ZBOGOM, NICK!
Nick Raider je, u stvari, Tex Willer prebačen sa Divljeg Zapada u njujoršku vrevu našeg doba.
Stvoren iz pera Claudia Nizzija, koji se etablirao upravo kao scenarist novijih Texovih epizoda, Raider nikada nije nudio ništa novo. Malo
Clint Eastwood-ovske poze i hladne odlučnosti, pa Willerova proročka dedukcija i suzdržani macho stav, plus klasični "policijski" zapleti i eto recepta za "najprodavaniji talijanski krimić", kako se ovaj strip dugo reklamirao.
No, Nick Raider nije loš strip. Štoviše, sasvim je u redu. Međutim, da bi ga čitatelj prihvatio, mora znati iz kojeg pravca vjetar puše; Nizzijeva namjera, naime, nikada i nije bila da ponudi nešto novo, niti da pomiče granice žanra. Od samog početka, Nick Raider bio je zamišljen (i ostvaren) kao klasičan krimić - ništa više, niti išta manje. I u tome je uspio. Potpomognut sjajnom crtačkom ekipom, u kojoj su se posebno isticali
E. Fiorentini, G. Trigo, I. Milazzo i B. Ramella, brzo se potvrdio kao sasvim korektan proizvod, bez većih umjetničkih dosega, ali i bez ikakvih umjetničkih ambicija. U stvari, objektivno gledajući, Raider je dugo prkosio nekim općeprihvaćenim pravilima strip produkcije i dogurao neočekivano daleko, čak do 200-te epizode, što je puno, a samo oni koji smatraju da je jedino vječnost dovoljna mogli bi doživjeti gašenje serijala kao neuspjeh.
Kada govorimo o "općeprihvaćenim pravilima" koja je Nick uporno zaobilazio, tu je vjerojatno i ključ njegovog sporog ali sigurnog pada i konačnog gašenja.
Prije svega, Raider nikada nije imao "velikog neprijatelja", nekog zapaženog rivala koji bi se periodično pojavljivao, dajući tako serijalu određenu epsku crtu.
Zagor ima Hellingena, Kandraxa i mnoge druge "besmrtne" suparnike.
Tex ima Mefista (i, opet, ne samo njega), a Nathan Never Aristotela Skotosa. A Nick? Nikoga.
Logično, u istom tonu, ovaj serijal nije ni pokušao stvoriti svoj vlastiti "univerzum", neku prepoznatljivu crtu svijeta i vremena u kome se događa. Nije imao vlastitu, stiliziranu verziju stvarnosti, a sa druge strane bio je previše površan u naturalističkom oslikavanju suvremenog New Yorka, tako da čitav Raiderov svijet stoji na staklenim nogama: samo su kriminalci uvjerljivi i razrađeni, dok njihovo okruženje, njihova stvarnost, izgleda plošna i - nebitna.
U početku, Nizzi se poluzainteresirano trudio da Nick Raider ima prepoznatljiv karakter, realne probleme i barem donekle uvjerljivu psiho-socijalnu pozadinu, no kada je i to prestalo, brod se opasno nagnuo. Glavni je lik polako pretvoren u bezličnu personu koja korača kroz neuvjerljiv svijet i
rješava uvijek iste zločine, a na taj način nije se moglo zauvijek. Zbog toga, Nick Raider je doživio sudbinu brojnih drugih strip heroja: spao je na čvrstu, ali previše
prorijeđenu bazu fanova koja nije mogla opravdati postojanje skupog serijala u izdanju
Sergia Bonellija naviklog na velike tiraže i, zašto ne, velik income.
Serijal je u posljednjih nekoliko godina većim dijelom na svojim leđima nosio scenarist
Stefano Piani, solidan u zapletima, ali potpuno nezainteresiran za rad na karakternim osobinama vlastitog junaka. Tako je Raider nastavio blijediti, sve neuvjerljiviji kao lik, i sve više nalik ispranome zombiju. Svjetlija strana završnih nekoliko godina bili su crtači - uglavnom mlada ekipa, sa mnogo obećavajućih talenata potpomognutih ponekim starijim liscem. Iz Raiderovog staff-a mogli bi se dobro napojiti ostali, "preživjeli" Bonellijevi junaci. Što se, primjera radi, ne može reći za
Mister Noa, još jedan serijal koji hrli prema gašenju, a čiju je recentnu kreativnu ekipu bolje što prije zaboraviti.
Zaključno sa 200-om epizodom, Nick Raider seli u okrilje manje izdavačke kuće,
Edizioni If, koja će pokrenuti reprint cjelokupnog serijala, uz povremene nove epizode. To, na žalost, neodoljivo podsjeća na
Kena Parkera, koji je nakon 59 "regularnih" epizoda životario kroz razne magazine i posebna izdanja, da bi se s vremenom konačno ugasio bez velike pompe, na margini interesa i daleko od statusa koji zaslužuje. Vrlo je vjerojatno da isto očekuje i Nicka Raidera, pa bi možda bolje bilo da je serijal definitivno zatvoren sa jubilarnom, 200-om epizodom.
Za kraj, nekoliko isječaka iz teksta kojim se Sergio Bonelli oprostio od Nicka:
"Prošlo je mnogo godina otkako se, 1988, na kioscima pojavio prvi broj Nicka Raidera. Entuzijazam i ponos sa kojim smo tada predstavili prvi krimić Sergio Bonelli Editore-a bio je, moram priznati, opravdan: zapravo, osim kratke "Neustrašive
patrole" (koju je 1948. stvorio moj otac Gianluigi Bonelli), naši heroji od papira gotovo su uvijek radije
vojevali bitke na prerijama Divljeg Zapada, nego na kaotičnim ulicama jedne suvremene metropole (...) Međutim, album kojeg držite u ruci (NR #200, op. prev.) zatvara prvi ciklus avantura Nicka Raidera. U čemu je problem? Rekao sam već nekoliko puta da živimo u epohi u kojoj se krug strip fanova sve više smanjuje, dok prodanost albuma često ne pokriva temeljne troškove. U izdavačkoj strukturi kakva je naša, broj čitatelja koji mjesečno prate ovaj serijal previše je uzak da bi pokrio troškove realizacije svakog albuma; no, isti taj broj čitatelja može predstavljati solidnu i sigurnu bazu za jednu izdavačku kuću manjih proporcija. Zbog toga, u veljači 2005. Nick Raider napušta
obitelj Bonellija i prelazi u Edizioni If Giannija Bonna, koji je već pokazao veliku kompetentnost kao povjesničar talijanskog
stripa." (Sergio Bonelli, iz uvodnika u Nick Raider #200: "Progetto Dakota")