Intervju: ROBERT SOLANOVIĆ (razgovarao: Damjan Stanić)
Ima li smisla pisati uvodnik u intervju? Na kraju krajeva, dobar intervju trebao bi biti dovoljno informativan da učini uvodnik nepotrebnim, zar ne? Well, let's see... Dame i gospodo, riječ preuzima Robert Solanović...
U
posljednjih nekoliko godina vrlo si aktivan na domaćoj sceni. Mister Mačak
izlazi na Stripovi.com, ima zaseban album, a pojavio se i u Macanovom Q-u. Tu su
i Kljunovi… Što je uvjetovalo taj tvoj boom, i čime si se bavio prije
ovih, medijski eksponiranih serijala?
Medijski eksponiranih? Boom?! Ne znam. Smatram
da uporno i kvalitetno bavljenje bilo kojim poslom neizbježno rezultira nekom
vrstom uspjeha. Prije ili kasnije netko će te primijetiti. I sâm sam bio zatečen
ponudom za album. Nisam očekivao da će se to tako brzo desiti. Sjedio sam i
radio, ni ne razmišljajući o takvoj mogućnosti, a odjednom su se pojavili
ljudi zainteresirani za objavljivanje Mistera Mačka. U ovom je
poslu važno da se ne zanosite bajkama o holivudskoj slavi, velikoj zaradi i sličnome...
U redu je imati ambicije i planove, ali s obzirom na opće stanje stripa teško
je objektivno očekivati da ćete ostvariti sve ciljeve. Za početak je bitno
vrijedno raditi. Ostalo dođe samo po sebi, samo treba biti strpljiv i uporan.
Ne mislim za sebe da sam neki veliki radnik. Naprotiv, totalna sam lijenčina,
ali Mistera Mačka radim uporno već godinama jer mi je stalo do tog
projekta i logično je da se nešto iz toga izrodilo. Isto je i s Kljunovima, ali oni zasad imaju premalo strana za album. No,
uskoro...
Kljunovi
su nedavno postali Klováci. Odnosno, strip je krenuo i u Češkoj… Kako
je do toga došlo? Pretpostavljam da su vas Česi sami kontaktirali…
Odakle im, uopće, informacija o Kljunovima? Reci ponešto o češkom
izdanju…
S Tomášem Prokůpekom, urednikom strip-časopisa AARGH! upoznao sam se prije par godina na CRŠ-u. Prošle je godine odlučio napisati članak o strip-autorima s područja bivše Jugoslavije pa me tražio neki kratki strip koji bi objavio uz moju biografiju. Poslao sam mu jednu epizodu Kljunova s kojom sam u tom trenutku bio jako zadovoljan. Sam časopis je sličan našem časopisu Kvadrat, iako mi se čini da AARGH! ipak ima više stripa, a manje teorije.
Dosta
si radio i kao letterer, tj. upisivač teksta. Nedavno sam nabasao na Biukovićev
strip u kojeg si upisivao tekst za američko tržište… Iskreno, to mi se
čini kao strahovito naporan i dosadan posao.
Pa, kako je biti letterer?
Isplativo! Ako radiš za Amerikance, jasno.
Bolje rečeno, za neku jaču američku izdavačku kuću koja pošteno plaća.
Lettering je posao kao i svaki drugi. Može biti naporan i dosadan ako je
scenarij naporan i dosadan. No, s iskustvom dolazi i sposobnost da upisuješ
tekst ne čitajući slova – počne se svoditi na prepisivanje simbola.
Jednostavno se isključiš i pičiš. Odlična stvar je što ti kroz ruke
prolaze originalne table raznih crtača. Ja sam imao sreću raditi samo s
najboljima i moram priznati da sam puno naučio o crtanju samo promatrajući
originale. Puno stvari ostane podsvjesno u mozgu koje primjetiš tek kad se i
sam počneš baviti crtanjem. Ako ništa drugo, naučio sam crtati fine elipse
bez ikakvih pomagala. Mene su slova oduvijek privlačila. Kao klinac sam radio
omote za kazete s detaljno ispisanim logotipovima bendova. To me užasno
veselilo. Scenarist Miki Horvatić vidio je potencijal u tome i predložio mi da
upišem slova u prvu epizodu njegovog stripa Codename:
Scorpio, jednog od prvih
radova trenutno popularnog Esada Ribića. Tako je počelo. Mislim da me nakon
toga Goran Sudžuka uposlio kao upisivača na Sveboru
i Plamenoj. Lova nije bila velika, ali u to vrijeme nisam radio ništa
korisno tako da je to bio dobar džeparac. Par godina kasnije predložio sam
Eddyju da me uposli na svom slijedećem projektu. Eddy nije bio zadovoljan
upisom koji su mu radili na Star
Wars: The Last Command i ova mogućnost mu je pružala skoro potpunu
kontrolu nad projektom pa je pristao. Na Human
Targetu sam se stvarno nauživao jer je sam scenarij zahtjevao korištenje
raznih tipova slova i tu me Eddy pustio da se potpuno razularim. Nažalost, u Vertigu
su, iz nama nepoznatih razloga pripremali cijeli serijal u nekoj nižoj
rezoluciji tako da su slova u štampi ispala prilično mutna i nečitka. Na Lady
Constantine sam također napravio neke stvari s kojima sam prilično sretan.
Lettering smatram dosta bitnim dijelom u procesu nastajanja stripa. Čitko
upisana slova omogućavaju lakše rauzmjevanje i čitanje. Raznim stilovima
slova mogu se dočarati emocije. Dobar upisivač slova jednako je važan kao i
dobar kolorist.
Kako
je prošla tvoja suradnja sa Jane Smith Fischer, o kojoj smo čitali u katalogu
CRŠ-a?
Gospođica Smith Fisher i ja razišli smo se
zbog kreativnih razlika. Njoj je najvažnije bilo da moje verzije glavnih likova
u stripu budu identične originalnom crtežu Kirsten Petersen - cure koja je
prva crtala WJHC.
Meni je, pak, bilo važnije crtački dovesti cijeli strip na neki profesionalni
nivo koji je nedostajao tom prvom WJHC
albumu. Teško mi je svjesno kopirati nečiji crtački stil, pogotovo
ako je osoba od koje moram kopirati lošiji crtač od mene.
Govoreći
o CRŠ-u, kakvi su tvoji dojmovi? Što misliš o profilu publike koja je ondje
bila prisutna, te o mladim domaćim autorima koji su se predstavili kroz natječaj
Ovisnost?
Prošlogodišnji me CRŠ ugodno iznenadio jer je bio izuzetno dobro posjećen. Moramo uzeti u obzir da nije lako napuniti Studentski centar. Pogotovo ako je strip-manifestacija u pitanju. U Kaptol centru je bilo lakše jer je prostor manji pa smo svi strepili kako će to izgledati u SC-u. Očigledno su Zagor i Ferri privukli publiku. Bilo je i dosta štandova što me isto ugodno iznenadilo. Kupio sam gomilu stripova. Veseli me što publika dolazi i traži nas da im crtamo. Obožavam im crtati. Prošle sam godine proveo veći dio festivala crtajući. Ljudi me pitaju kako mi se da. Mislim da je kontakt s publikom važan. Sva sreća da imamo i forum na www.stripovi.com. Dobro je znati da ne crtaš samo za sebe.
Što
bi savjetovao mladim crtačima koji se tek trebaju definirati & afirmirati?
Uvijek razmišljajte! O tome što
crtate, kako crtate i zašto crtate. Budite uporni i radite što više možete.
Budite iskreni prema sebi i prema publici. Uspjeh neće izostati. Zaboravite na
laku zaradu. Toga nigdje nema. Pogotovo u stripu. Strip je krvav posao, ali ako
ga iskreno volite – opstat ćete.
Imaš
li novih projekata na umu koje bi želio najaviti?
Strip-crtači su praznovjerni, pogotovo na ovim prostorima gdje su revije propadale nakon (a
ponekad i prije) izlaska prvog broja, te nerado pričaju unaprijed o projektima
da ih ne ureknu. Zato ne bih detaljno ulazio u neke buduće planove. Recimo samo
da radim, zajedno s Darkom, na planu za potpuno pokoravanje domaćeg strip-tržišta
Misterom
Mačkom. Obvezao sam se raditi web-kolumnu o
stripu i još jedan web-strip osim Mistera
Mačka, ovaj put po vlastitom scenariju i s jednim potpuno novim likom
koji već dugo postoji u mojoj glavi, ali nikako da se prebaci na papir. Imam
ideju i za jedan „samostojeći“ strip-album, ali otom-potom!
Kako
doživljavaš trenutno stanje na hrvatskoj strip sceni? Mnogi smatraju da je sve
u redu jednostavno zato što su iznova pokrenuti serijali koji su izlazili
osamdesetih (Bonelli, Stripoteka, Hermann, Alan Ford, itd). No, što misliš o
hrvatskim autorima, te o našim izdavačima i onome što oni objavljuju? Može
li se bolje? Mora li se bolje? Ili je super ovako?
Stanje na hrvatskoj strip sceni je
odlično! Postoji određena količina komercijalnih izdanja koja narod voli,
izlazi gomila albuma i to kvalitetnih (Killing
Joke, Trondheimov Lapinot,
Mali Spirou, Docteur
Mystére, Ken Parker u novom ruhu...), imamo i po prvi puta redovitu
strip-reviju, Q, sa trenutno najkvalitetnijim materijalom kojeg do sad nismo
imali prilike nigdje čitati (pogotovo mi koji ne znamo francuski ili
talijanski), izlaze albumi domaćih autora (Barunov Pipo, Dick
Long Štefa i Branda, Eddyjev Koko,
Grendeli...)
... Strip-izdavači (ovdje prvenstveno
mislim na Bernarda Radovčića i Nebojšu Radića) su očigledno spremni
riskirati i uz svoja redovna izdanja koja im donose neku zaradu objaviti pokoji
album domaćih autora i za što apsolutno zaslužuju sve pohvale. Problem je što
domaćeg kvalitetnog materijala nema puno jer je većina odličnih crtača otišla
raditi za strane izdavače još kad je hrvatska strip scena bila debelo u krizi.
Isto tako je problem što se u Hrvatskoj i dalje isključivo od stripa ne može
živjeti, a strip-izdavači nisu još u mogućnosti platiti strip-autorima za
originalan materijal po cijenama koje bi bile proporcionalne cijenama stranih
strip-izdavača, no vjerujem da će se i to uskoro promijeniti. Pojava Darkovog Q magazina (koji je čisti samoubilački pokušaj, u
financijskom smislu) rezultirala je time da se ljudi poput Marka Šunjića i
Edvina Salihovića bace u strip-izdavačke vode s projektima u koje iskreno
vjeruju i vole.
Što
bi preporučio onima koji traže nešto novo i kvalitetno, a u nas nedostupno?
Što bi to bilo "u nas
nedostupno"? Imamo strip-dućane u kojima se može naći ili naručiti više-manje
sve što je izlazi na engleskom, a što pokriva jedan dobar dio svjetske
strip-produkcije. Uz strip-dućane postoji i Amazon.com ili e-bay na kojima se
može naći još i više. Bilo bi najidealnije naučiti japanski, francuski,
talijanski i španjolski pa tako pratiti i te strip-scene, a ne ovisiti o izboru
i prosudbi američkih izdavača što se njima od stranog isplati objavljivati...
S druge strane, stvarno kvalitetne stvari dospiju čak i do nas. U Q-u
je objavljena masa odličnih stripova koje Amerikanci vjerojatno nikada neće
otkriti... Poput Ortolanijevog Ratmana
ili Profesionalaca
Carlosa Giméneza. Ne zaboravimo da je Darko prvi u nas objavio
francuskog genija nad genijima – Lewisa Trondheima!
Jedno
vrijeme kod nas je postojao dosta izražen rivalitet ljubitelja frankofonske
scene s jedne, i ''Amerikanaca'' s druge strane. Kako gledaš na to?
U koje je to vrijeme bilo? Glupo je
generalizirati i govoriti kako jedna scena valja, a druga ne. Američki stripovi
nisu bolji od francuskih ni obrnuto. Svugdje postoje dobri i loši stripovi.
Osobno ne preferiram niti jedne niti druge. Podjednako volim stripove Jacka
Kirbyja, Osamu Tezuke, Zorana Janjetova, Franquina, Alana Moorea, Huga Pratta
ili Alfonsa Fonta...
Natrag
tvojim stripovima. Iskreno, kada sam prvi puta naišao na tvoje radove, činilo
mi se da radiš sa pola snage, ne mareći toliko o završnom dojmu koliko o
samoj zabavi kroz crtanje dok ono traje. Kasnije sam promijenio stav, kao da su
mi tvoji crteži postepeno ušli pod kožu baš zbog te opuštene, ''laid-back''
linije. Ovo u stvari nije pitanje, pa bolje da ga preformuliram: kako bi opisao
svoj pristup crtanju?
Ne znam točno o kojim radovima se
radi. Mislim da je to što ti se činilo da radim sa pola snage bilo isključivo
zbog mog tadašnjeg nedostatka crtačkog iskustva. Ja sam uvijek pokušavao
davati svoj maksimum bilo na tabli ili na ilustraciji i podređivao tome
stizanje rokova što nije u redu spram naručioca. I danas nisam baš
najpouzdaniji crtač, ali imam dovoljno vještine pa većinu vremena uspjevam
pohvatati rokove. Nisam jedan od onih vrijednih ljudi koji sjede i crtaju. Njima
zavidim! Užasno mi je teško sjesti za stol i početi. Disciplina mi je veliki
problem. Ali kad se uspijem nagovoriti da sjednem i započnem krene veselje i guštanje
jer stvarno volim ovaj posao. Za početnika je najbitnije da se
maksimalno posveti olovci i nauči što bolje crtati osnovu pritom mislim na
crtanje kadrova u kojima je apsolutno jasno što se zbiva. Tuširanjem i kolorom
se kasnije možete baviti. Najvažnije je savladati osnove zanata, poslije
uvijek možete eksperimentirati - što je poželjno. Postavljanje kadra mi je i
danas bitno. Na to obično potrošim najviše vremena. Smatram da je krajnji
efekt koji vam kadar ili tabla ostavljaju najbitniji, ali za to nije najvažnije
da crtež bude savršeno anatomski nacrtan ili najfinije otuširan. Osnovna
postavka je najvažnija. Čistoća i jednostavnost kadra, živahnost crteža,
dinamika pokreta, uvjerljivost gestikulacije likova, iskrenost njihovih emocija,
to su najbitnije stvari.
Bi
li se prihvatio zahtjevnog, ''radničkog'' projekta, kao na primjer, hipotetski
– da ti Bonelli ponudi dobru lovu za jednog Maxi Texa od, ne znam, 320
stranica?
Zašto ne? Dok me god puste na miru
da crtam svojim stilom... Ne volim da mi se netko miješa u to kako crtam.
Pogotovo ako me gnjave oko nekih nebitnih stvari kao na WJHC-u. Batman
je uvijek Batman,
bilo da ga crta Frank Miller, Mike Mignola, Jordi Bernet ili
Enrique Breccia. Rad na lošem ili osrednjem scenariju može biti
frustracija, ali tu možete pokazati koliko ste dobri tako što ćete ga pokušati
nacrtati što bolje možete.
I,
za kraj, tko je Robert Solanović kad ne crta stripove?
Uh... Nemam pojma. Robert Solanović
koji ne crta stripove.
Hvala!
Nema na čemu!