>> English version

>> Nazad na intervjue      

Hamish, naša urednica Doris & Ade

MY DYING BRIDE interview by Doris

My Dying Bride je jedan od onih bendova o kojima ne treba puno govoriti. Njihova je glazba, kao i sve što je okružuje, izgrađena na jedinstvenom pristupu kakvog je teško “prepričati”. Možemo reći da se radi o jednim od najznačajnijih predstavnika dooma, no i time bismo nepravedno ograničavali bogat izričaj ovog benda. Stoga, možda je bolje prepustiti riječ Adeu Jacksonu, basisti My Dying Bridea, kojeg smo upoznali nakon nastupa na Metal Camp 06 festivalu, i koji nam je dao iscrpne odgovore na nepristojno puno pitanja, baš kao što je i obećao.

Vaš novi album trebao bi izaći kasnije ove godine… Možeš li nam pružiti neke temeljne informacije o njemu – dakle, sve ono što si namjeravao zadržati za sebe, tek toliko da ovo stereotipno pitanje učiniš manje dosadnim ;o) ?

Pa... album će se zvati “A Line Of Deathless Kings” i upravo ga slušam :-) ima devet pjesama, a traje približno jedan sat. Snimili smo ga u Academy studijima u Dewsburyiju, a miksan je u Chapel studiju, u Lincolnshireu – radi se o istom mjestu gdje je miksan i “34.788%”. Izuzetno smo ponosni na ovaj album, nije ga bilo lako snimiti, ne može se reći da smo se samo pojavili u studiju i snimili nešto – bilo je mnogo pisanja, prepravaka, izmjena, dodataka, rasprava, razmišljanja, ideja (dobrih i loših), te čitav paket drugih emocija, tako da završni rezultat to zaista reflektira. Slušajući neke od ranih snimki, te usporedivši ih sa završnim rezultatom, mogu reći da postoje ogromne razlike i nadam se to mišljenje dijele i svi ostali. Volio bih da svi možete čuti evoluciju ovog albuma umjesto da imate samo završni, uglancani proizvod.

U kojim se pravcu album razvija glazbeno, ali i po pitanju stihova?

Album će biti tipičan My Dying Bride. Nikada si nismo postavili neka ograničenja, mi jednostavno pišemo ono za što osjećamo da je dobro, pišemo muziku kakvu bismo voljeli slušati, na neki način. Pustio sam album jednom prijatelju i on je rekao da bi, čak i ne znajući što sluša, odmah prepoznao My Dying Bride. Čini se da imamo prepoznatljiv zvuk, ili način pisanja pjesama – to je nešto što ne mogu objasniti, ali kada smo zajedno, “to” se jednostavno dogodi.

Očigledno, fanovi imaju određena očekivanja. Je li to za vas kao umjetnike opterećenje?

Nije nužno opterećenje, ali ma koliko željeli da ljudi budu zadovoljni našom muzikom mi nikako ne možemo zadovoljiti svih, svaka osoba ima svoj najdraži album My Dying Bridea i željela bi da reproduciramo baš taj period našeg glazbenog stvaralaštva, ali mi napredujemo, glazbeno, i moramo... ne radi se o nečemu što smo unaprijed svjesno odlučili, nije kao da imamo neki masterplan prije nego počnemo pisati ili snimati, već je u pitanju vrlo emocionalan i organski proces. Svi jednostavno znamo kada nešto zvuči kako treba i kada muzika nosi pečat My Dying Bridea, sa osjećajima tuge i crnila.

Jedna od stvari koja me privukla My Dying Brideu je i samo ime benda – zvučalo je toliko dobro da sam jednostavnom *morala* zavoljeti muziku ;o) Istodobno, postoje imena koja me totalno odbijaju od bendova neovisno o njihovoj muzici (neću spominjati o kojima se radi da ih ne naljutim ;o)))... Zato, koliko važnim smatraš ime benda? Koje je ime najjadnije po tvom sudu (molim te, naljuti nekoga;o)))?

Mislim da je ime vrlo važan dio svakog benda jer, sviđalo se to nekome ili ne, ljudi vas prosude na temelju imena i prije nego čuju muziku, a onda te predrasude utječe na njihov konačni sud. Kada smo mi razmatrali ime za bend, tražili smo nešto što dobro predstavlja muziku koju sviramo, osjećaje i emocije koje zastupa, ali također i ime koje bi raslo s bendom, kroz neizbježne promjene koje se odigravaju dok sazrijevamo i odrastamo zajedno. Da smo se nazvali “Satanic goat slaughtereres” to baš i ne bi upalilo, zar ne? Što se tiče jadnog imena... to nije na meni da kažem, jer se neće baš svi složiti s mojim mišljenjem, a to je svačije pravo i ja to poštujem – osim kod “Satanic goat slaughterers”...

Peaceville Records vam je ponudio ugovor vrlo brzo, samo godinu dana nakon što je bend osnovan, 1991. Koliko je to utjecalo na vaš razvoj, budući da ste bili pošteđeni svih onih klasičnih frustracija koje obično prethode konačnom potpisivanju ugovora?

Ugovor sa Peacevilleom bilo je ostvarenje sna za nas. Osim što smo se našli na istoj diskografskoj kući kao Paradise Lost i Autopsy, to nam je ujedno i pružilo priliku da budemo My Dying Bride i posvetimo se stvaranju muzike uz podršku fanova koji su kupovali naša izdanja i slali nam tako mnogo pisama. Pretpostavljam da jesmo uspjeli izbjeći mnogo frustracija i razočaranja koja dolaze kada šaljete demoe raznim diskografima, a oni vas odbijaju, dok smo se mi našli na pravom mjestu u pravo vrijeme, i imali zdravu dozu sreće.

U ranim godinama objavili ste nekoliko EP-ja... Kako to da ste radije snimali njih, a ne full-length albume?

EP-ji su bili dio ugovora sa Peacevilleom, tako da smo ih u biti morali napraviti, mislim da su ti EP-ji bili sjajan način da objavljujemo fragmente My Dying Bridea u to vrijeme, mali uvid u naše umove, raspoloženja i emocije, dok smo radili na svirkama i stvaranju full-length albuma. Objaviti ćemo dva singla/EP-ja za ovaj novi album, pa izgleda da smo napravili puni krug, što je čudno budući da baš to pitaš. Prvi će biti skraćena verzija pjesme “Deeper Down” sa novog albuma, a oba će sadržati također i neke ekskluzivne materijale. Svaki od njih će imati i video spot.

Vaša turneja iz 1993, iako vrlo uspješna, prošla je u znaku stalnih nesreća (npr. ozbiljne prometne nesreće, krađe opreme, bolesti)... Kako te stvari utječu na motiviranost benda pri live nastupima?

To je zaista bila turneja iz pakla! Nastupali smo po Europi u studenom/prosincu i razbili smo oba kombija koja smo koristili – ne odjednom, već u dvije različite nesreće. Ona u kojoj sam ja sudjelovao dogodila se na cesti za Beč, zbog nedostatka prostora za opremu, bend i ostatak ekipe – oprema je bila prvo nakrcana u kombi, a zatim su preko nje naslagani nekakvi loši madraci, tako da je bend trebao tijekom putovanja ležati na njima, bez obzira koliko put trajao. Imali smo oko metar prostora između madraca i krova kombija, na temperaturi ispod nule, po snijegu i kiši. U svakom slučaju, kao što sam govorio, na cesti za Beč, po snijegu, zacijelo smo udarili nakupinu leda i kombi je kliznuo preko tri prometne trake i zabio se u barijeru posred ceste, te se odbio natrag usred tri prometne trake. Srećom, kamiondžija je vidio što se događa i usporio ostatak prometa! Moglo je biti mnogo gore da smo se prevrnuli, a nismo bili daleko od toga. Morali smo odvesti kombi na popravak u jednu austrijsku garažu, a oni su nam posudili drugi da nastavimo s njim dok naš ne bude popravljen. Međutim, u novom kombiju nije bilo dovoljno mjesta za svu našu opremu, pa smo morali donijeti neke odluke i uzeti sa sobom samo neophodni minimum za nastupe – moja oprema sastojala se od bas i lead gitare, bez pojačala... Nikada nismo izgubili motivaciju usprkos raznim poteškoćama koje nam je donio život na cesti – na kraju krajeva, to je ono što volimo raditi.

Ranih devedesetih bendu se pridružio violinist/pianist koji je obogatio zvuk benda dodatnim slojevima sugestivne atmosfere... Međutim, kada je otišao, niste pronašli zamjenu za njega. Zašto?

Nakon Martinovog odlaska prošli smo kroz mnogo duhovnih dilema, i na kraju smo odlučili da – kako bilo da bilo – violinu ne treba zamijeniti. Bilo je to nešto što je bend radio dugo i ubaciti novog violinistu samo zato što to možemo činilo nam se kao pogrešan razlog. Isprobali smo nekoliko drugih violinista ali nijedan od njih nam nije vratio onaj prijašnji osjećaj. Nikada nismo pokušali sakrivati taj nedostatak violine, već smo praznine popunjavali najbolje što možemo sa klavijaturama.

Na koji se način za vas promijenio proces pisanja pjesama po Martinovom odlasku? Je li se uopće mijenjao?

Nije bilo neke stvarne promjene. Ako išta, onda je postalo lakše, jer nismo morali izlaziti iz sobe kada su se snimale dionice na violini. Zbog načina na koji taj instrument zvuči, ne možeš ga svirati preko bilo koje druge muzike, pa smo morali raditi ustupke zbog toga, budući da je tada to bio vrlo važan dio benda, a sada najednom imamo više slobode da sviramo My Dying Bride muziku pomalo drugačije.

Nastupali ste i kao predgrupa bendovima kao što su Dio ili Iron Maiden... Budući da vaša muzika ima malo zajedničkih točaka sa njihovom, kako su reagirali fanovi Dia i Maidena prilikom vaših nastupa?

Reakcije su uglavnom bile dobre nakon što bi se isprva pogledavali u čudu, pitajući se što je to što mi sviramo. Fanovi Dia i Iron Maidena su, većim dijelom, pomalo tradicionalni i da bi prihvatili My Dying Bride trebalo im je vremena. Uvijek ima hardcore fanova koji ne žele slušati ništa osim Dia ili Iron Maiden, ali to je sasvim normalno za bendove njihovog tipa i povijesti, a mi možemo samo biti ono što jesmo i dati sve od sebe.

Kako formirate set-listu za festivale, na kojima morate pristupiti miješanoj publici?

He-he, uz puno rasprava i svađa, pa pjesme obično napišemo na papiriće i izvlačimo ih iz šešira :-) To je težak zadatak zbog dužine, ali i broja pjesama kojim danas raspolažemo – a treba imati na umu da najčešće održavamo turneje povodom novih albuma, pa želimo svirati i neke nove stvari! Taj izbor nikada nije lagan, sa pjesmama kao što su “Cry Of Mankind” koje MORAMO svirati ili će nas netko ubiti. Na kraju se radi o demokratskom izboru, obično netko donese listu i pobere kritike sve dok svi skupa nismo barem 60% zadovoljni njome.

Jedna od vaših pjesama koje me intrigiraju je “Catherine Blake”. Što ju je inspiriralo? Tko je Catherine Blake?

Nema neke “stvarne” Catherine Blake na kojoj bi pjesma bila izgrađena. Ona (takva kakva jest) je bila jednostavno upotrijebljena kao nositelj teme, stihova i značenja pjesme.

U vrijeme snimanja i objavljivanja albuma “34.788%... Complete” imali ste dramatičnih promjena u postavi, a čini mi se i da je to album o kojem ne volite razgovarati... Zato, biti ću kratka – je li to poglavlje vaše karijere koje se nije trebalo dogoditi, ili bi radije rekao da se moralo dogoditi da bi se bend mogao redefinirati?

Nije da ne volimo raspravljati o tom albumu – na njemu ima sjajnih pjesama kao što su “The Whore The Cook And The Mother” i “Under Your Wings”, obje često sviramo na koncertima. U tom periodu bilo je puno prevrata u postavi, što se osjeća na muzici, ali to je još uvijek My Dying Bride u svakom mogućem smislu – možda je u početku album bio malo “too much” za neke ljude, ali što ga više ljudi slušaju i što je stariji to nam više govore da im se sada sviđa, što nije bio slučaj kada su ga tek nabavili.

Vi sami brinete o većini ne-glazbenih stvari vezanih uz My Dying Bride – menadžment, artwork, itd. To vam definitivno daje priliku da držite situaciju pod kontrolom, ali također vam mora oduzimati mnogo vremena... Kako stvar funkcionira za vas?

Zadnjih nekoliko godina nam je puno pomogao Calvin, koji se bavi našim tour menadžmentom, dok koncerte organizira naš promoter – mi samo moramo pregledati njegovu listu i odobriti ili odbiti ponuđeno. I nakon toga ostaje još mnogo posla koji treba obaviti kao što je pisanje, organizacija merchandisea, umjetničkih pitanja, intervjua, itd, itd, ali to nastojimo ravnomjerno raspodijeliti među sobom kako bi posao ipak bio obavljen. Nikada nam se nije činilo posebno mudrim plaćati menadžera da razgovara s nekim s kim možemo razgovarati i mi sami!

Trenutna postava benda ponovo zvuči kao jaka cjelina, pa... kakav je osjećaj danas biti dio My Dying Bridea?

Fenomenalan, to je najbolji način na koji ga mogu opisati, sa novim albumom koji zvuči tako dobro kako zvuči, sa nekim koncertima ove i iduće godine na kojima ćemo dio njega odsvirati uživo, i sa nekim od najboljih prijatelja koje možeš naći, ne bih želio raditi ništa drugo, nema osjećaja koji sam ikada osjetio kao što je ovaj, biti dio ovog benda upravo sada.

Vaša bi muzika mogla dopustiti upotrebu ženskih vokala. Što misliš o tome?

Ako muzika zaista zahtjeva ženske vokale, siguran sam da ćemo ih upotrijebiti, ali nastojimo biti oprezni da ne napravimo nešto samo zato što to možemo. Kao kod violine – ona mora biti dio pjesme, ne samo dodana na nju jer joj paše. Već smo koristili nešto ženskih vokala na “Black God” i ispalo je sjajno – morat ćemo pričekati i vidjeti...

Prije nekog vremena svirali ste u Francuskoj pod imenom My Dying Bridge... Cool, zar ne? Jeste li nakon te epizode razmatrali da preuzmete to, puno više cool ime? ;o)))

Pokušao sam to progurati, vjeruj mi, ali ta ideja iz nekog razloga nije bila baš popularna kod ostatka benda, isto kao i kada su nas prozvali “The Dying Brive”... pobogu, znaju li ti ljudi čitati? :-)

Kako si se osjećao kada je Aaron na Metal Campu zaboravio stihove pjesme “She Is The Dark”? Činilo se da vam je publika pružila bezrezervnu podršku...

Bila je to samo jedna od onih stvari... Publika je bila sjajna, zaista su nas potpuno podržali i nismo morali izbjegavati stvari bačene na nas... Aaron je jako nervozan prije koncerata tako da se nešto tog tipa moralo dogoditi prije ili kasnije – jednom u šesnaest godina i nije loš rezultat, a to dokazuje da smo, nakon svega, i mi samo ljudi.

Iskreno, prije nego sam vas upoznala na Metal Campu, vjerovala sam da ste banda doomy momaka, ali ispalo je da ste sasvim prijateljski raspoloženi, duhoviti i ne baš uvijek depresivni ;o) Prolazite li kroz određenu promjenu, drugačije stanje duha, kada pišete ili svirate muziku?

Definitivno, My Dying Bride na pozornici nije isto što i My Dying Bride kao obični ljudi. Toliko dobivamo od naše muzike, osjećaje tuge, bijede i tmine, da nema šanse da nas to ne dotakne dok sviramo, drugačije i ne bi moglo biti – još uvijek me podilaze trnci kada stojim na pozornici i sviram – ne bih želio zvučati umišljeno ali to je tip katarze, oslobađanja, nešto u što ulijevaš svoje srce i dušu. Tako se, na neki način, pročišćavamo naše negativnosti i prenosimo je u našu muziku. Van pozornice, kao što si i sama otkrila, mi smo samo normalni dečki koji žele gledati druge bendove, upoznavati ljude i uživati u festivalu kao i svi drugi.

Za kraj, nekoliko otkačenih pitanja – odaberi svoj otrov:

a) seks vs. live nastupi

Tvrd orah (bez sakrivenog značenja)... Seks je najposebniji, najintimniji trenutak kojeg dvoje ljubavnika može podijeliti, grleći se i izmjenjujući nježnost, a My Dying Bride live ima esenciju te intimnosti, samo portretirane za mnogo više ljudi. Iskreno mislim da ne bih mogao živjeti bez ijedne od ovih dvaju stvari, barem ne bez osjećaja da dio mene nedostaje.

b) hrana vs. piće (ništa ne impliciram ;o)))

Propitkuješ li me na temelju moje konzumacije piva na Metalcampu, Doris? To je dio posla, znaš. Prvo ću jesti, a zatim piti – inače ne bi bilo mjesta za hranu.

c) biti siromašan vs. pisati trominutne hitove

Siromašan sam i ne pišem trominutne hitove... znaš li nešto što ja ne znam? Radim li nešto naopako?

d) ABBA vs. Lordi

Lordi – oni imaju bolje noge.