| BLACK METAL - povijest žanra |
|
| by Jesper |
Kao
vrijeme prapočetaka black metala mogao bi se smatrati početak osamdesetih.
Naime 1980. godine britanski bend Venom objavljuje svoj prvi demo nazvan
jednostavno “Demon”. Nakon toga, 1981. uslijedio je album
nazvan “Welcome to hell”, a već sljedeće, 1982, izlazi
album vrlo prljavog zvuka (za to vrijeme) i važnog imena za povijest cijelog
jednog žanra, “Black metal”. Iako, tehnički gledano, na
prvi pogled Venom nije odskakao previše čak ni od prosječnog
heavy/speed metal benda, ipak su svojim prljavim live nastupima ponudili bitno
drugačiju sliku. Uz Venom, u te prapočetke
mogao bi se, ili bolje reći morao, svrstati i danski Mercyful Fate.
Nadalje, sredinom
osamdesetih, javljaju se dva ključna benda za nastajanje black metala u
glazbenom pogledu, Celtic Frost i Bathory. Najvažniji doprinos švicarskog
Celtic Frosta black metalu je njihov prvi album “Morbid Tales”
izdan 1984. godine.
Dalje na sjeveru, točnije
u glavnom gradu Švedske, Stockholmu, mladi Borje Forsberg 1983. godine
osniva svoj bend Bathory. Već sljedeće godine izdaje istoimeni album uz Fredrica
Hanoia na basu, te Vansa McBurgera na bubnjevima. Nakon toga, 1985.
izlazi drugi album pod nazivom “The Return”. Ta prva dva
albuma mogla bi se svrstati u izrazito sirov speed metal.
Dvije
godine nakon toga izlazi Quorthonovo (pseudonim Borjea Forsberga)
remek-djelo “Under the sign of the black mark”, album koji je
definitivno oblikovao smjer u kojem će se kasnije black metal razvijati. Nakon
toga, što se Bathory i black metala tiče uslijedila su još dva jednako
legendarna izdanja, “Blood Fire Death” (1988.) te “Hammerheart”
(1990).
Još malo dalje na sjeveru, u Norveškoj je osnovan Mayhem (1983.), čije
ime je preuzeto iz Venomove pjesme “Mayhem with mercy”. Prvi
demo izdali su 1986. godine pod nazivom “Pure fucking armageddon”.
Uslijedilo je još nekoliko demo izdanja te za mnoge remek-djelo undergrounda,
EP “Deathcrush”. Glazbeno bi se sve to moglo svrstati u još
malo prljaviji thrash od uobičajenog, no još uvijek to nije bio black metal.
Ovdje polako dolazimo do rođenja black metal scene (pod izravnim utjecajem Bathorya i Celtic Frosta), zapravo bi smo gore navedene bendove mogli opisati kao fetus cijelog blacka koji se konačno razvio do svojeg vrhunca te je dijete napokon rođeno!
Count
Grishnackh (Varg Christian Vikernes) iz Bergena u Norveškoj, napušta
bend zvan Old Funeral te osniva svoj vlastiti jednočlani bend Burzum.
Bend je to koji je trebao stvoriti bolju stvarnost u stvarnom svijetu, izjavio
je jednom Varg Vikernes. Burzum inače znači tama (ili svjetlo, ovisno o
osobi, da parafraziram Vikernesa) na black speech-u iz mitologije J.R.R.
Tolkiena. U početku stvaranja ovog legendarnog benda bilo bi neopisivo
pogrešno izostaviti okruženje u kojem se tada nalazio mladi Varg, a i ostali
black metal muzičari.
Često
se znao nalaziti sa svojim “RPG
prijateljima” izvan Bergena, u šumama kako bi se mogli boriti batinama, samo
da barem malo osjete užitak stvarnosti. Želja mu je bila stvoriti, to jest oživjeti
davno zaboravljenu magiju! “The
idea with Burzum was not only to make original and personal music, but also to
create something new - a "darkness" in a far too "light",
safe and boring world.”
(Varg Vikernes - A Burzum story)
Otprilike istovremeno, počinju djelovati ovi ključni bendovi: 1986, Kolbotn - Darkthrone
(u početku death metal, prvi demo 1988, “Land of frost”); 1989, Bergen – Immortal; 1990, Oslo
– Satyricon; 1991, Notodden – Emperor; 1991,
Haugesund, Enslaved. Na samom početku devedesetih magija je zaista oživljena,
a black metal započinje svoj kratak i buran život. Postoji još jedan bend
koji počinje djelovati gotovo usporedno s norveškom scenom, Graveland
iz Poljske (“Carpathian Wolves”, 1994).
Euronymous,
osnivač Mayhema, otvara prodavaonicu nazvanu “Helvete”
(pakao na norveškom) te osniva label “Deathlike
Silence Productions”
koji u početku okuplja (ili barem pokušava okupiti) black metal bendove.
Godine 1992. izlaze albumi koji zapečaćuju black metal za sva vremena! Dakle:
Burzum – “Burzum”, Immortal – “Diabolical
Fullmoon Mysticism”, Darkthrone – “A blaze in the
northern sky” (atmosferičan uvod u album koji završava riječima
– We are a blaze in the northern sky! – savršeno opisuje duh tog
vremena), Emperor – “Wrath of the tyrant”, Enslaved
– “Yggdrasill”.
Svaki bend nosio je nešto unikatno svojstveno samo njima. Bila je to mračna i
uglavnom brza glazba koja je svojom hladnom atmosferom zaista budila davno
zaboravljenu magiju. Većina tekstova bila je posvećena prirodi, paganizmu,
starim i zaboravljenim vremenima, dok je bilo i onih oštro usmjerenih protiv kršćanstva.
Danas, nažalost, prevladava mišljenje da su tekstovi uglavnom bili o sotonizmu
i blasfemiji, iako je takvih u samom početku zapravo bilo dosta manje od
ostalih.
Članovi
Immortala (Abbath, Demonaz) ideje za svoju glazbu pronalaze
u predgrađu Bergena, na mjestu imena Blashyrkh. Među starim ruševinama
stvaraju svoj unutarnji svijet koji postaje osnovna inspiracija njihove glazbe.
Mnogo je onih koji misle da black metal nema veze s Norveškom i njenom
prirodom, ali istina ja zapravo suprotna. Norveška je prepuna starih i neistraženih
šuma, fjordova, vječno bijelih vrhova, starih ruševina… Kako da nešto
takvo ne utječe na mlad um koji želi stvarati? Kako gotovo vječni mrak u
norveškom podneblju može ne utjecati na tad mlade black metal muzičare!?
Grupa
muzičara (odjevena u prigodnu vikinšku odjeću) iz gore navedenih bendova brzo
je prešla s riječi na djela i kreću u istjerivanje kršćanstva iz Norveške.
Prvi napad dogodio se 06.06.1992. godine na Fantoft crkvu. Od tada je spaljeno
blizu trideset crkava. Zanimljivo je da se prvi veliki vikinški napad usmjeren
protiv kršćanstva zbio istog datuma - Lindisfarne 06.06.793. godine.
Neki od sudionika, poput Varga Vikernesa, bivaju uhvaćeni, ali u početku
nije bilo nikakvih određenih dokaza. Drugi način na koji su djelovali bilo je
napadanje na bendove koji nisu bili dovoljno "istinski",
poput npr. Theriona. No, ti mladi (najmlađi Grutle
Kjellson iz Enslaved tek četrnaestogodišnjak)
black metal muzičari nisu zaboravili djelovati i na drugi, iznimno važan način,
glazbeno! Satyricon 1993. izdaju “The dark medival times”,
genijalan album s legendarnom atmosferom potpomognutom netipičnim akustičnim
dijelovima. Tema albuma, kao što mu samo ime govori, bio je srednji vijek i
kuga koja je 1349. godine pokosila dvije trećine norveškog stanovništva te
njome završava tzv. zlatno doba Norveške.
Darkthrone 1993. godine izdaju svoj treći album (prvi, “Soulside
Journey”, izdan
je 1990. i spada u death metal,
dok je drugi, black metal album, “Under a funeral moon”,
objavljen 1993). Također, te iste godine Immortal izdaju svoj “Pure
Holocaust”, album koji je specifičan po svojoj nevjerojatnoj brzini.
Ni Emperor i Enslaved nisu ostali dužni, već izdaju split “Emperor/Hordanes
land”. Mayhem izdaju live album “Live in Leipzig”.
Originalno, album je snimljen 1990, tako da na njemu pjeva legendarni vokal Dead
koji je počinio samoubojstvo godinu kasnije. Burzum 1993. izdaje “Det
som egang var” (eng. “What once was”), također
fenomenalan album, s još boljim coverom. Još bih samo napomenuo da je daleko
najjače oružje svih tih izdanja bila, i još uvijek je, atmosfera!
Cijelo to vrijeme napadi na crkve i groblja nisu prestajali, a u gašenju požara
poginuo je i jedan vatrogasac. Kako je vrijeme teklo, odnos između Vikernesa
(Burzum) i Euronymousa (Mayhem) postajao je sve napetiji. Varg od Euronymousovih
"prijatelja" saznaje da ga ovaj namjerava ubiti. U kolovozu 1993.
godine razjareni
Varg odlazi u Oslo raskinuti ugovor s Euronymousom, to jest s njegovim labelom
"Deathlike Silence Productions". Prema njegovim riječima Euronymous
ga pokušava panično napasti već u svojem stanu! Sve završava vrlo brzo
ubojstvom Euronymousa. Varg ga smrtno ubada svojim nožem u glavu.
Nedugo
kasnije policija uspijeva doći do dokaza protiv Vikernesa. Tu dolazi do
ogromnog napuhavanja medija, pa i same policije o strašnom sotonističkom
pokretu! Još jedna povezanost s poviješću - i ovdje se policija (i mediji)
odnosila kao kršćanstvo stotinama godina ranije. Sve što je usmjereno protiv
kršćanskog društva automatski nazivaju sotonističkim, iako zapravo rijetko
kad ima veze s time.
Varg
Vikernes osuđen je na dvadeset i jednu godinu zatvora (tad maksimalna kazna u
Norveškoj). Mnogi koji su uhvaćeni u paljenju crkava ponovo su privedeni, ali
ovaj put s mnogo dokaza, jer izgleda da neki od sudionika ipak nisu bili
dovoljno čvrsti da izdrže sav taj pritisak. No, ubojstvom vođe Mayhema i
zatvaranjem Vikernesa black metal nije stao. Burzum 1994. izdaje “Hviss
Lyset tar oss” (eng. “If the light takes us”) s
jednim od najboljih covera u metal glazbi uopće (slika T. Kittelsena
– Fattigmanden.) Po mišljenju mnogih najbolji album black metala ikad,
koji ima samo četiri pjesme, ukupnog trajanja preko četrdeset minuta. Na
albumu je stvorena neponovljiva atmosfera, Vikernes je još jednom uspio u svom
naumu - "A dream
without holds in reality, it is to stimulate the fantasy of mortals, to make
them dream" .
Enslaved
pak izdaju epski Viking/black metal album (oni su jedni od tvoraca tzv. Viking
metala) “Vikingligr Veldi” te iste godine izlazi i njihov
drugi full-length album “Frost”. Satyricon izdaju vjerojatno
svoj najbolji album nazvan “Shadowthrone”.
Album
koji definitivno spada među najbolja black metal ostvarenja svih vremena izdali
su te godine i Darkthrone – “Transilvanian Hunger”
(unutar bookleta može se naći natpis NORSK
ARISK BLACK METAL).
Još dok je Euronymous bio živ, Mayhem snimaju “De mysteriis Dom
Sathanas” (eng. “Lord
Satan's Secret Rites”). Album izlazi 1994. i uz ostale genijalne albume te
godine također postaje jedan od najvažnijih black albuma. Na albumu bas svira
Varg Vikernes. Još jedno remek-djelo izdano je 1994, Emperorov “In the
nightside eclipse” (na albumu neke od tekstova piše Mortiis).
Negdje
u tom vremenu, 1993/94. godine, zahvaljujući medijima black metal postaje
gotovo preko noći popularan. Dva su najpoznatija benda iz tog perioda, Cradle
of Filth (osnovani 1991. u Suffolku, Velika Britanija) i Dimmu Borgir
(osnovani 1993. u Oslu, Norveška). Za oba benda ne bi se moglo reći da su od
početka bili black metal. Bili su to bendovi koji su jednostavno htjeli svirati
neki mračniji, ili čudniji death metal (Cradle of Filth), ali zahvaljujući
medijima vrlo brzo svoj stil prilagođavaju tad odjednom iznimno popularnom
black metalu. Cradle of Filth izdaju 1994.
“The
Principle of Evil Made Flesh”,
te 1996. “Dusk and her Embrace”. Oba su albuma bila dobro
prihvaćena.
Vrlo
slična stvar događa se s Dimmu Borgirom koji 1994. izdaju svoj prvi album
nazvan “For All Tid” (eng. “For all
time”), album vrlo melankoličnog zvuka. “Stormblĺst”
je ime albuma koji izdaju 1996. Također, kao i kod Cradle of Filth, album je
vrlo dobro prihvaćen.
Oba benda kasnije potpuno napuštaju ideale i vizije (u glazbenom smislu) ranog
black metala, kojem, budimo iskreni, nikad istinski nisu ni pripadali.
Cradle
of Filth i Dimmu Borgir kreću brzo i sigurno mainstream putem te sve više
pridodaju izrazito orkestralne elemente svojoj glazbi, a pjesme polako dobivaju
i neke pop elemente. Tu dolazi do zablude da je cijeli black metal bio potpuno
sotonistički pokret, kao i do zablude da su tekstovi pjesama zapravo sotonistički.
Naime, tek u vrijeme stasanja Cradle of Filtha i Dimmu Borgira novi bendovi počinju
s uglavnom isključivo sotonističkim (ili vampirskim) tekstovima (osobito
navedeni Dimmu Borgir, te Cradle of Filth na kasnijim izdanjima). Zabludu pojačavaju
još mnogi novonastali bendovi poput Dark Funerala (osnovan 1993. u
Stockholmu).
Sredinom
devedesetih ideja black metala polako, ali sigurno, počinje blijedjeti. No ipak
“stare” snage još uvijek izdaju vrlo dobre albume kojima black
dolazi do vrhunca, nakon kojeg počinje nezaustavljivo tonuti. Immortal 1995.
izdaju “Battles in the north” (na albumu se nalazi pjesma
koja se može smatrati himnom Immortala, “Blashyrkh - mighty ravendark”),
Darkthrone 1995. “Panzerfaust”, Burzum 1996. “Filosofem”,
Emperor 1997. nakon duže stanke (zbog paljenja jedne crkve, gitarist Samoth
je optužen i završava u zatvoru, tako da bend miruje sve do njegova izlaska)
“Anthems to the Welkin at Dusk”. Satyricon izdaju “Nemesis
Divina” (1996.). Pjesmu “Mother North” s tog
albuma, mnogi vole nazivati himnom black metala. Poljski Graveland izdaje
nekoliko fenomenalnih albuma, “Thousand Swords” 1995, “In
the Glare Of Burning Churches” 1996, “The Celtic Winter”
1996. godine. Enslaved polako sve više bruse svoj vlastiti stil i 1997. izdaju
“Eld”. Bilo bi nepošteno ne spomenuti Mortiis koji izdaje
dva ambijentalna albuma koja atmosferom definitivno spadaju u black metal, a to
su “Fřdt til ĺ
Herske” (eng.
“Born To Rule”) 1993. i “Ĺnden
Som Gjorde Opprřr”
(eng. “The Spirit that Rebelled”) 1994. godine.
Iako
bez Euronymousa, Mayhem 1995. izdaju novi live nazvan “The Dawn of the
Black Hearts”. Jedan dio snimljen je u Lillehammeru
1986, a drugi dio u Sarpsborgu 1990. tako da na tom albumu pjevaju i sviraju tad
još živi Dead i Euronymous. Zanimljiva stvar kod ovog albuma je cover. Kad je
Dead 1991. počinio samoubojstvo, Euronymous ga je prvi pronašao. Bio je
zadivljen njegovim mrtvim tijelom (Dead si je prvo razrezao vene na obje ruke, a
onda si raznio glavu sačmaricom) tako da ga je odlučio slikati i slike kasnije
iskoristiti za cover live izdanja.
Ovdje dolazi do nestajanja prvobitnog black metala. Sve je više novih bendova
koji imaju vrlo malo osjećaja za temelje tog glazbenog pravca, ili može se reći
pokreta. Sva ona magija počinje nestajati u forsiranju sotonizma, neprirodne
produkcije i apsolutnog neznanja o onome što je black metal trebao
predstavljati. Sve postaje samo još jedan, tvrdo ograničen žanr. Samo još
jedna sub-kultura koja guši samu sebe.
Darkthrone se počinje polako gubiti među svojim novim izdanjima u kojima ne
donose gotovo ništa novo (između ostaloga, izdaju “Plaguewielder”,
prvi
album na kome koriste kristalnu produkciju što je možda i najveći šamar glazbi koja jednostavno nije smjela
postati komercijalna, no odmah zbog kritika fanova prelaze na stari zvuk).
Satyricon pak izdaju “Rebel Extravaganza” kojim se
kilometrima udaljavaju do svojeg ranijeg black metal zvuka.
Immortal izdaje nekoliko vrlo dobrih albuma, iako manje agresivnih nego što je to bio slučaj sa ranijim izdanjima. Godine 2002. izdaju “Sons of northern darkness”, svoj zadnji album nakon kojeg se raspadaju. Enslaved, s druge strane, odlazi (na pozitivan način) duboko u progressive vode.
Godinu prije Immortalovog “Sons
Of
Northern
Darkness”, Emperor
izdaju svoj, također zadnji album – “Prometheus”.
Nakon toga bend prekida s radom uz objašnjenje da su postigli sve što se u
granicama black metala može postići.
Varg Vikernes potpuno napušta black metal uz objašnjenje da je metal
nearijevskog podrijetla i okreće se čisto elektronskoj glazbi. Snima dva
ambijentalna albuma, “Daudi Baldrs” 1997. i “Hidskjalf”
1999. Nakon toga Burzum kao bend prestaje postojati.
Naravno mnogi će reći, pa black metal postoji još uvijek! Pa pogledajte samo koliko bendova ima! No baš u tome i je stvar, bit svega bila je originalnost, stvaranje nečeg novog, bježanje od dosadne stvarnosti u neki svijet gdje magija još uvijek postoji! A danas su tu samo stotine bendova bez prave vizije i spontanosti, jednog stila, jedne sub-kulture (postoje rijetke iznimke poput austrijskog Summoninga). A magija? Gdje je ona? Ona je kao i prije, ponovo zaboravljena.
Preporuke black metal albuma:
BATHORY - Under The Sign Of the Black Mark (1986), Blood Fire Death (1988)
BURZUM - Burzum (1992), Hvis Lyset Tar Oss (1994)
CARPATHIAN FOREST - Journey Through The Cold Moors Of Svarttjern (1993)
CELTIC FROST - Morbid Tales (1984)
DARKTHRONE - A Blaze in the Northern Sky (1991), Transilvanian Hunger (1994)
DODHEIMSGARD - Kronet til konge (1995)
EMPEROR - Wrath of the tyrant (1992), In the Nightside Eclipse (1994)
ENSLAVED - Vikingligr Veldi (1994), Frost (1994)
GRAVELAND - The Celtic Winter (1993)
IMMORTAL - Pure Holocaust (1993), Battles In The North (1995)
ISENGARD - Hřstmřrke (1995)
JUDAS ISCARIOT - Thy Dying Light (1996), Heaven in Flames (1999)
MARDUK - Those of the Unlight (1993), Opus Nocturne (1994)
MAYHEM - De Mysteriis Dom Sathanas (1994)
MORTIIS - Fřdt til ĺ Herske (1993)
SATYRICON - The Dark Medival Times (1993), Shadowthrone (1994)
SUMMONING - Minas Morgul (1995), Dol Guldur (1996)
WINDIR - Sóknardalr (1997)
WONGRAVEN - Fjelltronen (1995)