POWERWOLF interview by Damjan
Već je njihov debi album,
“Return In Bloodred”, bio poprilično upečatljiv, no sa novim, “Lupus Dei”,
Powerwolf nam zaista pokazuju koliko vrijede kada govorimo o catchy melodic
heavy metalu obogaćenom teatralnim atmosferama i efektima. U klasičnoj školi
Alice Coopera, momci kombiniraju sugestivne nastupe i make-up sa izravnim,
pjevnim metalom, a na tom je polju “Lupus Dei” pravo malo remek djelo. Eto nam,
stoga, Matthewa Greywolfa (gitare), koji će nas pobliže uputiti u život i
zločine Powerwolfa....
Iskreno, vaš prvi album svojedobno mi se zaista svidio, ali sam s vremenom
nekako zaboravio da postoji... dok “Lupus Dei” ostaje u mom CD playeru već neko
vrijeme i sveukupno mi se čini kompletnijim i jačim od vašeg prvijenca.
Da, ostavlja jači dojam i više je catchy od našeg debi albuma, vjerojatno zato
toliko ostaje u tvom CD playeru i u tvojoj glavi, ha ha... Orijentirali smo se
prema zaista catchy pjesmama ovaj put, posebno kod refrena, koji su na ovom
albumu paklenski pamtljivi. A, naravno, album je i puno žešći od prethodnog.
Neki segmenti “Lupus Dei” snimani su u kapelici iz dvanaestog stoljeća. Koliko
je ta, specifična atmosfera utjecala na zvuk ovog albuma? I, na kraju krajeva,
kako ste uopće došli u situaciju snimati ondje?
Pa, jedan nam je dobar prijatelj ponudio da snimamo u toj maloj crkvi iz
dvanaestog stoljeća. Crkvica se nalazi usred ničega, u šumi, i doista izgleda
kao opsjednuta. Pravo okruženje kakvo smo trebali za “Lupus Dei”. Uopće nema
usporedbe između snimanja u studiju i snimanja u crkvi – toliko je puna
atmosfere, toliko posebna da jednostavno mora biti vrlo inspirativna.... Jedina
mana bila je što ondje nismo imali grijanje, a snimali smo u siječnju, vani je
padao snijeg i temperatura se spustila do minus deset stupnjeva...
Na pjesmi “In Blood We Trust” koristili ste trideseteročlani klasični zbor...
Možeš li nam opisati iskustvo rada sa pravim zborom, nasuprot sve češćoj
upotrebi kompjuterskih efekata i tehnologije koji su zamijenili već i previše
orkestara i zborova na rock/metal albumima?
Bilo je fantastično, to je strahovit osjećaj, kada stojiš u praznoj crkvi, a
trideset ljudi pjeva tvoje pjesme – prolazili su nas trnci čitavo vrijeme.
Mislim da zbor uistinu daje novu dimenziju pjesmama. Mnogi bendovi jednostavno
koriste sampleove ili klavijature da bi postigli taj efekt, ali tako nikada ne
možeš doseći atmosferu i “gustoću” pravog zbora. Morali smo se dobro potruditi
da ih nagovorimo da pjevaju za heavy metal bend, ali definitivno se isplatilo!
Knjižicu za “Lupus Dei” CD napravio je Niklas Sundin, jedna od ikona novije
generacije metala... Kakav je osjećaj imati nekoga njegove težine, tko radi na
nečemu u osnovi inspiriranom vašom muzikom?
Sjajno, ha ha. Mi smo razvili koncept za artwork dok smo bili u studiju i pitali
smo nekoliko umjetnika da naprave štogod na tim temeljima, ali - da se izrazim
jasno i direktno – svi su nam isporučili sranja. Tada smo odlučili pitati
Niklasa i on je došao sa ovom slikom koja nam savršeno odgovara. Apsolutno je
sjajan. Ali, da te ispravim: napravio je samo naslovnicu, sve drugo obavio sam
ja.
Digipack edicija “Lupus Dei” sadrži podosta bonus materijala... Možeš li nas
uputiti u detalje?
Pa, tu su dvije live pjesme snimljene tijekom naše europske turneje iz 2005.
godine, zatim imamo kratak dokumentarac, također sa te turneje, u kojem ima masu
sekvenci iz backstagea i tour busa, kao i live snimki.
Jedan od važnih elemenata kod Powerwolfa je svakako i njegov teatralni
“efekt”... Neki smatraju takve elemente “djetinjastima”, dok drugi kažu da oni
“upotpunjuju” muziku, kao u slučaju Alice Coopera, Marilyn Mansona ili Lordija.
Koje je vaše gledište po tom pitanju?
To je bonus, nešto što dolazi kao dodatak muzici. Ljudi kojima se to ne sviđa
mogu slušati naše albume – na njima nema slika, samo muzika. Za nas je jaka
vizualna linija, kao i show, nešto što jednostavno spada uz dobre heavy metal
bendove. Metal i show pripadaju jedno drugome. Nitko ne želi gledati bend koji
nastupa na pozornici buljeći u svoja stopala... ali mi ne koristimo teatralnost
da bi privukli pažnju, već to radimo jer to volimo. To spada uz Powerwolf i
nikada ne bismo izašli na stage bez make-upa i kostima.
Nedavno je vaš bubnjar, Stefan, imao problema sa zdravljem, pa ga je privremeno
zamijenio Tom Firespider... Što se zbiva sa Stefanom? Hoćemo li ga opet gledati
sa Powerwolfom?
Već se vratio. Imao je problema sa kičmom i morao je ostati nekoliko dana u
bolnici, a pred nama je bio ranije zakazani koncert. On je čak htio otići iz
bolnice i nastupiti, ali mi smo mu to zabranili. Mislim, možeš i sam
pretpostaviti da nije baš najbolja ideja svirati u takvoj situaciji, pa smo
nastupili sa dobrim frendom kao zamjenom, tako da se Stefan mogao opustiti
znajući da koncert neće biti otkazan njegovom krivnjom... u međuvremenu se
oporavio i već smo imali zajedničke probe...
Pred vama su nastupi sa njemačkim legendama Grave Digger...
Biti će to dobra zabava za sve koji nas dođu pogledati. Vukovi prosvjetljuju
vatrom metala, a Grave Digger pruža sve ostalo – mislim da će to biti lijepa
kombinacija dvaju generacija metala koje dijele istu vrstu strasti za muzikom!
Već duže vrijeme Njemačka i Skandinavija prednjače kao europske metal oaze, dok
ostatak kontinenta pokazuje osjetno manje interesa... Smatraš li, na temelju
vaših live iskustava, da bi se u budućnosti to moglo promijeniti, ili...?
Ne znam, ali to posebno važi za Skandinaviju gdje, čini se, svatko ima barem tri
benda u kojima svira, ha ha...
Budući da vaš pjevač, Attila, dolazi iz Rumunjske, sasvim sigurno donosi bendu
mnogo rumunjske ikonografije koja nudi pravo bogatstvo horror intoniranih
mitova... Što za vas predstavlja simbol vuka?
Koliko sam shvatio Attilu, vuk je simbol snage i ponosa u Rumunjskoj – a oboje
se sjajno uklapa u heavy metal, zar ne?