|
|
|
|
Doro interview by Doris & Damjan
Nakon koncerta u Rijeci, vrlo simpatična i iznimno prijateljski raspoložena, Doro Pesch dala nam je ovaj intervju usprkos zlovoljnom menadžeru koji je sve više pogledavao na sat... Više o samom nastupu pročitajte u live reportu, a ovdje prepuštamo riječ kraljici metala, Doro...
Kako ti se svidjela riječka publika? Jesi li zadovoljna večerašnjim koncertom?
Oduševljena sam reakcijom fanova. Primili su nas tako toplo! Moram reći da je ovo vrhunac turneje do sada. Mislim, nismo nikada svirali ovdje, i nismo znali što da očekujemo.
Da, bilo je sjajno. A moraš znati i da je riječka publika poznata kao vrlo zahtjevna.
Zaista? Čula sam i da je ovo death metal grad.
Pa, death i black metal prilično dobro prolaze u Rijeci. Možeš li nam reći ponešto o svom novom albumu, "Fight"?
Jako sam zadovoljna njime. Drago mi je da smo otišli u ovom pravcu, a ne u nekom drugom. I od fanova čujem da im se ovaj album sviđa jer stoji čvrsto na zemlji, vraća se našim korijenima. Nema mnogo tehnologije na
albumu što ga, po mom mišljenju, održava ljudskim i čistim, poštenim i direktnim. Stvarno sam sretna. Pjesme, mislim, dobro funkcioniraju, volim svirati pjesmu "Fight" u živo - to je uvijek veliko zadovoljstvo. Ponekad sviramo više balada, kao na primjer "I'm Dying",koju večeras nismo izveli, jer sam mislila da je bolje održati žešći koncert, ali mislim da sve pjesme sa novog albuma stvarno dobro funkcioniraju i zadovoljna sam njima. Zadovoljna sam i sa omotom CD-a, ponovo smo uzeli slikara da napravi cover. Stvarno sam sretna. Dobra su vremena za nas, nastupamo posvuda, ovo nam je najduža turneja nakon mnogo godina. Osjećam da se metal vraća s velikom snagom. Općenito na koncertima je više ljudi, nivo uzbuđenja je vrlo visok, to me podsjeća na osamdesete.
Kako se osjećaš danas, dvadeset godina kasnije, kada sviraš muziku koja ima taj duh osamdesetih?
Osjećam se kao da vrijeme uopće ne prolazi. Kada sviramo "Burning Witches", koji je snimljen negdje oko 1983, a svi pjevaju sa nama, to je sjajno... Ili "All We Are", isto tako. U devedesetima je bilo jako teško preživjeti, jer se činilo da glazbena industrija više uopće ne podržava metal. Ja mislim da su fanovi i tada bili prisutni, ali glazbena industrija... Nismo mogli niti objaviti albume, što je bilo stvarno frustrirajuće... Sada, ovo vrijeme me jako podsjeća na osamdesete. U devedesetima nismo imali nikakvu poziciju, sada se čini da je metal opet zanimljiv i mlađim ljudima.
Sada si se ponovo u potpunosti vratila u igru, zar ne?
Da, ne mogu vjerovati. Da ti kažem, kada sam snimila svoj drugi album, "Hellbound", bio je to tako težak posao, toliko stresa, mislila sam da više nikada neću snimiti niti jedan album u životu, a sada kada pogledam unatrag, snimila sam ih još petnaest ili četrnaest...Tako mi je drago. Ja živim za muziku, za metal, a sada su opet svi sretni da to ponovo čuju. I nikada nismo napravili tako dugačku turneju, u toliko država. Bilo je tako osamdesetih, a sada je još i bolje. Svirali smo u Rusiji, počeli smo turneju u Rusiji... I bila je to sjajna turneja, sjajni fanovi. Tako mi je drago da mogu raditi ovo, cijenim svaki trenutak, svaku malu stvar koja se dogodi... Ja sam sluga svojih fanova. Uvijek se trudim napraviti najbolje moguće u svakoj situaciji, u studiju, sa pjesmama, i jako sam sretna kada ljudi stvarno pronađu nešto u njima, svakome se sviđaju druge pjesme iz drugih razloga i kada neke pjesme stvarno dirnu ljude, tada sam ja sretna.