RAMMSTEIN
Ljubljana,
Hala Tivoli, 25.02.2005.
by
Dajna Mišurac
Bio je to sasvim običan petak za sve, osim naravno za Ljubljanu gdje je gostovala trenutno najpopularnija njemačka rock atrakcija - Rammstein. Za sve koji su napunili halu Tivoli, jedna od najneobičnijih grupa današnjice priuštila im je sve samo ne još jedan običan petak. Bilo je tu svega: od pirotehnike kakva nije viđena ni u Blitzkriegu, preko još uvijek aktualnog njemačkog kanibalizma, pa sve do Griegove suite! No krenimo od početka!
To je bila večer kad se profesionalizam pokazao na vrhuncu u svim aspektima. Predgrupa Apocalyptica je započela koncert točno u 20:00, a Rammstein su ga nastavili točno sat vremena kasnije.
Odabir predgrupe je bio pun pogodak, iako je bilo skeptika koji nisu vjerovali da gudački kvartet (odnosno tercet) može reflektirati energičnost i snagu jedne grupe poput Rammsteina. No, ti su se grdno prevarili!
Vrhunac brutalnosti nad instrumentima je svakako bio pucanje žica dvojice čelista, nakon čega je jedan, zamijenivši žicu, odsvirao zapanjujući solo, kao da se ništa nije ni dogodilo. Nastup je bio daleko od statičnog, uz neprestano šetanje čelista i obavezno headbanganje. Uz par svojih pjesama (jedna od kojih je bila ''Bittersweet'', suradnja s frontmenima HIM-a i Rasmus-a, na čiji se izostanak jedan od članova benda osvrnuo s ''those bastards couldn't be here tonight''), publiku su najviše ''digle'' obrade kultnih pjesama Metallice i to: ''Fight Fire With Fire'', ''Seek & Destroy'' i neizostavni ''Enter Sandman''. Njihovoj izvedbi je doprinijela prisutnost očito entuzijastičnog bubnjara, koji se u nekoliko navrata penjao na bas bubanj i poticao publiku, kao da im je poticaj trebao! Savršen kraj njihovog nastupa nije bio neki metal evergreen, nego sasvim suprotno - klasična suita Edwarda Griega ''U pećini gorskog kralja'', koja se potpuno uklopila u mahnito polusatno gudanje!
Završetkom Apocalyptice, svi su već bili na nogama i nestrpljivo iščekivali događaj večeri, koji je započeo 15-minutnim introm pjesme ''Reise, Reise'' s istoimenog albuma, kojeg promoviraju ovom turnejom. Tada nam se otkrio set, koji je izgledom podsjećao na borgovsku kocku, i bend odjeven u tamna pomorska odijela u skladu s temom albuma. I tad je pravi show počeo!
Svirali su pjesme sa zadnjeg i predzadnjeg albuma, uz dodatak nekih već kultnih starijih hitova poput ''Du Hast'' i ''Du Riechst So Gut''. Prvih par pjesama je popraćeno vatrometom uobičajenim za rock koncerte. Na ''Feuer Frei'' gitaristi Richard, Paul i frontman Till izašli su sa bacačima plamena zavezanima za lica, što Tilla nije spriječilo da otpjeva svojih: Bang! Bang! "Du Hast" je popraćen ispaljivanjem rakete preko publike, ''Du Riechst So Gut'' tradicionalnim zapaljenim lukom, kojim je vitlao pjevač i zapaljenim rukama gitarista pri solu. Količinu vatre ću približno pokušati dočarati time što su ljudi na tribinama toplinu osjećali prije nego je vatra zapravo izašla iz bacača, a ljudi do negdje polovice dvorane su redovito ostajali bez zraka i umirali od vrućine, tako da su ih čak redari polijevali vodom! Ipak najviše ovacija je izazvao nastup tijekom "Mein Teil" (pjesma inspirirana poznatim slučajem kanibalizma u Njemačkoj), kad su klavijaturista Flakea strpali u ogromni kotao, koji je potpaljivao Till bacačem plamena. Flake se nekako iskobeljao dok su mu iskre prštale s ruku, te ga je Till hvatao po pozornici odjeven kao kuhar, da bi u jednom trenu glazba stala i Till počeo pred mikrofonom oštriti svoj mesarski nož. Službeni dio je završio "Amerikom" na početku koje je Flake izašao vozeći se na Segwayu, u Americi sve popularnijem prijevoznom sredstvu, a koja je završila ispaljivanjem crveno-bijelo-plavih konfeta u publiku.
Svirali su dva bisa, koji su započeli pjesmom "Rammstein" i Tillovim izlaskom sa dva bacača plamena na rukama. Od ostalih pjesama spomenut ću "Ich Will", "Ohne Dich", na kojoj im se pridružila Apocalyptica i tijekom koje je impresivan tuš iskri padao na Tilla dok je neometano pjevao, te "Stripped" (obradu Depeche Mode klasika) kojom su završili koncert.
Njihov nastup trajao je nešto manje od 2 sata, što se ipak za njih čini malo kratko. Kontakta s publikom nije baš bilo izuzev pozdrava i zahvala na kraju službenog dijela i drugog bisa, a prisnija atmosfera je bila tijekom pjesme "Los", vjerojatno zbog svoje akustične naravi, ali i činjenice da se izolirani bubnjar Schneider, koji je cijeli koncert proveo na vrhu ''broda'', spustio i odsvirao svoj dio na manjem setu bubnjeva. Vjerojatno je vrhunac intimnosti bio tijekom "Ohne Dich", kad je basist Oliver u gumenjaku ''plovio'' po publici i pozdravljao sve strane.
Taj nedostatak bliskosti zapravo pojačava dojam kazališne naravi njihovog nastupa, jer to
zapravo nije koncert nego predstava. No to ne znači da glazba pati na račun showa. Daleko od toga! Činjenica je da su posjetitelji po dobi varirali od tinejdžera, do ljudi u ''zlatnim godinama'', što najbolje govori o zanimljivosti i osebujnosti Rammsteina.