Recenzija
Retromanija sa stilom: Robur
"Robur #1: Od Mjeseca do Zemlje"
"Robur #2: 20 000 godina pod morem"
Tekst: Randy & Jean-Marc Lofficier
Crtež: Gil Formosa
Ocjena: $$$$
Ne treba živjeti u prošlosti, treba živjeti sa njom, rekao je poznati rocker Ian Anderson. Sveta istina, koju kroz strip serijal "Robur" efektno potvrđuju bračni sudruzi Randy & Jean-Marc Lofficier i Gil Formosa. Jer, iako se radi tek o nostalgičnom izletu u vrijeme pulp-SF šablona, ovaj serijal nekim čudom uspijeva sačuvati kredibilitet i, kakvog li svetogrđa, zabaviti čitatelja...
Strip kao medij već desetljećima pati od kompleksa manje vrijednosti - stoga, mnogi kvalitetni autori forsiraju "nešto više", traže potvrdu umjetničkih konotacija i, shodno tome, pretvaraju nebrojene dobre ideje u poligon za vlastitu "ja, umjetnik" masturbaciju. "Robur" je, s druge strane, rasterećen do boli; tek jednostavna priča o zlim svemircima i herojima većim od života, priča koja ni u jednom trenutku ne pretendira postati ništa više od dobre zabave, čime postiže veliku pobjedu. Usporedbe radi, zlosretni "Brad Barron" Tita Faracija bavi se vrlo sličnom temom, no pritom masakrira čitatelja pretvarajući se da je, u stvari, egzistencijalna epopeja o snazi čovjekovog duha ili čak socijalna studija čovječanstva suočenog s istrebljenjem. Vraga. "Robur", dotle, priziva u sjećanja spektakle Flash Gordon kalibra upravo ne pridajući sebi nepotrebnu težinu, a Lofficieri mudro izbjegavaju glumiti kroničare nekog novog humanizma, i mirno rade ono u čemu su dobri: pričaju pulp-SF priču visokog ritma, priču duboko ukorijenjenu u tradiciji dobrih starih laserskih topova, čudnovatih letjelica i zlokobnih vanzemaljaca.
Slično kao "Brad Barron", i "Robur" se događa nekoj vrsti alternativne prošlosti (ako netko baš želi upirati prstom i vikati: "Plagijat!", znajmo i da je "Robur" nešto stariji od Faracijeve umotvorine): godina je 1911, a Velika Britanija osvaja novu koloniju - Mjesec. Bad luck, jer Mjesec je već zauzet. Isprovocirani tim "upadom" na svoj teren, "Zli vanzemaljci" uzvraćaju udarac zaposjevši Zemlju. Naravno, tu su i neizostavni nacisti, koji će brzo prepoznati pravu priliku i udružiti snage se došljacima kako bi osvojili svijet u ime ubermensch ideala. Budućnost čovječanstva ostaje u rukama malog pokreta otpora i njegovog predvodnika Robura - mističnog i, čini se, besmrtnog čovjeka koji je u prošlosti živio pod raznim imenima; jedno od njih je, primjera radi, kapetan Nemo...
Gil Formosa se u potpunosti podređuje priči - njegov je crtački pristup ovdje obilato inspiriran pionirima SF stripa, od Dicka "Buck Rodgers" Calkina, preko Clarence "Brick Bradford" Greya do Frank "Dan Dare" Hampsona, a ponajviše naslovnicama SF časopisa ("Amazing Stories") i knjiga iz pedesetih i šezdesetih godina. No, Formosa ne uspjeva odoljeti blagodatima suvremene tehnologije, pa ispucava sijaset kompjuterskih efekata u prikazivanju letjelica i građevina, čime donekle narušava retro ozračje "Robura". Pa ipak, taj mu luksuz u većini slučajeva prolazi nekažnjeno zbog dobro pogođene ukupne atmosfere.
Kod ovog serijala, međutim, u prvom je planu određena doza suptilne autoironije, kojom autori daju "Roburu" svojevrstan pop-art pečat što ga čini vrlo kompletnim i uvjerljivim ostvarenjem. Anyway, završno (i možda najvažnije) pitanje jest: do kada? Naime, ovaj serijal izuzetno dobro funkcionira kao postmodernistički pogled u prošlost, no bude li išao u beskraj, ponašajući se kao vječan, ongoing serijal, tada stvar vrlo lako može postati isforsirana i, na kraju krajeva, kontradiktorna vlastitoj prirodi duhovitog, zabavnog izleta u neka "gone but not forgotten" vremena.