PEGAZUS interview by Damjan

PEGAZUS interview by Damjan

Pegazus je australski heavy metal bend osnovan krajem 1993. U vrijeme kada je grunge vladao svjetskom rock scenom, ovaj australski kvartet posvetio se čistom, tradicionalnom heavy metalu. Nakon prvog albuma kojeg su snimili na svoj trošak, bend je dobio ugovor sa velikim Nuclear Blastom. Do tog ugovora došli su na neobičan način. Oni sami čak nisu htjeli niti poslati demo u Nuclear Blast, jer su ih prije toga i mnogo manje diskografske kuće odbile. Međutim, njihov prijatelj, član grupe Mortification, Steve Rowe, poslao je demo umjesto njih, a Nuclear Blast je ubrzo nazvao bend i ponudio im ugovor upravo na temelju tog demoa. Uslijedio je niz jakih heavy metal albuma - "Wings Of Destiny" (1998), "Breaking The Chains" (1999.) i zadnji, "The Headless Horseman" (2002). Povodom tog, posljednjeg albuma, a i desete obljetnice, kontaktirali smo lidera grupe, gitaristu Johnnyija Stojicevskog.

Ove godine, Pegazus slavi desetu godišnjicu, zar ne?

Da, bend je osnovan krajem 1993, u prosincu.

Kako se osjećaš vezano uz deseti rođendan grupe?

Ha-ha-ha… Stariji. Puno stariji. Međutim, stvar je u tome da smo mi zaista počeli 1993, prije deset godina, ali mislim da ne doživljavamo ovu godinu kao našu desetu obljetnicu, jer je bend počeo svirati live po klubovima tek u kolovozu 1994. Sa te strane, gledamo prema sredini iduće godine kao našoj desetoj obljetnici. Jer, ja i moj brat smo slagali bendove još i puno prije 1993 - počeli smo negdje 1989, 1990. Ali, originalna postava Pegazusa, koja je potvrđena i prvim albumom, posložena je krajem 1993. Pa, da, puno je to vremena, puno godina. Mislim da će naša deseta obljetnica biti sljedeće godine.

Planirate li iduće godine objaviti DVD, live album ili tako nešto, čime biste proslavili deseti rođendan?

Hm, da, voljeli bismo. U ovim trenucima, razmatramo mogućnost da snimimo DVD. Neku vrstu velikog "pakovanja" koje će pokriti cijelu povijest grupe. Imamo video snimke svakog od naših koncerata, još od prvog nastupa u Richmond Tavern (klub). Imamo vjerojatno 75% svih naših koncerata na video vrpci. Bend je snimio i šest video spotova tokom ovih godina. Mnogi od njih nisu mogli biti viđeni izvan Australije. Tu je i puno back stage & behind the scenes snimki, kao i materijala sa snimanja spotova koje bismo željeli staviti na ovaj DVD. Tako, vjerojatno ćemo nastojati napraviti cool DVD za fanove, da proslavimo desetu godišnjicu benda.

Spomenu si koncert u Richmond Tavernu o kojem sam te htio pitati… Sjećaš li se još uvijek tog nastupa, prvog u povijesti Pegazusa?

O, da.

Kakav je osjećaj prisjećati se toga iz perspektive svega što se sa Pegazusom dogodilo u međuvremenu?

Pa, ne izgleda kao da je bilo tako davno, ali bio je to stvarno dobar koncert jer… Jedna od stvari kojih se sjećam je da heavy metal, kome Pegazus pripada, nije baš bio popularan u Australiji 1994. godine. Ljudi su slušali alternativnu muziku kao što je Pearl Jam, Nirvana i takve stvari. Oni koje je više zanimala heavy muzika, naginjali su više trendy stvarima tipa Pantera, Machine Head, Fear Factory… pa smo mi bili zaglavljeni negdje u sredini. Tada je izbor bio: ili alternativa ili moderan metal devedesetih. Mi smo uvijek bili zaglavljeni između tih pravaca. I nije bilo baš pozitivne vibracije prema pravim heavy metal događanjima, znaš što hoću reći? Za nas je bio velik uspjeh što smo uopće počeli svirati u živo i dobivati dobre reakcije i što su mnogi ljudi dolazili vidjeti naše nastupe, jer mi nikada nismo znali da će se metal vratiti. To je i glavni razlog što smo počeli - mi smo i sami uvijek bili veliki fanovi Novog Vala Britanskog Heavy Metala i osjećali smo da trebamo biti neka vrsta benda koji će stajati ovdje i održavati takvu vrstu heavy metala na životu kroz godine. Da, he-he-he..

Kakav je bio osjećaj svirati heavy metal u doba grungea i techna? Jeste li se ikada pribojavali da nećete moći objaviti niti jedan CD, zbog loših pozicija koje je metal imao početkom devedesetih?

Da, nitko od nas nije znao kakva nas budućnost očekuje sa time što smo radili. Ali, znali smo da uživamo u svojoj muzici, pjesmama koje smo pisali, u koncertnim nastupima, pa nismo niti gledali previše unaprijed. Nismo mislili da ćemo naći diskografsku kuću, nismo znali da ćemo snimiti četiri albuma… Uzimali smo stvari dan po dan, a budući da nismo nailazili na podršku glazbene industrije, u Australiji je bilo jako teško, pa smo morali pogurati stvar sami… Napravili smo prvi CD neovisno, na svoj trošak, jer smo znali da je to jedini način da uđemo u studio i snimamo, da napravimo nešto pozitivno za Pegazus. Srećom za nas, taj album je bio odskočna daska, nakon kojega smo, kroz godine, uvijek imali bolja snimanja, bolju produkciju, bolje pjesme. Ali, da, u ranim danima nismo znali gdje ćemo završiti, bila je to samo zabava za nas, jednostavno volimo izaći na stage i svirati old school heavy metal…volimo vidjeti da publika uživa, da bend uživa, to je bila glavna stvari. I danas je tako.

Koji bendovi su tada utjecali na vas? Tko je bio vaš idol, ne samo u muzici, već i po svojim stavovima?

Glavni utjecaji su vjerojatno bili Iron Maiden, Judas Priest i Black Sabbath. To bi bila glavna trojka pod čijim je jakim utjecajem ovaj bend bio i glazbeno i po pitanju stavova. Iako, izdvojiti nekoliko grupa vjerojatno nije pošteno jer naši utjecaji su široki. Da, mi nismo jednosmjeran bend koji je pod utjecajem samo jednog stila. Dakle, ako volimo Iron Maiden, mi nismo njihovi klonovi. Mi samo upijamo utjecaje iz svega što nas okružuje još otkako smo bili teenageri. Uživamo u svemu. Moglo je to biti bilo što. WASP, Dio, Saxon, Thin Lizzy, Deep Purple… Svi oni morali su imati određen utjecaj na naše živote, na naš stil u pisanju i sviranju.

Možeš li mi reći nešto o vašem prvom pjevaču, Justinu Flemingu. Zašto je otišao? Što je sa njime?

U stvari, on nije bio dugo u bendu. Možda oko dvije, tri godine, dvije i pol. U osnovi, on je imao osobnih problema u životu i to se počelo osjećati na koncertima, tako da smo došli do trenutka kada je bend počeo napredovati u velikom stilu, a on je osjećao da ne treba sa svojim problemima stajati na putu uspjeha Pegazusu. Jednostavno je odlučio odstupiti i otići iz grupe, pustiti bend da napreduje, što smo i učinili. Sve do danas, Justin je jedan od naše braće u bendu, on još uvijek dolazi na naše koncerte, družimo se, nema loših osjećaja niti zamjerki koje bi stale između nas. Stvari su ispale ovako kako jesu prije puno godina i on zna da je član originalne postave i važan prijatelj. Ah, teško je to objasniti. Mislim, imali smo koncert prije nekoliko večeri i on se pojavio, ha-ha-ha. Popili smo piće, nasmijali se, kao u starim danima.

Odmah nakon prvog albuma, Nuclear Blast vam je ponudio ugovor, što je neočekivano velik korak naprijed. Je li t utjecalo na vaše držanje, jeste li se ikada osjećali kao zvijezde?

Ha, ne, ha-ha, ni najmanje. To je vjerojatno jedan od razloga što smo imali promijene u postavi. Da budem iskren sa tobom, sav taj skroman uspjeh kojeg smo postigli nakon potpisivanja za Nuclear Blast, djelovao je na svih, a jedini ljudi koji su sačuvali određen nivo normalnosti smo bili ja i moj brat. Iskusili smo sviranje na velikim festivalima u Europi kroz Wacken 1998, pred 80 000 ljudi, kroz Rock Hard festival, imali smo prilično dobru europsku turneju sa HammerFall, a i sa Primal Fear… iskusili smo puno sjajnih stvari, ali ponekad ta iskustva mogu biti previše jaka, ljudi se ne mogu nositi sa njima, i potpuno mi je jasno zašto ponekad neki ljudi dignu glavu u oblake i razmišljaju u stilu "ja sam zvijezda" ali da budem iskren, ja i moj brat smo pokrenuli ovaj bend sa istim stavovima koje imamo i danas. Mi znamo da je bila velika sreća potpisati ugovor sa Nuclear Blastom, što nam je omogućilo da objavljujemo albume širom svijeta, da iznesemo ime Pegazus pred širu publiku i da postanemo priznat bend, ali mi se nikada nismo promijenili. Ljudi koji u posljednjih osam i pol, devet godina dolaze na naše koncerte u Australiji uglavnom govore isto - da vole doći gledati Pegazus jer kod nas ne vide nikakvo rock-zvijezda ponašanje i takva sranja. Ovaj bend se zasniva na ljubavi prema muzici, prema sviranju naših pjesama na stageu - ljudi to cijene. To je naša stvarnost po tom pitanju.

Čitao sam o koncertu na kojem ste svirali našminkani kao Kiss. Što je to bilo?

Ah, ha-ha-ha-ha-ha! Mislim da je to bilo krajem 1996. Te godine pridružio nam se novi pjevač, nakon Justina. Danny je ušao u bend i pripremali smo neke snimke za "Wings Of Destiny" album. Tako da smo željeli predstaviti fanovima nove pjesme, kako bi znali što mogu očekivati od idućeg albuma. Istodobno, pročitao sam da Kiss pripremaju reunion turneju i dolaze u Australiju. Namjeravali smo promovirati svoj materijale, pa smo odlučili to obaviti sa Kiss make-upom, čisto iz zabave. Na tom koncertu odsvirali smo i četiri pjesme od Kissa. Pa, da, vidiš - imamo cijeli koncert na video kazeti, tako da ćemo vjerojatno staviti i nešto s tog koncerta na DVD, jednom kada ga objavimo.

Pazite da vas Kiss ne tuži, ha-ha…

Pa, oni bi se trebali osjećati polaskani, to bi bio kompliment…

Da, naravno, ali čuo sam da su oni prilično gadni ljudi, pa…

Ha-ha-ha-ha-ha, da.

Još jedan zanimljiv podatak iz vaše koncertne povijesti - bili ste predgrupa za Savatage, zar ne?

Ne na pravoj turneji, ali smo svirali sa njima na Rock Hard i Wacken fesivalima.

Jeste li ih imali prilike upoznati?

O, da. Još smo u kontaktu sa Jonom Olivom. Oni su fantastični dečki. Družili smo se sa njima u back-stageu, dobro smo se slagali i imali smo sreće da uspostavimo i održimo kontakt, jer Savatage je fantastičan rock/metal bend, koji je u biti postao institucija još od osamdesetih. Fantastično je vidjeti ih kako još rade i stvaraju sjajne albume, održavaju turneje. Ako jednom bude moguće, volio bih ići na turneju sa njima, biti im predgrupa.

Priča se da su oni najbolje moguće društvo za opijanje.

Ha-ha-ha-ha, da, ha-ha-ha-ha. Ne bih rekao da to vrijedi za cijeli bend, ali neki od njih zaista vole popiti. Ali, to je tako u svim bendovima, pa i u Pegazusu, pretpostavljam. Ja ne pijem, kao ni naš pjevač, ali naš basist i moj brat koji svira bubnjeve, ono vole piti, ha-ha-ha. Piju alkohol kao da je voda, ha-ha-ha!

Možeš li mi reći ponešto o vašem posljednjem albumu, "Headless Horseman"?

Većina bendova će reći da je njihov zadnji album uvjerljivo najbolji i bla bla bla. Ali ja iskreno mislim da je ovaj album zaista sjajan, jer znam da naše autorske sposobnosti sazrijevaju od albuma do albuma. Tako smo osjećali kada je izašao "Wings Of Destiny". Zatim, kada je izašao "Breaking The Chains", osjećao sam da se čitavo vrijeme popravljamo i u pisanju pjesama, i kao muzičari. Jednostavno, smatram da je "Headless Horseman" velik korak naprijed za nas. Volim ga. Album je malo mračniji, puno žešći, ali bez da smo to forsirali, to je jednostavno pravi heavy metal: još uvijek zvuči kao Pegazus, još uvijek zvuči kao pravi heavy metal album, samo pokazuje drugu stranu benda.

Meni se jako svidio i "Wings Of Destiny"…

Dobro je što ljudi još uvijek jako vole "Wings Of Destiny". Taj album ima veliko mjesto u mom srcu, jer znam u kakvoj situaciji je napisan i snimljen. Okolnosti su bile posebne. I sada sviramo dosta pjesama sa svih albuma, tako da naš koncert izgleda kao "best of" show, i to je sjajna stvar, svi vole čuti i nove i stare stvari u živo, pa sve skupa ispada vrlo zadovoljavajući koncert. Voljeli bismo doći u Europu tako da fanovi to iskuse. Znaš, sjajno je svirati pjesme sa novog albuma, kao što su "Calls To Arms", "The Patriot", a zatim i klasike tipa "Wings Of Steel" ili "Crusade".

Na novom albumu nalazi se i pjesma posvećena Philu Lynottu iz Thin Lizzy. Kako je došlo do toga da napravite pjesmu za Lynotta?

To je, u stvari, bilo prije nekoliko godina. Možda čak prije tri godine… Nuclear Blast je razmišljao o tome da napravi Thin Lizzy tribute album, kojeg su, koliko znam, objavili tek sada. Trebali su nekoliko bendova koji će svirati obrade i mi smo rekli - "Da, svakako, rado ćemo to učiniti", jer mi smo veliki fanovi Thin Lizzyija. Tada sam došao na ideju - sjajno je napraviti pjesmu Thin Lizzyija za tribute album, ali budući da sam bio jako inspiriran Lynottovim pisanjem, želio sam napraviti nešto jedinstveno i posebno. Tako sam pomislio da napravim pjesmu sastavljenu od ideja koje bi potekle iz neke vrste priče utemeljene na naslovima pjesama od Thin Lizzy… Ideja se pojavila od nikud i ja sam se igrao s njom, imao sam gitaru koja ima Thin Lizzy sound… Radio sam na takvim harmonijama, i tako. Na kraju, odnio sam demo dečkima i svidio im se. Nismo namjeravali staviti tu pjesmu na "Headless Horseman" album jer ja pjevam na njoj. U to doba smo baš tražili pjevača, prije nego što nam se Rob Thompson pridružio, pa sam ja pjevao na demo verziji i na kraju je tako i ostalo, činilo nam se u redu. Ljudima iz Nuclear Blasta se pjesma svidjela i željeli su da je stavimo na novi album. Zato je pjesma tu. I dobro je prošla, znaš. Izazvala je dobre reakcije. Lynottova mama ju je čula i ostali smo u kontaktu. Ona voli tu pjesmu i postala je najveći fan Pegazusa u Irskoj.

To je stvarno velik kompliment.

Da, jest, jer Phil Lynott i Thin Lizzy su mi toliko značili kada sam bio mlađi. A sada, njegova majka je čula pjesmu, napisala mi je pismo… to je stvarno nevjerojatno. Bio sam oduševljen, jer iako sviram u bendu, ja sam još uvijek fan, znaš. Nervozan sam kada upoznajem Stevea Harrisa, ha-ha-ha.

Što je inspiriralo naslov albuma "Headless Horseman"?

Ništa naročito, osim očitog - pjesma "Headless Horseman" je utemeljena na filmu "Legenda o Sanjivoj dolini". Uvijek smo imali Pegaza na naslovnicama naših albuma, i uvijek ćemo ga imati. Činilo nam se savršeno za naslovnicu. Stavili smo Pegaza i bezglavog jahača (headless horseman) na naslovnicu. Tek tako, da bude zanimljivo. Mislim da to reflektira i muziku sa albuma, jer je ona mračna i žestoka, a omot stvara taj isti dojam. Nije baš da je zao, ha-ha-ha… Ali, svi kažu da je heavy metal zao, pa evo im…

Što bi ti rekao onim roditeljima koji ne puštaju svoje kćeri na metal koncerte, jer kažu da je ta muzika zla i sotonistička?

Ne znam, ha-ha-ha. Stvarno ne znam, nikada nisam puno razmišljao o tome. Mislim da nitko ne bi trebao govoriti takve stvari o tradicionalnom heavy metalu. Osamdesetih, na heavy metal se gledalo kao na nešto zlo, ali ako promatraš tu muziku sa današnjeg stajališta, to je samo dobar, žestok rock, heavy metal muzika. Puno više bendova "zle" vrste ima danas, vjerojatno u black metalu. Da, ali svatko služi nekoj svrsi u povijesti muzike, dobro je da ima toliko stvari za slušanje, toliko različitih stilova, različitih bendova. Kada bi svi govorili isto, bilo bi to dosadno. Ali, mi nismo zli, mi smo samo heavy metal bend.

Koji su planovi Pegazusa za bližu budućnost?

Razmatramo dolazak u Europu, za sezonu ljetnih festivala, jer neki od njih su pokazali interes za nama. Prije nego se to dogodi, naš manager je odlučio da nam mora srediti barem četiri festivala, jer su cijene vrlo visoke, i trebamo nastupiti na barem četiri festivala, da bi se sve to isplatilo. Voljeli bismo doći što prije. To je nešto što želimo učiniti kao bend, ali ako ne uspijemo ovog ljeta, sigurno ćemo doći idućeg, jer krajem ove godine želimo snimiti novi album i preselit ćemo u Njemačku na dobrih šest mjeseci, tako da bismo mogli ići na turneju kad god je to moguće.

Ok, za kraj - završna poruka za sve veći broj hrvatskih fanova...

Ha-ha-ha-ha… Nisam znao niti kako je u Hrvatskoj, nisam znao da uopće imamo fanova tamo. Cool. To je fantastično. Naša diskografska kuća nam nikada ne govori o prodanosti ploča izvan Njemačke, jer njih zanima samo prodanosti u Njemačkoj. Nikada nam ne govore o reakcijama iz Francuske ili Hrvatske, niti išta takvo. Voljeli bismo doći u Hrvatsku i svirati za vas, dečki.