METAL CAMP '06
21.-23.07.2006 - Tolmin, Slovenia
Sa svega tri
godine staža, slovenski je Metal Camp dosegao status jednog od važnijih
festivala na europskoj sceni žešćeg zvuka – pothvat na kakvom susjedima za sada
možemo samo zavidjeti. A s njima se natjecati? Još uvijek samo u snovima. I ove
godine Metal Camp opravdao je očekivanja okupivši hordu jakih imena u dobro
organiziranoj svetkovini visoke voltaže. No, krenimo po redu...
1. DAN (21.07.2006.)
Festival su otvorili “domaći” Scaffold, da bi potom poljski death perfekcionisti
Decapitated pripremili teren za prvo veliko ime dana, Jon Oliva’s Pain.
Karizmatični “Mountain King” Oliva, pokretačka sila legendarnih Savatage, nije
bježao od prošlosti. Štoviše, gotovo čitav nastup bazirao je upravo na pjesmama
matičnog benda – počevši sa himničnom “Warriors”, preko epske “Gutter Ballet” i
pretpotopnog hita “Sirens”, te britke “Jesus Saves”, da bi potom predstavio i
nešto novih materijala sa debi albuma Jon Oliva’s Pain, “’Tage Mahal”. Dvije
stvari, “The Dark” i “People Say – Gimme Some Hell” posjeduju onu istu energiju
iz prve faze Savatagea: pomalo sirove, ali opet promišljene i glazbeno
inteligentne, vraćaju nas u vrijeme izvornog heavy/prog zvuka obogaćenog thrash
silovitošću, kojim su Oliva i društvo savršeno kombinirali prljavu energiju sa
sofisticiranim aranžmanima i kompleksnim strukturama. Nakon furiozne “Hounds”,
koncert je dosegao vrhunac kroz hitove “Believe” i “Hall Of The Mountain King”.
Oliva se predstavio u vrlo entuzijastičnom, gotovo ekstatičnom izdanju, te očito
ponovo pronalazi ono izvorno zadovoljstvo žive svirke – iako je Savatage već
dugo u hibernaciji, a možda baš i zbog toga, čovjek nipošto ne djeluje umoran
ili ispražnjen, i to je jasno pokazao na ovogodišnjem Metal Campu, u pratnji
vrlo dobrog benda kojeg mnogi poznaju i kao prvu postavu Zak Stevensovog Circle
II Circle, dakle gotovo da se radi o glazbenicima specijaliziranim za pratnju
ex-Savatage figura. No, bez zlobe, jer svoj posao obavljaju bez zamjerke.
S obzirom da su Arch Enemy otkazali nastup, odmah nakon Olive stage su preuzeli
Nevermore - po guranju publike prema prvim redovima bilo je jasno da se radi o
vrlo bitnom bendu za većinu posjetitelja Metal Campa. Grupa iz Seattlea,
predvođena legendarnim pjevačem Warrelom Daneom, odsvirala je moćan koncert,
birajući pjesme uglavnom sa svoja zadnja tri albuma. Stvari s jakim mid-tempo
riffovima, kao na primjer “Enemies of Reality”, “Engines of Hate”, “I, Voyager”,
prevladavaju u koncertnoj ponudi Nevermorea, ali ipak posebno mjesto na koncertu
zaslužila je “Born”, nezaustavljivi uragan s zadnjeg albuma “This Godless
Enedeavor”, isto kao i naslovna stvar sa istog CD-a, eksplozivni koncentrat
odličnih riffova i melodija, kakvima se malo bendova može pohvaliti. Treba
napomenuti da zbog zdravstvenih problema s bendom nije nastupio njihov gitarist
Steve Smyth (ex-Testament/Dragonlord) kojeg je zamijenio Chris Broderick iz
benda Jag Panzer. Nevermore je odsvirao vrlo dobar i snažan koncert i stvorio
poveću gužvu u publici, te poprilično dizanje oblaka prašine ispod stagea, koje
će se zbog velike vrućine redovito ponavljati i sljedeća dva dana.
Švedska melodic death senzacija Scar Symmetry sasvim se nezasluženo našla na
manjem, (no ipak kao specijalni gosti!) Beach Stageu, ali usprkos tome pred
njima se sakupio solidan broj ljudi, koji su vidjeli vrlo dobar koncert. Pjesme
s njihova oba albuma (“Symmetric In Design” i “Pitch Black Progress”) bile su
podjednako zastupljene, a publika je posebno „podivljala“ kod izvedbe njihovih
glavnih hitova, odnosno “Chaosweaver“ s prvog te “The Illusionist“ i brze
“Calculate the Apocalypse“ s drugog albuma. Bend je dokazao iznimnu tehničku
potkovanost (neki ga zovu all-star bendom, budući su u njemu bivši i sadašnji
članovi bendova Carnal Forge, Centinex, Theory In Practice, Mutant, Altered Aeon
itd), a posebno treba istaknuti bubnjara Henrika Ohlssona, pravog majstora
tehničkog death bubnjanja, koji je za njega prelagane dionice Scar Symmetry-a
odsvirao uopće ne gledajući u bubanj, i izvrsne solaže koje je izvodio gitarist
Per Nilsson. Baš je prava šteta da je Scar Symmetry svirao na Beach Stageu, a
još je veća šteta da je to bilo baš dok je na Main Stageu svirao veliki
Hypocrisy.
I oni su, međutim, obavili dobar posao – pjesmama kao što su “Fractured
Millenium”, “Virus”, “Roswell 47”, “The Final Chapter”, “Scrutinized” ili “God
Is A Lie”, razvalili su okupljeno mnoštvo, a ovog puta nije bilo ni kiše da
pokvari doživljaj kao pretprošle godine.
Ipak, vjerojatno najjači dojam prvog dana ostavili su sada već standardno moćni
Amon Amarth, čiji koncerti redovito izvlače maksimum kako iz publike, tako i iz
samog benda. Njihovi live nastupi s pravom stječu kultni status, a zašto vidjeli
smo i na Metal Campu. Okupivši najbrojniju gomilu tog dana, bend je izveo show
koji je istodobno i bogat zbivanjima i spontan, bez lame preseravanja, a
svejedno nabrijan do maksimuma. Neizostavan element cijele priče je i njihov
fantastičan kontakt s publikom, djelomično utemeljen upravo na totalnom odsustvu
bilo kakvog poziranja i lažnih dodvoravanja fanovima. Uz dobro nam poznate,
vikinške melodic death uragane – “Pursuit Of Vikings”, “Thousands Years Of
Oppression”, “An Ancient Sign Of Coming Storm”, “Where Silent Gods Stand Guard”,
“Versus The World”, “Masters Of War”, “Bleed For Ancient Gods”, “Victorious
March” i “Death In Fire” – Amon Amarth su odsvirali i “Runes To My Memory” sa
novog, još neobjavljenog albuma, a sudeći po njoj, ne treba strahovati niti za
budućnost moćnih Vikinga.
Odličan švedski melodic industrial bend Deathstars započeo je svoj Late Night
Show tek poslije ponoći, nakon headlinera Amona Amarth. Usprkos imidžu koji
dosta podsjeća na Marilyn Mansona i članove njegovog benda, te “nemetalnim“
pokretima pjevača na stageu, radi se o zaista kvalitetnom bendu koji je u sitne
sate skupio ispod stagea dovoljan broj vjernih obožavatelja, posebno pripadnica
ljepšeg spola. Koncert je otvorila pjesma “Semi-Automatic“ s prvog albuma, a
nakon nje slijedila je dobra kombinacija najboljih pjesama s njihova dva albuma
“Synthetic Generation“ i “Termination Bliss“, kao npr. “Cyanide“, “Blitzkrieg“,
“New Dead Nation“, “Modern Death“, “Tongues“.
Koncert Deathstarsa zaključio je prvi dan Metal Campa nakon čega su publici
preostale dvije glavne varijante (koje su zapravo vrijedile za završetak sva tri
dana): spavanje ili Afterparty uz Soču.
2. DAN (22.07.2006.)
Drugi dan otvorili su švicarski power/folk metalci novije generacije, Excelsis,
grupa koja obećava i sasvim sigurno je stekla ponešto novih fanova i nastupom na
Metal Campu. Dobro zagrijavanje, u svakom slučaju.
One Man Army And The Undead Quartet poduži je naziv fenomenalnog benda čiji je
frontman i glavni skladatelj bivši vokal The Crowna, Johan Lindstrand. Uslijed
iznenadne promjene na running orderu (One Man Army svirali su prije Heaven Shall
Burn, iako je bilo predviđeno da sviraju nakon njih) bilo je i trčanja prema
stageu kako bi se stiglo pogledati ovaj bend. Svirali su vrlo energične pjesme
sa svog za sada jedinog (odličnog) thrash / death n' roll albuma “21st Century
Killing Machine“, kao npr. "Devil On The Red Carpet", "Behind The Church",
odličnu mid-tempo bonus pjesmu "The Sweetness of Black" i brze thrash/death
stvari "Bulldozer Frenzy" i "So Grim So True So Real". Pjevač Johan je još
jednom opravdao svoj nadimak "Satan From Hell" budući su njegovi death krikovi
bili vjerojatno najjači na cijelom festivalu. Za publiku je to bio najbolji
način započinjanja drugog dana – prava injekcija adrenalina!
Heaven Shall Burn nastavio je u visokom ritmu, a očekivano dobar i energičan
nastup začinjen je i efektnim preview-om još neobjavljenog novog albuma “Deaf To
Our Prayers” kroz pjesmu “Counterweight”. Također, bend je odsvirao niz
standardnih naslova koji redovito pogađaju u centar, a istaći vrijedi “Voice Of
The Voiceless”, “The Only Truth”, “The Seventh Cross” i “To Harvest The Storm”.
Headbanging uz pjesmu "Blinded" bio je uvod u nastup švedskih prog majstora
Evergrey, a koncert se dalje odvijao uz kombiniranje njihovih koncertnih hitova
(“More Than Ever“, “She Speaks To The Dead“, “Recreation Day“, “A Touch Of
Blessing“, “The Masterplan“) i pjesama s novog albuma "Monday Morning
Apocalypse". Tehničke kvalitete ovog benda nikad nisu bile upitne te je s tog
aspekta koncert bio vrlo dobar, a scenski su uvijek dojmljivi headbanging koji
ponekad upriliči njihov pjevač Tom S. Englund i stalni headbanging bubnjara
Jonasa Ekdahla, budući se radi o muzičarima s vjerojatno najdužom kosom na
festivalu (ili bar na Main Stageu). Scenski i muzički vrlo dobro.
Uslijedio je Wintersun, još jedna senzacija iz Finske, odnosno još jedan
izvanredni metal muzičar – Jari Mäenpää, koji je uspio u istoimenom albumu benda
savršeno kombinirati death, thrash, black, folk i klasični metal te growl i
čisto pjevanje, a sam je i odsvirao sve na albumu osim bubnjeva, za koje je i na
Metal Campu bio zadužen najbolji finski bubnjar, Kai "The Grinder" Hahto, poznat
po svom stažu u ultrabrzom death-grind bendu Rotten Sound. Koncert je odlično
odsviran, naravno uz dodatak još jedne gitare i bassa, a publika je zaista s
oduševljenjem prihvatila bend. Od odsviranih pjesama posebno treba istaknuti
“Sleeping Stars“, “Winter Madness“ i uvodnu “Beyond The Dark Sun“, brzu pjesmu
na kojoj su grind kvalitete Kai Hahta došle potpuno do izražaja.
Inovatori švedskog death/thrash zvuka, Soilwork, po prvi put su nastupili u
Sloveniji i po reakcijama publike sasvim je očito da imaju veliki broj fanova na
ovim prostorima. Nakon uvodne pjesme “Stabbing The Drama“ slijedila je odlična
kombinacija starih i novih pjesama: “Stalemate“, “One With the Flies“,
“Rejection Role“, “Nerve“, “Light the Torch“, “Bastard Chain“, “The Bringer“,
“The Chainheart Machine“, “As We Speak“. Frontman Björn “Speed“ Strid, novi
gitarist Daniel Antonsson (ex-Dimension Zero / Pathos), gitarist Ola Frenning,
bubnjar Dirk Verbeuren (Scarve / Phaze I) ponudili su vrlo uvjerljivu izvedbu, a
publika je posebno “poludila“ na brzim stvarima “Stalemate” i “Chainheart
Machine“. Basist Ola Flink je posebno privlačio pažnju – cijelo vrijeme je
skakutao po stageu kako to samo on može i stvorio samostalan dodatni show.
Nakon Soilworka, uz interlude pjesme “The Whore, The Cook and The Mother”, stage
preuzimaju doom legende My Dying Bride. Koncert započinju sa “Like Gods Of The
Sun”, a s novog albuma “Songs Of Darkness, Words Of Light” odsvirali su “The
Blue Lotus” i “Catherine Blake”. Između te dvije, “svježe” pjesme, publika je
svjedočila prvom od vrhunaca koncerta, što su osigurale “For You” i klasik “Cry
Of Mankind”, da bi potom uslijedio simpatičan incident. Bride su, naime, počeli
svirati “She Is The Dark”, no kada je došao red na Aarona da zapjeva – zastoj.
Zatim, kratak time-out i savjetovanje među članovima grupe, a zatim “priznanje”.
Aaron je jednostavno zaboravio tekst, a iskreno priznavši taj gaf, situaciju je
od potencijalne nelagodnosti pretvorio u simpatičnu, ljudsku notu što je publika
nagradila velikim razumijevanjem i potporom. Iz drugog pokušaja pjesma je ipak
izvedena, a čitavom se događaju ne treba previše čuditi znajući da Aaron
redovito ima veliku tremu prije nastupa. Nakon “The Dreadful Hours” bend se
vratio duboko u prošlost i zatvorio show uz “The Forever People” sa njihovog
prvog albuma “As The Flower Withers”. Bio je to, sveukupno, jedan od highlightsa
festivala, nastup prožet jakom atmsferom, i prava je šteta da Bride nisu
odsvirali i ponešto sa “Turn Loose The Swans”, no ipak se radi o festivalskom
nastupu ograničenog trajanja... Na žalost, eh!
U nimalo slabijem tonu, a ojačani povratnikom Skolnickom, Testament su još
jednom položili ruke na “električnu krunu” i potvrdili status thrash legendi sa
možda i najjačim kredibilitetom uopće. Pored “Electric Crown”, čuli smo “The
Preacher”, “The New Order”, “The Haunting”, “Over The Wall”, “Trial By Fire”,
“Into The Pit”, “Practice What You Preach”, “Disciples Of The Watch” i “Alone In
The Dark”, sasvim dovoljno da polomi kosti i najvećim skepticima koji su ih
svojevremeno smještali u starački dom. Ukratko, iskonski thrash pojačan
Skolnickovom virtouznošću na gitari, virtuoznošću koja ne mari za žanrovske
limite, te vrlo raspoloženim Chuck Billyijem na vokalima – dakle, Metal Camp
svjedočio je svemu onome što Testament čini kultnim imenom na metal sceni.
Odmah potom, razočaranje. Dimmu Borgir okupili su golemu masu fanova, da bi
potom isporučili mlitav, neinspiriran nastup, odrađen preko one stvari, bez
ikakve komunikacije s publikom. Set listi nema previše zamjerki, naročito ne uz
kultnu “Mourning Palace” na kraju, no pitanje ovog puta nije bilo “što”, nego
“kako”. A kako? Loše! Thumbs down.
3. DAN (23.07.2006.)
Nakon solidnih
Mely, Mystic Prophecy pokazali su se još ugodnijim iznenađenjem, na momente
pomalo previše zaneseni i nabrijani, ali ipak sasvim dopadljiv heavy bend. A ni
obrada Manowara nije im štetila.
Prvi bend teške kategorije u sklopu trećeg dana bio je Cataract. Neki su za njih
rekli: “oni dolaze iz Švicarske, ali ovdje se ne radi ni o siru ni o čokoladi…“.
I Zaista je tako. Radi se o prilično brutalnom thrashcore bendu iz naizgled
mirne i idilične Švicarske, preciznije iz Züricha. Odmah po prvoj razarajućoj
pjesmi “War of Cultures“ bio je sasvim jasan njihov “take no prisoners“ pristup.
Thrash/death brzina, teški hardcore rifovi i screaming vokal su definitivno
probudili sve prisutne i pripremili ih za još veću brutalnost koja je slijedila
nakon toga.
“We are Gorefest and we play metal, DEATH METAL!!!“ – ovako je Jan-Chris De
Koeijer, pjevač / basist nizozemskih death metal legendi otvorio koncert i bilo
je jasno da se sprema totalni death metal masakr, što se i dogodilo usprkos
dosadnoj kiši koja je počela padati malo prije koncerta. Žestoki headbanging
krenuo je s pjesmom “For The Masses“ sa zadnjeg, odličnog albuma “La Muerte“, a
nastavljen je legendarnim death stvarima: “The Glorious Dead“, “Malicious
Intent“, “When The Dead Walk The Earth”, “You Could Make Me Kill“, dok su
njihove rock-orijentirane pjesme iz srednje faze benda (albumi “Erase”, “Soul
Survivor”, “Chapter 13”) ostale malo zapostavljene, iako su sa njih odsvirali
“Freedom“ i “Erase“. Cijelo vrijeme koncerta energija i adrenalin su se naprosto
osjećali u zraku i bend je izveo jedan od najžešćih i najboljih koncerata
cijelog festivala. Osim pjevača, treba posebno spomenuti solaže koje je izvodio
gitarist Boudewijn Bonebakker i odličnog bubnjara Eda Warbyja (Ayreon / Star
One). Nakon izvođenja zadnje pjesme ponovljen je krik “We are Gorefest and we
play metal, DEATH METAL!!!“ i tako je završen zaista impresivni koncert. Nadajmo
se da će ove metal legende što prije ponovo doći do nas.
S popriličnim nestrpljenjem očekivao se i nastup sjajnih kanađana Kataklysm –
momci su dobro prodrmali Metal Camp i lani, no ove godine ipak osjetno bolji,
ponajviše zahvaljujući novom albumu “In The Arms Of Devastation” koji je malo
koga ostavio hladnim. U skladu sa velikim očekivanjima, bend je odsvirao
super-jak, intenzivan show sa četiri nove pjesme (“Like Angels Weeping (The
Dark)”, “Let Them Burn”, “To Reign Again”, “Crippled & Broken”) i nizom klasika,
među kojima se, naravno, našla i omiljena “Illuminati”.
U posljednje vrijeme izuzetno popularan heavy (happy) metal bend iz Njemačke,
Edguy, priredio je sat vremena odlične zabave. Već sama tematika tekstova
pjesama “Catch Of The Century“, “Lavatory Love Machine“, “Fucking With Fire
(Hair Force One)“, “Return To The Tribe“, i zabavni heavy mid tempo pjesama (u
njemačkom Accept-stilu) stvorili su odličan štimung, a pjevač Tobias Sammet
pobrinuo se da se štimung održava stalno na visokoj razini. Od starijih pjesama
odsvirali su “Vain Glory Opera“ i “Babylon“, dok su na koncert dovršili opet
super zabavnim “Superheroes“, “Mysteria“ i “King Of Fools“. Edguy je na kraju
ostavio publiku sa zadatkom da nakon prve pjesme Kreatora pjeva navijački
napjev, što je prihvaćeno i iznad očekivanja, budući da se taj napjev provlačio
kroz cijeli koncert Kreatora. Happy Metal Rules!
A Kreator su uzvratili održavši najposjećeniji nastup te večeri. Brojne su
fanove dočekali fantastičnom svirkom i sjajnim odnosom prema publici koja se za
njih naoružala ne samo dobrom voljom nego i brojnim zastavama. Bend je započeo
sa novim thrash projektilima, “Enemy Of God” i “Impossible Brutality”, pa
nastavio nizati čavao za čavlom u lijes bilo kakve primisli na negativnu
kritiku: “Extreme Agression”, “Violent Revolution”, “Suicide Terrorist”,
“Pleasure To Kill”, “Tormentor”, “Flag Of Hate”, “Betrayer”, “Phobia”, “Coma Of
Souls”, “People Of The Lie”, “After The Attack”, “Terrible Certainty”, “Voices
Of The Dead”, “The Patriarch”... Sveukupno, jedan od vrhunaca festivala!
Za dostojan rastanak s ovogodišnjim Metal Campom pobrinuli su se švedski
prog-deatheri Opeth, kojih predvodi genijalni pjevač / gitarist Mikael
Åkerfeldt. Nakon urnebesnog spektakla kojeg je stvorio Kreator na koncertu, ovaj
koncert je djelovao relativno opuštajuće iako je u publici još ostalo energije i
koncentracije za praćenje dugih kompliciranih pjesama ovog benda. Opeth su dali
veći naglasak na svoje death elemente, počev od svoje prve pjesme „The Grand
Conjuration“ preko malo starije „White Cluster“ pa do brutalne „Deliverance“.
Mikael Åkerfeldt je svaku najavu pjesama iskoristio za svoj poseban show,
odnosno british-humour „provale“: o svom susretu s rijekom Sočom, o tome da je
njihov zastor sa slikom zadnjeg albuma vrlo skup jer je od čistog zlata, i
predstavljanje članova benda u kojem je sebe predstavio: „…and finally, my name
is Jon, Jon Bon Jovi!“ Vrlo zabavni nastup odličnih muzičara i jednog od
najvećih metal vokala, kako u clean tako i u growl varijanti.
Susjedima, dakle, svaka čast. Sjajan festival u rangu najjačih europskih imena,
a što je najbitnije, pokazuje konstantu i postaje pouzdani trademark, što
potvrđuje i velik broj posjetitelja među kojima je malo tko imao razloga ostati
razočaran. See you next year, MC! (Doris & Siniša)