Iz šupljeg u prazno: BRAD BARRON
"Brad
Barron #1: Non Umani"
Tekst: Tito Faraci
Crtež: Bruno Brindisi
Ocjena: $$
"Zove se Brad Barron, i protagonist je jedne SF mini-serije kojom naša izdavačka kuća šalje znak optimizma i nade u svijet stripova koji svakim danom postaje sve teži."
Ovim riječima Sergio Bonelli najavio je prvi broj novog serijala, "Brad Barron", kojeg potpisuje scenarist Tito Faraci, publici poznat po nizu uspješnih naslova među kojima se ističu Dylan Dog, Tex Willer, Lupo Alberto i Topolino. Ujedno, Brad Barron je prvi pravi Bonellijev iskorak u format mini-serije; predviđeno je osamnaest nastavaka nakon kojih BB odlazi sa scene jednom zauvijek, bez obrzira na prodanost i popularnost koju (ne)će steći.
I zaista, svijetu stripa svakako treba "optimizma i nade", baš kao što Bonelliju trebaju mini-serije. O krizi stripa već je rečeno mnogo i, bez obzira slagali se sa brojnim dijagnozama njenih uzroka, neminovno je da ona postoji. U tom kontekstu, format mini-serije je mnogo isplativije rješenje od beskrajnih "ongoing" serijala, naročito za Bonellija, budući da trenutno izdaje 14 serijala od kojih čak 10 posluje u minusu. No, premda je sam format, dakle mini-serija, pravo rješenje, ne treba zaboraviti na temelj cijele priče, a to je Brad Barron i ono što nam on sam nudi. A nudi nam malo ili ništa.
Osnovna ideja serijala jest osloniti se na pulp-SF pedesetih godina i vječnu temu vanzemaljske invazije. Zemlja je skršena i osvojena, a ljudi pretvoreni u robove bez ikakvih prava ili humanog digniteta. Zarobljeni Brad Barron se bori sa osjećajem krivnje proizašlim iz vlastite (ali i kolektivne) nemoći, te vodi teške mentalne bitke ne bi li se suprostavio pranju mozga kojim ga vanzemaljci bombardiraju. Pritom pati od djelomične amnezije i nastoji rekonstruirati događanja koja su dovela do pobjede vanzemaljskih osvajača. Ukratko - stereotip do stereotipa. No, stereotip ne mora nužno biti loš, ako autor pokaže određenu dozu autoironije i karikature, kojom taj isti stereotip pretvara u svoje najjače oružje (primjer? "Mars Attacks" film).
Međutim, Faraci ne samo da nije raspoložen za autoironiju, nego nas obasipa patetikom preko svih granica dobrog ukusa, ciljajući isključivo na naš ponos u stilu - "Ajmo, Brad, pokaži tim vanzemaljskim seronjama od kakvog smo mi zemljani materijala sazdani!". Sto puta viđeno, prevaziđeno i ismijano. Nešto kao "Independence Day". Dakle, jadno.
Izuzev toga, drugih karakternih osobina Brad Barron nema. On je stijena koja trpi udarce i postaje spomenik snazi ljudskog duha, ali na vrlo patetičan i nezreo način. U čemu je stvar? Vanzemaljci su osmišljeni tako da u njima nema ničeg osim osvajačke ambicije, čime se čitatelja doslovno tjera da ih mrzi, što je loš i previše plošan pristup. Istodobno, Brad Barron funkcionira kao pozitivac samo zato što je protiv negativaca. Dakle, čitatelj se sa njime mora poistovjetiti na čisto nagonskoj osnovi (čovjek je, a i mi smo, dakle, "naš" je), međutim o njemu ne saznajemo ništa više, ništa zbog čega bi nam bio simpatičan kao osoba, kao pojedinac. Takvo forsiranje čitatelja da prihvati crno-bijele odnose likova nikada ne može biti dobro, osim možda kod dječjih slikovnica (pa ni onda), a Faraci je slično radio i pišući Nicka Raidera, pa možemo početi sumnjati i u njegove autorske kvalitete koje bi, kao, trebale biti iznimne.
Ocjenu prvog broja osjetno podiže crtež Bruna Brindisija. Već smo ga dobro upoznali u Dylanu Dogu, a ovdje djeluje čak i bolje. Njegov osjećaj za kompoziciju unutar pojedinog kadra je impresivan, a u realizaciji pokazuje sjajan instinkt za mjeru - jednostavan je tamo gdje se jednostavnost traži, a detalje razrađuje ondje gdje ih oko gotovo nagonski traži. Njegov je crtež moderan i dinamičan, ali osjeća se i nijansa tradicionalnog, čime postiže vrlo efektan ukupan dojam. Ukratko, prava je šteta da vrijeme trati na scenarij kakav je Faracijev, iako, mora se priznati da je profitirao u samom profilu priče i pokazao neke svoje strane koje bi u Dylanu Dogu teško došle do izražaja.
Serijal će u idućih 17 nastavaka nositi skupina dobro odabranih crtača, uglavnom mladih autora koji dolaze iz ugašenih ili manje popularnih Bonellijevih serijala: tu su Bignamini i Bruzzo (Mister No), Nespolino (Nick Raider), Anna Lazarini (Legs Weaver), pa Celoni (Dylan Dog, zadužen za BB naslovnice) i drugi, dok sve scenarije potpisuje Faraci.
Sve u svemu, prvi broj potvrdio je crna predviđanja, a kao utjeha ostaje nam činjenica da serijal s vremenom može postati samo - bolji. Dno je ionako već dotakao.