 |
|
Photo by Paul Pugliese |
|
|
Photo by Paul Pugliese |
(Albume
Billa Bruforda i grupe Earthworks možete naručiti preko web sajtova www.dgm.com
i www.billbruford.com)
Što te inspiriralo da snimiš live album
“Footloose And Fancy Free”?
Pa, znaš, jazz je oblik
umjetnosti koji ponajviše dolazi do izražaja kada se svira u živo, i mnogi
ljudi smatraju sa jazz bolje ostvaruje na pozornici nego u studiju. Na
koncertima se pojavljuje i dosta glazbenih elemenata koji u studiju ne moraju nužno
doći do izražaja.
Smatraš li da “Footloose And Fancy
Free” dobro oslikava standardan koncert Earthworksa?
Svakako. Međutim, sada smo
se već pomalo odmakli od muzike kakva je na tom albumu, napredovali smo, a
imamo i novog saksofonista, koji se zove Tim Garland. Napredovali smo u odnosu
na “Footloose And Fancy Free”. Već imamo i nekoliko novih kompozicija. (u
međuvremenu, objavljen je i novi album Earthworksa pod naslovom “Random Acts
Of Happiness”, op.a.)
Misliš li da tvoje veliko iskustvo u
rocku opterećuje način na koji sviraš jazz?
Ne, mislim da ne. Znaš,
treba imati otvorene poglede na muziku. Na primjer - rock, kako sam ga ja
svirao, imao je u sebi dosta elemenata jazza, dosta otkačenih ideja.
Pitam te to jer u knjižici
“Footloose” albuma piše da se u tvom sviranju može osjetiti rockerski
mentalitet, naročito kod naglih izmjena tempa.
Pa, ima istine u tome. Svi smo mi produkt naših
korijena, a moji su korijeni uglavnom u britanskoj art rock školi, koja u sebi
uključuje dosta “drame”, dosta naglih izmjena ritma i tempa, dosta promišljenog
uzbuđenja. Tako da je vrlo vjerojatno da će i moj pristup jazzu imati slične
komponente.
Možeš li mi reći ponešto o ozračju
na londonskoj jazz sceni kakva je danas?
Pa,
u Londonu ima mnogo vrlo dobrih muzičara, kao i u svim većim gradovima koje
sam posjetio. Sve je veći broj sjajnih mlađih glazbenika. Ima mnogo više škola
nego ranije, škola koje oblikuju dobre jazzere, ali treba reći i da za te
mlade muzičare nema onoliko posla koliko ga je bilo u prošlosti, jer prodanost
jazz albuma nije dobra, ekonomija je općenito u depresiji i diskografske kuće
ne znaju kako da se postave u tim okolnostima. Tako da ima dosta dobrih muzičara,
mladih ljudi koji žele svirati, ali nema toliko bendova. Earthworks je jedan od
rijetkih bendova koji redovito nastupaju u Velikoj Britaniji, a pritom, mi smo i
jedini britanski jazz kvartet koji redovno ima turneje u Sjedinjenim Državama.
Doživljavaš li Earthworks kao bend
koji, u tradiciji Milesa Davisa, okuplja i predstavlja javnosti nove, mlade muzičare?
Da, na neki način to je
istina. U našoj grupi postoji uspješna ravnoteža “iskoristivosti”. Mladi
dečki od mene imaju tu korist što im se pruža prilika da nastupaju u
inozemstvu, na velikim pozornicama, i na taj način njihove vrijednosti bivaju
prepoznate. Oni su, pak, meni korisni jer imaju mladenački entuzijazam, a zbog
toga i nisu toliko skupi.
Kada se 1994. King Crimson vratio na
scenu sa idejom o dvostrukom triju (bend je tada ima dvije gitare, dva basa i
dva bubnja), to mi se činilo kao vrlo interesantan pristup. Kako je došlo do
te ideje?
To
moraš pitati Roberta Frippa, jer je on okupljao postavu.
Koji je bio tvoj doživljaj
“dvostrukog trija”?
Bio
sam začuđen. Imali smo probe u mojoj kući, i nikada prije nisam upoznao Pata
Mastelotta. Zbog toga sam mu prišao i pitao ga: “Koji instrument ti sviraš?”
On je odgovorio: “Bubnjeve.” “O, to je interesantno,” rekao sam, “jer
i ja sviram bubnjeve. Pretpostavljam da će nas biti dvojica.” Kasnije se
pokazalo da su tu i dvije gitare i dva basa. Mislim da to nije bilo planirano,
mislim da se to jednostavno dogodilo tako, a Robert je onda opravdao cijelu
situaciju rekavši: “Imat ćemo dupli trio!” i jednostavno je dopustio da se
stvar dalje razvija. U stvari, mislim da nismo pristupili toj ideji kao što je,
na primjer, Ornette Coleman pristupio dvostrukom kvartetu kojeg je imao. Mi se,
za razliku od njega, nikada nismo glazbeno “razbili” u dva odvojena trija,
što je šteta, ali smo zato, s druge strane, imali vrlo glasnu, fora grupu.
Da, kada sam slušao “Thrak” album iz 1995. imao sam dojam da cijela stvar zvuči svježe i novo, ali još uvijek kao jedna cjelina, jedno glazbeno stajalište iako je bend bio podijeljen u dva trija, što je pružalo priliku za dva paralelna ali i suprotstavljena glazbena stajališta.
Mislim
da si u pravu. Mislim da je ideja o dvostrukom triju bila jednostavno bačena na
stol, s nadom da će netko iz benda znati kako da cijela stvar “prohoda”,
ali nitko nije znao što da radi sa time, pa smo na kraju bili samo jedna golema
rock grupa.
Smatraš li da je Robert Fripp trebao
zadržati koncept dvostrukog trija i nakon tvog odlaska? Možda je mogao naći
zamjenu za tebe i Tonyija Levina (koji je također nedugo potom otišao), pa
pokušati napraviti korak dalje sa cijelim eksperimentom?
Pa,
nisam baš pratio bend nakon odlaska, ali mislim da, kada jednom baciš neku
ideju u zrak, a nitko je ne uhvati, možda treba jednostavno otići dalje, u
drugom pravcu. Očito, sveo je bend na kvartet, što je mnogo jeftinije – znaš,
bend od šest članova je vrlo skup. Ovako je jeftinije, a vjerojatno i lakše
funkcioniraju.
Kako je dvostruki trio utjecao na
tvoje bubnjanje, na tvoj stil?
Pa, vrlo jako, jer sam morao
usklađivati svoj rad sa Patom Mastelottom i onim što je on radio. Neko vrijeme
nismo imali pojma kako da to napravimo, sve dok nam nije postalo jasno da moramo
preuzeti određene uloge, kao glumci. I, na kraju, on je svirao kao Ringo Starr,
a ja kao Elvin Jones, to jest tako da sam se ja “kretao” brzo i lako oko
njegovog tvrdog, ortodoksnog ritma. Kada smo to shvatili, sve je postalo lakše.
Kada sam intervjuirao Ricka Wakemana,
sa kojim si surađivao u Yesu, on je rekao da muzičar može biti svjež i nov
samo jednom u svojoj karijeri, to jest – kada se tek pojavi na sceni. Slažeš
li se sa time?
Ni
najmanje.
Da, i mene je iznenadilo što je to
rekao.
Mislim
da je Rick možda umoran, ali muzičar postaje svjež svaki puta kada se postavi u nove, drugačije
okolnosti. Kada sviraš sa ljudima koje ne poznaješ dobro, čiji ti stil nije
poznat, postaješ svjež po definiciji, jer sve što radiš sa tim, drugačijim
ljudima zvuči drugačije. U usporedbi sa King Crimsonovim dvostrukim triom, ja
kao član Earthworksa zvučim svježe i novo.
Slažeš li se da je Yes glazbeno
posustao jer nisu bili u stanju stvoriti nove okolnosti, nove izazove za svoju
muziku? Ja imam dojam da Yes radi jednu te istu pjesmu već godinama.
I
ja imam identičan dojam. To je kao da su oni bend koji svira obrade. Kao da su
Yes koji se igra Yesa. Grupa se ne kreće prema naprijed, stali su u mjestu, i
sada zvuče kao parodija onoga što su nekada bili.
Da, njihova je muzika još uvijek
klasificirana kao progressive rock, ali ne znam koliko u tome ima istine.
Potpuno
se slažem. Mislim da je King Crimson uvijek bio progresivan rock bend. Yes, međutim,
kao da je zaspao.
Što je muzika općenito za tebe?
Pa,
ona je ogledalo. Ogledalo koje mogu podići i pogledati svoj odraz, vidjeti u
njemu mogu li napredovati, biti bolji. Mogu li se mijenjati. Muzika je mjesto u
kome se možeš mijenjati, u kome možeš mijenjati svoje ponašanje, svoje vještine
i sebe samoga.
Što bi savjetovao mladim muzičarima
diljem svijeta, naročito bubnjarima?
Pa, nemojte se profesionalno
baviti muzikom, ako možete bez nje. Muzika je samo za one koji bez nje ne mogu
živjeti. To su jedine okolnosti pod kojima se trebate baviti muzikom.
Kada stvaraš muziku, razmišljaš li
od početka metrički, ili prvo imaš apstraktne zamisli koje kasnije oblikuješ
u muziku?
Ovo
prvo, rekao bih. Razmišljam metrički, kroz seriju ritmova i pulsova, a zatim
to oblikujem u melodiju. Ponekad, napišem melodijski ili harmonijski slijed, a
zatim im dam naslov. Zatim sve to... pronađem u tome nešto što za mene ima
određeno značenje. Dakle, svakako počnem sa ritmom ili nekim glazbenim
uzorkom. Ali, za mene je, zbog toga, osvježavajuće svirati slobodniji oblik
jazza u kome nema standardnih ritmova i shema. To mi je jako osvježavajuće.
Mnogi ljudi imaju pogrešnu predodžbu
da instrumentalna muzika nema neku određenu temu, da nema veze sa stvarnim životom.
Što bi rekao na to?
Muzika
je apstraktna forma koja ima fenomenalnu moć da utječe na stvarni život i da
ga mijenja. Sama činjenica da nema pjevača potpuno je nebitna. Da, vokali su
sjajna stvar i vokalna muzika je, naravno, najčešći glazbeni oblik, ali
smatram da je instrumentalna muzika jednako vrijedna.
U "Frequently Asked
Questions" odjeljku tvog sajta, naišao sam na odgovor kojeg nisam shvatio.
Kaže da u Yesu nisi više mogao čekati Chrisa Squiera. “Čekati” u kojem
smislu?
Ha-ha-ha... On je uvijek
svuda kasnio. Svaki dogovor kojeg smo imali, svaka proba, svaki odlazak na turneju, svako putovanje vlakom, autobusom ili avionom... uvijek smo ga čekali.
Po 20, 25 minuta...
Ha-ha, ja sam mislio da je to bilo “čekanje”
u glazbenom smislu, u praćenju ritma ili tako nešto.
Ne, ne, ne! U čisto
ljudskom smislu. Ako te svaki puta moram čekati, to postane vrlo iritantno.
Koji su tvoji planovi za bližu budućnost?
Pa
– druga verzija Earthworksa. Od 1998. godine, Earthworks je u akustičnoj
fazi, dakle takvu muziku radimo već pet i pol godina, tako da ću ove jeseni
napraviti malu pauzu i raditi na novim materijalima. Također, sviram u
improviziranom duetu sa Nizozemskim pijanistom, i mi ćemo nastupati na nekoliko
europskih festivala ovog ljeta.
Bi li ikada razmotrio povratak u rock
muziku?
Ne,
mislim da ne. Negdje početkom novog milenija napustio sam rock i nemam više
osjećaja prema takvoj muzici, ne bih je mogao svirati sa uvjerenjem koje imaju
mladi ljudi, mislim da sam prestar za to.
Tvoja poruka hrvatskim fanovima?
Završna
poruka je – volio bih doći i svirati u vašoj divnoj zemlji, ali još nisam
bio pozvan kod vas od strane jazz promotera, pa ako ima festivalskih jazz
promotera koji su zainteresirani, kontaktirajte me na www.billbruford.com.