Zagreb,
Mala dvorana Doma Sportova, 25. 05. 2004.
by Damjan Stanić
S novim milenijem, Jethro Tull je postao redoviti gost Zagreba. Posjetili su Hrvatsku na svojoj prethodnoj turneji (za “Dot Com” album), a zbog pozitivnih iskustava sa tadašnjeg nastupa, ponovo su prošli kroz Zagreb i ove godine, sada u sklopu promocije “Jethro Tull Christmas Albuma”. Međutim, protok vremena ima dvostruki učinak na ovaj bend. Istina, s vremenom su sve bolji muzičari, ali isto tako, što su stariji to je u njima manje žestine, manje one eksplozivne energije po kojoj su sedamdesetih bili poznati. Prije svega, glas Iana Andersona više nije na nivou objektivne kvalitete same muzike, a i nekadašnji teatralni nastupi jedne od najekscentričnijih grupa u povijesti rocka sada su postali monotono jednolični.
Koncert je izgrađen na starim hitovima, među koje bend stidljivo ubacuje ponešto novijih materijala, kao da su i sami svjesni da ono što snimaju danas nema prave vrijednosti u usporedbi sa starijim pjesmama. No, to i nije nešto čudno – većina veteranskih grupa drži se sličnog pristupa. Međutim, kada Andersonov oslabljen glas osjetno naruši kvalitetu izvedbe tih starih klasika, a novi materijali, iako prilagođeni njegovom oštećenom vokalu, nemaju očekivanu snagu i izražajnost, logično je da se čovjek tokom koncerta nekoliko puta zapita – što ja u stvari radim ovdje? A to, naravno, ne može biti dobro.
Paradoksalno, glazbeni vrhunac večeri
Tullov suptilan miks hard rocka, britanskog folka i progressive elemenata i danas sjajno zvuči, to je neupitno. Isto tako nema dvojbe da su Doane Perry (bubnjevi), Andy Giddings (klavijature) i Johnatan Noyce (bas) dobri muzičari, no u usporedbi sa karizmom koju su imali njihovi kontroverzni prethodnici, i njihov doprinos pomalo blijedi. Jethro Tull je sedamdesetih bio skup čudaka sa zapanjujućim vizijama i šokantnim nastupima. Danas je od toga preostao samo sjajni gitarist Martin Barre i, naravno, Ian Anderson koji ne može nadići objektivan problem sa izgubljenim glasom. U Zagrebu smo, dakle, vidjeli samo podsjetnik na jedan sjajan, ali nepovratno izgubljen bend, koji danas postoji samo kao gruba skica onoga što je nekada bio.