žestokim riffovima, eksplozivnim ritmovima, ali i pametnim glazbenim strukturama, koje jasno otkrivaju da ovaj kvartet za sobom ima golemo iskustvo, i to ne samo u metalu - Tim O'Connor je, na primjer, dugo svirao na fusion jazz sceni, i to se osjeća. Album uspijeva na fascinantan način objediniti složene prijelaze, ritmove i harmonije sa brutalnom energijom metala. Tom Gattis pjeva grubo i sirovo, ali razgovjetno, takozvanim clean vokalom. Po srčanoj izvedbi pomalo podsjeća na neobičnu mješavinu Rogera Daltreya (The Who) i Davida Waynea (Metal Church). Album je vrlo intenzivan i agresivan, nema laganih pjesama. Kao što sam Gattis kaže, mnogim progressive bandovima pomalo nedostaje žestine i energičnog poleta, a kroz Ballistic on je pokušao (i uglavnom uspio) spojiti progressive ideje i metal eksplozivnost. Međutim, treba napomenuti da se ovdje ne radi o klasičnom progressive metalu sa nešto agresivnijim tonom - Ballistic se ne upušta u duge, epske pjesme, niti crpi zamisli iz orkestralne klasike; njihova veza sa prog scenom je više u interesantnim harmonijskim rješenjima i glazbenim zaokretima, promijenama melodijskih linija i tema. Sveukupno, band je teško klasificirati, ali sa sigurnošću možemo reći da se radi o osvježavajućoj novoj sili na sceni. (DS)
"The Chthonic Chronicles" šesti je nastavak u Bal-Sagothovoj fantasy sagi potekloj iz pera frontmana Byrona Robertsa. Ujedno, radi se o njihovom najžešćem, ali i najzrelijem albumu do sada, što posebno dolazi do izražaja u vrlo kvalitetnim aranžmanima; miks heavy/power i symphonic black metala koji nam pružaju tečan je i smislen, a (ne)očekivanom dozom svježine pretvaraju "The Chthonic Chronicles" u jednu od svjetlijih točaka svoje diskografije. Izuzetno sugestivan i slikovit, album elegantno nadilazi kategorizacije i donosi nam klasičan Bal-Sagothov spoj raznovrsnih stilova ujedinjenih pod zajedničkom zastavom konceptualne Robertsove sage. Svakako treba spomenuti i očigledan razvoj benda na polju orkestralnog komponiranja, te vještinu kojom ga povezuju sa nikad artikuliranijim riffovima i (istina, umjerenom) black silovitošću. Fillera gotovo da i nema, a naročito se ističu "Invocations Beyond The Outer-World Night", "To Storm The Cyclopean Gates Of Byzantium" i "Arcana Antediluvia"... Zaključno, "The Chthonic Chronicles" je možda i najbolji album Bal-Sagotha do sada, te nezaobilazna stavka u kolekciji svih ljubitelja "drugačijeg" metala, onog sa originalnom vizijom i zrelošću u izvedbi. (DS)
Intro u ovaj album je, očekivano, prizor iz neke krvave bitke. Međutim, kad se bend već potrudio biti tako narativno realističan, onda nije trebao napraviti tako oštar, kao nožem odsječen prijelaz jer se stječe dojam da im je dozvoljena minutaža bila ograničena. Vokal je, dakako, death, no bend nije njegova "skoro-identična" akustička podloga, već se i izdiže iznad njega. To ne sprečava gitariste da većinu vremena sviraju unisono, a tek u rijetkim trenucima solist izlazi "na površinu". Te "solaže" (više razdvajanja gitarskih dionica) javljaju se na "Baptized In Fire", "Battlesword" i "Fatal Dreaming". Bubnjar također tu i tamo odradi koju solažu, a vokal se naspram svega toga sam čini kao pratnja. Središnji dio albuma (i najsolističkija stvar) je "This Silent Night". Tu se bend konačno ostvario i počeo otvarati, pa se čini da neće sve završiti u istom stilu. Ali nažalost, stvari se redaju poslije toga, a da čovjek ni ne shvati da je album pri kraju; prosto da se zapitaš sviraju li oni svi toliko unisono zato što misle da je to neizrecivo cool ili (jednostavno) zato što su - sramežljivi. (Nora)
U ovom periodu, kada brojna velika imena death metala objavljuju nove albume (Immolation, Vital Remains, uskoro Nile i Malevolent Creation), i Europa daje svoj doprinos. Poljski death metal majstori Behemoth itekako uzvraćaju udarac navedenim američkim death velikanima - njihov "The Apostasy" vrhunski je death metal CD, tehnički na najvišoj razini, a u isto vrijeme izuzetno razoran i vrlo zanimljiv. Za razliku od prethodnog Behemothovog albuma, "Demigod", kod kojega je naglasak prije svega bio na agresivnosti i brzini, ovdje se radi o odlično usklađenom, kontroliranom kaosu, te žestini kojom bend savršeno vlada i koju može u bilo kojem trenutku obuzdati i obogatiti dodatnim elementima. Osnova zvuka je tipičan Behemoth metal, s vrlo izraženim blastbeatovima (bubnjar Inferno ponovo dokazuje svoje umijeće), ali i sa dosta čestim mid-tempo dijelovima, odličnim solažama i melodijama, te nerijetkim otvaranjima prema još širem spektru zvuka. Osjećaj kontrole ukupnog sounda, a da isti ne gubi na snazi, savršeno je upotpunjen produkcijom albuma za koju je zaslužan Daniel Bergstrand, a koja je čista i snažna, ali ne ističe niti jedan instrument iznad drugih, pa je "The Apostasy" dosta lako slušati iako se radi o death metalu, i stoga bi se stilski mogao usporediti s njihovim predzadnjim uratkom, "Zos Kia Kultus". Iako je na svakoj pjesmi prepoznatljiv Behemoth-touch, pjesme su ipak dosta raznovrsne, pa je tako, primjera radi, "Slaying The Prophets Ov Isa" tipična Behemoth blastbeat-rasturačina, a na svu tu agresiju pridodan je i monumentalni zvuk zbora; "Prometherion" je također puna blastbeatovima, ali ima i odlične gitarističke melodije; "Be Without Fear" je, pak, thrash-pjesma ovog albuma, odsvirana pretežno u mid-tempu kojeg nose jaki riffovi kao stvoreni za live izvedbu; "Inner Sanctum" počinje laganim klavirom nakon čega slijedi iznenađenje - gost na vokalu je Warrel Dane (Nevermore) koji se ovdje savršeno uklapa budući da stvar, nošena teškim riffovima i sjajnim melodijama, poprilično naginje ka Nevermore zvuku, a stilski joj nalikuje i "Libertheme" koja slijedi odmah nakon nje. Kroz album kvaliteta nipošto ne opada - tu su još i "Pazuzu", vrlo kratka, ali brza kao metak, dok "Christgrinding Avenue" stoji kao prava death metal himna, s puno blastbeatova, virtuoznosti na gitari i sotonističkim nabojem, što je oduvijek spadalo u DNK ovog benda. Behemoth i dalje ruši sve pred sobom, Nergal i ekipa su se ponovo dokazali kao jedna od vodećih europskih death snaga, te nastavljaju svoj put ka samome vrhu ovog žanra, u svjetskim razmjerima. (Siniša Baričević)
Prije nekoliko godina Beholder je bio samo još jedan talijanski power bend, ni po čemu poseban niti naročito interesantan. Međutim, svojim novim albumom, "Lethal Injection", napravili su korak od sedam milja i sasvim sigurno spadaju među ugodnija iznenađenja 2004. godine. Prije svega, tu su vrlo zreli aranžmani i sjajan osjećaj za glazbenu dramu. Na trenutke, Beholder postiže teatralnu izražajnost usporedivu sa ranim radovima Alice Coopera - od namjernog "bizzare-show" pretjerivanja, preko majstorski stvorene atmosfere, pa sve do sugestivnih stihova, bend je ovim albumom definitivno izborio svoje mjesto pod suncem na iznimno produktivnoj talijanskoj sceni. Prva zvijezda Beholdera je pjevač Patrick Wire, čiji vokal izvrsno funkcionira u groteskno-eksplozivnom ozračju većine pjesama, dok pjevačica Leanan Sidhe pruža očekivanu protutežu uobičajenim "anđeoskim" glasom (pomalo nalik na Kaisu Jouhki iz Battlelorea). Radi se, dakle, o standardnoj vokalnoj kombinaciji poznatoj kao "ljepotica i zvijer" kontrast, ali Beholder tome daje dimenziju više svjesno prenaglašenom teatralnošću. Bend koristi mnogo power elemenata, ali uz vrlo prisutnu gothic atmosferu i ponešto progressive izleta. Od pojedinih pjesama iskaču sjajna "Mr. Grady" (sa impresivnim vokalnim harmonijama) i vrlo ekspresivna "No Religion", a tu je i balada "Far Away" na kojoj gostuje Roberto Tiranti iz Labyrintha. Sveukupno gledajući, najveća slabost benda je - mala diskografska kuća, tako da bi "Lethal Injection", na žalost, mogao proći nezapaženo, iako se radi o albumu za visoke ocijene. (DS)
"Sunless Days" je, nakon šest mjeseci ušminkavanja, miksanja etc. napokon, koje li ironije, ugledao svjetlo dana. Album ne donosi ništa previše revolucionarno niti neviđeno, štoviše, izgleda da su Beseech počeli podilaziti masovnom ukusu, i to zvukom koji jezivo podsjeća na Evanescence ili HIM, a to je li dobro ili loše, neka prosudi svatko za sebe. No da, pjesme. Slušajući "Innerlane" i "The Outpost", nisam mogla ne pitati se slušam li Evanescence - nije bitno što Beseech sviraju još otkako je Amy Lee bila još školarka - jednostavno, kao što rekoh, šteta. "A Bittersweet Tragedy" je pjesma koja zvuči previše komercijalno nekome čije uho raspoznaje kvalitet, a u njoj Erik Molarin manje-više mrmlja nešto u stilu Villea Vala, dok su gitare previše isforsirane distorzijom. "Everytime I Die" je tekstualno i glazbeno kao neki hibrid Green Carnationa i famoznih Evanescence, ali ima pjesma i svjetlijih momenata, kao npr. početak - lagani ramblimg na električnoj gitari, pa se Strömberg uključi na bubnjevima, pa svi zajedno. Tema koja se proteže pjesmom nije nešto previše originalna, a niti oko stihova se nisu baš potrudili, ali refren je lako pamtljiv uz zanimljive vokalne improvizacije Lotte Höglin. "Devil's Plaything" jedno je od boljih ostvarenja na albumu, sa savršeno uklopljenim akustičnim dijelovima na početku, palm muting figure na električnoj, vampiristični vokal Erika Molarina, a stihovi - fenomenalni. Stvarno. "Lost" vrijedi poslušati samo radi prekrasnih klavijatura na čijoj se pozadini odvija cijela pjesma i prekrasnog Lottinog vokala... U "Last Obsession", "Emotional Decay" i "Restless Dreams" su opet, o kojeg li užasa, primijenili Evanescence / Green Carnation recept, dakle to preskačem, a album zaokružuje "The Reversed Mind (Outro)", da se na albumu nađe i koji instrumental (ako bi se ovo moglo nazvati instrumentalom, možda bi prije bilo uštimavanje gitare i isprobavanje kojekakvih efekata). Sve u svemu, Beesech su vjerojatno htjeli postići "opaku" gothic "režem - vene" atmosferu što se može zaključiti prema stihovima i sveukupnom dojmu, ali to je još uvijek previše banalizirano i light. Pjesme su kratke, ako me pamćenje služi niti jedna ne prelazi cca 6 min, što bi se možda i dogodilo da su ubacili koji solažu, ali opet, važnija je kvaliteta od kvantitete. Samo što ni kvalitete baš nema. (alchemy_gothic)
Ako prihvatimo HIM-ov pojam love metal kao naziv novog glazbenog žanra, onda Beyond Surface svakako spada u kategoriju novonastalih love metal bendova. Na albumu "Destination's End" pronaći ćete sve ono zbog čega volimo (ili ne volimo) HIM. Melankolične, gothic melodije ukalupljene u mainstream format sa naglašenim refrenima i patničkim ozračjem. Beyond Surface, djelomično podsjeća i na druge skandinavske gothic metal bendove kao što su Sentenced ili Entwine, ali prema HIM-u naginju kroz osjećaj za kratke, radio friendly pjesme od kojih bi gotovo svaka mogla, uz podršku neke veće diskografske kuće, postati hit. Vokal opasno nalikuje na Ville Valoa, ali podjednako podsjeća i na Miku Tauriainena iz Entwine. Dobra, vrlo čista produkcija podcrtava medijski potencijal grupe. Album je, unutar okvira ovog žanra, sasvim solidan. Većina pjesama, usprkos kratkoći, uspijeva ostaviti dojam, a sposobnost benda da svoju melankoliju izrazi i kroz tihe, depresivne, kao i kroz brže, življe melodije, doprinosi određenoj raznolikosti materijala. U svakom slučaju, o budućnosti Beyond Surfacea odlučiti će ulaganja diskografske kuće - probiju li se do VIVE ili MTV-ja, mogli bi ondje neko vrijeme i opstati. (DS)
U odnosu na solidan "Against The Elements" iz 2002. godine, Beyond The Embrace su osjetno napredovali i "Insect Song" predstavlja uvjerljivo svjedočanstvo o njihovom sazrijevanju. Album je mnogo žešći od prethodnika, sa manje clean vokala, jačim ritmom i podosta zapaženih solaža. Već uvodna "Fleshengine Breakdown" postavlja osnovne odrednice za cijeli album - pomalo pomodni zvuk sa "Against The Elements", na kome je bilo i "prikrivenih" nu metal elemenata, ovdje je zamijenjen izravnijim, beskompromisnim pristupom, a stilski se može opisati kao interesantna kombinacija "old school" thrash metala i ponešto melodičnijih utjecaja, uz "kontroliranu" dozu modernih prizvuka, ali i povremene hardcore sirovosti. Još jedan plus albumu je i vrlo dobra produkcija, za koju je zaslužan Ken Susi (Unearth), tako da se radi o izdanju vrijednom pažnje. (DS)
Six - opet ta riječ, opet taj broj. Za death metal fanove jedna od prvih asocijacija (osim 666) će definitivno biti bend Six Feet Under u kojem pjeva kultni vokal Chris Barnes (ex Cannibal Corpse), i ta asocijacija neće biti previše pogrešna. Beyond The Sixth Seal i njihov album "The Resurrection Of Everything Tough" su pokušaj sviranja hard rocka u kombinaciji s old school death vokalom (usporedba sa spomenutim Barnesom odmah pada na pamet već nakon prvih stihova), što zvuči dosta čudno kao opis, a čudno je i kod slušanja. Pjesme uvijek počinju s dobrim rockerskim riffovima koji potom prelaze u melodičnije vode, a dosta često postaju i žešći, te podsjećaju na švedske laganije death metal riffove, posebno u stilu rockerskih albuma benda Entombed. Glazba je vesela i prilično poletna, najčešće i melodična, te ipak dominira nad vokalom koji kao da je "ispao" iz neke druge dimenzije u odnosu na ostatak benda. Pored toga, vrlo je jednoličan i gotovo neprekidno pjeva (relativno) sporo, bez obzira na promjene ritma i brzine u pjesmama. Radi se zapravo o dva prilično različita "svijeta" koja istovremeno egzistiraju na albumu: rockerski i Entombed-riffovi vs. duboki, spori death vokal, a po toj kombinaciji, mora se priznati, ovaj bend je dosta originalan. U usporedbi s Entombed, koji se nameće kao stilski najbliža referenca, razlika između vokala i žestine glazbe ipak je dosta veća. Budući da dečki iz Beyond The Sixth Seal sviraju prvenstveno iz zabave, razumljiva je i tako čudna old school rock/death kombinacija kakvu su uspjeli zamiješati za ovaj album, a kakva ponekad rezultira i vrlo dobrima pjesmama: "I Die At 35", "Revelry" i posebno "Feral Dreamer" sa odličnim solažama. Uglavnom, kada bi se radilo samo o glazbi, album bi bio poprilično ugodan. Ipak, vokal kakav koriste postaje neka vrsta "otegotne okolnosti", jer dosta usporava pjesme. "The Resurrection Of Everything Tough" je prije svega namijenjen ljubiteljima Entombed i Six Feet Under koji će najprije uspjeti "pohvatati njegove konce". Ostalima će trebati puno više vremena. (Siniša Baričević)
Samo jedan bubnjar može se pohvaliti da je svirao u velikoj trijadi progressive rocka: u Yes, King Crimson i Genesis. Taj čovjek je Bill Bruford. Nakon gotovo trideset godina u art rocku, Bruford se sredinom devedesetih okrenuo svojoj prvoj ljubavi: jazzu. Rezultat toga je bend Earthworks. Ovaj kvartet svira takozvani post-bop jazz, a osjeća se i Brufordovo art rock nasljeđe, koje možemo prepoznati u naglim izmjenama ritma, dinamike i tempa. "Footloose and Fancy Free" je sjajan presjek Brufordovog jazz stvaralaštva: ovaj dvostruki live album pokriva sve relevantnije kompozicije koje je napravio i sa Earthworks i u sklopu nekih drugih projekata. Bitno je reći da Bruford preferira live albume, pa ovo nije samo pokušaj brzog zgrtanja love, nego ono što čovjek zaista želi i voli raditi. Na CD-u se izmjenjuje niz interesantnih kompozicija uglavnom utemeljenih duboko u jazzu, ali sa primjetnim, premda suptilno prikrivenim rock mentalitetom Billa Bruforda. CD nije za sve ljubitelje bivših Billovih grupa, niti za sve koji vole progressive rock, već samo za one sklonije jazzu. (DS)
Prema nekim kritičarima, Biohazard je jedan od bendova koji su izvršili osjetan utjecaj na nastanak nu metala. Bilo to točno ili ne, činjenica je da Biohazard niti ne pokušava iskoristiti takve tvrdnje u svoju korist. Na svom novom albumu, "Kill Or Be Killed" ne samo da nisu pokazali nikakav interes za komercijalnim uspjehom, do kojeg bi lako došli uz nešto više clean vokala i čišćom produkcijom, nego su se još dodatno požestili, a pritom i izbacili polu-rap elemente sa albuma "Uncivilization" i "New World Disorder". Ovaj album je čisti, žestok hardcore, a izbjegavanje nu metal komercijalnosti donosi bendu toliko potrebnu individualnost, jasno prepoznatljiv zvuk, kojeg su pomalo izgubili na svojim posljednjim albumima. Ipak, to odmicanje od nu metala je dvosjekli mač, pa će Biohazard teško ovim albumom doći do novih fanova, a kamo li do osjetnijeg financijskog uspjeha. Kako god, na kraju dana, moj glas će uvijek dobiti kreativnost ispred komercijalnosti. Vrlo dobar album. (DS)
Kao i kod prvijenca "Earthbound", kanadski Bison B.C. na svom novom albumu, "Quiet Earth", polazi od relativno interesantne kombinacije tradicionalnog stoner rocka sa thrash, metalcore, pa i punk utjecajima. Osnova njihovog sounda uglavnom su monolitni, teški riffovi u stilu Black Sabbatha, ali i njihovih "učenika" sljedeće generacije, Trouble i Cathedral, no Bison te temelje nadograđuje solidno ukomponiranim utjecajima Mastodona (što je za bend ovog opredjeljenja poprilično logično), pa čak i izvorne thrash generacije ranih osamdesetih (što je, ipak, već donekle manje očekivano). Uz nerijetke poglede prema hardcore i punk sceni, momci uspjevaju zamiješati vrlo interesantan tanjur, no ostaje nam dojam određene skicoznosti materijala, kao da album nije do kraja promišljen, ili za sobom nema dovoljno studijskih termina. Razlog vjerojatno i jest taj - bend je, navodno, snimio "Quiet Earth" u relativno kratkom periodu, uz lagan pritisak diskografske kuće, pa bi za njih u budućnosti ključan element mogla postati diplomacija, odnosno sposobnost da se izbore za više vremena u studiju. Pođe li im to za rukom, potencijala za vrlo interesantne rezultate sasvim sigurno ne manjka. I sam "Quiet Earth" u osnovi opravdava dio očekivanja zadanih prvijencem "Earthbound" te zaslužuje dobre ocijene i fanovima žanra gotovo da ulazi u obveznu lektiru, no pravi proboj za Bison B.C. tek bi trebao stići - ideja ima, uz više vremena i koncentracije grupa bi lako mogla prevazići stoner okvire i doći do šire publike. Pored toga, s obzirom da je ovo njihov prvi rad za velikog diskografa (kojem, treba i to reći, za sada sasvim sigurno nisu u prvom planu), treba imati strpljenja; pozitivne ocijene, dakle, ali na kredit, s hipotekom na iduće albume. (DS)
Nakon nekoliko mjeseci iščekivanja, napokon se na policama CD shopova pojavio novi album Black Label Societyija - "Shot To Hell"… i naravno, po njega se moralo momentalno. Na prvi pogled, "Shot To Hell" uvelike podsjeća na "Mafiu", no, kao što rekoh, to je samo prvi pogled. Na albumu se jasno vidi koliko je Zakk pogođen smrću Dimebaga Darrella, njegovog osobnog prijatelja, te je album podijeljen na kojih 50% posvećenih baladama, dok drugom polovicom protječe u znaku pravih, žestokih stvari. Kao i na "Mafiji", ovdje nema Zakkovih solaža po par minuta koje znaju ljudima ispiliti živce; naime, umjesto njih Zakk se uhvatio klavira, što je - po mojem mišljenju - jako dobar potez, budući da ga svi gledaju kao vrhunskog gitaristu, no taj čovjek svira sve što mu dođe pod ruku. Prva pjesma na albumu, "Concrete Jungle", koja je ujedno i izašla kao singl, te svojevrsna priprema za album, po meni je previše hvaljena. Prvi put kad sam je čuo na reklami za album razočarao sam se jer u njoj bas i nema onog pravog BLS štiha kakav su imale pjesme na albumu "The Blessed Hellride" ili "1919 Eternal"; umjesto nje radije bih odabrao "Blacked Out World", "Hell Is High" ili "New Religion". "Concrete Jungle" je nekako premoderna za BLS, te se umjesto prepoznatljivog sounda akustike i distorzije, radije oslanja na fancy efekte i "modanje" glasa. Bilo je priče da će album ličiti "The Blessed Hellrideu", no izgleda da se to izjalovilo, mogu reći - na žalost svih BLS fanova. Kako bilo, ipak su uspjeli napraviti još jedan odličan album u svojoj povijesti. Ovo je jedan od rijetkih bendova koji ide ukorak sa vremenom, a da mu albumi ne gube na kvaliteti. Moram napomenuti da me razveselila i jedna novost na ovom albumu. Napokon bass ne prati gitaru. Ovdje je uz Zakka stao basist John "JD" DeServio koji doslovno jede bass. Na svim albumima dosad, bass ili je u cijelosti ili je 90% pratio gitarske dionice, JD je izgleda uhvatio stvari u svoje ruke i napokon naglasio da tu postoji i još pokoji instrument osim gitare. Napokon nešto i za gušt basista, a ne samo da gitaristi slušaju majstorije Zakk Wyldea. (Deda Mraz)
Bez ikakve sumnje, "A Night At The Opera" najhrabriji je album Blind Guardiana u više od 20 godina koliko egzistiraju na metal sceni... Umjesto praznog ponavljanja dobitne formule sa "Imaginations From The Other Side" ili "Nightfall In Middle-Earth", bend ovdje zalazi u kompleksnije glazbene građe, kombinirajući svoj tradicionalan "bardovski" power izraz sa klasičarskim harmonijama, progressive rock elementima i bogatim spektrom etno utjecaja, od orijentalnih melodija do europskog folka. Također, vrlo značajan faktor albuma jest odsustvo uobičajene metal repeticije; čitav niz super-efektnih momenata pojavljuje se jednom i nikad više, bez tvrdoglavog inzistiranja na ponavljanju i isticanju pojedinih, posebno uspjelih melodija, riffova ili harmonija. Zbog toga ćete se vjerojatno bezbroj puta vratiti na početak uvodne "Precious Jerusalem", jer onaj moćni riff popraćen furioznim ritmom kod stihova "Risin' up from the heart of the desert / Risin' up from Jerusalem / Risin' up from the heat of the desert / Building up old Jerusalem (...)" više se neće ponoviti. A manje samouvjeren bend iskoristio bi ga, sasvim sigurno, kao light motiv i noseću snagu svoje ponajbolje pjesme. S druge strane, logična posljedica ovog pristupa jest da album nije toliko pjevan i pamtljiv, no to će smetati samo površnijim fanovima. Jer, bogatstvo zvuka koje nam Blind Guardian ovdje pruža malo koga može ostaviti razočaranim. Nekoliko pjesama, kao što su "Precious Jerusalem", "Punishment Divine" ili "And Then There Was Silence" očigledni su klasici, dok ostatak materijala kroz kompleksne građe iskazuje impresivan nivo glazbene zrelosti, kao i savršenu komunikaciju i uigranost među članovima grupe. Slojevitost kojom "A Night At The Opera" odiše može se donekle opisati kao orkestralna simfonija odsvirana u metal formatu, ali sa art rock aranžmanima. I ta formula, ako je u svoj njenoj nepredvidivosti tako možemo nazvati, funkcionira besprijekorno. Stoga, ovaj album već sada možemo proglasiti jednim od svjetlijih točaka u diskografiji Blind Guardiana, što znači samo jedno: idi, kupi, uživaj. Točka. (DS)
Da je kojim slučajem Blind Guardian nastavio nizati albume kao što su "Imaginations From The Other Side" ili "Nightfall In Middle-Earth", nitko se ne bi bunio. Kraljevali bi power metal arenama do besvijesti, sve dok njima samima to ne dosadi. No, bend je odabrao teži put, put evolucije, promjena i odrastanja. Kod prošlog albuma, "A Night At The Opera", to im se isplatilo. Iako usklađena sa ostatkom Blind Guardian diskografije, ta je ploča otišla korak dalje u zahtjevne progressive/power vode, uz pregršt dobro pogođenih etno utjecaja, kao što su, primjera radi, orijentalne melodije na "Precious Jerusalem". Danas, četiri godine nakon "A Night At The Opera", grupa ponovo odbija stagnaciju i kreće u novom pravcu. Ako je suditi prema singlu "Fly", biti će to vrlo zanimljivo putovanje... Ovaj singl donosi nam tri pjesme, koje međusobno ne povezuje ama baš ništa osim same činjenice da su ugurane na isti disk. Jedina koja ima veze sa ranijim radovima Blind Guardiana je folk balada "Skalds And Shadows", još jedan klasičan Hansijev izlet među bardove i fantasy pejzaže na Tolkienovom tragu. Pjesmi nema zamjerke, ali je produkcija previše pročišćena, pa slušatelj prije stječe dojam da se nalazi u hi-tech studiju, nego li negdje u Međuzemlju... Tu je, zatim, obrada Iron Butterfly klasika "In A Gadda Da Vida", potpuno nepotrebna s obzirom da daleko zaostaje i za originalom, i za obradama koje već potpisuju Slayer i ThunderStorm. To na stranu, stvar nije posebno loša, ali nema previše svrhe, osim možda kao počast starim majstorima Iron Butterfly. Najveće će kontroverze, međutim, podići naslovna "Fly". U nepunih šest minuta, ova pjesma kombinira toliko različitih stilova da ih gotovo i nema smisla nabrajati. Na momente neočekivano žestoka, pa zatim jednostavno čudna, a onda malo komična, "Fly" ostavlja bez daha. U pozitivnom ili negativnom smislu, teško je reći. Divlje solaže u završnici vjerojatno spadaju među najimpresivnije koje je bend ikada snimio, jednako kao što uvrnuto zvukovlje u pozadini stihova "No one ever dares to speak / it's nothing else but fantasy" teško može biti shvaćeno baš potpuno ozbiljno. Imajući pritom na umu da bend tvrdi kako pjesma "Fly" nema nikakve veze sa ostatkom novog albuma, jasno je samo jedno - taj će album biti vrlo zanimljiv. Na ovaj ili onaj način. (DS)
Usprkos najavnom singlu "Fly", koji je začudio mnoge svojom stilskom šarolikošću, novi album Blind Guardiana, "A Twist In The Myth", ne odstupa previše od onoga po čemu je bend najpoznatiji. Čak suprotno, u odnosu na eksperimentalni "A Night At The Opera", ova ploča gotovo da označava povratak grupe izvornom zvuku na kakav su nas navikli svojim najpoznatijim ostvarenjima kao što su "Imaginations From The Other Side" ili "Nightfall In Middle-Earth". U osnovnim crtama, "A Twist In The Myth" uglavnom se oslanja na provjerenu shemu bogatih vokalnih harmonija koje se isprepliću oko vrlo žestokog thrash/power zvuka, što je od pamtivijeka glavni adut Blind Guardiana. Pa ipak, riječ "shema" teško može funkcionirati kada govorimo o ovom bendu. Jer, ma koliko prepoznatljiv, njihov pristup redovito ostavlja vrata širom otvorena prema inteligentnim progressive pasažima, što im dopušta da konstantno osvježavaju svoj sound nepredvidljivim iskoracima u žanrovski neodređena područja između klasike, folka i sympho/art rocka. Na "A Twist In The Myth" Guardiani djeluju (ne)očekivano fokusirani, motivirani i, što je najbitnije, nadahnuti. "Otherland", "Turn The Page", "Another Stranger Me", "The Edge", ... naslovi su koji nam prikazuju bend u vrhunskoj formi svog klasičnog izraza, dok "Skalds & Shadows" prati neizostavnu tradiciju bardovskih balada Hansija Kürscha, a u "Carry The Blessed Home" susrećemo zanimljive utjecaje škotskih melodija. Po uloženoj energiji, tečnosti i svježini, album apsolutno spada među pet najboljih u diskografiji Blind Guardiana. S čisto tehničke strane, pak, ostaje dovoljno izazovan da bi zadovoljio i najprobirljivije među fanovima grupe. Dakle, bez duženja, "A Twist In The Myth" možemo proglasiti još jednim uspjelim poglavljem u knjizi Guardiana, iako od u naslovu obećanog zaokreta, "Fly" na stranu, ni traga ni glasa. (DS)
Blood je bend koji postoji još od 1986, a svoju muziku opisuju kao spoj deatha i grindcorea. Usprkos velikom iskustvu, oni glavom bez obzira uskaču u tipične klopke ovog žanra - pjesme su slične (i monotone), a sveopći glazbeni minimalizam dovodi album na rub amaterskog zvuka. Energije ima, i više od toga, ali teško je preživjeti od čiste energije, osim ako se ne radi o - punk bendu. "Dysangelium" je žestok i brz, međutim zvuči kao da bend nije sasvim na "ti" sa svojim instrumentima, što je tragično za nekoga tko je na sceni već 17 godina. Stvar bi bolje funkcionirala da Blood uz agresiju ponudi i malo "mesa", malo zrelijih glazbenih građa koje uopće ne moraju sputavati žestinu, ako se upotrijebe na pravi način. Pored toga, produkcija je osrednja. Pozitivne strane? Hmm… Valjda, nakon 17 godina, možemo reći da oni zaista vjeruju u to što rade. Recimo da je to pozitivna strana. (DS)
Nakon poduže kreativne stanke, Blue Öyster Cult se 1998. vratio u studio i snimio povratnički studijski album "Heaven Forbid" - kritika je album ocijenila pozitivno, pa je bend ponovo krenuo punim gasom i oživio svoju posrnulu karijeru. Logično, nakon dva nova studijska albuma, Blue Öyster Cult je posegnuo za svojim starim hitovima i snimio live - "A Long Day's Night". Od trinaest pjesama koliko ih se nalazi na ovom CD-u, većina je (očekivano) iz slavne prošlosti ovog dugovječnog benda, a klasici "Burning For You", "Astronomy" i "Don't Fear The Reaper" još uvijek zvuče sjajno. Ipak, dobar dio pjesama previše je vezan uz tradicionalan boogie / rock'n'roll, i možda bi bilo bolje da je Cult umjesto tih, milijun puta odsviranih retro klasika, na ovaj live uvrstio mnogo žešće novije pjesme, kao što su podcijenjene "See You In Black" ili "Power Underneath Despair". Toliko o odabiru pjesama - što se tiče samih izvedbi, većina ih je proširena improvizacijama i solo dionicama, pa često zvuče i uzbudljivije nego u originalnim verzijama. CD ima izvrsnu produkciju, zvuk je savršeno čist, a publika je možda pomalo potisnuta, stišana u miksu, ali ne toliko da bi se izgubio feeling live nastupa. Ukupno govoreći, "A Long Day's Night" je dobar album, ali previše zarobljen u slavnoj prošlosti Blue Öyster Culta. (DS)
Na pragu dvadesete obljetnice, Bolt Thrower (osnovan 1986.) prekida (pre)dugu diskografsku tišinu i vraća se klasičnim death metal albumom "Those Once Loyal", prvim nakon "Honour, Valour, Pride" iz 2001. U međuvremenu, otišao je pjevač Dave Ingram (ex-Benediction), a umjesto njega bend ponovo predvodi Karl Wiletts, koji je sa Bolt Throwerom nastupao od 1988. do 1994. Njegov prethodni come-back, za "Mercenary" album (1998.) bio je, na žalost, vrlo kratkog daha. Na "Those Once Loyal" bend zvuči kao da smo opet u 1986. godini. Ključna riječ je, dakle, tradicionalan američki death metal, bez ikakvog interesa za melodije ili - sačuvaj Bože - produkcijsko glancanje sounda; u obzir dolaze samo žestoki, mid-tempo riffovi, brutalan vokal i kratke ali dopadljive solaže. Album je, prema tome, izuzetno ortodoksan, ali bez daljnjega odrađen vrhunski. Bolt Thrower funkcionira kao dobro podmazana riff-mašina, savršeno uigrano i nabrijano do pakla i natrag. Wiletts još jednom potvrđuje svoju kvalitetu i prava je šteta što mu muzika ponekad nije prioritet; radi se o pjevaču stvorenom za Bolt Thrower, ali također i o čovjeku kojemu se ne da baš uvijek ići na turneje (zbog toga je i odustao od benda u svom nesuđenom povratku iz 1998). Ovoga puta će, nadajmo se, imati živaca za najavljenu turneju 2006. godine. "Those Once Loyal" je, ukratko, izvrstan death album namijenjen isključivo fanovima tradicionalnog, beskompromisnog zvuka. Na kraju krajeva, sa Bolt Throwerom je uvijek bilo tako; hermetičan death metal njihov je jedini odabir, a za kompromise nema mjesta ni pod razno. Stoga, "Those Once Loyal" fanovima ovog žanra predstavlja neospornu poslasticu, dok ostale nitko i ne pita sviđa li im se ili ne. (DS)
Bongzilla je stoner rock bend u stilu Hellacoptersa, iako se više oslanja na sporije, "trome" riffove, dok Hellacopters ipak sviraju brže i dinamičnije. Album "Gateway" stvara dojam "marihuana tripa", jer su riffovi razvučeni, sa jakom distorzijom, i djeluju "usporeno". Vokal je vrlo agresivan, povremeno zvuči gotovo blackerski, što se dobro uklapa u opći dojam namjerno nepročišćenog zvuka. U skladu s tim, i produkcija je vrlo sirova i gola - Bongzilla prati tradiciju garažnog sounda koji je često obilježje ovog glazbenog pravca. Slabija strana albuma je što pjesme nalikuju jedna drugoj, međutim, Bongzilla je bend koji se više oslanja na atmosferu i feeling, nego na autorsku kreativnost i glazbenu vještinu. S tog stanovišta, svoj posao obavljaju sasvim solidno. (DS)
Dvojake reakcije na Borknagarov "Origin" mogle su se predvidjeti čim je bend najavio akustičan album kojim, na sveopće iznenađenje, privremeno napušta symphonic black zvuk u korist folky prog eksperimenata. No, čuđenje fanova baš i nije sasvim na mjestu, jer glazbene strukture Borknagara nikada i nisu bile rigidne - njihov pristup muzici vrlo je fleksibilan i dopušta svakojake interpretacije što "Origin" jasno potvrđuje. Ovaj album, naime, gotovo da se ne razlikuje od prethodnih, osim činjenice da nije "ukopčan" u struju (što, naravno, za sobom povlači i neke druge rošade), međutim - mentalitet je isti, trag Borknagara prožima sve pjesme, od prve do posljednje, i to u sasvim prepoznatljivom, karakterističnom tkanju. Primjera radi, naelektrizirani vrtlozi neobičnih prog/black struktura koje bend inače koristi ovdje su zamijenjeni blago meditativnim, hipnotičkim konstrukcijama, no ukupan "smjer kretanja" nije toliko drugačiji. "Origin" je, dakle, bez obzira na svoju akustičnu narav, vrlo dinamičan i ništa manje kompleksan album. Jaki folk elementi isprepliću se sa prog građom i oniričnim atmosferama, a Vintersorgov vokal toliko prirodno liježe u ovu kombinaciju, da sve skupa poprima zastrašujuće kompaktan, prirodan ton. Stoga, usprkos skepsi, stvar sjajno funkcionira, a pjesme kao "Earth Imagery", "Oceans Rise", "White" ili "Human Nature" svakako obogaćuju opus grupe, što se u osnovi može reći i za sve ostale, budući da album drži ujednačeno kvalitetu u svojoj cijelosti. (DS)
Uoči snimanja "In Love With The End", Born From Pain je odsvirao niz jakih koncerata, i to dolazi do izražaja na ovom albumu. Bend djeluje zrelo i usklađeno, a njihova mješavina brutalnog hardcorea i garažnog metala zvuči sasvim uvjerljivo. Pjesme kao što je "Rise Or Die" jasno sažimaju glazbenu ideju grupe, a ta glazbena ideja može se opisati vrlo kratko i jasno: tri do tri i po minute agresivnih riffova sa interesantnim solažama i borbenim refrenima, uz osjetne utjecaje Black Sabbatha i općenito stare generacije distorziranog, mračnog metala, bilo da se radi o death prizvucima u Deicide/Six Feet Under stilu ili o nešto "tradicionalnijim" nijansama a la Tony Iommi. Dakle, ništa novo. Pa opet, Born From Pain ne treba otpisati, jer oni sasvim dobro vladaju skučenim mogućnostima unutar svog žanra i, uz Cataract, predstavljaju jedan od boljih izdanaka nove generacije hardcore bendova. (DS)
Na svom prethodnom albumu, "In Love With The End" (2005), Born From Pain dao je naslutiti podosta pozitivnoga u svom promišljanju metalcore zvuka - prije svega, načinom na koji prevazilaze granice žanra koristeći elemente tradicionalnog metala na tragu Black Sabbath i thrash/speed silinu, ali i samom izvedbom - jer, naime, iako orijentirani prema garažnom zvuku, BFP se (bravo, bravo!) ne gube u dobro nam poznatim i uglavnom iritantnim eskapadama ka namjerno lošoj produkciji koja često, bila namjerna ili ne, ostaje samo to - loša produkcija. "War" nastavlja istim smjerom. Ponovo ojačani ogromnim live iskustvom (što je jedan od njihovih velikih aduta, budući da osjetno sazrijevaju upravo zahvaljujući velikom broju koncerata) dosežu visok nivo glazbene rutine i uravnoteženosti, što ih međutim ne koči u vrlo srčanoj, napaljenoj svirci. Također, primjetan je i blagi naklon benda prema melodiji, no sasvim potisnutoj, pa stoga možemo reći da se radi o - ma koliko strogi metalcore tradicionalisti gunđali - pozitivnoj stvari koja BFP-u daje dubinu, a ne oduzima ništa od očekivane i priželjkivane sirovosti. U prilog tome jasno govori već uvodna "Relentless", gotovo savršeni hibrid Iommijevskog riffa i zvučnog bombardiranja a la Slayer iz najboljih dana, sve skupa u metalcore ruhu. Uopće, na "War" klasični metalcore elementi pomalo tonu u drugi plan, te postaju tek jednim od sastojaka koje grupa koristi, dok zapanjujuće artikulirana agresija dominira u nepomućenom obliku od prve do posljednje stvari. Osim "Relentless", pažnju naročito plijene "Stop At Nothing", "Grey Life", "Eyes Of The World", "Doomsday Clock" i "Iron Will". Na albumu se pojavljuje i nekoliko gostiju čije su uloge pravodobne i zapažene - tu su, dakle, Jan Chris (Gorefest) na "Crusader", Barney (Napalm Death) na "Behind Enemy Lines (alternative version)", Pepe (Hatesphere) na "Scorced Earth" i Lou (Sick Of It All) na "Doomsday Clock". Bez puno duljenja, sjajan album, i u metalcore kontekstu i van njega. (DS)
Iako skučen u žanrovskom opredjeljenju koje nudi sve manje prostora za nove ideje, Born From Pain nam je kroz svoje prethodne albume često davao naslutiti kako nedvojbeno ima konje za dobru utrku. Njihov beskompromisan, politički angažiran thrash/hardcore dovoljno je žestok da bi ostao izvan trendy plime novih metalcore bendova, a istodobno uspjeva lansirati dovoljno "prikrivenih" melodija i old school riffova da bi pobjegao od hermetičke, underground izolacije. Nakon prethodnog "War" (2006.) grupa je, međutim, pretrpjela (ne)zavidnu količinu promjena. Pjevač Che Snelting napustio je Born From Pain, a njegovu ulogu preuzima dosadašnji basist Rob Franssen. Franssen, pritom, nije želio imati dvostruku poziciju u bendu, pa na scenu stupa i novi basist Andries Beckers, a kako bi redizajn bio potpun, za bubnjeve sjeda još jedan novak, Roy Moonen. Pa ipak, sve to gotovo da se uopće ne osjeća na konačnom rezultatu. "Survival" nastavlja stopama "War" i promjene ponajviše dolaze do izražaja nominalno, na popisu muzičara u knjižici CD-a. Jedini zaista očit odmak Franssenovi su vokali, osjetno agresivniji od Sneltingovih, što preusmjerava čitav disk prema naglašenijem hardcore zvuku, iako i thrash elementi ostaju tvrdo ukorijenjeni u ukupnoj slici. Kao cjelina, album ne donosi značajnije napretke od svog prethodnika, štoviše, možda je i nijansu slabiji, no savršeno ispunjava zadatak zacrtan u samom naslovu - bez obzira na radikalne rezove u postavi, Born From Pain ostaje fokusiran i bez ikakvih trauma preživljava ovaj turbulentan period svoje biografije. Imajući pritom na umu koliko je "War" bio moćan, činjenica da "Survival" za njim lagano zaostaje nikako ne znači da se radi o razočaranju, već prije o svjesno odabranoj stabilnosti nauštrb velikih kreativnih pretenzija, čime grupa izbjegava pretjerane rizike u trenutku ovih značajnih promjena. Ne radi se, dakle, o najboljem, niti najinteresantnijem CD-u kojeg je Born From Pain do sada potpisao, ali ploča ipak ostaje dovoljno iznad prosjeka da bi opravdala pozitivnu reputaciju benda. S obzirom da će Franssenov izlet za mikrofonom vjerojatno biti tek jedna, privremena avantura, pred njima je sada konsolidacija iduće, fiksne postave kroz jaku turneju, nakon čega će biti mnogo jasnije i što možemo očekivati od njih u budućnosti. U nekoliko riječi, "Survival" je vrlo dobro odrađena prijelazna faza koja će pravu vrijednost dobiti tek u odnosu na ono što slijedi. (DS)
Debitanti na death/grind sceni, Brain Drill, već se svojim prvijencem "Apocalyptic Feasting" nameću kao jedan od najjačih predstavnika ovog žanra; manijakalno intenzivni i ništa manje tehnički fascinantni, momci u potpunosti ispunjavanju, pa i prevazilaze velika očekivanja zadana EP-jem "The Parasites" (2006). U prvom planu svakako su virtuozni gitarist Dylan Raskin i pjevač Steve Rathjen čiji vokali variraju od dubokih gruntova, preko razornih growlowa, pa sve do rezonantnih vriskova, no posebno treba spomenuti sjajnu odluku benda da, suprotno tradiciji ovog žanra, u miksu istaknu i bas Jeffa Hughella, što im daje dimenziju više i sjajno se uklapa u njihov vrlo tehnički death. Postavu kompletira suludo furiozan bubnjar Marco Pitruzzella (ex-Vital Remains), savršeni izbor za popunjavanje ovog puzzlea. Zaista je teško vjerovati da se radi o bendu koji djeluje tek tri godine, a tek se ovim albumom predstavlja široj publici - ne samo zbog vještine i sviračkih sposobnosti, već i zbog zrelosti kojom čitavoj priči daju glavu i rep. Zanimljivo je, također, istaći nedavnu izjavu samog Ruskina koji napominje: "Nismo željeli snimiti ploču koja bi se uklapala u aktualne trendove. Postoje deathcore i metalcore scena, koje su čisti trendovi. Ne želim imati nikakve veze sa time. Željeli smo samo napisati najrazorniji tehnički death metal kakav nam je mogao pasti na pamet i tako izazvati te male metalcore dečkiće da se poseru u gaće". Rečeno, učinjeno. Već nakon prvog slušanja jasno je koliko se bend nadovezuje na starije generacije i imena kao što su Cannibal Corpse, a koliki su njihovi potencijali potcrtava i podatak kako dobar dio pjesama tijekom live nastupa izvode gotovo dvostruko brže nego li u studijskim verzijama; tehnika im je, dakle, zaista visoka, a pritom njihovi materijali slijede jasnu glazbenu viziju koja im daje kompaktnost i rječitost neupitne težine. U pitanju je, dakle, obavezna lektira za fanove žanra i, već sada to možemo reći, rađanje novog diva na death/grind sceni. (DS)
Njemački power metal bend Brainstorm već godinama polako pridobija fanove i uspinje se prema vrhu europske metal scene uz jaku podršku diskografske kuće Metal Blade. Svojim prethodnim albumima uspijevali su prići blizu "prvoj ligi", ali ne i ući u nju. Međutim, "Soul Temptation" je definitivno njihova ulaznica na sam vrh. Andy B. Franck, poznat i kao pjevač Symphorcea, sjajno predvodi bend - njegova vokalna izvedba je nabijena energijom i emocijama, osjeća se da pjeva strastveno, sa uvjerenjem, a što je najbitnije, čovjek ima svoj karakterističan stil, donekle usporediv sa Zakom Stevensom (ex-Savatage, CircleIICircle). Aranžmani na albumu su vrlo dobri, bend zvuči zrelo i odraslo, a utjecaji klasike i orijentalnih melodija donose dubinu i višeslojnost njihovoj muzici - važno je reći da Brainstorm te utjecaje uklapa u "Soul Temptation" na vrlo prirodan način, vješto i pravovremeno, s dobrim osjećajem za mjeru. Nema pretencioznih simfonijskih bombi, već samo fino ukomponiranih orkestracija, koje ne narušavaju ukupan dojam pjesama. Bend uspijeva naći i uspostaviti pravi odnos između izravnog heavy metala i kompleksnih aranžmana, a to je danas rijedak talent. "Soul Temptation" je odlično produciran, a bome i dobro upakiran - album ima dobar omot, sa interesantnom slikom na naslovnici, koja prikazuje boginju Shivu. Koncept artworka potječe od trilogije "The Trinity Of Lust", oko koje je izgrađen cijeli album i koja je, već sama po sebi, dovoljan razlog da nabavite ovaj album. Palčevi gore, dakle! (DS)
Korak po korak, Brainstorm je sve bliže statusu jednog od vodećih europskih power bendova. "Metus Mortis" i "Soul Temptation" uveli su ih u "prvu ligu", a "Liquid Monster" trebao bi potvrditi da su takav status i zaslužili. Već prva pjesma, "Worlds Are Coming Through", jasno nam stavlja na znanje da neće biti većih stilskih promjena u odnosu na "Sould Temptation". Produkcija je ponajbolja u dosadašnjoj diskografiji benda, a njihovo glazbeno sazrijevanje posebno dolazi do izražaja u vrlo kvalitetnim aranžmanima. "Liquid Monster" je žestok, intenzivan album, baziran na klasičnoj power formuli sa jakim kontrastima melodije, pjevnih vokala i intenzivnog, ritmičnog metala. No, ključ je upravo u aranžmanima. Brainstorm je, kao i uvijek, otvoren prema modernoj produkciji i nešto kompleksnijim glazbenim strukturama, ostavljajući daleko za sobom stereotipan, sladunjav zvuk brojnih power bendova, u čemu mnogo pomaže i netipičan ali upečatljiv vokal Andyija B. Franka. "Liquid Monster" je nešto melodičniji od svojih prethodnika, pa ćemo tako ovdje naći i pravu baladu, "Heavenly", koja bi mogla imati zamjetnog uspjeha na top ljestvicama bude li izdana kao singl. Što se aktualnog singla "All Those Words" tiče, riječ je o zaista posebnoj pjesmi, koja ima "ono nešto", onu cjelovitost i samodostatnost koje krase svaki istinski metal klasik za sva vremena. Ostatak albuma je osjetno žešći, no još uvijek pažljivo izbrušen - ni traga očekivanim fillerima - svaka pjesma ima jaku melodiju i zavidan naboj energije, pa bi se, u potrazi za slabostima, eventualno moglo ukazati na nešto pročišćeniji zvuk, koji oduzima albumu izravnu, prljavu snagu "Soul Temptationa" ili, naročito, "Metus Mortisa". No, to je već uobičajen proces, kroz kojeg prolazi manje-više svaki bend - s godinama i iskustvom sve se više pažnje usmjerava prema aranžmanima, a sve manje prema sirovoj žestini. S obzirom da je "Liquid Monster" vrlo ujednačen album, ne treba izdvajati neke naslove kao "highlights" iliti glazbene vrhunce CD-a, a mislim da je upravo to najbolja preporuka za ovaj album. (DS)
Ako je na svojim posljednjim albumima Brainstorm doveo do savršenstva moćan spoj izravnog heavy/power zvuka sa bogatim, inteligentnim aranžmanima, onda bismo definitivno mogli reći da je "Downburst" efektan povratak nešto neposrednijoj, "live in studio" energiji sa teškim mid tempo riffovima i pamtljivim melodijama u prvom planu. Ne radi se, međutim, o nekom naglom skretanju sa staze zacrtane na "Soul Temptation" i "Liquid Monster", niti o kakvom "back to the roots" rezu; naime, otkako ih predvodi sjajan vokal Andy B. Franck, njihovi CD-i redaju se u vrlo kompaktnom, uravnoteženom nizu, kao ujednačena poglavlja knjige koja nijansu po nijansu postaje sve "potpunija" i (glazbeno) zrelija. Dakle, nema oštrih promjena smjera - jednostavno, bend je ovog puta donekle prebacio težište sa sjajnih aranžmana na siroviju prezentaciju riffova i melodija. U pitanju je, stoga, tek nešto manje "ušminkan" način da se odsvira isto ono što su svirali i ranije. Jednostavnije rečeno, ispolirani metal hitoidne "All Those Words" sa "Liquid Monster" ovdje ustupa mjesto materijalima koji će više podsjetiti na "Checkmate In Red" sa "Metus Mortis". Dugogodišnji zajednički staž ključnih članova Brainstorma itekako se osjeća kroz svaki ton "Downbursta" - bend djeluje kao savršeno podmazana mašina u kojoj svaki zupčanik služi cjelini, dok u prvi plan neminovno iskaču Andy B. Franck, jedan od ponajboljih vokala heavy/power metala danas, te gitaristički duo Torsten Ihlenfeld & Milan Lončarić, čije solaže možda ne otvaraju nove glazbene horizonte, ali svakako rasturaju u najboljoj kick-ass tradiciji ovog žanra ("Fire Walk With Me" najbolji je primjer toga), dok njihovi groovy riffovi nose čitav album na svojim plećima. Još jednom bend nam isporučuje album bez fillera, no ovog puta nekoliko se pjesama zaista ističe iz ujednačene, jake cjeline - prije svega singl "Fire Walk With Me" i uvodna "Falling Spiral Down", koje otvaraju album u vrlo žestokom mid tempo ritmu, te "How Do You Feel" sa jakim, pamtljivim light motivom na gitari. Među vrlo uvjerljivim baladama (uvjetno rečeno) posebno dolazi do izražaja "End In Sorrow", dok nas epska "Frozen" podsjeća koliko Brainstorm dobro funkcionira u eksperimentima sa orijentalnim atmosferama i monumentalnim, gotovo thrashy riffovima. "All Alone", pak, izuzetno je zanimljiv spoj groovy gitara, intimističkih pasaža i himničnog heavyija. Sveukupno, dakle, bend ostaje imun na fillere, te nam jasno stavlja do znanja da se prometnuo u neospornu konstantu na metal sceni, konstantu koja jamči kvalitetu i stabilnost bez obzira je li naglasak na aranžmanima, riffovima ili bilo čemu drugome. Ono što je pomalo neobično jest efektna ali neočekivano jednostavna naslovnica sa jakim kontrastom bijele i tonova crvene, koja kao da poručuje kako će ovog puta stvari biti vrlo direktne i žestoke. Rečeno, učinjeno. Najbolji mogući način za otvaranje heavy 2008, prema tome - go 'n' get it! (DS)
|
|
|
|
|||
