>> Nazad na intervjue

DOMINE interview by Damjan

Jedan od nosećih stupova talijanskog heavy/power metala, Domine, svojim se novim albumom vraća korijenima metal žanra, te nam u zanimljivoj kombinaciji prošlosti i budućnosti žestokog zvuka isporučuju pravo malo remek djelo pod znakovitim naslovom “Ancient Spirit Rising”... Razgovarali smo sa mastermindom grupe, Enricom...

Na neki način, “Ancient Spirit Rising” je putovanje kroz povijest rocka i metala, sa pregršt elemenata hard, ali i progressive/sympho rocka, akustične glazbe i folka, NWOBHM-a, itd, itd... Čak i naslov sugerira svojevrstan naklon “starim bogovima” muzike... Može li se, stoga, reći da je ovaj album, između ostaloga, i tribute vašim glazbenim herojima? Ako da, odakle je potekla ideja da snimite ovako nešto upravo sada?

Pa, nije baš tribute drugim bendovima. Mi nismo ni cover ni tribute bend, te stvari mrzim. Domine je bend sa pet albuma za sobom, nebrojenim koncertima i glazbenom aktivnošću još od 1983, te smo stvorili određeni osoban, vlastiti stil. S druge strane, ne može se negirati da, kao fanovi muzike, imamo svoje uzore i utjecaje; svi elementi koje si naveo sigurno su prisutni u našem stilu. Naš je stav oduvijek bio da sviramo glazbu koja nam se sviđa, čak i osamdesetih kada u Italiji metal bendove nitko nije uzimao za ozbiljno. U početku smo bili ponosni što sviramo Metal, što smo kultni bend koji pobuđuje interes underground fanova. To je, nakon nekog vremena, postao limit, jer naš stav kao muzičara podrazumijeva i potrebu da evoluiramo, da radimo projekte u kojima nas pokreće entuzijazam. Zbog toga smo, sa svakim idućim albumom, nastojali proširiti naš stil, ali bez da išta odbacujemo i da okrećemo glavu na drugu stranu. Sa “Ancient Spirit Rising” željeli smo dati svu slobodu svojoj mašti, izašavši iz metal shema kako bi dosegli onaj umjetnički duh koji, po definiciji, mora biti slobodan i nalazi se u temelju kreativnosti. Smatram da je za jednog umjetnika fatalno ako vječito ponavlja iste stvari. Da bi postigli ono što smo željeli, okrenuli smo se svojim osobnim guštima, našim idejama, našim potrebama i, prije svega, našoj ljubavi prema glazbi. Zbog toga, budući da nismo baš dečkići, izvukli smo na vidjelo duh klasičnog Metala, Epic Metala, Hard i Prog Rocka, keltske i općenito akustične muzike, te klasike. Sve to unutar Metal konteksta i, po našem mišljenju, u tradiciji Dominea, ali sa proširenim poljem djelovanja. Zatim, ne može se negirati da se klanjamo našim glazbenim herojima, ne možemo to ne činiti!!

Pjesme kao "The Lady Of Shalott", "Ancient Spirit Rising", "How The Mighty Have Fallen" ili "Another Time, Another Place, Another Space" zaista su impresivne, ali i vrlo kompleksne... Hoćemo li ih čuti i u live izvedbi tijekom koncerata?

Upravo smo započeli talijansku turneju i već smo svirali "The Lady Of Shalott" i "Ancient Spirit Rising". Već smo isprobali "Another Time, Another Place, Another Space", a i jednu još razrađeniju verziju “How The Mighty Have Fallen”, ali još uvijek ih nismo predstavili na koncertima. Imamo set od 90 minuta i moramo ga podijeliti između novih i starih pjesama, ne možemo svirati samo nove materijale. Naš problem je što imamo dosta duge pjesme, pa nužno moramo žrtvovati ponešto novih stvari kako bi svirali neizostavne naslove koje fanovi žele čuti. Ali, uvjeravam te da možemo svirati cijeli “Ancient Spirit Rising” bez problema. Live verzije su više Metal, a manje aranžirane... očigledno, jer ipak imamo samo dvije ruke po osobi... Ha, ha, ha!

Na japanskoj ediciji albuma kao bonus pjesma uvrštena je “Too Scared To Run” Uriah Heepa… što je možda pomalo čudan odabir budući da album sa kojeg potječe, “Abominog”, danas često biva škartiran kao previše “mainstream” (iako se meni poprilično sviđa)... Ima li ta pjesma za vas neki poseban značaj?

Da, možda se radi o neobičnom odabiru jer to nije Uriah Heep “klasik”. Ali, radi se o jednoj od njihovih najljepših i naj-Metal pjesama u postavi bez Ken Hensleya i Davida Byrona... Ha, ha, ha! Prava je istina da, kada snimimo album, moramo po ugovoru dati Japancima jednu bonus stvar. Budući da ne želimo žrtvovati vlastite pjesme, koje bismo htjeli učiniti dostupnima za svih, problem rješavamo obradama. Obično napravimo beskrajan spisak i na kraju odaberemo jednu stvar. Uriah Heep spadaju među bendove koji se sviđaju svakome od nas, a konkretno “Too Scared To Run” odabrao je Morby.

S obzirom na pomalo nostalgičnu prirodu “Ancient Spirits Rising” albuma, moram te pitati – sjećaš li se prve ploče koju si kupio? Koja je bila, i kako je utjecala na tebe, ne samo kao muzičara nego i kao osobu?

Šališ se? Sjećam se kao da je bilo jučer! Na stranu par infantilnih albuma, prva rock ploča koju sam kupio bila je “News Of The World” od Queen. Imao sam dvanaest godina i kada sam prvi puta čuo Briana Maya i Freddiea Mercuryija, odlučio sam da ću svirati rock. Odatle je počelo sa svim ostalim albumima Queena, pa Deep Purple, Sabbath, Jethro Tull, Kiss, Genesis, Led Zeppelin, Thin Lizzy, Boston (Brad R.I.P.), Kansas, Rush, Uriah Heep, Judas Priest, Iron Maiden, Saxon, Angel Witch, itd… Za mene su taj album, te “A Night At The Opera” i “Queen II” kao osobe, svaki put kada ih slušam, govore mi i prenose emocije. Nedvojbeno, bio bih drugačija osoba da nisam otkrio tu muziku, vjerojatno bih svejedno bio umjetnik, ali možda u nekoj drugoj disciplini.

Ovog su puta i tekstovi pjesama pomalo drugačiji, “univerzalniji” nego do sada, da se tako izrazim... Možeš li nam predstaviti “Ancient Spirit Rising” pjesmu po pjesmu, sa naglaskom na stihovima i porukama koje “emitiraju”?

Ne volim otkriti baš sve o pjesmama, naročito ne o onima intimnije prirode. Slušatelj mora pronaći emocije sam, ne postoji jedna univerzalna verzija naših stihova “u prozi”, morate ih sami malo studirati... i oprez, jer kasnije ću te ispitati!!! Ha-ha-ha!!! Ne nastojim prenositi poruke, to su samo osobne ideje. “How The Mighty Have Fallen” je nastala pod jakim utjecajem keltske muzike i Thin Lizzy, i po stihovima i po strukturama. Tekstualno, radi se o disertaciji na temu snova jedne individue, govori o životnoj snazi koju snovi oslobađaju i kako ponekad i velikani mogu “umrijeti” ako putem izgube svoje snove. “The Lady Of Shalott” je nastala kao jedna od naših pjesama sa antičkim referencama. Stvorena je pod utjecajem jedne prekrasne slike Williama Waterhousea, koju možeš vidjeti u londonskoj Tate galeriji, kao i pod utjecajem poema Alfreda Tennysona. Krenuo sam s temom smrti slikarstva, poema i legendi, da bih se usmjerio prema mojim idejama o životu, smrti i besmrtnosti. Cijeli je album rađen pod jakim utjecajem engleske umjetnosti iz viktorijanskog perioda, a koristili smo klasične mitove da bismo govorili o svakodnevnom životu. Naslovna pjesma govori o potrazi za osobnim i umjetničkim integritetom, povratak vlastitim korijenima i početnim aspiracijama, ali bavi se i mediokritetom nekih aspekata aktualnog života, moderne “umjetnosti”, posebno one najpopularnije, ne znam poznaješ li reality show-ove i MTV-jevsku muziku... “On The Wings Of The Firebird” govori o moći mašte. “I Stand Alone” je jedina pjesma na albumu inspirirana knjigama Michaela Moorcocka. Što se ostalih tiče... već sam rekao previše!!!!!!

Hoćete li glazbenu raznovrsnost sa “Ancient Spirit Rising” koristiti i u budućnosti, ili se radilo samo o kratkotrajnom eksperimentu?

Ovisi kako ćemo se osjećati u budućnosti, ali vjerujem da da, vjerujem da ćemo nastaviti sa ovim običajem. Osobe se mogu i moraju mijenjati kako ne bi umrle, barem ne od dosade!!! Ha-ha-ha!!! Jedna od stvari koja gura ovaj bend naprijed je i entuzijazam sa kojim sviramo našu muziku i zadovoljstvo koje pronalazimo u rezultatima, odnosno našim CD-ima. To mora ostati tako, inače bi bilo kao da svakog jutra idemo na posao u ured. Na idućem će albumu sigurno biti i novih ideja, zašto ne i nekih starijih, možda poneki lijepi fantasy tekst sa zmajevima i mačevima!!!

Budući da “Ancient Spirit Rising” na neki način otvara novo poglavlje u knjizi o Domine, možeš li povući paralelu između Domine danas i kakav je bio prije deset godina, u vrijeme “Champion Eternal”?

Ja vjerujem da je svaki album fotografija benda u momentu kada je nastao. Bend je osnovan 1983, kada smo bili samo pet prijatelja iz škole koji nisu niti znali svirati. 1986. počeli smo raditi demo snimke da bismo nakon mnogo godina i promjena u postavi došli do debi albuma, “Champion Eternal”. Taj je album bio realiziran na vrlo amaterski način, ali duh je bio izvanredan. Album je sniman u periodu od dvije godine, počevši od 1995, na analogniih 16 vrpci, u kućnom studiju. Bila je to, dakle, pomalo jedna avantura. Kada smo počeli snimati bazične snimke, nismo imali ni pjevača. Tada nije bilo ni HammerFalla ni Rhapsody i nitko ne bi stavio ni centa na bend kao naš, koji je svirao klasični Heavy Metal. “Ancient Spirit Rising” je, s druge strane, djelo postave koja radi zajedno od 1999, koja je zajedno realizirala tri albuma, snimljen je u najboljem talijanskom studiju za Metal, radi se o bendu koji ima za sobom europsku turneju, koji je nastupao na raznim festivalima kao što su Gods Of Metal i Wacken, sa Iron Maiden, Manowar, Judas Priest, Dream Theater i mnogim drugim važnim umjetnicima, sa sjajnim rezultatima. U svakom slučaju, nije čudno ako kažem da je bend sada bolji.

Budući da ova godina označava desetu obljetnicu od objavljivanja vašeg prvog albuma, “Champion Eternal”, hoće li biti kakvog posebnog događaja kojim biste obilježili tu prigodu?

Ne vjerujem. U biti, kao što sam ti rekao, “Champion Eternal” nema baš tu težinu. Bio je to naš debi album, ali došao je nakon mnogih godina underground aktivnosti. Mi živimo u sadašnjosti, pogleda usmjerenih prema budućnosti. Ne znam, takve proslave obično dolaze ili od bendova koji imaju neki zaista važan povod slavlju, ili od bendova koji više nemaju ideja i moraju se vezati uz svoju prošlost. Vidjet ćemo, možda bude nečega u budućnosti. Sada se osjećam mnogo motiviraniji svirati nove materijale i misliti na nove pjesme.

Tijekom posljednjih godina svirali ste na festivalima bok uz bok sa velikanima kao što su Iron Maiden, Dream Theater, Running Wild, Gamma Ray, Judas Priest…. Tko vas se najviše dojmio na osobnom planu, iza pozornice?

U biti nismo imali mnogo kontakta sa tim umjetnicima. Svi su oni bili blindirani osiguranjem ili su dolazili na lokacije u zadnji čas. Upoznali smo Steve Harrisa, koji je bio jako ljubazan. Ah, ispričali su nam i da je Mike Portnoy izašao iz svoje prostorije dok smo svirali kako bi vidio, njegovim riječima, “najglasnijeg pjevača na svijetu”.

Prije tri godine, na albumu “Emperor Of The Black Runes” napravili ste vrlo zanimljivu stvar, koristeći elemente soundtracka iz filma “Conan The Barbarian” za vašu “The Aquilonia Suite”. Pročitao sam negdje da je Basil Poledorius, kompozitor originalnog soundtracka, bio pun entuzijazma u tom pogledu. Je li mu se svidjela završna verzija vaše pjesme? Jesi li imao prilike naslutiti njegova mišljenja o rocku i metalu općenito?

Na žalost, Basil Poledorius je preminuo krajem 2006. “Ancient Spirit Rising” posvećen je i njemu. NIKADA neću zaboraviti ono što mi je napisao govoreći o mojoj muzici. Poslao sam mu našu pjesmu kako bih dobio dozvolu da iskoristimo njegove glazbene teme, a on mi je napisao nekoliko mejlova u kojima mi je čestitao na obavljenom poslu. Napisao mi je “Maestro Enrico! Bravo!!”, upravo tim riječima, na talijanskom!!! Rekao je i da sam napravio najbolju rock verziju njegove glazbe koju je ikada čuo i da sam uspio reproducirati iste atmosfere sa originalnog soundtracka. Pitao me dva CD-a, jedan za njega, jedan za Johna Miliusa, koji je režirao film, jer je smatrao da ga John obavezno mora čuti... ostao sam bez riječi... kasnije smo razmijenili mišljenja o umjetnosti i aspiracijama umjetnika općenito... Uvijek čuvam njegove mejlove i moram reći da je to bio jedan od najljepših momenata moje glazbene aktivnosti.